Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-679/21 (M. S.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Mjenica
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-679/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-679/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mile Soldo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mile Soldo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 55 0 P 000753 20 Rev od 18. novembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 55 0 P 000753 20 Gž od 13. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Čitluku broj 55 0 P 000753 18 P od 8.

januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Soldo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 27. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 55 0 P 000753 20 Rev od 18. novembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 55 0 P 000753 20 Gž od 13. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Čitluku broj 55 0 P 000753 18 P od 8. januara 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužiocu („ASA Banka“ d.d. Sarajevo), na ime isplate duga, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove predmetnog postupka.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio, a drugostepeni sud osnovano prihvatio, pravni stav da se u konkretnom slučaju radi o vlastitoj mjenici, koja sadrži sve zakonom propisane elemente određene članom 3. Zakona o mjenici. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 107. stav (2) Zakona o mjenici propisano da se vlastita mjenica u kojoj nije označena dospjelost smatra kao mjenica po viđenju, te da kod utvrđenih činjenica da predmetna mjenica sadržava oznaku vremena dospjelosti određene mjenične svote sa danom 6. decembar 2012. godine, to su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da apelant neosnovano tvrdi da se radi o mjenici po viđenju i stoga nema mjesta primjeni člana 35. stav (1) Zakona o mjenici, a koja propisuje plativost mjenice po viđenju. Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbama člana 80. stav (1) navedenog zakona propisano da svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti, pa s obzirom da izdavatelj vlastite mjenice odgovara isto onako kako odgovara i akceptant trasirane mjenice, to znači da rok zastare u konkretnom slučaju iznosi tri godine računajući od dospjelosti, a ne jednu godinu kako to neosnovano smatra apelant ukazivanjem na odredbu člana 35. stav (1) Zakona o mjenici. Vrhovni sud je dalje naveo da kod utvrđenih činjenica da je predmetna mjenica dospjela na naplatu 6. decembra 2012. godine, a tužba je sudu podnesena 14. marta 2013. godine (prijedlog za izvršenje), to je prvostepeni sud pravilno zaključio, a drugostepeni sud osnovano prihvatio takav pravni stav, da je tužba podnesena prije isteka zastarnog roka od tri godine u kojem zastarijevaju mjenično pravni zahtjevi tužioca, kao imaoca mjenice, protiv apelanta kao glavnog mjeničnog dužnika. Vrhovni sud je takođe naveo da iz sadržaja odredbi Zakona o mjenici proizlazi da je blagovremeno i valjano podignuti protest pretpostavka ostvarenja regresnih prava imaoca mjenice protiv regresnih dužnika: trasanta, indosanta i avaliste, ali ne i protiv glavnog dužnika-akceptanta trasirane, odnosno izdavaoca vlastite mjenice prema kojima imalac mjenice ima pravo na neposrednu tužbu radi naplate mjenice, pa svi ponovljeni prigovori revizije apelanta vezano za protest mjenice nisu prihvatljivi, jer po ocjeni tog suda ne dovode u pitanje obavezu apelanta na isplatu iznosa koji se potražuje u konkretnom predmetu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe ZPP i Zakona o mjenici. Apelant navodi da je, naime, u predmetnom postupku trebalo primijeniti odredbe člana 35. Zakona o mjenici i „jednogodišnji zastarni rok u odnosu na pravo podnošenja iste“, budući da se, u konkretnom slučaju, radi o mjenici po viđenju. Takođe ističe da „kada je dospjelost mjenice na određeno vrijeme po viđenju, izračunava se dospjelost bilo prema danu akcepta, bilo prema danu protesta, što znači da vjerovnik mora mjenicu najprije prezentirati dužniku“, pa se u konkretnom slučaju postavlja pitanje „da li je apelant lično primio protest mjenice“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-679/21 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio