Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3201/19 (M. M.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3201/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3201/19, rješavajući apelaciju Mirsada Menzilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Menzilovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 023906 18 Kžk od 19. jula 2019. godine i S1 1 K 023906 17 Kri od 5.

jula 2018 godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirsad Menzilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 023906 18 Kžk od 19. jula 2019. godine i S1 1 K 023906 17 Kri od 5. jula 2018. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odgodilo izvršenje kazne zatvora apelantu koja je izrečena presudom Suda BiH od 5. jula 2019. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH o podnesenoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3201/19 od 19. septembra 2019. godine kojom je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH S1 1 K 023906 17 Kri od 5. jula 2018 godine apelant (E. M. i S. K.) proglašen je krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu KZSFRJ), za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

6. Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 1 K 023906 18 Krž od 30. novembra 2018. godine uvažena je žalba branioca E. M., a povodom nje, primjenom odredbi člana

309. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), i u odnosu na S. K. i apelanta presuda Suda BiH od 5. jula 2018. godine je zbog utvrđene bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 297. stav 1 tačka k) ZKP-a ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred apelacionim vijećem Suda BiH.

7. Presudom apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 1 K 023906 18 Kžk od 5. jula 2019. godine apelant (i S. K.) proglašen je krivim da je na način opisan u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba, upotrebom sile i prijetnjom na život i tijelo prisilio drugo lice na seksualni odnos – silovanje, čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Istom presudom na osnovu člana 198. stav 2. ZKP-a, u vezi s odredbama čl. 200. i 202. Zakona o obligacionim odnosima, usvojen je imovinskopravni zahtjev oštećene „A“, pa su S. K. i apelant obavezani da joj na ime nematerijalne štete solidarno isplate iznos od 30.000 KM – na ime duševnih boli zbog smanjenja opće životne sposobnosti (iznos od 15.000,00 KM) i duševnih boli zbog povrede slobode i prava ličnosti (iznos od 15.000,00 KM), sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

8. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je navelo šta je optužnicom apelantu stavljeno na teret, tok postupka, te su navedene procesne odluke. U tački 16. drugostepene presude je navedeno šta su odbrane apelanta i S. K. predložile (vještačenje na okolnost povreda koje je zadobila svjedokinja „A“), o čemu se vijeće izjasnilo, kao i o prijedlogu odbrane u tački 17. za saslušanje dr. O. H. i određeno vještačenje. U tački 18. apelaciono vijeće je navelo da je apelantova odbrana predložila, pa odustala od saslušanja svjedoka N. T. Također, u odnosu na prijedlog apelantove odbrane da se saslušaju određeni svjedoci, apelaciono vijeće je navelo da su oni na identične okolnosti saslušani u toku glavnog pretresa, a vijeće je preuzelo dokaznu građu iz prvostepenog postupka, pa nije smatralo da ih je potrebno ponovo saslušavati. U tački 19. apelaciono vijeće je navelo da pojedini dokazi koje je odbrana navela nisu uloženi u dokazni materijal, te ih nije moglo preuzeti kao izvedene (dokazi navedeni u fusnoti).

9. Kada su u pitanju prijedlozi za izvođenje dokaza, i to izjave oštećene ,,A“ od 22. maja 1993. godine date pred CSB Sarajevo i Zapisnik o saslušanju oštećene ,,A“ broj Ki-l-210/93 iz 1993. godine dat pred Okružnim vojnim sudom Sarajevo, apelaciono vijeće ih je prihvatilo, te uvrstilo u dokaznu građu i cijenilo prilikom donošenja odluke s obzirom na to su ti dokazi u toku postupka predočavani oštećenoj prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja, te se oštećena izjašnjavala na pojedine razlike među njima. Apelaciono vijeće se pozvalo na odredbu člana 273. stav 1. ZKP-a, uslijed čega je apelaciono vijeće prihvatilo taj prijedlog odbrane.

10. Kada je u pitanju prijedlog odbrana koji se odnosi na dopunsko vještačenje oštećene ,,A“, apelaciono vijeće ga je prihvatilo zato što je i u toku prvostepenog postupka uvažen prijedlog za vještačenje oštećene ,,A“ od strane vještaka kojeg je predložila odbrana, ali koje nije u potpunosti izvršeno s obzirom na to da je sudski vještak sačinio nalaz i mišljenje samo na osnovu medicinske dokumentacije, ali ne i na osnovu razgovora s oštećenom ,,A“ (jer je oštećena ,,A“ odbijala susret s tim vještakom). Stoga je apelaciono vijeće prihvatilo prijedlog odbrane, te je izdata Naredba broj S1 1 K 023906 18 Kžk od 1.februara 2019. godine kako bi vještak nakon razgovora s oštećenom dopunio svoj nalaz i mišljenje. Međutim, iako je apelaciono vijeće nastojalo osigurati da taj vještak obavi razgovor s oštećenom, oštećena ipak na to nije pristala, uslijed čega vještak nije dopunio nalaz i mišljenje. Apelaciono vijeće je ukazalo (kao važnu napomenu) da je pismenim putem pozvalo oštećenu da se sastane s vještakom, te je na taj način iscrpilo sve zakonske mogućnosti da se osigura provođenje vještačenja, a osim slanja poziva vijeće nije imalo na raspolaganju bilo kakvo drugo zakonsko uporište ili način da osigura razgovor vještaka i oštećene.

11. Nadalje, u presudi se apelaciono vijeće izjasnilo o ocjeni dokaza i kredibilitetu svjedoka, pozivajući se na čl. 15. i 281. ZKP-a, te je ukazalo na relevantno materijalno pravo (član 142. KZSFRJ), te je od strane 21. dalo razloge za odluku o krivici apelanta i S. K., ukazujući na opće elemente krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ. Dakle, apelaciono vijeće je zaključilo da su apelant (i S. K.) u inkriminirano vrijeme bili angažirani kao pripadnici Armije BiH, te, kako je navedeno u presudi, ne može biti sumnje u pogledu znanja optuženih o postojanju ratnog stanja i oružanog sukoba. Kako je navedeno u drugostepenoj presudi, provedeni dokazi ne ostavljaju mjesta sumnji da su optuženi bili potpuno svjesni postojanja oružanog sukoba i okolnosti pod kojima se inkriminirani događaj desio, pa su uslijed postojanja tih okolnosti optuženi, radnjama u izreci presude, iskoristili svoj položaj i nemoć oštećene da bi izvršili predmetno krivično djelo, a što posebno proizlazi iz činjenice da je u vrijeme izvršenja radnji navedenih u izreci presude oštećena vrijeđana na nacionalnom osnovu, iz čega jasno proizlazi da su sve radnje preduzimali pod okriljem i u vezi s oružanim sukobom, pri čemu su bili svjesni nacionalne pripadnosti oštećene „A“. Dalje, u odnosu na pojedinačnu inkriminaciju u osnovi zločina, apelaciono vijeće je ukazalo na definiciju i elemente silovanja kroz sudsku praksu i međunarodno običajno pravo.

12. Od strane 34. apelaciono vijeće u odnosu na silovanje oštećene „A“ navodi da osnovanost optužbe nesumnjivo proizlazi kako iz iskaza oštećene datih na glavnom pretresu iz 1993. godine, ali i iz više drugih potkrepljujućih, veoma konkretnih i uvjerljivih dokaza. Dalje je navedena izjava oštećene „A“ data na glavnom pretresu, a vijeće je poklonilo vjeru iskazu ove svjedokinje, cijeneći ga istinitim i saglasnim s drugim dokazima koji su provedeni na ovu okolnost. Apelaciono vijeće je ukazalo da da je oštećena silovana i da je istinit događaj koji je opisala proizlazi iz provedenih dokaza, i to izjava oštećene iz 1993. godine gdje je opisala sam događaj, kao i da nije imala dilemu u pogledu identiteta optuženih, mjesta i načina silovanja, a sve kao bitne i odlučne činjenice samog događaja. Također, da je oštećena silovana, kako je navelo apelaciono vijeće, kao i da je događaj istinit proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, te materijalne dokumentacije, te su u nastavku navedeni svjedoci koji su naveli svoja saznanja o tome (str. 36–37).

13. U pogledu duševnog stanja oštećene, apelaciono vijeće je prihvatilo nalaz i mišljenje vještaka Veselina Pečenice i Ivana Kuča koji su utvrdili da je navedeni događaj kod oštećene ,,A“ doveo do trajne promjene ličnosti nastale poslije katastrofičnog iskustva, te se on odlikuje trajnom promjenom obrasca percipiranja, komuniciranja i mišljenja o okolini i sebi samom, te da je udružen s takvim ponašanjem koje nije postojalo prije traumatskog iskustva. U tom kontekstu vijeće je cijenilo i iskaze svjedoka (navedena imena) koji su govorili kako se inkriminirani događaj odrazio na oštećenu.

14. Apelaciono vijeće je dalje navelo da su odbrane u toku postupka osporavale kredibilitet oštećene „A“ ukazujući na nesaglasnost u ranijim i kasnijim iskazima (u istrazi 1993. godine, pred Tužilaštvom i Sudom BiH), o čemu je apelaciono vijeće najprije dalo kraću elaboraciju i viđenje određenih nedosljednosti, prije svega, kada su u pitanju izjave oštećene.

15. Tako apelaciono vijeće nakon analize navodi da je oštećena kredibilan svjedok, da je iskaz dala istinito i na pouzdan način ukazujući da je precizna u pogledu identiteta optuženih (koje je poznavala odranije). Vijeće je nedosljednosti u njenim iskazima na kojima je odbrana insistirala cijenilo na način da se radi o manjim odstupanjima, a iskaz koji je oštećena dala na glavnom pretresu je cijenilo kao istinit i poklonilo mu vjeru (strana 38).

16. Apelaciono vijeće je također uočilo da zaista postoje određene razlike u iskazima oštećene ,,A“, koji su dati tokom istražnog postupka u toku 1993. godine i iskaza koji je dat pred prvostepenim vijećem. Međutim, vijeće je navelo da je iskaz koji je oštećena, kao žrtva silovanja, dala pred sudom, u načelu, daleko detaljniji od onih koje je dala u istrazi. Ovakav obrazac davanja detaljnijih, a prema ocjeni apelacionog vijeća, i pouzdanijih iskaza, upućuje na zaključak da se u ovakvim slučajevima ne radi o nedosljednostima u iskazima u smislu njihove nesaglasnosti u bitnim dijelovima, koji bi dosezao takav nivo protivrječnosti koji bi eksplicite doveo u razumnu sumnju egzistiranje događaja koji se iskazom opisuje, nego samo o razlikama u manje bitnim segmentima, koje ništa suštinski ne mijenjaju, o određenom pojašnjavanju i konkretizaciji određenih situacija, čiji je način prezentiranja i interpretacije pred sudom svakako, između ostalog, rezultat i tehnike korištene prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja. Apelaciono vijeće je također ukazalo da s obzirom na to da je oštećena žrtva višestrukog silovanja, koje je samo po sebi traumatično iskustvo, pri čemu je u vrijeme izvršenja djela bila i maloljetna, smatra da se od oštećene i ne može očekivati da se sjeti svih pojedinosti određenog krivičnog događaja, kao što su na primjer različiti detalji, tačno vrijeme i opis mjesta gdje se događaj odigrao, pa da taj događaj na identičan način opiše prilikom svakog davanja izjave. U vezi s tim, ispoljene nebitne razlike u izjavama oštećene, ukoliko njima nije dovedeno u pitanje egzistiranje suštine događaja koji se dokazuje, ne mogu bitno utjecati na kredibilnost iskaza. Za apelaciono vijeće, kako je navedeno u presudi, bilo bi očekivano postojanje određenih nedosljednosti u iskazima žrtava uzrokovano raznolikim kako objektivnim tako i subjektivnom okolnostima kao što su protek vremena, socijalni činioci, okolnosti pod kojima su u različitim periodima izjave davane, ličnost samog svjedoka, odnosno njegove individualne karakteristike, a ovdje posebno kvalitet sjećanja i doživljene traume. Međutim, u konkretnom slučaju, iskazi oštećene ,,A“ su, prema ocjeni vijeća, potpuno konzistentni u ključnim dijelovima, pa je te iskaze prihvatilo kao vjerodostojne i tačne.

17. Odbrana je tako potencirala razlike u iskazima oštećene navodeći da je oštećena tek na glavnom pretresu istakla da je vrijeđana na nacionalnom osnovu (da joj je govoreno da je „četnikuša“, „Srpkinja“, da je manjina i sl.), dok u ranijim izjavama to nije navodila. Apelaciono vijeće je navelo da je svjedokinja na glavnom pretresu dala sasvim valjano pojašnjenje zašto to nije ranije isticala, koje je sasvim razumljivo budući da su za vrijeme rata postojale međunacionalne tenzije pa je sasvim opravdano da je oštećena imala strah i ustručavanje da to prijavi.

18. Apelaciono vijeće (strana 40) dalje govori o fizičkom zlostavljanju oštećene prilikom samog čina silovanja (što je zaključilo na osnovu analize izjava oštećene), a na glavnom pretresu je navela da je to učinjeno pištoljem. Apelaciono vijeće je također navelo da je oštećena prvi put na glavnom pretresu ispitivana na ove okolnosti, te je ovo pitanje detaljnije razjašnjeno u odnosu na ranije izjave. Apelaciono vijeće ukazuje i da je oštećena izjavu datu u CSB Sarajevo pisala rukom, te je ona prekucana na pisaćoj mašini, uslijed čega je moguće da je došlo do drugačijeg formuliranja navoda svjedokinje, ali i na činjenicu da na okolnost fizičkog zlostavljana prilikom ranijih davanja izjava nije ispitana, pa se na ove okolnosti nije imala priliku ranije izjašnjavati. Apelaciono vijeće je navelo da i ostale razlike (tačna lokacija stana, raspored prostorija itd.) nisu takvog karaktera da bi dovele do zaključka da se radi o nekredibilnom svjedoku i nije se detaljnije upuštalo u obrazlaganje tih razlika. Krucijalno je u ovom premetu, prema ocjeni apelacionog vijeća, to što je svjedokinja u svim izjavama bila vrlo decidirana u pogledu identiteta optuženih, te samog čina silovanja od strane optuženih, kao i drugih okolnosti koji će nakon toga uslijediti (prijava CSB-u, odlazak u bolnicu, davanje izjave pred Vojnim sudom), a što je potkrijepljeno provedenim dokazima, iz čega se nesumnjivo može zaključiti da se radi o zatvorenom krugu utvrđenih činjenica. Dakle, izjava oštećene sa glavnog pretresa je u pogledu odlučnih činjenica konzistentna sa njenim izjavama datim u toku 1993. godine, kao i materijalnim dokazima, s obzirom na to da se iz provedenih dokaza vidi kontinuitet svih radnji koje je oštećena preduzela nakon što je silovana (odlazak u CSB, ginekološki pregled, davanja izjave pred Okružnim vojnim sudom i sl.). Iako su odbrane optuženih ukazivale i na razlike u izjavama oštećene datim u Tužilaštvu u odnosu na druge izjave koje su prethodno elaborirane, apelaciono vijeće je navelo da navedena izjava(e) iz Tužilaštva nikada nisu uložene u dokaznu građu, uslijed čega vijeće nije bilo u mogućnosti ispitati postojanje razlika u odnosu na druge izjave oštećene.

19. Apelaciono vijeće, međutim, primjećuje da je odbrana iskaze oštećene koje je davala interpretirala vrlo selektivno, nastojeći ih prikazati potpuno protivrječnim. Nasuprot ovome, apelaciono vijeće je utvrdilo da su navedeni iskazi u pogledu bitnih činjenica i okolnosti koji se odnose na sam čin silovanja i identitet optuženih saglasni, te da nema mjestu sumnji u pogledu dokazanosti radnji koje su ovim iskazima potvrđene. Spomenute razlike su drugorazrednog i nebitnog značaja da bi ozbiljnije dovele u sumnju samu egzistenciju inkriminiranog događaja. Dakle, suprotno stavu odbrane, ovo vijeće ocjenjuje da su razlike u iskazima svjedoka žrtava sasvim normalne s obzirom na sve opisane okolnosti događaja, različite mogućnosti percepcije svjedoka, njihovog različitog nivoa obrazovanja i različite sposobnosti interpretacije istih događaja i protek vremena, koji u svemu, zbog sasvim normalnog procesa zaborava manje važnih detalja, ima poseban značaj.

20. Odbrane svih optuženih su ukazivale i na razlike u iskazima oštećene u odnosu na iskaz svjedoka Đidelije. Tako je oštećena ,,A“ izjavila da ju je Asim Đidelija zaštitio od E. M., ali se svjedok Đidelija toga nije mogao sjetiti. Apelaciono vijeće je smatralo da se ne radi o razlikama u iskazima svjedoka koje su takve prirode da dovode u pitanje kredibilitet oštećene ,,A“, posebno ako se ima u vidu protek vremena i prirodni proces zaborava, pa je zato i teško očekivati da svjedoci saglasno svjedoče o svim detaljima. Apelaciono vijeće je dalje ispitalo i ostale navode odbrane u vezi s iskazom oštećene, te je o svemu dalo jasne odgovore (da oštećenu nije pregledala doktorica nego doktor, da je navedeno da nema vidljivih znakova nasilništva), te je cijenilo i dokaze odbrane, i to iskaze svjedoka koji nisu mogli utjecati na drugačiju odluku, kao i druge dokaze (strana 43), o kojima se izjasnilo zašto ih nije moglo cijeniti, odnosno u kojem dijelu je cijenilo provedene dokaze.

