Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-621/21 (S. A.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-621/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-621/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Sedad Akeljić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Sedad Akeljić, Adrijana Puđa i Zdravko Dujo protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 139558 19 Rsž od 7. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 139558 18 Rs od 28. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sedad Akeljić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Viteza, Adrijana Puđa (u daljnjem tekstu: drugoapelantkinja) iz Travnika i Zdravko Dujo (u daljnjem tekstu: trećeapelant) iz Travnika (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 22. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Rs 139558 20 Rev od 5. novembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 139558 19 Rsž od 7. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 139558 18 Rs od 28. marta 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1071/20 od 22. aprila 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 51 0 Rs 139558 20 Rev od 5. novembra 2020. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da im tužena (Federacija BiH, Sudska policija Federacije BiH) isplati određene iznose na ime razlike naknade za ishranu u toku rada (topli obrok), manje isplaćene naknade za regres, plate i naknade plate za minuli rad, uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na ime manje obračunate i isplaćene plate, te razlike dnevnica, naknada za službena putovanja, za vremenski period pobliže označen izrekom predmetne presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da im tužena nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se u razlozima za odbijajuću odluku za isplatu naknade za ishranu u toku rada (topli obrok) i manje isplaćene naknade za regres, za vremenski period preciziran tom presudom prvostepeni sud pozvao na odluku Vrhovnog suda od 4. oktobra 2017. godine u kojoj je izraženo pravno shvatanje da se „u periodu od 7. decembra 2015. godine do 11. novembra 2016. godine za isplatu toplog obroka primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora o izmjenama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor o izmjenama Kolektivnog ugovora), slijedom čega su u ovom periodu prestale da važe odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH iz 2000. godine za isplatu toplog obroka u tekstu koji je usvojen prije donošenja ovog ugovora“. Kantonalni sud je naveo da, kako je apelantima, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske od struke od 9. novembra 2018. godine u utuženom periodu isplaćen topli obrok u iznosu od 1 % prosječne plate u Federaciji BiH, odnosno regres u visini od 50% prosječne plate u Federaciji BiH, shodno čl. 1. i 2. Kolektivnog ugovora o izmjenama Kolektivnog ugovora, koji je stupio na snagu 6. decembra 2013. godine, te odredbama člana 30. Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) i člana 13. Pravilnika o platama i naknadama službenika sudske policije Federacije BiH, to je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.

5. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kojom je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike plaće sa naknadom za minuti rad i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i razlike dnevnica na ime naknade za službena putovanja jer je radno pravni odnos između državnih službenika i namještenika, kao zaposlenika organa i tijela koji vrše poslove iz okvira nadležnosti Federacije BiH kao poslodavca, uređen Zakonom koji se, kao lex specialis, primjenjuje na obračun plata državnih službenika i namještenika. Kantonalni sud je naveo da, prema tome, kako odredbama Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH nije uređena plata namještenika, niti državnih službenika, to se u konkretnom slučaju ne može primijeniti načelo najpovoljnijeg prava, pa je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike plate sa naknadom za minuli rad i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, te da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Apelanti takođe navode da su redovni sudovi u drugim predmetima dosuđivali „razliku prednjih naknada“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U vezi s navodima apelanta da su redovni sudovi u drugim predmetima dosuđivali „razliku prednjih naknada“, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-621/21 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio