Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3955/19 ("Diamant" d.o.o. Kiseljak)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3955/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3955/19, rješavajući apelaciju „Diamanta“ d.o.o. Kiseljak, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Diamanta“ d.o.o. Kiseljak.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mals 134815 19 Pž od 21. svibnja 2019. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Novom Travniku koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Novom Travniku da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Diamant“ d.o.o. Kiseljak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Valentin Slišković, odvjetnik iz Kiseljaka, podnio je 17. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Mals 134815 19 Pž od 21. svibnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Mals 134815 18 Mals od 21. prosinca 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „LKW- HS“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. veljače 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 19. veljače 2021. do 2. ožujka 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Mals 134815 18 Mals od 21. prosinca 2018. godine utvrđeno je postojanje potraživanja apelanta prema tuženom u iznosu od 1.588,32 KM (stavak I.), utvrđeno je postojanje potraživanja tuženog prema apelantu u iznosu od 1.588,32 KM (stavak II.), navedena potraživanja su kompenzirana i odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu iznosa od 1.588,32 KM (stavak III.), naloženo je tuženom da apelantu isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 2.773,84 KM za precizno navedeno razdoblje (stavak IV.), te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stavak V.).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant podnio predmetnu tužbu u kojoj je naveo da je za tuženog izvršio usluge rezanja ploča, zidova i pripadajućih greda i za te usluge mu ispostavio račun, da je tuženi primio izvršeni rad i račune i da ih je djelomično izmirio tako što je ostao dužan isplatiti apelantu iznos od 4.362,16 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Naveo je da je tuženi tijekom predmetnog postupka (11. lipnja 2018. godine) apelantu isplatio nesporni dio dugovanja u iznosu od 2.773,84 KM i da je tijekom postupka istaknuo prigovor kompenzacije u odnosu na preostali iznos dugovanja od 1.558,32 KM navodeći da je navedeni novčani iznos isplatio gospodarskom društvu ,,Hodurnik“ d.o.o. Cazin na ime fakture za troškove smještaja, hrane i pića apelantovih radnika za vrijeme boravka u Cazinu, te da je apelant u konačnici smanjio tužbeni zahtjev tako što je od tuženog zahtijevao isplatu iznosa od 1.588,32 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Općinski sud je kao nesporno među parničnim strankama utvrdio da su apelant i tuženi bili u poslovnom odnosu i da je u konkretnom slučaju bio sporan prigovor kompenzacije koji je istaknuo tuženi. Naveo je da se prigovor kompenzacije odnosio na iznos od 1.558,32 KM koji je tuženi isplatio gospodarskom društvu ,,Hodurnik“ d.o.o. Cazin na ime fakture za troškove smještaja, hrane i pića apelantovih radnika za vrijeme boravka u Cazinu, koju fakturu je tuženi prefakturirao apelantu koji je tu fakturu potom vratio tuženom bez plaćanja. Naveo je da je iz računa od 27. svibnja 2016. godine i računa broj 02-0- 24/16, koje je tuženom izdalo gospodarsko društvo ,,Hodurnik“ d.o.o. Cazin, koji se odnose na boravišnu pristojbu, konzumaciju pića i jela i trokrevetnu sobu, te računa od 26. kolovoza 2016. godine, koji je tuženi uputio apelantu, utvrdio da je među parničnim strankama ostao neizmiren sporni iznos od 1.588,32 KM, da je tuženi ponudio apelantu da se taj iznos kompenzira i da je apelant to odbio smatrajući da je kompenzacija neutemeljena. Općinski sud je ukazao da je odredbom članka 337. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je za prebijanje potraživanja potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje, te da se poslije izjave o prebijanju smatra da je prebijanje nastalo onog momenta kada su se stekli uvjeti za to. S obzirom na to da oba predmetna potraživanja glase na novac i da su oba potraživanja dospjela, Općinski sud je ocijenio utemeljenim prigovor kompenzacije potraživanja koji je istaknuo tuženi. U svezi s tim je istaknuo da je tuženi dokazao svoje navode, ističući pri tome da je zakonski zastupnik tuženog svojim iskazom potvrdio da nije postojao nikakav ugovor niti dogovor da će on na sebe preuzeti troškove smještaja, hrane i pića apelantovih radnika, dok apelant nije ponudio niti jedan dokaz o tome gdje su bili smješteni njegovi radnici tijekom izvođenja radova kod tuženog u Cazinu, a u pitanju je velika udaljenost između apelantovog i sjedišta tuženog (Kiseljak-Cazin). Pri tome je istaknuo da je apelantov zakonski zastupnik izjavio da njegovi radnici „nisu koristili usluge Motela Huremagić, već je sasvim moguće da su te usluge koristile druge osobe, a ne radnici tužitelja“ i „da ne zna gdje su njegovi radnici bili smješteni i gdje su jeli za vrijeme izvođenja radova kod tuženog“. S obzirom na to da nije mogao sa sigurnošću utvrditi da su apelantovi radnici imali neki drugi smještaj, a ne onaj u Motelu Huremagić u Cazinu, jer je apelant iznio samo indicije i pretpostavke, ali ne i dokaze svog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je usvojio istaknuti prigovor kompenzacije primjenom odredbi čl. 11., 12., 18., 21., 336. i 337. ZOO, u svezi sa člankom 123. i člankom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Mals 134815 19 Pž od 21. svibnja 2019. godine odbijena je apelantova žalba kao neutemeljena i prvostupanjska presuda je potvrđena u st. I., II., III. i V. izreke, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje prvostupanjskog suda, te je istaknuo da je prvostupanjski sud za odluku dao jasne i uvjerljive razloge. Ocijenio je neutemeljenim apelantove žalbene navode u svezi s ocjenom dokaza. U svezi s tim je istaknuo da prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda, zbog čega je prihvatio iskaz zakonskog zastupnika tuženog koji je naveo da se tuženi ponudio naći smještaj za apelantove radnike, ali ne i da snosi te troškove, da je vlasnik motela fakturu na iznos od 1.588,00 KM ispostavio tuženom jer je znao da su apelantovi radnici radili kod njega, te da je tuženi te troškove profakturirao apelantu jer nije ugovoreno, niti usmeno dogovoreno, da će tuženi snositi te troškove. Stoga je Kantonalni sud ocijenio neutemeljenim apelantove žalbene navode da je sud bio dužan odbiti prigovor kompenzacije primjenom odredbi čl. 26. i 220. ZOO i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 336. i 337. ZOO. Pri tome je istaknuo da su u konkretnom slučaju oba potraživanja dospjela prije podnošenja predmetne tužbe, da glase na novac i da je tuženi istaknuo prigovor kompenzacije, slijedom čega je zaključio da su se predmetna potraživanja ugasila faktički prije podnošenja tužbe. Stoga je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 1.588,32 KM neutemeljen. U konačnici je naveo da apelant žalbom nije pobijao stavak IV. prvostupanjske presude, te da stoga prvostupanjska presuda u tom dijelu ostaje neizmijenjena. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je tijekom predmetnog parničnog postupka utvrđeno da tuženi nije bio u pravnoj obvezi plaćati smještaj, hranu i piće za apelantove radnike i da je to znao, a što je u svom iskazu potvrdio zakonski zastupnik tuženog. Navodi da se sporni računi, koje je izdalo gospodarsko društvo ,,Hodurnik“ d.o.o. Cazin, ne mogu dovesti u vezu s apelantovim radnicima ili apelantom s obzirom na to da na računima nisu navedena imena osoba koje su koristile usluge, kao i da tuženi nije dokazao da je sporne račune platio. Također navodi da nije logično da tuženi plaća smještaj, hranu i piće za apelantove radnike i da te troškove onda potražuje od apelanta, odnosno da je nelogično da tuženi postupa kao posrednik, a ne da apelant ili njegovi radnici sami izvrše plaćanje tih usluga. Navodi da su redovni sudovi nezakonito i nepravilno na apelanta prenijeli teret dokazivanje činjenice gdje su apelantovi radnici bili smješteni, te da je tuženi taj koji je bio dužan dokazati da su apelantovi radnici bili smješteni upravo u hotelu gospodarskog društva ,,Hodurnik“ d.o.o. Cazin i da su potrošili novčani iznos naveden u spornim računima s obzirom na to da se radi o činjenicama na kojima je utemeljio svoj zahtjev. Apelant navodi da su redovni sudovi glede dokaza o utemeljenosti prigovora kompenzacije poklonili vjeru iskazu zakonskog zastupnika tuženog kao jedinom svjedoku unatoč činjenici da se radi o osobi koja je zainteresirana za ishod postupka. Navodi da su redovni sudovi samo citirali opća načela i odredbe ZOO koje se odnose na kompenzaciju, a da nisu naveli koji je to obligacijski odnos između parničnih stranaka u svezi s kojim je tuženi istaknuo prigovor kompenzacije. U konačnici navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju bili dužni primijeniti odredbu članka 26. ZOO jer parnične stranke nisu ugovorile (ni pismeno ni usmeno) plaćanje smještaja, hrane i pića za apelantove radnike, kao i odredbu članka 220. ZOO koja propisuje zabranu miješanja u tuđe poslove s obzirom na to da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti propisani navedenom zakonskom odredbom da bi tuženi mogao nezvano pristupiti plaćanju apelantovog navodnog duga.

b)Odgovori na apelaciju

10. Kantonalni sud je naveo da su apelacijski navodi neutemeljeni i da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva.

11. Općinski sud je naveo da je u razumnom roku poduzeo sve potrebne radnje s ciljem okončanja postupka i da je pravilno prihvatio kao utemeljen prigovor kompenzacije koji je izjavio tuženi.

12. Tuženi je naveo da su apelacijski navodi neutemeljeni i da su redovni sudovi donijeli pravilnu odluku.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi: Ravnopravnost učesnika u obligacionom odnosu Član 11.

Učesnici u obligacionom odnosu su ravnopravni.

Načelo savesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18.

(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahteva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne delatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

(3) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da se u ostvarivanju svog prava uzdrži od postupka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze drugog učesnika.

Primena dobrih poslovnih običaja Član 21.

(1) Učesnici u obligacionim odnosima dužni su da u pravnom prometu postupaju u skladu sa dobrim poslovnim običajima.

(2) Na obligacione odnose se primenjuju uzanse ako su učesnici u obligacionim odnosima ugovorili njihovu primenu ili ako iz okolnosti proizlazi da su njihovu primenu hteli.

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Član 220.

Vršenju tuđeg posla može se nezvano pristupiti samo ako posao ne trpi odlaganje, te predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi.

II - ISPUNJENJE SA SUBROGACIJOM

Ispunjenje sa prelaskom prava na ispunioca (subrogacija) Član 299.

(1) U slučaju ispunjenja tuđe obaveze, svaki ispunilac može ugovoriti sa povjeriocem, prije ispunjenja ili prilikom ispunjenja, da ispunjeno potraživanje pređe na njega sa svima ili samo sa nekim sporednim pravima.

(2) Povjeriočeva prava mogu preći na ispunioca i na osnovu ugovora između dužnika i ispunioca, zaključenog prije ispunjenja.

(3) U ovim slučajevima, subrogacija ispunioca u prava povjerioca nastaje u času ispunjenja.

Zakonska subrogacija Član 300.

Kad obavezu ispuni lice koje ima neki pravni interes u tome, na njega prelazi, po samom zakonu, u času ispunjenja, povjeriočevo potraživanje sa svim sporednim stvarima.

PREBIJANJE (KOMPENZACIJA)

Opšti uslovi Član 336.

Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema poveriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospela.

Izjava o prebijanju Član 337.

(1) Prebijanje ne nastaje čim se steknu uslovi za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje.

(2) Posle izjave o prebijanju smatra se da je prebijanje nastalo onog časa kada su se stekli uslovi za to.

14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opće odredbe Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 Mals 134815 19 Pž od 21. svibnja 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 21. kolovoza 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. listopada 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

21. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne naravi, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

23. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

24. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

25. Također, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Europskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove obrazložiti svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njezinom donošenju ovisi o okolnostima i naravi svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke, u pravilu, će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili propustili razmotriti sve relevantne čimbenike, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke, itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti) (vidi, između ostalih, Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, točka 29., Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. siječnja 2007. godine, aplikacija broj 184/02, točka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. prosinca 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, točka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. rujna 2008. godine, stavak 22. s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. rujna 2019. godine, stavak 36., objavljene na www.ustavnisud.ba).

26. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi usvojili prigovor kompenzacije potraživanja koji je istaknuo tuženi tako što su utvrdili apelantovo potraživanje prema tuženom koje se odnosi na ostatak neizmirenog dijela potraživanja na ime izvršenih usluga (rezanja ploča, zidova i pripadajućih greda) i utvrdili potraživanje tuženog prema apelantu na ime troškova smještaja, hrane i pića apelantovih radnika prema računima koje je tuženom izdalo gospodarsko društvo ,,Hodurnik“ d.o.o. Cazin, te su kompenzirali navedena potraživanja i odbili apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio isplatu iznosa od 1.588,32 KM, pozivajući se na odredbe čl. 11., 12., 18., 21., 336. i

337. ZOO, u svezi sa čl. 123. i 126. ZPP. Naime, redovni sudovi su ukazali da se u konkretnom slučaju radi o istovrsnim (oba predstavljaju novčana potraživanja) i dospjelim potraživanjima, kao i da je tuženi istaknuo prigovor kompenzacije, slijedom čega su zaključili da su ispunjeni uvjeti propisani odredbama čl. 336. i 337. ZOO. Ustavni sud, međutim, primjećuje da redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, osim pozivanja na opća načela obligacijskih odnosa sadržana u odredbama čl. 11., 12., 18. i 21. ZOO, nisu naveli po kojoj pravnoj osnovi tuženi ima pravo od apelanta potraživati kompenzirani novčani iznos (1.588,32 KM), koji je, prema zaključku redovnih sudova, tuženi isplatio gospodarskom društvu ,,Hodurnik“ d.o.o. Cazin na ime usluga koje je navedeno gospodarsko društvo pružilo apelantovim radnicima. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je tuženi u konkretnom slučaju isplatio apelantov dug prema gospodarskom društvu ,,Hodurnik“ d.o.o. Cazin, međutim, redovni sudovi nisu jasno obrazložili koja je pravna osnova personalne subrogacije tog potraživanja, na način da tuženi ima pravo od apelanta zahtijevati isplatu izmirenog duga. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ZOO, u općem dijelu, propisuje da do personalne subrogacije dolazi na temelju ugovora (članak 299.) ili ex lege (članak 300.), te su, stoga, redovni sudovi bili dužni u obrazloženju osporenih odluka dati jasne i precizne razloge glede pravne osnove personalne subrogacije u konkretnom slučaju, odnosno jasno navesti koji je to izvor obligacije apelanta prema tuženom u kompenziranom novčanom iznosu. Stoga, Ustavni sud smatra da su propuštanjem da obrazlože navedeni pravni aspekt predmetnog spora, koji je nesporno relevantan za konačnu sudsku odluku u predmetnom sporu, redovni sudovi povrijedili standard obrazložene sudske odluke kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pri tome, imajući u vidu stajališta navedena u ovoj odluci da „Ustavni sud neće supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i primjeni materijalnog prava“, Ustavni sud se neće upuštati u to kako su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali protumačiti relevantne odredbe materijalnog prava s obzirom na to da je to u ingerenciji redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 712/12 od 21. srpnja 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na imovinu

28. S obzirom na zaključke u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u situaciji kada redovni sudovi nisu dali jasne i precizne razloge o pravnoj osnovi personalne subrogacije potraživanja treće osobe prema apelantu na tuženog, koje potraživanje je osporenim odlukama kompenzirano sa apelantovim potraživanjem prema tuženom.

30. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3955/19 ("Diamant" d.o.o. Kiseljak) | Sudska praksa | Aktio