Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-649/21 (D. Š.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-649/21

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-649/21, rješavajući zahtjev Dejana Šušića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dejana Šušića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dejan Šušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubinja, podnio je 25. februara 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 059537 21 Gž od 13. januara 2021. godine.

2. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se privremeno stavilo van snage rješenje o izvršenju Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 I 002889 09 I od 25. juna 2010. godine i rješenje o dosudi broj 95 0 I 002889 09 I od 9. decembra 2011. godine, te ujedno odgodilo predmetno izvršenje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji.

3. Osnovni sud je, odlučujući po tužbi apelanta protiv tuženih – Addiko bank a.d. Banjaluka i V.B. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) radi utvrđenja, v.p.s.13.000,00 KM, donio presudu broj 95 0 P 059537 19 P od 24. februara 2020. godine kojom je utvrdio da je apelant vlasnik i posjednik sa 1/1 dijela nepokretnosti (preciziranih u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te je konstatovao da se izvršenje u odnosu na apelanta smatra nedopuštenim, ukinuo rješenje o izvršenju broj 95 0 I 002889 09 I od 25. juna 2010. godine i rješenje o dosudi broj 95 0 I 002889 09 I od 9. decembra 2011. godine i obustavio izvršni postupak u odnosu na predmetne nepokretnosti. Istom presudom obavezan je prvotuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 5.229,55 KM.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je ocjenom izvedenih dokaza (uvida u brojne materijalne dokaze, saslušanjem apelanta i drugotuženog) utvrdio da je drugotuženi u zemljišnim knjigama, odnosno knjigama Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, PJ Ljubinje (u daljnjem tekstu: RUGIP) prethodno bio uknjižen kao vlasnik nepokretnosti koje su predmet spora. Dalje, apelant je sa drugotuženim kao prodavcem zaključio ugovore o kupoprodaji (notarski obrađene i sačinjene dana 5. novembra 2013. godine i 23. aprila 2014. godine) i tako stekao pravni osnov za sticanje prava svojine, te da se odmah potom upisao u javnim evidencijama kod RUGIP-a, za koji upis nije bilo nikakvih smetnji jer je zemljišnoknjižni organ prilikom upisa ispitao po službenoj dužnosti da li su ispunjeni zakonom predviđeni uslovi za upis. Osnovni sud je istakao da za odluku u ovom predmetu nisu relevantni navodi prvotuženog da je drugotuženom od strane Osnovnog suda uručeno rješenje o dosudi (u predmetu broj 95 0 I 002889 09 I) iz kojeg proizilazi da su tražiocu izvršenja (predniku prvotuženog - Hypo Alpe adria banci a.d. Banjaluka), kao najpovoljnijem ponuđaču dosuđene predmetne nekretnine. Ovo iz razloga što prednik prvotuženog, a niti sam prvotuženi, nikada nisu u knjigama katastra proveli uknjižbu ovog svoga prava i na taj način se deklarisali kao vlasnici istih. Dalje, Osnovni sud smatra da su paušalni i nedokazani navodi prvotuženog da iz zaključenih ugovora o kupoprodaji jasno proizlazi da su isti fiktivno zaključeni kako bi se spriječilo sprovođenje rješenja o dosudi. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je u vrijeme zaključenje kupoprodajnih ugovora drugotuženi bio zemljišno knjižni i stvarni vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, koje na sebi nisu imali tereta, pa je apelant takvom kupoprodajom postao (nakon upisa svoga prava svojine) zakoniti vlasnik i posjednik istih. Savjesnost apelanta proizlazi iz činjenice da je prije zaključenja kupoprodajnih ugovora izvršio pregled javne evidencije o pravu svojine na predmetnim nekretninama, tako da se njegovo zakonito stečeno pravo svojine ne može dovoditi u pitanje navodima prvotuženog kojem ostaje mogućnost da svoje potraživanje u odnosu na drugotuženog, ukoliko ono zaista postoji, ostvaruje na drugim stvarima u izvršnom postupku. Iz navedenih razloga Osnovni sud je utvrdio nedopuštenim izvršenje u odnosu na apelanta (u predmetu broj 95 0 I 002889 09 I), ukinuo je rješenje o izvršenju od 25. juna 2010. godine i rješenje o dosudi od 9. decembra 2011. godine, te je obustavio izvršni postupak u odnosu na predmetne nekretnine. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio u skladu sa odredbom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku(u daljnjem tekstu: ZPP), advokatskom tarifom i uspjehom apelanta u sporu.

5. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 059537 21 Gž od 13. januara 2021. godine uvažena je žalba prvotuženog i preinačena je prvostepena presuda, na način što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta (preciziran u izreci presude), te je obavezan apelant da prvotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 5.004,25 KM.

6. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđenje prvostepenog suda u pogledu zaključenja kupoprodajnih ugovora između prvotuženog i drugotuženog koji su za predmet imali predmetne nekretnine, koje su predmet izvršenja u postupku broj 95 0 I 002889 09 I u kojem je drugotuženi izvršenik. Dalje, Okružni sud navodi da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je prvotuženi (u navedenom izvršnom postupku) podnio prijedlog za izvršenje (10. jula 2009. godine), na osnovu zajedničkog prijedloga za zasnivanje založnog prava (od 25. maja 2005. godine) kojim su tuženi zaključili ugovor o hipotekarnom kreditu i saglasili se da se sprovede uknjižba založnog prava na predmetnim nekretninama dužnika (drugotuženog) koje su predmet ovoga postupka, radi obezbjeđenja novčanog potraživanja banke (prvotuženog) u iznosu od 45.000,00 KM. Također, drugotuženom je 5. jula 2010. godine dostavljeno rješenje o izvršenju, kojim je dozvoljeno izvršenje na predmetnim nekretninama, dok mu je rješenje o dosudi i rješenje o namirenju dostavljeno prije zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Obzirom na sadržaj iskaza drugotuženog (u kojem navodi da nije ni siguran da je zaključen ugovor o hipotekarnom kreditu, da je predmetni kredit u potpunosti izmirio ali da je zagubio uplatnice) kao i sadržaj žalbe (iz izvršnog spisa) koju je drugotuženi podnio protiv rješenja o dosudi (u kojoj između ostalog navodi da će predmetne nekretnine predati banci i da to ima namjeru učiniti), proizlazi da je raspolaganje predmetnim nekretninama došlo kao rezultat pokrenutog izvršnog postupka, s ciljem da se tražitelj izvršenja (prvotuženi) onemogući da prinudno naplati svoje potraživanje od izvršenika (drugotuženog).

7. Okružni sud je istakao da iz odredbe člana 70. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) proizlazi da neće biti dozvoljeno izvršenje u slučaju da na nepokretnosti na kojoj je određeno izvršenje postoji pravo svojine trećeg lica koje je ustanovljeno prije pokretanja izvršnog postupka. Dalje, odredbe čl. 70. i 72. ZIP-a obezbjeđuju da se prinudna naplata vrši na imovini koja nesporno pripada izvršeniku odnosno, da pod udar prinudne naplate ne potpadne imovina trećeg lica prema kojem tražitelj izvršenja nema neki od izvršnih naslova kojim je utvrđeno njegovo potraživanje, kao i da obezbijedi zaštitu prava tražitelja izvršenja od eventualne zloupotrebe izvršenika ili trećeg lica (da nakon dozvoljenog izvršenja na nepokretnosti izvršenika, izvršenik otuđi nepokretnost trećem licu prema kojem tražitelj izvršenja nema potraživanja utvrđenog rješenjem o izvršenju i koje nije označeno kao izvršenik i tako onemogući prinudno namirenje potraživanja). Iz činjeničnog stanja proizlazi da je apelant nakon donošenja rješenja o izvršenju i rješenja o namirenju (25. juna 2010. godine i 27. decembra 2011. godine), stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama (u toku 2013. i 2014. godine) zaključenjem kupoprodajnih ugovora sa drugotuženim. Okružni sud je istakao da pogrešno prvostepeni sud obrazlaže (pozivajući se na savjesnost apelanta u sticanju prava svojine) da predmetne nekretnine nisu bile opterećene teretom i da nije bila upisana zabilježba rješenja o izvršenju. Naime, u konkretnom slučaju se radi o nepokretnostima koje se ne upisuju u zemljišne knjige (na području opštine Ljubinje ne postoje zemljišne knjige nego samo popisni katastar nekretnina, dok je u toku 2019. godine na snagu stupio novi premjer), te se u takvoj situaciji primjenjuje odredbe člana 72. stav 4. u vezi sa članom 113. stav 4. ZIP (da sud po zahtjevu i na trošak tražitelja izvršenja objavi rješenje o izvršenju u „Službenom glasniku Republike Srpske“ i najmanje dva dnevna lista koji se distribuiraju na teritoriji Republike Srpske). Iz izvršnog spisa prozlazi da je prvostepeni sud postupio po zahtjevu tražitelja izvršenja – prvotuženog (koji je tražio da se na njegov trošak izvrši objava rješenja o izvršenju) odnosno, da je objavu (rješenja o izvršenju) izvršio u Službenom glasniku Republike Srpske i dnevnim novinama, na koji način je izvršen upis rješenja o izvršenju (zabilježba izvršenja) u zemljišne knjige iz člana 72. ZIP-a, koji upis ima značajne posljedice u pogledu reda namirenja i zaštite prema trećim licima. Okružni sud je zaključio da apelant, koji je pravnim poslom kupio predmetne nekretnine od drugotuženog i uknjižio se u javnu evidenciji nakon više od dvije godine nakon što je sud u izvršnom postupku odredio izvršenje i odredio konstituisanje prava namirenja tražitelja izvršenja (prvotuženog), nema pravo koje sprječava predmetno izvršenje, zbog čega je primjenom odredbe člana 229. tačka 4. ZPP odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka Okružni sud je donio u skladu sa odredbama čl. 397. stav 2. i 386. stav 1. ZPP, te uspjeha stranaka u postupku.

8. Apelant smatra da su osporenom odlukom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu apelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka, kao i izvršnog postupka koji se vodi u odnosu na iste predmetne nekretnine između tuženih (prvotuženog kao tražitelja izvršenja i drugotuženog kao izvršenika) istaknuvši da je osporenom odlukom Okružnog suda proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, konkretno odredbe člana 72. stav 4. u vezi sa članom 113. stav 4. ZIP-a, kao i da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Također, apelant je ukazao na sadržaj i način primjene materijalnih zakonskih odredbi za koje smatra da je Okružni sud proizvoljno primijenio, te je istakao da je pogrešan zaključak Okružnog suda u pogledu postojanja založnog prava (hipoteke) na predmetnim nekretninama u momentu zaključivanja kupoprodajnih ugovora. Apelant je istakao da je postao vlasnik predmetnih nekretnina uknjižbom na osnovu pravnog posla odnosno, da je Okružni sud pogriješio kada je odbio njegov tužbeni zahtjev, te je predložio da se usvoji njegova apelacija, utvrdi povreda navedenih prava, ukine osporena presuda i predmet vrati na ponovni postupak.

9. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je ukratko ponovio činjenično stanje i ukazao da da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, iz razloga što je Okružni sud u konkretnom postupku proizvoljno i paušalno primijenio odredbe Zakona o zemljišnim knjigama u vezi sa odredbom člana 113. stav 4. ZIP-a. Apelant je istakao da bi ostajanjem na snazi rješenja o izvršenju i rješenja o dosudi za njega nastupila šteta koja bi suštinski predstavljala direktnu posljedicu povrede njegovog prava na pravičan postupak i paušalnu ocjenu dokaza, čime su se stekli uslovi za donošenje privremene mjere u cilju zaštite njegovih prava.

10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te navodima da je očigledno da će u postupku izvršenja, koji se vodi protiv drugotuženog kao izvršenika na predmetnim nekretninama (koje je apelant kupio), pretrpiti neotklonjive štetne posljedice.

14. Ustavni sud, dakle, ukazuje da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere (stavljanje van snage rješenjâ o izvršenju i dosudi odnosno, odlaganja izvršnog postupka) temelji na navodima koji se u suštini tiču merituma spora, o kojima Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje po apelaciji. Pri tome Ustavni sud ukazuje da tvrdnja apelanta da bi provođenjem postupka izvršenja pretrpio neotklonjive štetne posljedice, sama po sebi, ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. Iz navedenog proizilazi da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-649/21 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio