Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4095/19 (P. M.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Stara devizna štednja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4095/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4095/19, rješavajući apelaciju Petra Matoša, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Petra Matoša.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 623682 19 Rev od 28. svibnja 2019. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Petru Matošu u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa člankom 72.

stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Petra Matoša podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 623682 19 Rev od 28. svibnja 2019. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 623682 18 Gž od 13.

studenog 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 623682 04 P od 2. travnja 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Petar Matoš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zadra, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Josip Muselimović i Ana Primorac“ iz Mostara, podnio je 28. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 623682 19 Rev od 28. svibnja 2019. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 623682 18 Gž od 13. studenog 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 623682 04 P od 2. travnja 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, PBS d.d. Sarajevo i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) zatraženo je u razdoblju od 23. studenog do 8. prosinca 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužene su u razdoblju od 27. studenog do 23. prosinca 2020. godine dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 5. listopada 2005. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženih radi isplate potraživanja po osnovi stare devizne štednje (glavnice i kamate). Apelant je u tužbi naveo da je vlasnik stare devizne knjižice na kojoj ima štedni ulog i kamatu u određenim novčanim iznosima kod PBS, da prvotužena (kao pravni sljednik) odbija isplatiti glavnicu i kamatu po osnovi stare devizne štednje, a da je drugotužena odgovorna apelantu za dug po osnovi „stare devizne štednje“.

6. Općinski sud je Rješenjem broj P-3498/04 B od 17. veljače 2006. godine prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari.

7. Postupajući po apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj 009-0-Gž-06-002199 od 20. studenog 2009. godine uvažio žalbu, ukinuo rješenje Općinskog suda i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je tijekom drugostupanjskog postupka stupio na snagu Zakon o izmirenju obveza po osnovi računa stare devizne štednje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o izmirenju obveza BiH), čijim stupanjem na snagu, po stavu Ustavnog suda izraženom u Odluci broj AP 1391/06 od 4. rujna 2008. godine, nema zakonske osnove za sudsku nadležnost. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, u skladu sa odredbom članka 16. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) neophodno prethodno odlučiti spada li predmet u sudsku nadležnost, pa potom eventualno odlučiti o prekidu parničnog postupka.

8. U ponovnom postupku Općinski sud se Rješenjem broj 65 0 P 623682 04 P od 2. travnja 2018. godine proglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo sve provedene radnje u ovom postupku i tužbu odbacio.

9. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je prethodnim ispitivanjem tužbe utvrdio da tužbeni zahtjev ne spada u sudsku nadležnost, te je odlučio kao u izreci rješenja shodno članku 16. ZPP-a, a u svezi s čl. 6. i 7. Zakona o izmirenju obveza BiH. U svezi s tim, obrazložio je da nakon stupanja na snagu Zakona o izmirenju obveza BiH sud nije nadležan odlučivati o zahtjevima za izmirenje obveza po osnovi računa stare devizne štednje budući da se ona, prema članku 28. navedenog zakona, prenosi na verifikaciju i izmirenje Agenciji za financijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Agencija), a kojim zakonom je propisan način isplate glavnice i kamata. Dalje je obrazložio da se Ustavni sud u više svojih odluka (npr. U 13/06, AP 1391/06) izjasnio da je članak 28. Zakona o izmirenju obveza BiH u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), ističući da je legitimni cilj navedenog članka da svi imaoci stare devizne štednje budu u jednakom položaju, te da pod jednakim ostalim uvjetima propisanim zakonom ostvare svoja imovinska prava.

10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 623682 18 Gž od 13. studenog 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostupanjsko rješenje, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo odredbu članka 2. stavak 1. Zakona o izmirenju obveza BiH, te ukazao da je predmet navedenog zakona uređenje postupka, načina i rokova izmirenja obveza po osnovi računa stare devizne štednje (članak 1.). Dalje je ukazao da, prema odredbi članka l. stavak 5. Zakona o izmirenju obveza BiH, prethodi postupak verifikacije potraživanja, a prema odredbama članka od 6. do 20. istog zakona verifikacija predstavlja neophodan (upravni) postupak u kojem se, između ostalog, potvrdom o verifikaciji identificira vlasnik deponiranog deviznog uloga i iznos računa stare devizne štednje. Također je istaknuo i da se postupak verifikacije završava odlukom Agencije, odnosno drugostupanjskom odlukom Povjerenstva za verifikaciju, koja odluka je konačna i obvezujuća i protiv nje se može pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom. Prema mišljenju Kantonalnog suda, iz sadržaja spomenutih odredaba Zakona o izmirenju obveza BiH slijedi da za odlučivanje o apelantovom tužbenom zahtjevu nije nadležan sud, već je za takav zahtjev nadležna Agencija, odnosno Povjerenstvo za verifikaciju kao drugostupanjski organ u upravnom postupku, a sud samo u upravnom sporu, na što ukazuje i pravni stav Vrhovnog suda iz Odluke broj 32 0 P 052359 11 Rev od 23. lipnja 2011. godine. Stoga je zaključio da je pravilan stav prvostupanjskog suda da rješavanje ovog spora ne spada u sudsku nadležnost zbog čega je pravilno odlučio kad se proglasio nenadležnim za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari i tužbu odbacio pravilno se pozivajući na odredbu čl. 6. i 7. a u svezi sa člankom 28. Zakona o izmirenju obveza BiH. Istaknuo je da je cijenio i ostale žalbene navode, ali ih nije obrazlagao smatrajući to suvišnim jer ne bi bili od utjecaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je zaključio da nije prihvatljiv žalbeni razlog da je donošenjem rješenja o odbacivanju tužbe u ovoj pravnoj stvari povrijedio pravo na pravično suđenje. U svezi s tim, ukazao je da od dana stupanja na snagu Zakona o izmirenju obveza BiH apelant nema zakonsku osnovu za vođenje postupka pred nadležnim sudom za ostvarivanje potraživanja po osnovi računa stare devizne štednje, a što je Ustavni sud (Odluka broj U 13/06 od 28. ožujka 2008. godine) proglasio legitimnim i u skladu s Europskom konvencijom.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 623682 19 Rev od 28. svibnja 2019. godine odbijena je apelantova revizija protiv rješenja Kantonalnog suda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja revizije.

13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke odgovorio na sve žalbene navode od odlučnog značenja s aspekta predmeta spora, pa su neutemeljene apelantove tvrdnje o suprotnom. Dalje je naveo da su pravilno nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev cijenili sa stanovišta odredbe članka 2. stavak 1. Zakona o izmirenju obveza BiH, te su pravilno primijenili odredbu članka 28. tog zakona kada su donijeli svoja rješenja. Istaknuo je da su za takvu odluku nižestupanjski sudovi dali razloge u obrazloženjima svojih odluka koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant neutemeljeno prigovara da je odlukama nižestupanjskih sudova, u pogledu zahtjeva za isplatu stare devizne štednje, povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu time što se prvostupanjski sud proglasio nenadležnim za postupanje po tužbi. U svezi s tim, obrazložio je da se Ustavni sud u više svojih odluka (npr. U 13/06, AP 1391/06) izjasnio da je članak 28. Zakona o izmirenju obveza BiH u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Vrhovni sud je dalje ukazao da su, prema odredbi članka 29. Zakona o izmirenju obveza BiH, entiteti i Distrikt bili dužni u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti svoje propise kojima će detaljnije urediti materiju koja je predmet ovog zakona. Također je ukazao da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine na temelju ovog zakona donijela Uredbu o postupku verificiranja tražbina i gotovinskih isplata po osnovi računa stare devizne štednje u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uredba), u kojoj je člancima 9–15 propisala postupak verificiranja potraživanja i gotovinskih isplata po osnovi računa stare devizne štednje u Federaciji Bosne i Hercegovine koji je identičan postupku koji je propisan Zakonom o izmirenju obveza BiH (upravni postupak), s tim što su predviđeni rokovi do kada se verifikacija mora završiti, a koji rokovi su više puta produljivani donošenjem Uredbi o izmjeni ove uredbe.

14. Vrhovni sud je istaknuo da je drugotužena donijela Zakon o izmirenju obveza na osnovi računa stare devizne štednje u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o izmirenju obveza FBiH), te je člankom 5. propisano da će se postupak verifikacije završiti najkasnije do 31. prosinca 2015. godine. Dalje je istaknuo da se obveze po osnovi računa stare devizne štednje koje nisu verificirane mogu dokazivati i ostvarivati samo u sudskom postupku u skladu s odredbama Zakona o izmirenju obveza FBiH, te da je navedeni rok promijenjen Uredbom o izmjeni Uredbe najkasnije do 31. prosinca 2017. godine. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da, prema podacima u spisu, apelant je 2012. godine podnio zahtjev za verifikaciju predmetnog potraživanja Agenciji, koja je zahtjev odbila rješenjem od 11. srpnja 2012. godine, protiv kojeg je apelant izjavio žalbu, koja je rješenjem Povjerenstva za verifikaciju računa stare devizne štednje u Federaciji Bosne i Hercegovine od 20. ožujka 2014. godine usvojena, prvostupanjsko rješenje poništeno, a apelantov zahtjev za verifikaciju potraživanja usvojen za iznos od 161,08 KM. Dalje je naveo da je apelant nakon toga pokrenuo upravni spor, koji postupak još nije okončan i vodi se kod Kantonalnog suda u Mostaru pod brojem 07 0 U 014068 17 U. Slijedom navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, pogrešan je apelantov stav da, kako upravni spor još nije okončan, time je propustio rok za verifikaciju predmetnog potraživanja (31. prosinca 2017. godine), te da od navedenog datuma ponovno postoji nadležnost redovnog suda radi ostvarenja potraživanja po osnovi stare devizne štednje s obzirom na to da će odluka donesena u upravnom sporu biti odluka o verifikaciji predmetnog potraživanja. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant navodi da mu je pobijanim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

16. Apelant smatra da pobijano prvostupanjsko rješenje nije doneseno u skladu sa člankom 28. Zakona o izmirenju obveza BiH jer Općinski sud nije po službenoj dužnosti predmet prenio na verifikaciju i izmirenje Agenciji. Nadalje tvrdi da Općinski sud nije uzeo u obzir da je tužba u predmetnom postupku podnesena 5. listopada 2004. godine, odnosno prije donošenja Zakona o izmirenju obveza BiH, kada je postojala zakonska osnova za vođenje ovakvog postupka. Apelant ističe i da je Općinski sud propustio primijeniti odredbe Zakona o izmirenju obveza FBiH, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o izmirenju obveza BiH (članak 29.). U svezi s tim, ukazuje na članak 5. Zakona o izmirenju obveza FBiH, te smatra da se od 31. prosinca 2017. godine potraživanja po osnovi stare devizne štednje mogu ostvariti samo u sudskom postupku. Dalje ukazuje da je podnio zahtjev za verifikaciju predmetnog potraživanja Agenciji, koji postupak nije okončan u momentu donošenja pobijanih rješenja (u tijeku je upravni spor protiv drugostupanjskog rješenja), odnosno nije uspio verificirati potraživanje u predviđenom roku. Stoga smatra da je u momentu donošenja prvostupanjskog rješenja postojala sudska nadležnost, odnosno da predmetno potraživanje može ostvarivati samo u predmetnom parničnom postupku. Apelant, također, smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili odredbe Zakona o izmirenju obveza FBiH, te posebno ističe da nisu cijenili njegove žalbene/revizijske navode, odnosno nisu dali opravdane razloge zašto nisu cijenili njegove navode (primjena Zakona o izmirenju obveza FBiH, datum podnošenja tužbe), čime su povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran lijek.

17. U pogledu povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, apelant ističe da je Općinskom sudu trebalo devet godina da donese odluku u ponovnom postupku, i to odluku kojom se proglašava nenadležnim, a pri tome nije obrazložio razloge zbog kojih je postupak tako dugo trajao, niti su tijekom postupka provođene dokazne radnje, održavana ročišta i sl. Povredu zabrane diskriminacije apelant vidi u tome što je pobijanim odlukama bez razumnog i objektivnog opravdanja (zakonskog uporišta) diskriminiran tako da se u njegovom slučaju bez opravdanog razloga ne primjenjuje Zakon o izmirenju obveza FBiH, iako se radi o pravnoj situaciji koju uređuje upravo taj zakon. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je pobijanim odlukama zbog proizvoljne primjene materijalnog prava onemogućeno da namiri svoje potraživanje.

b)Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud smatra da u postupku donošenja revizijske odluke nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu. Također smatra da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava, te ističe da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju revizijske odluke.

19. Kantonalni sud smatra da se ne može prihvatiti utemeljenim apelantovo pozivanje na povredu prava iz članka 6. Europske konvencije i članka 1. Protokola boj 1 uz Europsku konvenciju zbog duljine trajanja postupka.

20. Općinski sud smatra da u postupku donošenja prvostupanjske odluke nisu povrijeđena apelantova prava, te da je u njezinom obrazloženju detaljno naveo razloge za donesenu odluku.

21. Prvotužena smatra apelantove navode neutemeljenim i paušalnim. Pored svega iznesenog u pobijanim odlukama, prvotužena ističe i da je u postupku evidentno da postoji nedostatak pasivne legitimacije prvotužene jer čak i da je apelant verificirao staru deviznu štednju, prvotužena nije prema zakonu u obvezi da je isplati apelantu.

22. Drugotužena smatra da su redovni sudovi pravilno primijenili pozitivnopravne propise, te da nije došlo do povrede parničnog postupka, slijedom čega nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. Također smatra da nije došlo po povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku jer je Vrhovni sud donio odluku o reviziji u roku od šest mjeseci. Također ističe da su neutemeljeni i apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu, imajući u vidu stav Ustavnog suda iz odluka br. U 13/06 i AP 1391/06, kao i navodi o povredi prava na imovinu i zabrani diskriminacije. Drugotužena ukazuje i na odluku Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Suljagić protiv Bosne i Hercegovine, koja se odnosi na staru deviznu štednju i prema kojoj je drugotužena obvezana donijeti individualne i generalne mjere kojim bi se otklonile povrede i u odnosu na ostale imaoce stare devizne štednje. U svezi s tim, ističe da je ispunila sve obveze iz navedene presude, što je potvrđeno i od Komiteta zamjenika ministara Vijeća Europe u lipnju 2011. godine, te je Konačnom rezolucijom konstatirano da je Bosna i Hercegovina poduzela sve mjere za potpuno izvršenje ove presude, te su odbačene sve ostale aplikacije (1.250) protiv Bosne i Hercegovine o ovom pitanju. Također ukazuje i da je rok za verifikaciju stare devizne štednje više puta produljivan, tako da je Zakonom o izmjenama Zakona o izmirenju obveza FBiH taj rok produljen do 31. prosinca 2022. godine. V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 16. st. 1. i 2.

(1) Sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi spada li rješavanje spora u sudsku mjerodavnost.

(2)Kada sud tijekom postupka, do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije mjerodavan sud nego neko drugo tijelo vlasti, oglasit će se nemjerodavnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

24. Zakon o izmirenju obveza po osnovi računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06, 72/07, 97/11 i 100/13). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izmirenju obveza po osnovi računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06 i 72/07) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 6. st. 1. i 2.

(Verifikacija potraživanja) (1) Verifikacija je nužan postupak kojime se identificiraju vjerovnici, vrši provjera iznosa računa stare devizne štednje svakoga vjerovnika i registriraju sve tražbine po osnovi računa stare devizne štednje, čime se potvrđuju, a ne redefiniraju i ne raskidaju postojeća prava.

(2) Po okončanju verifikacije, vjerovnik dobiva potvrdu o verifikaciji koja identificira vjerovnika i verificira iznos računa stare devizne štednje.

Članak 7. stavak 1. točke c) i d) (Agencije za verifikaciju) (1) Verifikaciju računa stare devizne štednje, sukladno odlukama entitetskih vlada i Skupštine Distrikta, obavljat će:

c) Agencija za financijske, informatičke i posredničke usluge D.D. Sarajevo - za Federaciju Bosne i Hercegovine i

d) Agencija za pružanje financijskih, informatičkih i posredničkih usluga Mostar - za Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencije).

Članak 28.

(Sudski postupci u tijeku) Sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovoga Zakona nisu riješeni pravomoćnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje, sukladno ovome Zakonu.

25. Zakon o izmirenju obveza na osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 62/09, 42/11, 91/13, 101/16 i 57/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o izmirenju obveza na osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 62/09, 42/11, 91/13 i 101/16) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 5.

Postupak verificiranje potraživanja završit će se najkasnije do 31. 12. 2012. godine.

Obveze po osnovi računa stare devizne štednje koje nisu verificirane mogu se dokazivati i ostvarivati samo u sudskom postupku, sukladno odredbama Zakona o izmirenju obveza.

26. Uredba o postupku verificiranja tražbina i gotovinskih isplata po osnovi računa stare devizne štednje u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/06, 66/06, 5/07, 65/07, 7/09, 4/10, 46/11, 32/12, 18/14, 41/15, 28/16, 42/17, 44/18 i 67/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni pročišćeni tekst Uredbe o postupku verificiranja tražbina i gotovinskih isplata po osnovi računa stare devizne štednje u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/06, 66/06, 5/07, 65/07, 7/09, 4/10, 46/11, 32/12, 18/14, 41/15, 28/16 i 42/17) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 14.

Rok za podnošenje zahtjeva za verifikaciju računa stare devizne štednje je do 30.09.2017. godine, počevši od 01.07.2017. godine, a Agencija je dužna završiti postupak verifikacije najkasnije do 31.12.2017. godine.

Verifikacija izvršena do dana stupanja na snagu Zakona prihvaća se kao pravovaljana u smislu Zakona, a verificirani iznosi će se uvećati za iznos pripadajuće kamate iz članka 4. Zakona. Započeti postupak verifikacije po ranijim propisima, izvršit će se sukladno odredbama ove Uredbe.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 623682 19 Rev od 28. svibnja 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelantov zastupnik je primio 30. kolovoza 2019. godine, a apelacija je podnesena 28. listopada 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant navodi da mu je pobijanim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slo-bode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na isplatu potraživanja po osnovi stare devizne štednje, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

aU odnosu na pobijane odluke

35. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni odredbi Zakona o izmirenju obveza BiH i Zakona o izmirenju obveza FBiH, te da smatra da se sud nije mogao proglasiti nenadležnim za postupanje u njegovom predmetu.

36. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 13/06 od 28. ožujka 2008. godine ocijenio da je članak 28. Zakona o izmirenju obveza BiH (na temelju kojeg su donesene pobijane odluke) u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije jer ograničenjem prava na pristup sudu u pobijanoj odredbi nije narušena sama bît imovinskih prava podnositelja zahtjeva, odnosno uspostavljena je pravilna ravnoteža između legitimnog cilja i imovinskih prava imalaca devizne štednje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 13/06 od 28. ožujka 2008. godine, točka 38., dostupna na www.ustavnisud.ba). Nadalje, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1391/06, u dijelu koji se odnosio na apelacijske navode o povredi prava na pristup sudu zbog toga što su se redovni sudovi proglašavali nenadležnim povodom tužbi za isplatu stare devizne štednje, zaključio da „od dana stupanja na snagu Zakona o izmirenju obveza po osnovi računa stare devizne štednje apelanti nemaju zakonsku osnovu za pokretanje, odnosno vođenje postupka pred nadležnim sudom za ostvarenje potraživanja po osnovi stare devizne štednje, a što je proglašeno legitimnim i u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Prema tome, apelanti nemaju opravdan zahtjev u smislu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Stoga je Ustavni sud zaključio da su navodi apelanata o povredi prava na pristup sudu, odnosno o povredi prava na suđenje u razumnom roku očigledno (prima facie) neosnovani“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1391/06 od 4. rujna 2008. godine, točka 21., dostupna na www.ustavnisud.ba). Navedeni stav podržan je i u kasnijim odlukama Ustavnog suda (vidi npr. odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 16/08 od 21. srpnja 2010. godine i AP 14/08 od 21. prosinca 2010. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 193/08 od 21. prosinca 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

38. Dovodeći u svezu navedene odluku sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu Općinski sud proglasio nenadležnim za postupanje po apelantovoj tužbi koja se odnosila na isplatu potraživanja po osnovi stare devizne štednje i tužbu odbacio uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o izmirenju obveza BiH i navedene odluke Ustavnog suda. Navedena odluka Općinskog suda potvrđena je i u žalbenom postupku, te je Vrhovni sud odbio reviziju u predmetnom postupku. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na tri sudske instance bili jedinstveni u stavu da nakon stupanja na snagu Zakona o izmirenju obveza BiH sud nije nadležan odlučivati o zahtjevima za izmirenje obveza po osnovi računa stare devizne štednje budući da se ona, prema članku 28. navedenog zakona, prenosi na verifikaciju i izmirenje Agenciji. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju sporno pravno pitanje isto kao u Odluci broj AP 1391/06 – pitanje sudske nadležnosti povodom tužbi za isplatu stare devizne štednje. Stoga, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 1391/06 u pogledu navedenog pitanja, kao i stavove izražene Odluci broj U 13/06, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju mogu primijeniti stavovi izraženi u Odluci broj AP 1391/06 u pogledu spornog pitanja, te da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o izmirenju obveza BiH i Zakona o izmirenju obveza FBiH u konkretnom predmetu. Također, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u pobijanim odlukama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud obrazložio razloge zbog kojih smatra da na konkretan slučaj nema utjecaja rok za verifikaciju potraživanja iz članka

5. Zakona o izmirenju obveza FBiH. U pogledu apelacijskih navoda da redovni sudovi nisu po službenoj dužnosti dostavili predmet na verifikaciju nadležnoj Agenciji, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa proizlazi da je apelant u tijeku predmetnog postupka podnio zahtjev za verifikaciju svog potraživanja Agenciji i da je postupak u tijeku, pa stoga u danim okolnostima ovi apelacijski navodi ne mogu sami po sebi voditi zaključku o povredi apelantovih prava.

39. U pogledu apelacijskih tvrdnji da su redovni sudovi trebali cijeniti okolnost da je tužba u predmetnom postupku podnesena prije stupanja na snagu Zakona o izmirenju obveza BiH, tj. u vrijeme kada je postojala zakonska osnova za podnošenje tužbe, Ustavni sud primjećuje da je člankom 28. Zakona o izmirenju obveza BiH eksplicitno propisano da sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog zakona nisu riješeni pravomoćnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaiju i izmirenje u skladu s ovim zakonom. Slijedom navedenog, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi postupali u skladu s važećim pravnim propisima, čija se primjena ne može smatrati proizvoljnom i koja ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 859/06 od 13. prosinca 2007. godine, točka 11., dostupna na www.ustavnisud.ba).

40. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1391/06 od 4. rujna 2008. godine i zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja u svezi s navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. c)U odnosu na navode o duljini trajanja postupka Relevantna načela

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).

42. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sustav tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).

Razdoblje koje se uzima u obzir

43. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa člankom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacijskih navoda. Shodno navedenom, Ustavni sud će razmotriti samo duljinu trajanja ponovnog postupka pred Općinskim sudom, na što je apelant izričito ukazao u apelaciji, a ne duljinu cjelokupnog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati razdoblje od 20. studenog 2009. godine kada je Kantonalni sud donio rješenje kojim je predmet vratio na ponovni postupak, pa do 2. travnja 2018. godine kada je Općinski sud donio rješenje u ponovnom postupku. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene duljine predmetnog postupka jeste oko osam godina i pet mjeseci.

Analiza duljine trajanja postupka

44. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da, s obzirom na predmet spora i činjenična i prava pitanja koja je trebalo raspraviti u sporu, u konkretnom slučaju nije se radilo o složenom predmetu. Iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio duljini trajanja ponovnog postupka.

45. U pogledu ponašanja Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu trebalo više od osam godina da bi donio odluku kojom se proglašava nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, prilikom donošenja rješenja kojim je ukinuo prethodnu prvostupanjsku odluku i predmet vratio na ponovni postupak, ukazao da nema osnove za sudsko odlučivanje u konkretnom predmetu i dao uputu Općinskom sudu u tom smislu. Dakle, iako je bilo nesporno da je donošenjem Zakona o izmirenju obveza BiH, tj. njegovim stupanjem na snagu 15. travnja 2006. godine predmet prestao biti u sudskoj nadležnosti i da je trebalo da ga proslijedi, po službenoj dužnosti, Agenciji (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1829/14 od 7. ožujka 2017. godine, točka 34., dostupna na www.ustavnisud.ba), Općinski sud je nastavio voditi postupak dugi niz godina sve do donošenja pobijanog rješenja. Pri tome, Općinski sud nije dao objašnjenje u svezi s apelacijskim navodima o duljini trajanja ponovnog postupka. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnoj situaciji isključivu odgovornost za ovako dugo trajanje ponovnog postupka snosi Općinski sud, te da su apelantovi navodi utemeljeni.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

47. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

48. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. lipnja 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1793/18 od 19. veljače 2020. godine i AP 1888/18 od 11. ožujka 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

49. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

50. Apelant navodi da je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije budući da Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu cijenili njegove žalbene/revizijske navode, odnosno nisu dali opravdane razloge zašto nisu cijenili njegove navode. Ustavni sud zapaža da se iz apelacijskih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u svezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđene pravne lijekove, žalbu protiv prvostupanjske odluke, odnosno reviziju protiv drugostupanjske odluke, a koje pravne lijekove su nadležni sudovi, suprotno apelacijskim navodima, razmotrili i zaključili da su neutemeljeni dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni. Zabrana diskriminacije

51. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U svezi s tim, iako se apelant nije izričito izjasnio u svezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje.

52. Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da je diskriminiran tako što u njegovom slučaju bez opravdanog razloga nije primijenjen Zakon o izmirenju obveza FBiH, iako se radi o pravnoj situaciji koju uređuje upravo taj zakon, nisu dovoljni da bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran. Naime, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim pozivanja na kršenje navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u istoj situaciji bez razumnog opravdanja, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje neutemeljeni.

Pravo na imovinu

53. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacijske tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci AP 2124/11 ispitivao odluku Vrhovnog suda kojom je odbačena apelantova tužba u dijelu u kojem je tražio da se obveže tužena banka da mu isplati ušteđevinu i odredio da se predmet u tom dijelu ustupa Agenciji na daljnji postupak verifikacije i izmirenja obveza po osnovi računa stare devizne štednje, s aspekta prava na imovinu. U navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da ne postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, te da, pri tome, nije narušeno ni načelo proporcionalnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2124/11 od 17. srpnja 2014. godine, točke 24–29., dostupna na www.ustavnisud.ba).

54. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacijski navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je ponovni postupak pred Općinskim sudom trajao oko osam godina i pet mjeseci, za što odgovornost snosi isključivo Općinski sud koji za navedeno nije dao nikakve razloge, a pri tome je u konačnici donio odluku kojom se proglašava nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

56. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili pobijane odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o izmirenju obveza BiH na konkretan slučaj, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

57. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje su redovni sudovi na dvije instance razmotrili i zaključili da su neutemeljeni, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju tog prava.

58. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji.

59. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se navodi o povredi tog prava temelje na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

60. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4095/19 (P. M.) | Sudska praksa | Aktio