21. Kada je u pitanju navod odbrane da se presuda ne može zasnivati na izjavi jednog svjedoka, apelaciono vijeće je dalo odgovor na strani 43. ukazujući da je iskaz oštećene „A“, na kojem se presuda u najvećem dijelu, zasniva potkrijepljen drugim uglavnom posrednim dokazima koji se nadovezuju na njenu izjavu, a u kojima postoji mnoštvo pojedinosti koje se uklapaju u činjenični okvir događaja na način kako su opisani optužnicom, uslijed čega sud nije sumnjao u iskaz oštećene u pogledu opisa radnji koje su optuženi preduzeli. Apelaciono vijeće je ponovilo da, iako osim oštećene nema direktnih očevidaca predmetnog inkriminiranog događaja, oštećena je navedeni događaj prijavila nadležnim organima, zatim je upućena na ginekološki pregled, pri čemu je sve to potkrijepljeno materijalnom dokumentacijom i iskazima svjedoka, kao i iskazima svjedoka koji su poznavali oštećenu (komšije, prijatelji), a koji su također imali saznanja o silovanju. Dakle, kada se dokazi provedeni na okolnost silovanja dovedu u međusobnu vezu, oni su takvog kvaliteta da upućuju na jedini mogući zaključak u pogledu dokazanosti optužbe. Apelaciono vijeće je također navelo da čak i kada bi se, osim iskaza oštećene, zanemarili svi drugi provedeni dokazi, u skladu s praksom Suda BiH moguće je donijeti odluku i na osnovu iskaza samo jednog svjedoka, ukazujući na sudsku praksu u predmetima Suda BiH, ali i na praksu MKSJ. Dalje, ukazujući na član 15. ZKP-a, apelaciono vijeće je navelo da je dužnost suda da dokaz pažljivo analizira (iskaz svjedoka koji nije dosljedan u određenim dijelovima) kako sadržajno tako i u vezi s ostalim dokazima. Apelaciono vijeće je istaklo da se silovanje često vrši pred vrlo malo ili pred nijednim svjedokom; priroda ovog djela je takva da su samo žrtve u mogućnosti da identificiraju počinioce i svjedoče o okolnostima vezanim za silovanje. Apelaciono vijeće je navelo da je iskaz oštećene „A” pažljivo cijenilo u svjetlu podudarnosti s drugim provedenim dokazima i iskazima svjedoka, te je utvrdilo da su oni saglasni u pogledu odlučnih činjenica.

22. Apelaciono vijeće je također navelo (s obzirom na upornost odbrane u osporavanju kredibiliteta oštećene) da nije našlo postojanje nikakvog motiva da oštećena lažnim svjedočenjem neosnovano tereti optužene. Pretresno vijeće je pravilno uzelo u obzir ovu činjenicu kada je cijenilo težinu koju treba pridati iskazu oštećene.

23. Na strani 47. i dalje apelaciono vijeće je odlučilo o imovinsko-pravnom zahtjevu oštećene, te je našlo da je taj zahtjev osnovan. Pri tome se apelaciono vijeće pozvalo na iskaze svjedoka, kao i na nalaz i mišljenje vještaka. Apelaciono vijeće je zaključilo da je oštećena – zaštićena svjedokinja ,,A“ radnjama optuženih navedenim u optužnici i krivičnom djelu izreke ove presude dovedena u stanje potčinjenosti, te su je optuženi prisilili na seksualni odnos, uslijed čega je oštećena trpjela i trpi duševne boli, a što proizlazi iz nalaza tima vještaka, te je kod nje, uslijed toga, došlo i do umanjenja opće životne aktivnosti od 30%, čime je dokazana osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete. Prilikom donošenja odluke, apelaciono vijeće je uzelo u obzir samo one vidove nematerijalne štete koji su propisani odredbama čl. 200. i 202. ZOO, a imajući u vidu način izvršenja predmetnog krivičnog djela (koje je u osnovi krivičnog djela za koje su optuženi proglašeni krivim, tj. silovanje), kao i posljedice koje su kod oštećene – zaštićene svjedokinje ,,A“ nastupile izvršenjem predmetnog krivičnog djela. Apelaciono vijeće je našlo da oštećena u osnovi ima pravo na naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih boli zbog povrede slobode ili prava ličnosti iz člana 202. ZOO, koja naknada se dosuđuje u jedinstvenom iznosu, a s tom naknadom može se kumulirati još jedino naknada na ime duševnih boli zbog smanjenja životne sposobnosti. Prilikom donošenja odluke o visini naknade nematerijalne štete, apelaciono vijeće ju je donijelo u odnosu na naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih boli zbog povrede slobode ili prava ličnosti iz člana 202. ZOO, imajući u vidu intenzitet i dužinu trajanja duševne boli kod oštećene, pri tome posebno imajući u vidu činjenicu koja je utvrđena nalazom i mišljenjem tima vještaka neuropsihijatara da su duševne boli trajnog karaktera, da je oštećena u trenutku kada se desio kritični događaj imala šesnaest godina, naknada za taj vid nematerijalne štete se dosuđuje u jedinstvenom iznosu i za taj vid nematerijalne štete pravična naknada, prema ocjeni apelacionog vijeća, iznosi 15.000,00 KM, a s tim vidom naknade nematerijalne štete može se kumulirati još jedino naknada na ime duševnih boli zbog smanjenja životne sposobnosti, i za taj vid nematerijalne štete pravična naknada iznosi 15.000,00 KM. Apelaciono vijeće je u skladu s odredbom člana 206. stav 1. ZOO našlo da optuženi za štetu odgovaraju solidarno, a s obzirom na to da su je prouzrokovali zajedno. Prilikom donošenja odluke o visini naknade za taj vid nematerijalne štete (smanjenje životne sposobnosti), apelaciono vijeće je imalo u vidu utvrđenje tima vještaka da je kod oštećene ,,A“ uslijed kritičnog događaja došlo do umanjenja opće životne aktivnosti od 30%, te da je to umanjenje trajnog karaktera. Dakle za oba vida nematerijalne štete oštećenoj je dosuđena pravična novčana naknada u iznosu od 30.000,00 KM, s tim što oštećena ,,A“ tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa može ostvariti u parničnom postupku.

24. Apelaciono vijeće je navelo da iako su odbrane optuženih osporavale postavljeni imovinskopravni zahtjev, pri tome navodeći da su dovedene u neravnopravan položaj, tj. da im je povrijeđeno pravo na odbranu jer im nije omogućeno da u potpunosti provedu dokaz koji su predložili (vještačenje po vještaku Abdulahu Kučukaliću), podaci koji su dostavljeni u spis predstavljaju pouzdan osnov za donošenje odluke o krivično-pravnom zahtjevu, a kako to propisuje i odredba člana 198. ZKP-a. Dakle, iako u cijelosti nije provedeno vještačenje po vještaku kojeg je predložila odbrana (jer je oštećena odbila obaviti razgovor s tim vještakom, a sud nije imao zakonsko uporište da osigura dolazak oštećene na razgovor s vještakom), apelaciono vijeće je napomenulo da svoju odluku nije baziralo isključivo na nalazu i mišljenju vještaka Pečenice i Kuča, već ocjenom i drugih dokaza, i to iskaza oštećene ,,A“, te svjedoka čija imena navodi i koji su svjedočili kako se inkriminirani događaj odrazio na oštećenu. Kada su pitanju nalazi vještaka Pečenice i Kuča, apelaciono vijeće je napomenulo da se radilo o timskom vještačenju od strane sudskih vještaka koji su na glavnom pretresu iznijeli svoj nalaz i mišljenje, a vijeće ga je cijenilo nakon što su stranke imale mogućnost da vještake direktno i unakrsno ispitaju na okolnost njegovog sastavljana, pri čemu vijeće zaključuje da odbrane nisu dovele u pitanje pravilnosti i pouzdanost ovog dokaza u smislu utvrđivanja duševnog stanja oštećene.

25. Apelaciono vijeće je navelo da određene prilike iz porodičnog života oštećene nisu imale utjecaj na stanje oštećene jer, osim paušalnog navođenja odbrane, nije proveden niti jedan dokaz koji bi uvjerio sud da je ta okolnost dovela do promjene u njenom duševnom stanju, već je iz provedenih dokaza utvrđeno da je oštećena bila društvena osoba do inkriminiranog događaja, kada je došlo do promjene njenog ponašanja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. stav 1. i stav 3. tačka e) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant ukazuje da su osporene presude donijete proizvoljnom primjenom prava. Apelant najprije navodi da je odbrana onemogućena da provede dokaz vještačenjem metodom koju je odbrana predložila – neposrednim pregledom i intervjuom sa oštećenom „A“. Apelant, dalje, ukazuje šta je navedeno u drugostepenoj presudi – da oštećena „A“ nije pristala na vještačenje. Apelant navodi da samovolja jednog učesnika u postupku nije smjela utjecati na njegovu efektnu odbranu. Apelant, također, navodi da je dokazni prijedlog odbrane trebalo da da odgovore na značajna pitanja (koja navodi u apelaciji) bitna za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava. Nadalje, apelant ukazuje da je i pored određenih dokaza koji postoje u spisu, koji su uloženi, drugostepeno vijeće postupilo krajnje arbitrarno i donijelo presudu bez sveobuhvatne ocjene svih dokaza odbrane. Apelant, također, ukazuje da se cijela presuda zasniva na iskazu jednog svjedoka – oštećene „A“, pri čemu ukazuje na njene različite i nedosljedne izjave. Apelant, također, problematizira i što je sud usvojio, odnosno način na koji je odredio visinu imovinsko-pravnog zahtjeva oštećenoj, ukazujući da niti jedan dokaz pred prvostepenim sudom nije proveden na okolnost utvrđivanja visine pretrpljenih duševnih boli i straha, niti na okolnost umanjenja životne sposobnosti. Apelant navodi da je odluka arbitrarna jer se postojanje i visina štete iz čl. 200. i 202. ZOO ne može utvrditi „odokativno“, nego samo na osnovu nalaza vještaka neuropsihijatra (u skladu s Orijentacionim kriterijima Vrhovnog suda Federacije BiH). Apelant, također, ukazuje da se na ove primjedbe drugostepeni sud nije osvrnuo, odnosno apelant problematizira dato obrazloženje drugostepenog suda u vezi s navedenim. b)Odgovori na apelaciju

27. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana, da je dao jasne i razumljive razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja presude, pri kojima ostaje, da prema apelantu nije učinjena niti jedna navedena povreda, te je ukazao na relevantne dijelove presude.

28. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega u konkretnoj stvari nije došlo do povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije. Suprotno apelantovim navodima, Tužilaštvo smatra da nema kršenja apelantovog prava, apelant je imao jednaku mogućnost kao i Tužilaštvo da predlaže dokaze, da unakrsno ispituje svjedoke optužbe i da te dokaze osporava, te kada su sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome zašto su određenim dokazima poklonili vjeru, zašto određene dokaze nisu prihvatili kao uvjerljive, zašto su pojedine dokazne prijedloge odbili, kao i o tome zašto su zaključili da je dokazano da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Tužilaštvo navodi da apelant nije naveo ništa u vezi s povredom prava na imovinu.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 198. stav (2) Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu (2) U presudi kojom optuženog oglašava krivim Sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, Sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant osporava presude Suda BiH navodeći da je navedenim presuda prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

[…]

37. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

38. Apelant, prije svega, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su osporene odluke zasnovane na jednom dokazu, iskazu oštećene, koja je, prema apelantovim navodima, davala različite kontradiktorne izjave, te je apelantovoj odbrani onemogućeno da provede vještačenje oštećene, te problematizira ocjenu dokaza od strane suda, kao i da je sud donio presudu bez analize svih dokaza odbrane.

39. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

40. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).

41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji, kao i u postupku po žalbi, isticao da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su osporene odluke zasnovane na iskazu oštećene, koja je davala različite iskaze, te da odbrani nije omogućeno da vještak obavi razgovor s oštećenom.

42. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je sve ove navode apelant iznosio u toku postupka i da je apelaciono vijeće u presudi veliku pažnju i značajan dio presude posvetilo upravo ovim navodima. Tako je apelaciono vijeće jasno ukazalo da poklanja vjeru iskazu svjedokinje „A“, a njena izjava je potkrijepljena materijalnim dokazima, ali i iskazima svjedoka koji su imali saznanja o tome. Analizom dokaza sud je zaključio da je svjedokinja „A“ kredibilan svjedok i da je iskaz dala istinito i na pouzdan način. Apelaciono vijeće je također cijenilo da je njen iskaz u svim bitnim dijelovima saglasan s njenim ranijim izjavama datim u istrazi, ali i iskazima drugih svjedoka. Odbrane su insistirale na određenim različitostima u iskazima svjedokinje „A“, ali i na različitosti s iskazima drugih svjedoka, o čemu se sud također jasno očitovao i našao da se ne radi o takvim nedosljednostima koji dovode u sumnju kredibilitet svjedokinje. Apelaciono vijeće se o svemu dovoljno jasno izjasnilo (str. 34–45), te je ukazalo i navelo i različitosti u iskazu svjedokinje „A“, ali je zaključilo da ovako traumatičan događaj, protek vremena i drugo utječe da se zaborave određeni detalji, ali i da je teško očekivati da svi svjedoci saglasno svjedoče o svim detaljima. U odnosu na određene navode svjedokinje za koje je odbrana tvrdila da ih ranije nije iznosila (da je udarana pištoljem i da je vrijeđana na nacionalnom osnovu), apelaciono vijeće je također jasno navelo da je svjedokinja pojasnila na glavnom pretresu zašto ranije nije isticala vrijeđanje na nacionalnom osnovu, što je apelaciono vijeće smatralo sasvim razumljivim zbog međunacionalnih tenzija u toku rata, te je to opravdano strahom i ustručavanjem da to prijavi. Također, analizom ranijih izjava, prema mišljenju apelacionog vijeća, svjedokinja je u ranijim izjavama govorila o fizičkom zlostavljanju koje je trpjela u samom činu silovanja, samo je na glavnom pretresu (zbog načina ispitivanja, i to od strane Tužilaštva i odbrana) navela da je to napravljeno pištoljem.

43. Ustavni sud, također, primjećuje da se apelaciono vijeće očitovalo i na navode odbrane da se presuda ne može zasnovati na iskazu samo jednog svjedoka, te je ukazujući na vlastitu praksu, kao i praksu MKSJ navelo da je presuda u najvećoj mjeri zasnovana na iskazu svjedokinje – oštećene „A“, ali je njen iskaz potkrijepljen i drugim posrednim dokazima koji se nadovezuju na njenu izjavu, a u kojima postoji mnoštvo pojedinosti koje se uklapaju u činjenični okvir događaja na način kako su opisani optužnicom. Kada se dokazi provedeni na okolnost silovanja dovedu u međusobnu vezu, prema mišljenju apelacionog suda, oni su takvog kvaliteta da upućuju na jedini mogući zaključak u pogledu dokazanosti optužbe.

44. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelant ukazao i na kršenje načela ravnopravnosti iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje. Naime, to znači da optuženi u krivičnom postupku treba imati ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugo važno načelo, koje je blisko vezano za to pravo, jeste da postupak mora biti u skladu s načelom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost odgovoriti na iznesene navode, iznijeti druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče saslušati svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno ocijeniti je li nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija „pod jednakim uvjetima“ i uz „jednakost oružja“.

45. Iz obrazloženja drugostepene presude Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće prihvatilo prijedlog odbrane da se izvrši dopunsko vještačenje oštećene, ali da oštećena nije pristala na razgovor s vještakom, a sud nije imao zakonske mogućnosti da osigura provođenje vještačenja. Ipak, Ustavni sud primjećuje da je odbrana mogla, što je i koristila, ispitati oštećenu na glavnom pretresu, ali i vještake optužbe koji su dali svoj nalaz i mišljenje. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

46. Apelant je u apelaciji, također, ukazao da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer se osporena presuda „ne zasniva na svim dokazima odbrane“ (apelant je u suštini osporio navod iz drugostepene presude da u spis nisu dostavljeni određeni dokazi odbrane i da ih stoga nije mogao razmotriti). Ne ulazeći dalje u ovaj navod Ustavni sud mora da zapazi da nije dovoljno samo navesti da je sud pogriješio (u slučaju da je ovaj navod i tačan), već se mora ukazati zašto je to bilo od odlučujućeg značaja za apelantova prava. Dakle, sama činjenica koju apelant navodi – da sud nije na osnovu analize „svih dokaza odbrane“ donio odluku – sama po sebi nije dovoljna da se zaključi da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, bez konkretizacije na koji način je to utjecalo na pravičnost cjelokupnog postupka u odnosu na apelanta, odnosno kakav je značaj tih neanaliziranih dokaza.

47. Apelant je također naveo da je zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i imovinu. Imajući u vidu da se i ovi navodi suštinski odnose na ocjenu dokaza i navode o pogrešnoj primjeni odredbe člana 198. stav 2. ZKP-a, Ustavni sud će ove navode ispitati u okviru prava na pravično suđenje.

48. Dakle, apelant ukazuje da je osporavao presudu u navedenom dijelu (žalbom) zbog pogrešne primjene člana 198. stav 2. ZKP-a jer nalazi vještaka optužbe (Pečenice i Kuča) nisu davali osnova za dosuđivanje imovinsko-pravnog zahtjeva jer nije proveden niti jedan dokaz na okolnost utvrđivanja visine duševnih boli i straha, ni na okolnost umanjene životne sposobnosti. Apelant je navodio da je bilo nužno izraditi nalaz u skladu s Orijentacionim kriterijima Vrhovnog suda Federacije BiH. Apelant problematizira stav apelacionog vijeća dat u presudi, smatra da je on arbitraran, te nalazi da se samo vještačenjem može utvrditi postojanje i visina nematerijalne štete.

49. Ustavni sud primjećuje da je apelaciono vijeće u presudi na str. 47–51, pozivajući se na odredbu člana 198. stav 2. ZKP-a, navelo da podaci krivičnog postupka predstavljaju pouzdan osnov za uvažavanje imovinsko-pravnog zahtjeva. Pri tome se apelaciono vijeće pozvalo na nalaz i mišljenje vještaka, ali i iskaze svjedoka, a naknada nematerijalne štete joj je dosuđena u skladu sa čl. 200. i 202. ZOO. Apelaciono vijeće je i u ovom dijelu ukazalo da nije imalo mogućnosti da osigura razgovor oštećene sa vještakom (odbrane), ali da odluka u ovom dijelu nije donijeta isključivo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Pečenice i Kuča, već ocjenom i drugih dokaza (iskaz oštećene i svjedoka koji su svjedočili kako se na nju odrazio događaj).

50. Imajući u vidu navedeno, ali i navode iz apelacije Ustavni sud nalazi da je apelaciono vijeće u skladu sa članom 198. stav 2. ZKP-a, kao i čl. 200. i 202. ZOO, na osnovu ocjene provedenih dokaza, koja se ni u jednom segmentu ne čini proizvoljnom, već vrlo konkretnom, našlo da je osnovan imovinsko-pravni zahtjev oštećene, što je u presudi jasno obrazložilo.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije neosnovani.

52. Apelantovo pozivanje na praksu Evropskog suda u konkretnom slučaju nije moglo dovesti do drugačije odluke u konkretnom predmetu. Također, imajući u vidu prethodne zaključke, Ustavni sud ne nalazi za potrebno posebno ispitati ostale apelantove navode.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije kada je postupak proveden uz garancije koje pruža navedeni član budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i zato što ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno zato što nema elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, niti je sud proizvoljno primijenio bilo koju odredbu procesnog prava u donošenju odluke.

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3201/19 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio