Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3204/19 (Č. A. i drugi)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3204/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3204/19, rješavajući apelaciju Čedomira Avramovića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Čedomira Avramovića, Jakova Tufekdžića i Jove Džodže podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 Rs 039055 18 Rev od 7.

maja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Čedomir Avramović, Jakov Tufekdžić i Jovo Džodžo (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnijeli su 5. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 Rs 039055 18 Rev od 7. maja 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i punomoćnika tuženih „Swisslion industrija alata“ AD Trebinje (prvotuženi), Dragomira Prnjata (drugotuženi), Miljka Aleksića (trećetuženi), Steve Ambulije (četvrtotuženi) i Veljka Vučetića (petotuženi) (svi u daljnjem tekstu: tuženi ili prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi, četvrtotuženi i petotuženi) zatraženo je 24. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i punomoćnici tuženih su dostavili odgovor na apelaciju od 3. do 9. novembra 2020. godine.

4. Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelanti su 22. jula 2015. godine podnijeli tužbu protiv tuženih radi poništenja rješenja o dodjeli stanova prvotuženog od 23. septembra 2014. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) kojim su dodijeljeni stanovi drugotuženom, trećetuženom, četvrtotuženom i petotuženom, uz obavezivanje prvotuženog da među učesnicima konkursa za raspodjelu stanova od 3. oktobra 2000. godine i po tada važećim propisima sprovede ponovni postupak dodjele stanova iz tog konkursa.

7. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 Rs 039055 15 15 Rs od 23. januara 2017. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata, uz obavezivanje tuženih da apelantima solidarno isplate dosuđene troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđeno je da je pravni prednik prvotuženog 3. oktobra 2000. godine raspisao konkurs za raspodjelu stanova s ciljem rješavanja stambenih potreba svojih radnika, sve u skladu s Pravilnikom o rješavanju stambenih potreba radnika pravnog prednika prvotuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te da su se na konkurs prijavili apelanti i tuženi od prvotuženog do petotuženog. Odredbom člana 15 Pravilnika predviđeno je da učesnici konkursa za dodjelu stanova koji obezbijede učešće drugog pravnog subjekta u finansiranju izgradnje stanova koji se raspoređuju dobijaju dodatne bodove pri rangiranju, a broj dodatnih bodova zavisi od procenta učešća tog pravnog subjekta u finansiranju. Uslov za ostvarenje dodatnih 80 bodova jeste da drugi pravni subjekat priloži primjerak uplatnice da su naznačena sredstva zaista uplaćena za stambenu izgradnju. U konkretnom slučaju svi učesnici konkursa su izjavili da će obezbijediti učešće drugog pravnog subjekta u finansiranju, ali nisu dostavili uplatnicu koja je uslov za dobijanje dodatnih bodova, pa im prvotuženi, shodno tome, nije priznao dodatne bodove na ime učešća drugog pravnog lica u finansiranju.

9. Osnovni sud je podsjetio da je zbog toga, nakon objava rang-listi, vođeno više parničnih postupaka u kojima su se osporavale odluke o dodjeli stanova u kojima su poništavana rješenja o dodjeli stanova II-V tuženim, a prvotuženom naloženo da sprovede novu proceduru rangiranja učesnika konkursa kako bi se ispravile nepravilnosti prilikom bodovanja pojedinih učesnika konkursa. Među parničnim strankama nije sporno da je Presudom Vrhovnog suda broj 95 0 P 003294 14 Rev od 8. maja 2014. godine prvotuženi obavezan da između učesnika konkursa za raspodjelu stanova od 3. oktobra 2000. godine izvrši ponovnu raspodjelu na osnovu rang-liste i Pravilnika. U tom smislu, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 4 Zakona o sudovima RS koja govori o obaveznosti poštovanja pravosnažnih i izvršnih presuda, a iz materijalnih dokaza u spisu proizlazi da prvotuženi u ponovljenom postupku nije postupio po nalogu Vrhovnog suda, što je za prvostepeni sud neprihvatljivo. Prema ocjeni Osnovnog suda, neprihvatljivi su argumenti prvotuženog da bi dodjeljivanjem dodatnih bodova apelantima dovelo u nepovoljan položaj ostale učesnike konkursa, čime prvotuženi podržava nepoštovanje sudske odluke, što je isto tako neprihvatljivo jer prvotuženi mora bespogovorno poštovati sud i njegove odluke.

10. Odlučujući o žalbama tuženih, Okružni sud je Presudom broj 95 0 Rs 039055 17 Rsž od 11. jula 2018. godine žalbe uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, uz obavezivanje apelanata na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Okružni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da su tuženi tokom postupka dokazali da je prvotuženi postupio po pravosnažnim sudskim odlukama kojima je bio obavezan da izvrši ponovnu raspodjelu stanova i da apelantima, po osnovu učešća drugog pravnog subjekta, prizna po 80 bodova. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da je prvotuženi u ponovnom postupku raspodjele stanova pozvao apelante da izvrše uplatu drugog pravnog subjekta za stan od po 17.280,00 KM, na osnovu čega bi stambena komisija bila dužna da im po osnovu pravosnažnih sudskih odluka i odredbi člana 15 Pravilnika dodijeli po 80 bodova po osnovu učešća drugog pravnog subjekta kao dopunskog kriterijuma za utvrđivanje reda prvenstva. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da apelanti nisu osporili da su uredno primili poziv prvotuženog da dostave dokaz (uplatnicu) o učešću drugog pravnog lica, niti su osporili činjenicu da za njih nije izvršena uplata drugog pravnog subjekta.

11. U takvim okolnostima Okružni sud je stanovišta da se apelantima nisu mogli dodijeliti bodovi po osnovu učešća drugog pravnog subjekta jer je odredbom člana 15 Pravilnika predviđeno da je potrebno priložiti primjerak uplatnice da je uplata naznačenih sredstava izvršena, što apelanti nisu učinili. Okružni sud je naglasio da je takav pravni stav zauzeo i Vrhovni sud u svojoj presudi broj 95 0 P 039583 17 Rev od 30. novembra 2017. godine odlučujući o pravnoj stvari trećetuženog i petotuženog protiv prvotuženog i drugotuženog i drugih tuženih u tom postupka (apelanti nisu bili učesnici tog postupka) radi poništenja odluka prvotuženog o dodjeli stanova po osnovu istog konkursa za dodjelu stanova od 3. oktobra 2000. godine. Navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, potvrđuje da se radi o istom pravnom pitanju i o istom predmetu raspravljanja kao u predmetnom slučaju. Okružni sud je dodao da je u navedenoj odluci Vrhovni sud jasno naglasio da tužiocima u tom postupku nisu mogli biti priznati bodovi u smislu člana 15 Pravilnika jer su preduzeća u kojima rade supruge tužilaca samo formalno donijele odluke o tom učešću, koje nikada nisu realizovane. Potom je Okružni sud naveo da je Vrhovni sud u toj odluci jasno istakao da organ prvotuženog, u čijoj je nadležnosti raspodjela stanova, ima pravo da odluči koju će stambenu jedincu dodijeliti kojem radniku, koji je stekao pravo na dodjelu stana, a radnik nema pravo izbora stambene jedince po mjestu starosti, izgradnje, spratnosti i površine stana, bez obzira na kojem mjestu na listi prioriteta se nalazi, već radnik ima pravo da dobije jednu od stambenih jedinica koja odgovora njegovim potrebama.

12. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata, donio Presudu broj 95 0 Rs 039055 18 Rev od 7. maja 2019. godine kojom je reviziju odbio. Nakon što je ispitao revizione navode u svjetlu osporene presude, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda pravilna. Vrhovni sud je, imajući u vidu odredbu člana 15 Pravilnika, u svjetlu okolnosti da parničnim strankama nije sporno da drugi pravni subjekti nisu priložili primjerke uplatnica da su na ime njihovog učešća za stambene potrebe apelanata uplatili po 30% tržišne vrijednosti određenih stanova ocijenio da je pravilan stav drugostepenog suda da apelanti prilikom dodjele stanova nisu mogli biti bodovani sa po 80 bodova više shodno članu 15 Pravilnika, koji predviđa da drugi pravni subjekat mora priložiti uplatnicu da je zaista uplatio 30% od tržišne vrijednosti određenog stana. Na drugačiji zaključak, kako je istakao Vrhovni sud, ne utiče ni pravosnažna presuda Osnovnog suda od 5. decembra 2002. godine kojom je prednik prvotuženog obavezan da apelantima prizna pravo učešća pravnog subjekta sa po 80 bodova jer to svoje priznato pravo apelanti mogu ostvariti samo pod uslovima propisnim članom 15 Pravilnika (tj. kada drugi pravni subjekat po osnovu učešća uplati 30% od tržišne vrijednosti stana). Stoga se revizijom neosnovano ukazuje da je drugostepeni sud pogrešno sudio kada je odbio zahtjev apelanta da se ponište rješenja prvotuženog o dodjeli stanova drugotuženom, trećetuženom, četvrtotuženom i petotuženom, te da shodno tome prvotuženi sprovede ponovni postupak dodjele stanova po konkursu od 3. oktobra 2000. godine iz razloga što je apelantima trebalo priznati po 80 bodova više. Odluku kao u izreci presude Vrhovni sud je donio primjenom člana 248 ZPP-a. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti tvrde da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Proizvoljnost Vrhovnog suda, prema tvrdnjama apelanata, očituje se u tome što taj sud u osporenoj presudi zauzima stav suprotan onom iz ranije presude istog suda broj 95 0 P 003294 14 Rev od 8. maja 2014. godine prihvativši u cijelosti stav Okružnog suda koji mu je ranije bio neprihvatljiv. U tom smislu, apelanti postavljaju pitanje koja je svrha sudskog postupka ako se pravosnažne presude neće poštovati. Apelanti se u kontekstu navedenog pozivaju na raniju odluku Vrhovnog suda koja je donesena povodom istog činjeničkog i pravnog pitanja koja je bila predmet ocjene Ustavnog suda u Odluci broj AP 3634/14 od 22. marta 2017. godine, te u tom pravcu citiraju dijelove iz te odluke koje smatraju relevantnim. Apelanti navode da su u ranijim postupcima, kao i u predmetnom, osporavali zakonitost rješenja prvotuženog o dodjeli stanova ostalim tuženim po konkursu od 3. oktobra 2000. godine, smatrajući da im pripada po 80 dodatnih bodova na osnovu učešća drugog pravnog subjekta jer se radi o njihovom stečenom pravu koje je utvrđeno izrekom sudske presude. Prema tvrdnjama apelanata, to sporno pitanje raspodjele dodatnih bodova već je raspravljano pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-304/02 od 5. decembra 2002. godine tako da je prvotuženom naloženo da se apelantima, bez ikakvih dodatnih uslova, prizna pravo na dodatnih 80 bodova prilikom nove raspodjele stanova, čime bi na taj način apelanti na rang-listi pretekli tužene kojima su stanovi dodijeljeni na osnovu osporenog rješenja. Apelanti smatraju da je stoga logično da oni više nisu u obavezi da u dokaznom postupku predočavaju bilo kakve druge dokaze o ispunjenosti uslova iz člana 15 Pravilnika, osim pozivanja na navedenu pravosnažnu presudu kako bi dokazali svoje stečeno pravo na dodatne bodove. Uprkos tome, Vrhovni sud u osporenoj presudi ponovo aktualizira pitanje da li su apelanti dokazali da su drugi pravni subjekti zaista izvršili uplatu na ime njihovog učešća, čime se zanemaruju posljedice pravosnažne presude broj P- 304/02. Apelanti tvrde da su u ranijem postupku sporno pitanje uplate učešća drugog pravnog subjekta raspravili i da stoga nema pravnog puta da se to ponovo radi u novom postupku i da se ono ponovo aktualizira. Apelanti tvrde da je Vrhovni sud svojom odlukom prekršio niz odredbi Zakona o sudovima RS, prije svega čl. 4, 7 i 22 tog zakona, koje citiraju u navodima apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ostao pri razlozima datim u osporenoj odluci, čiju zakonitost i pravilnost ne mogu dovesti u pitanje apelacioni prigovori.

15. Punomoćnici tuženih su iscrpnim odgovorima na apelaciju sve prigovore ocijenili neosnovanim navodeći brojne razloge zbog kojih apelaciju treba odbiti. Između ostalog, navode da su tuženi u sporne stanove uselili 2001. godine i da ih koriste 20 godina i da su ih otkupili u postupku otkupa državnih stanova, u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova. Potom su se tuženi iscrpno osvrnuli i na Odluku Osnovnog suda broj P-304/02 na koju se pozivaju i apelanti navodeći da su tom presudom poništena rješenja pravnog prednika prvotuženog o dodjeli stanova tuženim iz ove parnice, a da im u tom postupku nije bilo omogućeno da učestvuju, što je vidljivo iz uvoda presude. Stoga je ta presuda donesena uz očigledno kršenje prava tuženih. Posebno su naglasili da se učešće drugog pravnog subjekta odnosilo na nove stanove koji su u izgradnji, a ne na stare stanove koji su dodijeljeni učesnicima u postupku. Još je naglašeno da je prvotuženi u ponovljenoj raspodjeli u svemu postupio u skladu s pravosnažnim sudskim odlukama kojima je bila obaveza da apelantima na osnovu učešća drugog pravnog lica prizna po 80 bodova, ali tek po uplati novčanog iznosa na ime učešća u izgradnji drugog pravnog subjekta, kako to propisuje član 15 Pravilnika, što apelanti nisu učinili, odnosno nisu dostavili dokaz o izvršenoj uplati, iako nisu osporili činjenicu da su uredno primili poziv prvotuženog da to učine.

V.Relevantni propisi

16. Pravilnik o rješavanju stambenih potreba radnika Zavisnog državnog preduzeća Fabrike alata za navoj (prečišćeni tekst) – interni dokument prvotuženog od 10. oktobra 2000. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Na ime učešća drugog pravnog subjekta za rješavanje stambene potrebe podnosioca zahtjeva utvrđuje se sledeći broj bodova, i to:

- 20 % učešća drugog pravnog subjekta ……………….50 bodova

- 25% učešća drugog pravnog subjekta…………………65 bodova

- 30% učešća drugog pravnog subjekta ………………...80 bodova S tim da drugi pravni subjekat priloži primjerak uplatnice, da su istinski naznačena sredstva uplaćena za stambenu izgradnju.

17. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 14/14 – odluka USRS, 44/15, 39/16 – odluka USRS i 100/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Svako u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini dužan je da poštuje pravosnažnu i izvršnu sudsku odluku.

Član 7.

Sudsku odluku može preispitivati samo nadležni sud povodom pravnih lijekova u postupku propisanom Ustavom i zakonom.

Član 22. stav (1) (1) Vrhovni sud je najviši sud u Republici Srpskoj, koji obezbjeđuje jedinstvenu primjenu zakona.

18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

DOKAZI

1. Opšte odredbe Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

19. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – odluka USJ i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 22/93 – ispravka, 12/99 i 31/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 24. st. (1) i (2) Davalac stana na korišćenje dodjeljuje stan na korišćenje u skladu sa opštim aktom.

Opštim aktom utvrđuju se kriteriji i mjerila za dodjelu stana na korišćenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 0 Rs 039055 18 Rev od 7. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 12. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 5. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. U konkretnom slučaju radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. Suština apelacionih prigovora odnosi se na tvrdnje apelanata da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije ispoštovao svoj raniji stav zauzet u o svojoj odluci povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja kojim je jasno ukazano da prvotuženi u ponovnom postupku raspodjele bodova apelantima treba da prizna po 80 dodatnih bodova po osnovu učešća drugog pravnog subjekta za rješavanje stambenih potreba apelanata, kako je to prvotuženom naloženo izrekom pravosnažne presude broj P-304/02. U tom smislu, apelanti se zbog nepoštovanja pravosnažne sudske presude pozivaju na odredbe Zakona o sudovima za koje smatraju da se krše u konkretnom slučaju. Shodno iznesenim prigovorima, Ustavni sud zaključuje da navodi apelanata pokreću pitanje kršenje načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje.

29. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je jedno od osnovnih obilježja vladavine prava načelo pravne sigurnosti, koje zahtijeva, inter alia, da se tamo gdje su sudovi konačno odlučili o nekom pitanju, njihova odluka ne smije dovoditi u pitanje (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Brumᾰresku protiv Rumunije, aplikacija br. 28342/95, st. 61, ECHR 1999-VII i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija br. 41183/02, st. 44, ECHR 2006). Dakle, pravosnažna sudska odluka ne smije se dovoditi u pitanje, osim u zakonom predviđenim slučajevima. Apelanti svoje prigovore zasnivaju na odredbama Zakona o sudovima koje propisuju da je svako u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini dužan da poštuje pravosnažnu i izvršnu sudsku odluku (član 4), da sudsku odluku može preispitati samo nadležni sud povodom pravnih lijekova u postupku propisanom Ustavom i zakonom (član 7), te da Vrhovni sud, najviši sud u RS, obezbjeđuje jedinstvenu primjenu zakona (član 22 stav 1). Apelanti smatraju da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije postupio u skladu s navedenim odredbama.

30. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju vođeno više postupaka koji su pokretali apelanti ili tuženi u ovom postupku ili drugi učesnici konkursa koji su bili nezadovoljni rješenjima prvotuženog o raspodjeli stanova u okviru konkursa za stambeno zbrinjavanje zaposlenika pravnog prednika prvotuženog od 3. oktobra 2000. godine. Navedeno potvrđuje praksa Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju odluku broj AP 3634/14 od 22. marta 2017. godine (na tu odluku pozivaju se i apelanti koji su u svojstvu tužilaca učestvovali u tom postupku), ali i Odluku broj AP 1424/18 od 8. maja 2019. godine u okviru koje je riješena i AP 1425/18 (u kojima apelanti nisu učestvovali, a na koje se pozivaju tuženi u ovom postupku u odgovoru na apelaciju). U svim odlukama redovnih sudova odlučivalo se pravnoj valjanosti rješenja prvotuženog o raspodjeli stanova po konkursu pravnog prednika prvotuženog od 3. oktobra 2000. godine.

31. Ustavni sud zapaža da je u Odluci broj AP 3634/14, između ostalog, ispitivana odluka Vrhovnog suda broj 95 0 P 003294 14 Rev od 8. maja 2014. godine kojom je usvojena revizija tužilaca (apelanti u ovom postupku) i prvotuženom naloženo da između učesnika konkursa o raspodjeli stanova od 3. oktobra 2000. godine izvrši ponovnu raspodjelu stanova na osnovu rang-liste i u skladu s Pravilnikom. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, obrazlažući takvo odlučenje, između ostalog, naveo da je pitanje bodova koji treba da budu dodijeljeni tužiocima (apelanti u ovom postupku) raspravljeno i utvrđeno u prethodnoj parnici (P-304/02) i da to pitanje ne može da bude predmet dokazivanja u predmetnoj parnici. Imajući u vidu dato obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud u citiranoj odluci u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i imovinu nije utvrdio kršenje navedenih prava apelanata u tom postupku (trećetuženi i petotuženi u ovom predmetu; vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3634/14 od 22. marta 2017. godine, tačka 40, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

32. S druge strane, Odlukom broj AP 1424/18 Ustavni sud je odbacio kao prima facie neosnovane apelacije apelanata u tom postupku (trećetuženi i petotuženi u ovom postupku) protiv Presude Vrhovnog suda broj 95 0 P 039583 17 Rev od 30. novembra 2017. godine. U tom postupku, koji je okončan citiranom presudom Vrhovnog suda, odbijena je revizija te su nižestepene presude potvrđene u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev trećetuženog i petotuženog kojim su tražili poništenje rješenja prvotuženog o dodjeli stana tuženim u tom postupku (učesnici konkursa), dok je odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo poništavanje odluke prvotuženog o usvajanju konačne rang-liste za raspodjelu stanova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj 1424/18 od 8. maja 2019. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da apelanti u tom postupku nisu učestvovali, ali da se suštinski radi o istom činjeničnom pravnom pitanju. Upravo je stavove iz citirane odluke Vrhovnog suda imao u vidu Okružni sud u konkretnom slučaju (vidi tačku 11 ove odluke).

33. Dakle, Ustavni sud konstatuje da je iz istog činjeničnog i pravnog osnova vođeno više parničnih postupaka, te da su redovni sudovi u svojim odlukama bili saglasni da prvotuženi mora sprovesti konkursnu proceduru dodjele stanova u skladu s Pravilnikom. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u Presudi broj 95 0 P 003294 14 Rev od 8. maja 2014. godine, na koju se apelanti pozivaju, izrekom upravo naložio prvotuženom „da između učesnika konkursa o raspodjeli stanova od 3. oktobra 2000. godine izvrši ponovnu raspodjelu stanova na osnovu rang-liste i u skladu s Pravilnikom“.

34. Vraćajući se na predmetni slučaj, Ustavni sud zapaža da su apelanti pokrenuli novi postupak protiv tuženih radi poništenja rješenja prvotužnog o dodjeli stanova ostalim tuženim u ovoj parnici iz razloga što prvotuženi u ponovljenoj proceduri dodjele stanova po konkursu od 3. oktobra 2000. godine nije apelantima dodijelio po 80 bodova, kako mu je to bilo nalaženo sudskom odlukom. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u predmetnom postupku, upravo imajući u vidu navedene okolnosti, usvojio tužbeni zahtjev apelanata, poništio sporna rješenja prvotuženog, te prvotuženom naložio da sprovede novi postupak dodjele stanova uz obrazloženje dato u tačkama 8 i 9 ove odluke. Za razliku od prvostepenog suda, Okružni sud je uvažio žalbu tuženih, prvostepenu presudu preinačio odbivši u cijelosti tužbeni zahtjev. Takav stav Okružni sud je zasnovao na činjenici da je tokom postupka utvrđeno da je prvotuženi zapravo postupio po sudskim odlukama i ponovio proceduru raspodjele stanova u skladu s Pravilnikom, a da apelanti u tom postupku, iako su bili uredno pozvani da to učine, nisu dostavili dokaz (uplatnicu o učešću drugog pravnog subjekta) čime bi ispunjavali uslove iz člana 15 Pravilnika (vidi relevantne propise), što bi im omogućilo dobijanje dodatnih 80 bodova (vidi tačke 10 i 11 ove odluke). Takav stav je u cijelosti podržao Vrhovni sud (vidi tačku 12 ove odluke). Pri tome, suprotno tvrdnjama apelanata, Vrhovni sud se osvrnuo na pravosnažnu odluku Osnovnog suda na koju se apelanti pozivaju, navodeći da bi apelanti stečeno pravo na ostvarivanje dodatnih bodova po osnovu učešća drugog pravnog subjekta mogli ostvariti samo pod uslovom propisnim članom 15 Pravilnika. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud kao najviši sud u RS prilikom odlučenja vodio računa o ranijoj pravosnažnoj presudi Osnovnog suda, ali i o svojoj odluci na koju se apelanti pozivaju, kojom je izrekom naloženo prvotuženom sprovođenje nove raspodjele stanova na osnovu rang-liste i Pravilnika. Naime, prvotuženog u provođenju procedure za dodjelu stanova obavezuje Pravilnik, na što upućuje i član 24 stav (1) Zakona o stambenim odnosima (vidi relevantne propise). Budući da je prvotuženi u ponovnom postupku postupio upravo u skladu s nalogom iz presude Vrhovnog suda na koju se apelanti pozivaju sprovodeći raspodjelu bodova u skladu s rang-listom i Pravilnikom, što apelanti i ne osporavaju, osim što smatraju da su im bodovi trebali biti dodijeljeni bezuslovno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne može izvesti zaključak da su prigovori apelanata o kršenju Zakona o sudovima u kontekstu pravne sigurnosti u odnosu na pravosnažnu presudu Vrhovnog suda osnovani.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na kršenje načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora o navodnom kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje u segmentu pravne sigurnosti, iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u kontekstu pravne sigurnosti, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu raniju pravosnažnu presudu Osnovnog suda, ali i svoju odluku, na koju se apelanti pozivaju, po kojoj je prvotuženi u ponovnom postupku i postupio sprovodeći novu raspodjelu bodova na osnovu rang-liste i Pravilnika, kako je to Vrhovni sud izrekom presude od 8. maja 2014. godine naložio prvotuženom.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3204/19 (Č. A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio