Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-588/21 (S.K.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nadležnost suda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
- Isplata duga
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-588/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-588/21, rješavajući apelaciju koju je podnio S. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. K.
protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 177001 20 Gž od 15. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Abaz Omeragić advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 19. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 177001 20 Gž od 15. decembra 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Mal 177001 19 Mal od 7. oktobra 2020. godine obavezan je apelant da tužiocu („Eos Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo) na ime duga isplati određeni novčani iznos, te da mu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant tokom postupka osporavao mjesnu nadležnost tog suda, osnov i visinu potraživanja, aktivnu legitimacija tužioca, pasivnu legitimaciju apelanta, te je istakao prigovor zastare potraživanja. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 11. ugovora o investicionom kreditu za stalna sredstva od 29. marta 2013. godine (zaključenom između apelanta i MKF „Prizma“ Sarajevo) propisano da će eventualne sporove po tom ugovoru ugovorne strane nastojati riješiti sporazumno, a da je u protivnom nadležan Općinski sud u Zenici. Općinski sud je dalje naveo da, s obzirom da je predmetni ugovor pismeno sastavljen, potpisan od strane stranaka, da se tiče spora koji je proizašao iz pravnog odnosa regulisanim tim ugovorom, kao i da je isti priložen uz tužbu, te kako nije određena isključiva mjesna nadležnost drugog suda to je utvrdio da su ispunjeni svi uslovi iz člana. 52. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zbog čega je prigovor mjesne nenadležnosti ocijenio kao neosnovan.
4. Općinski sud je dalje naveo da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije, odnosno da apelant nije zaključio ugovor o kreditu sa MKF „Prizma“ Sarajevo sud je također ocijenio kao neosnovan jer tuženi na ovu okolnost nije izveo nijedan dokaz, nego je samo paušalno u odgovoru na tužbu naveo da između tužioca i apelanta nema nikakvog ugovora, dok je iz ugovora o investicionom kreditu za stalna sredstva (od 29. marta 2013. godine) vidljivo da je isti potpisao apelant, a kako on pred sudom nije izveo nijedan dokaz kojim bi dokazao suprotno, nisu prihvaćeni njegovi navodi da nije pasivno legitimisan u predmetnom postupku. Općinski sud je dalje naveo da je, rješavajući prigovor aktivne legitimacije, uvidom u navedeni ugovor utvrdio da je apelant zaključio ugovor sa MKF „Prizma“ Sarajevo navedenog datuma, da se MKF “Prizma” Sarajevo obavezala apelantu isplatiti iznos od 2.900,00 KM, a da je apelant bio obavezan ovaj iznos isplatiti MKF „Prizma“ Sarajevo u roku od 18 mjeseci bez „grace“ perioda. Općinski sud je takođe naveo da je odredbom člana 9. predmetnog ugovora određeno da je primalac kredita saglasan da davalac kredita prenese potraživanja iz ugovora na treću stranu, uz prethodno pismeno obavještenje primaoca kredita. Općinski sud je dalje naveo da iz plana otplate kredita proizlazi da je datum dospijeća iznosa od 2.900,00 KM po ugovoru o kreditu 9. oktobar 2014. godine, te da je uvidom i čitanjem rješenja Općinskog suda u Sarajevu od 5. juna 2018. godine i službene zabilješke tog suda od 5. juna 2018. godine utvrdio da je u stečajnom postupku koji se vodio nad stečajnim dužnikom MKF „Prizma“ Sarajevo u stečaju, sud donio rješenje kojim je obavijestio primaoce kredita koji su zaključili ugovor o kreditu sa stečajnim dužnikom MKF „Prizma“ Sarajevo u stečaju da će stečajni dužnik nenaplaćena potraživanja prenijeti posebnim ugovorom na tužioca, te da nakon zaključenja ugovora o prenosu potraživanja tužilac stiče aktivnu legitimaciju za dalje vođenje postupaka u cilju naplate potraživanja. Općinski sud je naveo da je u obrazloženju tog rješenja takođe navedeno da je stečajni upravnik predložio donošenje navedenog rješenja jer ima „cca 36.000 dužnika, te da je nemoguće slati pojedinačna obavještenja“ zbog čega je sud i donio predmetno rješenje, te da iz obavijesti korisnicima kredita o prenosu potraživanja (objavljena u „Dnevnom avazu“ 16. jula 2018. godine) proizlazi da je tužilac putem dnevnih novina obavijestio dužnike da je MKF „Prizma“ Sarajevo u stečaju prenijela potraživanja na tužioca, dok iz rješenja Općinskog suda u Sarajevu od 3. juna 2015. godine proizlazi da je protiv MKF „Prizma“ Sarajevo otvoren stečajni postupak i da se potraživanja koje ona ima prema svojim dužnicima prodaju najboljem ponuđaču, tužiocu. Općinski sud je takođe naveo da je iz ugovora o prodaji i ustupanju potraživanja koji je zaključen između MKF „Prizma“ Sarajevo u stečaju i tužioca 20. juna 2018. godine utvrdio da je MKF „Prizma“ Sarajevo u stečaju kao prodavač ustupila i prodala sva potraživanja koja ima prema dužnicima tužiocu, kao kupcu, iz čega dalje proizlazi da je potraživanje koje je MKF „Prizma“ Sarajevo u stečaju imala prema apelantu preneseno na tužioca. Općinski sud je dalje naveo da je odredbama člana 436. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se, po svojoj prirodi, protivi prenošenju na drugog, dok je odredbama člana 438. stav (1) ZOO propisano da za prijenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupilac dužan obavijestiti dužnika o izvršnom ustupanju. Općinski sud je naveo da je, primjenom citiranih zakonskih odredbi, kao i čl. 440., 442. i 444. ZOO, prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio kao neosnovan, jer je tužilac izvodeći dokaze (ugovor o prodaji i ustupanju potraživanja od 20. juna 2018. godine, navedeno rješenje i službenu zabilješku Općinskog suda u Sarajevu, te obavijest korisnicima kredita o prenosu potraživanja koja je objavljena u „Dnevnom avazu“ 16. jula 2018. godine) dokazao da je potraživanje iz ugovora o kreditu prešlo na njega.
5. Općinski sud je dalje naveo da je vještak ekonomske struke utvrdio da je 8. aprila 2015. godine izvršen ukupan otpis potraživanja, a da je 7. maja 2018. godine izvršena posljednja uplata po kreditu, pa je, imajući u vidu navedeno, ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 360. st. (1) i (2) ZOO propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, a zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze, dok je odredbama člana 361. (st) 1. ZOO propisano da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Dalje, da je odredbama člana 371. ZOO propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti, pa je, na konkretan slučaj, primijenio opšti zastarni rok od pet godina. Općinski sud je u vezi s tim naveo da se u konkretnom slučaju, naime, ne radi o potraživanju povremenih davanja koja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, jer je apelant bio u obavezi platiti iznos od 2.900,00 KM na ime ugovora o kreditu 9. oktobra 2014. godine, a s obzirom da tog dana nije platio iznos duga, to je cjelokupno potraživanje dospjelo 10. oktobra 2014. godine. Općinski sud je naveo da je, međutim, iz listinga uplata, detaljne alokacije kreditnih transakcija, kao i nalaza vještaka utvrdio da je apelant tokom 2017. i 2018. godine izvršio osam uplata u ukupnom iznosu od 190,00 KM, a da je posljednja uplata izvršena 7. maja 2018. godine, čime je apelant prekinuo zastarijevanje, shodno odredbama člana 387. ZOO, pa je zastarijevanje počelo teći od dana priznanja tuženog, to jeste od dana 7. maja 2018. godine, a kako je tužba podnesena 18. oktobra 2019. godine Općinski sud je utvrdio da potraživanje nije zastarjelo, zbog čega je apelanta obavezao na plaćanje tužiocu kao u izreci.
6. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 7. oktobra 2020. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 Mal 177001 20 Gž od 15. decembra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
7. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je dospjela obaveza apelanta prema tužiocu osnovnom navedenog ugovora o kreditu dana 9. oktobra 2014 godine, da je tužba podnesena 18. oktobra 2019 godine, da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina propisan odredbama člana 371. ZOO, a iz razloga što je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o povremenim potraživanjima. Kantonalni sud je naveo da, naime, povremena potraživanja, shodno odredbama člana 372. stav (1) ZOO predstavljaju samo ona potraživanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena, a u konkretnom slučaju je ugovoreno da anuitet dospijeva u roku od 18 mjeseci, što je duže od godine, tako da se ne radi o povremenom potraživanju. Kantonalni sud je dalje naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant svojim uplatama izvršenim tokom 2017. godine i 2018. godine prekinuo zastarijevanje. Kantonalni sud je takođe naveo da otpis potraživanja ne znači i otpis duga prema apelantu, nego da je knjigovodstveno takvo potraživanje otpisano, što ne sprečava tužioca da sudskim putem ostvari svoje potraživanje, te da je, osim toga, na tužiocu bio izbor da li će aktivirati mjenicu kao sredstvo obezbjeđenja ili će tužbom u redovnom sudskom postupku pokušati ostvariti svoje potraživanje. Kantonalni sud je naveo da, dakle, podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim podnošenjem prijedloga za izvršenje na osnovu mjenice kao sredstva obezbjeđenja, te da žalbeni razlozi iz kojih apelant pobija presudu prvostepenog suda nisu ostvareni jer je prvostepeni sud odlučno činjenično stanje i pravilno i potpuno utvrdio i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe ZOO.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da je drugostepeni sud „samo konstatovao“ da je pravilan zaključak prvostepenog suda, „kada su dospjele obaveze apelanta i kada je podnesena tužba i koji zastarni rok se primjenjuje“ , kao i da je apelant svojim uplatama prekinuo tok zastare. Takođe navodi da je Kantonalni sud, bez ikakvog zakonskog uporišta, naznačio da „otpis potraživanja ne znači otpis duga prema apelantu“. Apelant smatra da su ovakvi zaključci proizvoljni, te ponavlja svoje prigovore nenadležnosti Općinskog suda i nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužioca. Takođe navodi da nije jasno na osnovu čega su redovni sudovi utvrdili da je u konkretnom slučaju došlo do prekida zastare potraživanja.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, a koje navode apelanta su redovni sudovi (a konkretno prvostepeni sud) prilikom donošenja svojih odluka, razmotrili i jasno i detaljno objasnili svoje odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević