Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-674/21 (D. K.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Disciplinska mjera
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinski postupak
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-674/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-674/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dragoslav Kantar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragoslav Kantar protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 286035 20 Rsž 2 od 11. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 286035 18 Rs od 24. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragoslav Kantar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnio je 26. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 286035 20 Rsž 2 od 11. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 286035 18 Rs od 24. juna 2020. godine.

2. Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu. MUP RS) od 12. februara 2018. godine utvrđeno je da je apelant počinio teže povrede radnih dužnosti iz člana 68. stav (2) tač. v) i ž) Zakona o državnim službenicima (u daljnjem tekstu: Zakon) na način i u vrijeme pobliže označeno predmetnim rješenjem (stav I tačke 1. do 7. rješenja), te mu je izrečena jedinstvena disciplinska mjera „novčana kazna od 20% plate za puno radno vrijeme, isplaćene za mjesec u kome je novčana kazna izrečena, u trajanju od tri mjeseca“ (stav I tačka 8. rješenja). Disciplinski postupak je obustavljen, jer je nastupila zastarjelost pokretanja disciplinskog postupka, za radnje iz stava II tačke 1. do 4. rješenja (stav II rješenja), te je apelant oslobođen od odgovornosti da je počinio težu povredu radnih dužnosti iz člana 68. stav (2) tač. v) Zakona za radnje pobliže označene stavom III rješenja jer na osnovu izvedenih dokaza nije dokazano da je apelant počinio predmetnu povredu radne dužnosti (stav III rješenja).

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja MUP RS od 12. februara 2018. godine Odbor državne uprave za žalbe (u daljnjem tekstu: Odbor) je rješenjem od 23. aprila 2018. godine poništio stav I tačku 7. osporenog rješenja, te za predmetu radnju oslobodio apelanta odgovornosti da je počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 68. stav (2) tač. v) Zakona, jer na osnovu izvedenih dokaza nije dokazano da je apelant počinio predmetnu povredu radne dužnosti.

4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 286035 18 Rs od 24. juna 2020. godine, odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv tužene (Republika Srpska, MUP RS) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se poništi kao nezakonito rješenje MUP RS od 12. februara 2018. godine i rješenje Odbora od 23. aprila 2018. godine.

5. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv presude Osnovnog suda od 24. juna 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 71 0 Rs 286035 20 Rsž 2 od 11. decembra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

6. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da su bez osnova žalbeni navodi da su protiv apelanta vođena dva odvojena disciplinska postupka, jer je već na prvoj raspravi (17. novembra 2017. godine) izvršeno spajanje predmetnih zahtjeva za pokretanje disciplinskih postupaka (zahtjevi od 26. septembra 2017. godine, 4. oktobra 2017. godine, 18. oktobra 2017. godine i 27. oktobra 2017. godine) jer je u konkretnom slučaju u sva četiri disciplinska postupka postojao subjektivni identitet, koji se ogledao u istom počiniocu povrede radne dužnosti, kao i objektivni identitet, koji se ogledao u istovrsnoj povredi radne dužnosti, odnosno radnje izvršenja počinjenih od strane apelanta. Okružni sud je dalje naveo da je, shodno zapisniku sa rasprave od 17. novembra 2017. godine, na početku rasprave konstatovano da se vodi disciplinski postupak po predmetnim zahtjevima, zatim se na stranici 2. predmetnog zapisnika konstatuje da će se izvršiti spajanje svih postupaka radi ekonomičnosti, te se navodi konstatacija da se provodi dokazni postupak čitanjem zahtjeva i priloga uz iste, na što odbrana nije imala primjedbi. Dalje, da iz predmetnog zapisnika proizlazi da je nakon toga proveden dokaz saslušanjem svjedoka M.R., te da je apelant nakon toga izjavio da nije sposoban da prati tok rasprave, koja je iz tog razloga prekinuta i nastavak rasprave određen za 28. decembar 2017. godine, te da se u tom nastavku rasprave, u završnoj riječi „odbrane“ apelanta navodi da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da podnosilac zahtjeva nije „dokazima koje je priložio uz zahtjev i koji su čitani na raspravi“ dokazao da je apelant izvršio teže povrede radnih obaveza za koje se tereti. Okružni sud je dalje naveo da su, imajući u vidu ovakvu sadržinu zapisnika, žalbeni navodi da u toku disciplinske rasprave nisu pročitane pismene isprave koje su navedene kao prilozi zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, u cijelosti neosnovani, naročito kod činjenice da je apelant u toku disciplinskog postupka iskoristio svoje pravo i angažovao punomoćnika, advokata, kao i kod činjenice da je predsjednik disciplinske komisije konstatovao tok dokaznog postupka po zahtjevima za pokretanje disciplinskog postupka navodeći da se vrši uvid u zahtjeve sa prilozima.

7. Okružni sud je naveo da se žalbom neosnovano ukazuje da je tuženi jedino mogao dokazati da je apelant izvršio težu povredu radne dužnosti saslušanjem u predmetnog parničnom postupku M.R., te da se njena izjava data na zapisnik disciplinske komisije, službene zabilješke koje je ista sačinila a ni ostali akti na osnovu kojih je pokrenut i vođen disciplinski postupak, koje je ovaj svjedok potpisala, ne mogu koristiti bez njenog saslušanja. Okružni sud je naveo da je iz pismenih isprava koje su izvedene na glavnoj raspravi utvrđeno da je svjedok M.R. saslušana u toku disciplinskog postupka, tačnije na raspravi održanoj 17. novembra 2017. godine i, kako je rasprava odložena, nije bilo prijedloga da se ista ponovo saslušava na narednim raspravama koje su održane, niti je disciplinska komisija smatrala da se ista treba dodatno saslušavati, pa su prednji navodi žalbe da je M.R. trebala kao svjedok biti saslušana u parničnom postupku, te da se bez toga ne mogu kao vjerodostojne prihvatiti isprave koje je ista potpisala, u cijelosti neosnovani.

8. Okružni sud je dalje naveo, a u vezi s navodima apelanta da nije dokazano da je odbio da izvrši naloge rukovodioca, da je apelant u postupku pred disciplinskom komisijom, pošto su pročitani zahtjevi za pokretanje disciplinskog postupka, potvrdio tačnim da je odbio radne naloge neposrednog rukovodioca koji se odnose na elektronsko skeniranje i arhiviranje zahtjeva za „registraciju probne tablice-odjavu vozila-promjenu podataka“ pozivajući se na nezakonitost naloga, odnosno, zato što mu pojedini pismeni nalozi nisu uredno uručeni kroz internu dostavnu knjigu. Okružni sud je dalje naveo da je, saslušan na zapisnik disciplinske komisije od 22. januara 2018. godine, apelant izjavio (na pitanje „možete li se izjasniti zašto ste prigovarali na obavljanje poslova elektronskog skeniranja“) „prigovarao sam da poslovi koje pokušava nametnuti neposredni rukovodilac nisu u skladu sa propisima, da nisam obučen za te poslove i da mi nisu obezbijeđeni osnovni uslovi za rad“, te je potvrdio da je pismeno upozorio neposrednog rukovodioca da su dati nalozi i radni zadaci suprotni pozitivnim propisima. Dalje, da je na zapisnik od 7. novembra 2017. godine, apelant u svom odgovoru na pitanje predsjednika komisije potvrdio da je odbio naloge neposrednog rukovodioca, sa obrazloženjem da su isti nezakoniti.

9. Okružni sud je takođe naveo da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji MUP RS od 13. marta 2017. godine, za radno mjesto ss-arhivar, propisano da „zaprima, uređuje klasifikuje, skenira i čuva arhivsku građu u skladu sa propisima o arhivskoj građi“, te da, između ostalog, ima obavezu da izvrši i druge poslove koje mu odredi neposredni rukovodilac, pa je naveo da poslovi koji su po naloga rukovodioca naloženi apelantu jesu u opisu njegovog radnog mjesta (kao što je elektronsko arhiviranje i skeniranje).

Apelacioni navodi

10. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju „sud odlučivao na osnovu izjave M.R., a ista nikada nije saslušana ni u disciplinskom, ni u postupku pred sudom“, ali dalje navodi da „u disciplinskom postupku broj 13-08-125-58/17 od 26. septembra 2017. godine nisu izvedeni materijalni dokazi, što se vidi iz zapisnika sa rasprave od 17. novembra 2017. godine, na kojoj je od dokaza izveden samo subjektivni dokaz saslušanje svjedoka M.R.“. Takođe ističe da, sve i da je izjava R.M. valjana, iz iste ne proizlazi da je apelant odbio da izvršava njene naloge jer ona niti jednom nije izjavila da je dala pismeni ili usmeni nalog apelantu, pa je onda pogrešan zaključak suda da je apelant odbio da izvrši bilo kakav njen nalog. Dalje navodi da tužena nije dokazala da je elektronsko arhiviranje i skeniranje u opisu radnog mjesta apelanta, pa mu se nije moglo staviti na teret navodno neizvršavanje poslova koji ne spadaju u opis poslova njegovog radnog mjesta. Takođe ističe da je izvedenim dokazom, zahtjevom za pokretanje disciplinskog postupka od 26. septembra 2017. godine, jasno utvrđeno da je isti vođen odvojeno od postupaka u predmetima po zahtjevima „broj 13-09-125-66/17, 13-09-125-65/17 i 13-09-125-67/17“. Apelant ističe i to da tokom disciplinskog postupka, koji je prethodio predmetnom postupku, niti jedan materijalni dokaz „nije čitan pred disciplinskom komisijom“, čime su povrijeđene relevantne odredbe Uredbe, odnosno, „niti jedan dokaz nije izveden“.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-674/21 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio