Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-507/21 („Bunjo“ d.o.o Sarajevo)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-507/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-507/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Bunjo“ d.o.o Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Bunjo“ d.o.o Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 313395 20 Pž 2 od 28. januara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 313395 19 Ps 2 od 14. oktobra 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Bunjo“ d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo Pizović d.o.o. Sarajevo, podnio je 15. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 313395 20 Pž 2 od 28. januara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 313395 19 Ps 2 od 14. oktobra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da prvotužiocu (Turistička zajednica Kantona Sarajevo) isplati novčani iznos od 14.737,12 KM, a drugotužiocu (Turistička zajednica Federacije BiH) da isplati novčani iznos od 3.684,28 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te da im naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene odluke prvostepeni sud prvobitno cijenio prigovor nedostatka stranačke i parnične sposobnosti tužilaca, te je, shodno odredbama člana 293. stav (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te sadržaju obavijesti Federalnog ministarstva okoliša i turizma od 27. novembra 2019. godine (iz koje ne proizlazi da su tužioci brisani iz upisnika, te da imaju stranačku sposobnost) prvostepeni sud odbio navedene prigovore kao neosnovane. Kantonalni sud je naveo da je, rješavajući o predmetu spora za isplatu članarine za 2008. godinu, prvostepeni sud našao da se predmetno potraživanje zasniva na Zakonu o turističkim zajednicama i promicanju turizma u Federaciji BiH, za koji zakon je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-34/13 od 3. jula 2014. godine utvrđeno da nije saglasan sa Ustavom Federacije BiH, te je kao prijelazna mjera određeno da se isti može primjenjivati u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude u Službenim novinama FBIH, a u 2008. godini, predmetni zakon je bio na snazi i po istom su vršeni obračuni i naplate članarine. Dalje, da je prvostepeni sud, odlučujući o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužilaca, cijenio da je isti neosnovan shodno odredbama člana 3. Zakona o turističkim zajednicama i unapređenju turizma u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon), te člana 11. Uredbe o članarinama turističkim zajednicama (u daljnjem tekstu: Uredba), koja je donesena na osnovu ovog zakona i na osnovu odredbi Pravilnika o obliku i sadržaju obrasca za uplatu članarine turističkim zajednicama (u daljnjem tekstu: Pravilnik).
4. Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana, te da je, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud proveo postupak i donio odluku, a da pri tome nije povrijedio nijednu odredbu ZPP koja bi uticala na zakonitost i pravilnost prvostepene odluke. Kantonalni sud je dalje naveo da je, suprotno prigovorima iz žalbe, apelant obveznik plaćanja naknade, te je pasivno legitimisan, a što nesporno proizlazi iz činjenice da je apelant popunio „TZ obrazac“ za 2008. godinu i dostavio ga Agenciji za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo, a obračunati iznos je iznos koji odgovara obračunu iz nalaza vještaka ekonomske struke u predmetnom postupku.
5. Kantonalni sud je dalje naveo da se ukazuje se spornim pitanje pravnog dejstva presude Ustavnog suda FBIH broj U-34/13 od 3. jula 2014. godine (kojom je utvrđeno da Zakon nije saglasan sa Ustavom Federacije BIH). Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da se potraživanje tužilaca po predmetnoj tužbi odnosi na obračunatu i prijavljenu, a neplaćenu, članarinu turističkim zajednicama od strane apelanta za 2008. godinu, pa se neosnovano navodi da se Odluka Ustavnog suda može primijeniti na konkretno potraživanje (retroaktivno) koje je nastalo i dospjelo mnogo prije objave predmetne odluke Ustavnog suda Federacije BiH u Službenim novinama (30. jula 2014. godine). Kantonalni sud je naveo da, naime, kada presudom Ustavnog suda (Federacije BiH) nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje, a u konkretnoj pravnoj situaciji nije, takva odluka djeluje od momenta objavljivanja u službenom glasniku (ex nunc). Kantonalni sud je naveo da je, stoga, suprotno pogrešnom stavu apelanta, predmetni zakon za period 2008. godine proizveo pravno dejstvo, a shodno činjenici da je u tekstu navedene presude Ustavnog suda Federacije BiH naveden rok od šest mjeseci od dana objavljivanja presude u Službenim novinama Federacije BiH da se zakonom uredi materija koja je regulisana osporenim zakonom, do kada se isti može primjenjivati. Kantonalni sud je naveo da se, u vezi sa s tim, na potraživanje koje je predmet spora imaju se primijeniti i podzakonski akti doneseni i zasnovani na odredbama Zakona. Kantonalni sud je naveo da, kako je osnov za obračun visine članarine propisan članom 15. Uredbe, da se uplaćena sredstava članarine, nakon odbitka troškova naplate banke, dostavljaju korisnicima i to 80% sredstava prvotužiocu i 20% sredstava drugotužiocu, a kako je visina neisplaćenog iznosa utvrđena putem obračuna po vještaku finansijske struke za period od 1. januara 2008. godine do 31. decembra 2008. godine u iznosu od 18,421,40 KM (shodno izjašnjenju navedenog vještaka na ročištu za glavnu raspravu o procentima koji pripadaju prvotužiocu i drugotužiocu, te da prvotužiocu pripada iznos od 14.737,12 KM, a drugotužiocu iznos od 3.684,28 KM), to je pravilno navedene iznose prvostepeni sud i dosudio tužiocima. Kantonalni sud je takođe naveo da su bez uticaja na odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva navodi žalbe u pravcu osporavanja vjerodostojnosti dokaza tužilaca (Izvod iz Upisnika turističkih zajednica iz 2011. i 2007. godine i Uvjerenje o poreznoj registraciji Porezne uprave FBiH iz 2011. godine), iz razloga što su isprave starije od šest mjeseci, jer, suprotno navedenom, pravni osnov tužbenog zahtjeva tužioci zasnivaju na odredbama Zakona, odredbama čl. 11. i 12. Uredbe i odredbama Pravilnika (kojima se detaljno razrađuje pitanje plaćanja članarine turističkim zajednicama).
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant ističe da, zbog pravnog dejstva presude Ustavnog suda FBIH broj U-34/13 od 3. jula 2014. godine (kojom je utvrđeno da Zakon nije saglasan Ustavu Federacije BIH), u konkretnom slučaju nije postojala stranačka i parnična sposobnost tužilaca, te da su redovni sudovi morali usvojiti prednje prigovore apelanta. Takođe navodi da se ne mogu crpiti prava iz Zakona koji je proglašen neustavnim, te da su u konkretnom slučaju, kao dokaz, pogrešno prihvaćene isprave starije od šest mjeseci.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku prvostepenog postupka, kao i u žalbi protiv prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud predmetne navode apelanta, prilikom donošenja odluke o žalbi protiv prvostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević