Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-498/21 („AFA RACING“ d.o.o. Vogošća)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-498/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-498/21, rješavajući apelaciju „AFA RACING“ d.o.o. Vogošća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „AFA RACING“ d.o.o. Vogošća protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 411268 20 Rev od 11. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „AFA RACING“ d.o.o. Vogošća (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsada Beganović Žutić advokat iz Sarajeva, podnio je 12. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 411268 20 Rev od 11. januara 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 411268 14 Ps od 12. februara 2015. godine obavezan je apelant da, na ime dospjelog duga, isplati tužiocu („BOR bank“ d.d. Sarajevo) određeni novčani iznos, te da mu nadoknadi troškove predmetnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je provodeći dokaz uvidom i čitanjem u materijalnu dokumentaciju predloženu od strane tužioca (ugovor o kratkoročnom kreditu od 27. decembra 2011. godine, aneksi I i II ugovora od 30. marta i 1. avgusta 2012. godine, te kartice kredita) taj sud utvrdio da je tužilac 27. decembra 2011. godine sa apelantom zaključio ugovor o kratkoročnom kreditu (kojim je apelantu odobren kredit u iznosu od 300.000,00 KM, sa rokom vraćanja do 30. marta 2012.godine, koji ugovor je potpisan i ovjeren od apelanta i od tužioca). Dalje, da su aneksima I i II od 30. marta i 1. avgusta 2012. godine ugovoreni rokovi povrata i to Aneksom I rok povrata kredita do 27. juna 2012. godine, a Aneksom II rok povrata kredita do 26. maja 2013. godine, te da su navedeni aneksi potpisani i ovjereni od strane apelanta i tužioca. Takođe, da je iz kartice kredita od 6. februara 2014. godine i 29. septembra 2014. godine, a koje tužilac vodi za apelanta, utvrđeno da apelant nije ispunio obavezu po zaključenom ugovoru o kreditu čije je odredbe u cijelosti prihvatio bez prigovora, te da dug apelanta prema tužiocu iznosi 229.407,32 KM. Općinski sud je dalje naveo da je iz materijalnih dokaza koje je predložio apelant (aneks III od 13. septembra 2011. godine i pismo namjere) utvrdio da je aneksom od 13. septembra 2011. godine produžen rok povrata kredita do 12. septembra 2013. godine, te da je isti potpisan od strane tužioca, dok iz pisma namjere proizlazi da je isto bez pečata i potpisa, da je sačinjeno od strane A. H. (zakonskog zastupnika apelanta) i naslovljeno na zakonskog zastupnika tužioca, a kojim pismom apelant predlaže da isplati dug koji duguje po kreditu procijenjenom pokretnom imovinom apelanta, koju procjenu je sačinio stalni sudski vještak mašinske struke N.S., i to u iznosu od 779.000,00 KM i koja se odnosi na proizvodno tehnološku opremu.

4. Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su parnične stranke bile u obligacionom odnosu na način da je tužilac odobrio apelantu po njegovom zahtjevu isplatu kredita u iznosu od 300.000,00 KM, koji ugovor je nakon zaključenja mijenjan aneksima I, II i III (sve u odnosu na rok otplate kredita), da je iz kartica koje je tužilac predložio nesporno utvrđeno koliko je apelant ostao dužan da plati na ime odobrenog kredita, te da je radi izmirenja obaveza po kreditu apelant uputio dopis tužiocu, predlažući da tužiocu preda procijenjenu pokretnu imovinu i to proizvodno tehnološku opremu, koja je procijenjena u vrijednosti od 779.000, 00 KM. Općinski sud je dalje naveo da je apelant u odgovoru na tužbu istakao da je tužba neosnovana, ali niti jednim dokazom nije osporio kako osnov, tako ni visinu tužbenog zahtjeva, nego je naprotiv u završnom izlaganju ovlašćeni punomoćnik apelanta izjavio da sud donese odluku prema stanju u spisu. Općinski sud je naveo da je, budući da je provedenim dokazima utvrđeno da apelant nije vratio tužiocu utuženi iznos po osnovu kredita, usvojio tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti, shodno odredbama čl. 17., 262. stav (1) i čl. 1065. i 1066. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 12. februara 2015. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 411268 15 Pž od 16. aprila 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi naveo sve dokaze koje su tokom postupka predložile parnične stranke na pripremnom ročištu i izvele na glavnoj raspravi, iste je cijenio savjesno i brižljivo pojedinačno i u međusobnoj vezi, shodno odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je odlučno činjenično stanje pravilno utvrđeno s obzirom na predmet spora među parničnim strankama, kao i da je prvostepeni sud, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 16. aprila 2020. godine, Vrhovni sud je presudom broj 65 0 Ps 411268 20 Rev od 11. januara 2021. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.

8. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je, suprotno prigovoru apelanta, prvostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, pri čemu ta ocjena dokaza nije bila arbitrarna, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud. Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni prigovor apelanta da su nižestepeni sudovi odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva donijeli uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da kod utvrđenja da je tužilac postupio u skladu sa odredbom člana 1065. ZOO na način da je apelantu stavio na raspolaganje ugovoreni iznos novca, a da suprotno tome apelant, kao korisnik kredita, nije izvršio ugovorenu obavezu na način da u ugovorenom roku nije isplatio u cijelosti dobijeni iznos novca, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su u cijelosti usvojili tužbeni zahtjev jer i po ocjeni tog suda, apelant je, kao glavni dužnik, bio dužan da, shodno odredbe člana 1065. ZOO isplati dug po osnovu ugovora o kreditu, na što se obavezao zaključenjem predmetnog ugovora.

Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Takođe se pozvao na povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelant navodi da u predmetnom postupku „nije izvršena ocjena dokaza koji su izvedeni na ročištu za glavnu raspravu“, da se „sud ne upušta u njihovu ocjenu“, dok onda ističe da su „cijenjeni samo dokazi koji idu u prilog odluci koja je donesena“. Takođe ističe, da su redovni sudovi „o istoj pravnoj stvari“ donijeli dvije presude, predmetnu presudu u kojoj je tuženi apelant i drugu u kojoj je tuženi direktor apelanta.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka donesenih u predmetnom postupu dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. U vezi s navodima apelanta da su redovni sudovi „o istoj pravnoj stvari“ donijeli dvije presude (prigovor litispendencije), Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke, kao ni iz nižestepenih odluka donesenih u predmetnom postupku, ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred tim sudovima isticao navedeni prigovor, pa se o tom prigovoru redovni sudovi nisu mogli ni izjasniti. Stoga Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka o dopustivosti broj AP-104/19 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-498/21 („AFA RACING“ d.o.o. Vogošća) | Sudska praksa | Aktio