Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-655/21 (S.M.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-655/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-655/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. M.

protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 019934 20 U od 11. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gračanice, podnijela je 26. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 019934 20 U od 11. januara 2021. godine.

2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) od 11. marta 2019. godine utvrđeno je da se apelantkinji, kao članu porodice šehida/poginulog branioca (H.M.), ne priznaje pravo na porodičnu penziju.

3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Kantonalne administrativne službe od od 11. marta 2019. godine, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZ PIO) je rješenjem od 4. decembra 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 019934 20 U od 11. januara 2021. godine odbijena je tužba apelantkinje podnesena protiv rješenja tuženog (FZ PIO) od 4. decembra 2019. godine.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je u toku predmetnog postupka pred organima uprave utvrđeno da je poginuli suprug apelantkinje, vršeći vojnu dužnost, poginuo 20. marta 1995. godine, te da je tada imao navršenih 23 godine života, da nije imao status osiguranika, s tim da je bio pripadnik Oružanih snaga Armije RBiH u vremenskom periodu od 20. septembra 1992. do pogibije, te da je apelantkinja, kao majka zajedničkog djeteta rođenog u braku sa poginulim suprugom, bila korisnik porodične penzije počev od 21. marta 1995. godine do 27. februara 2017. godine, kada joj je to pravo prestalo jer je njen sin navršio 25 godina života. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni organ svojim rješenjem odbio predmetni zahtjev apelantkinje kao neosnovan, ocijenivši da za ostvarivanje prava na porodičnu penziju nisu ispunjeni uslovi iz Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), s obzirom da pravo na porodičnu penziju predstavlja izvedeno pravo, koje se bazira na pravima osiguranog lica ili na pravima korisnika penzije. Kantonalni sud je naveo da su odredbama člana 68. Zakona o PIO propisani opšti uslovi za ostvarivanje prava na porodičnu penziju, koji se odnose na osiguranika ili korisnika penzije (u zavisnosti od toga da li je lice iz čijeg prava se izvodi pravo na porodičnu penziju u trenutku smrti bilo osiguranik ili korisnik penzije), pa tek ako su ispunjeni uslovi iz navedenog člana Zakona o PIO, tada se utvrđuje da li su ispunjeni i posebni uslovi. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je, u odnosu na ispunjenost opštih uslova iz člana 68. Zakona o PIO, u predmetnom postupku utvrđeno da je suprug apelantkinje u momentu smrti imao navršenih 23 godine života i da nije imao status osiguranika. Kantonalni sud je dalje naveo da u predmetnom postupku nije utvrđivano, ali je među strankama nesporno, da suprug apelantkinje u momentu smrti nije imao ni status korisnika starosne ili invalidske penzije, pa prema tome, iz takvih utvrđenja proizlazi da za ostvarivanje prava na porodičnu penziju nije ispunjen niti jedan od dva alternativna uslova iz člana 68. Zakona o PIO, iz čega dalje proizlazi da zahtjev apelantkinje nije osnovan i da nije potrebno ispitivati da li su za ostvarivanje tog prava ispunjeni i posebni uslovi iz člana 70. stav (9) Zakona o PIO. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su organi uprave i redovni sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, a konkretno relevantne odredbe Zakona o PIO. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-655/21 (S.M.) | Sudska praksa | Aktio