Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-539/21 (V. N. i drugi)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-539/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-539/21, rješavajući apelacije Vase Neškovića i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Vaso Nešković protiv Rješenja Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 12 0 K 001713 20 Kž 14 od 14. prosinca 2020. godine;

Jovica Lazić protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Zenici broj 44 0 Pr 029015 20 Pžp 2 od 21. prosinca 2020. godine;

Milorad Škrbić protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003472 20 Krž 8 od 29. prosinca 2020. godine;

zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-539/21

1. Vaso Nešković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Biljana Radulović odvjetnica iz Bijeljine, podnio je 15. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 001713 20 Kž 14 od 14. prosinca 2020. godine.

2. Rješenjem Okružnog suda u Bijeljini broj 12 K 001713 20 Kvl 15 od 5. kolovoza 2020. godine, koje je potvrđeno osporenom odlukom Vrhovnog suda od 14. prosinca 2020. godine, odbačen je apelantov zahtjev za ponavljanje kaznenog postupka završenog pravomoćnom presudom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ukazao da je odredbom članka 347. stavak

1. Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) između ostalog propisano da će sud rješenjem zahtjev odbaciti ako su činjenice i dokazi na kojima se zahtjev zasniva, već bili izneseni u ranijem zahtjevu za ponavljanje postupka, koji je odbijen pravomoćnim rješenjem suda. S tim u svezi, Vrhovni je sud naveo da je prvostupanjski sud je postupio pravilno kada je odbacio apelantov zahtjev za ponavljanje kaznenog postupka, nakon što je pravilno utvrdio da su činjenice i dokazi na kojima se zahtjev zasniva, bile iznesene u ranijim zahtjevima za ponavljanje postupka koji su odbijani, odnosno odbacivani pravomoćnim rješenjima prvostupanjskog suda. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je točan apelantov prigovor da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja nije istakao da je apelantov zahtjev podnesen iz razloga propisanih u odredbi članka 343. stavak 1. točka a) ZKP RS (po kojem osnovu su ranije također podneseni zahtjevi), međutim, u obrazloženju prvostupanjskog rješenja je istaknuto da iz navoda zahtjeva proizlazi da se ponavljanje postupka traži iz razloga sadržanih u odredbi članka 343. stavak 1. točke b) i v) ZKP RS. Naime, i pored toga što je apelant u uvodnom dijelu zahtjeva naveo da traži ponavljanje kaznenog postupka, između ostalog i iz članka 343. stavak 1. točka a) ZKP RS, po mišljenju Vrhovnoga suda iz obrazloženja zahtjeva proizlazi da se zahtjev podnosi iz razloga sadržanih u točki b) citiranog zakonskog propisa, jer ukazuje da je u tijeku istrage došlo do skrivanja i uništavanja važnih tragova i dokaza i na taj način posredno ukazuje da su tužitelj i ovlašteni policijski službenici učinili kazneno djelo, uslijed koga je donesena osuđujuća presuda. Pri tomu je naveo da apelant u, zahtjevu, niti jednom činjenicom nije ukazivao da se pravomoćna presuda zasniva na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača, što predstavlja osnovu za ponavljanje kaznenog postupka iz članka 343. stavak 1. točka a) ZKP RS. Dakle, kako apelant ni u prizivu, ne iznosi argumentaciju kojom bi se dovela u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja, Vrhovni sud je naveo da je priziv neutemeljen.

2. AP-680/21

4. Jovica Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 27. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 Pr 029015 20 Pžp 2 od 21. prosinca 2020. godine.

5. Rješenjem Općinskoga suda od 6. studenoga 2020.godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnoga suda od 21. prosinca 2020. godine, odbačen je apelantov zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka vođenog pred tim sudom.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je odredbom iz članka 96. točka

4. Zakona o prekršajima propisano da kažnjeni koji je rješenjem o prekršaju oglašen odgovorim može sudu podnijeti zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka kada se iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji bi doveli do drugačije odluke da su bili poznati u ranijem postupku. Slijedom toga, Kantonalni sud je naveo da se tu radi o takvim novim činjenicama ili dokazima koji su značajni u pogledu odluke suda o postojanju prekršaja i prekršajne odgovornosti kažnjenoga, a ne o novim činjenicama i dokazima koji su relevantni u pogledu odluke o vrsti i visini prekršajne sankcije. S tim u svezi, naveo je da je prvostupanjski sud iznio potpune i pravilne razloge koji se mogu sažeti u tome da u smislu naprijed navedene odredbe iz članka 96. točka 4. Zakona o prekršajima apelant u zahtjevu ne iznosi nikakav novi dokaz, a posebne ne nove činjenice, koje bi dovele do drugačije odluke suda da su bili poznati u ranijem postupku. Naime, činjenica da je sud obustavio drugi prekršajni postupak i stavio van snage drugi prekršajni nalog je relevantna u pogledu otežavajućih okolnosti na strani apelanta koje su cijenjene kod odluke o sankciji prvostupanjskog suda u predmetu čije se ponavljanje traži, ali takva činjenica ne dovodi u pitanje postojanje prekršaja i prekršajne odgovornosti kažnjenoga u tom predmetu. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da se radi o činjenicama i dokazima koji očigledno nisu podobni da se na osnovu njih dozvoli ponavljanje prekršajnog postupka pa je u tom smislu prvostupanjski sud ispravnom primjenom članka 98. stavak 3. Zakona o prekršajima odbacio apelantov zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka.

3. AP-696/21

7. Milorad Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Perić odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 1. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 003472 20 Krž 8 od 29. prosinca 2020. godine.

8. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 003472 20 Kvl 6 od 14. prosinca 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH od 29. prosinca 2020. godine, odbačen je apelantov zahtjev za ponavljanje kaznenog postupka, okončanog pravomoćnom presudom.

9. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je imao u vidu odredbe članka 327. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), kojim su propisani uvjeti za ponavljanje postupka u korist osuđenog, a koje u relevantnom dijelu glase da se kazneni postupak završen pravomoćnom presudom može ponoviti u korist osuđenog: … c) ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, a koji su sami za sebe ili u vezi sa ranijim dokazima podobni da prouzroče oslobađanje osobe koja je bila osuđena ili njezinu osudu po blažem kaznenom zakonu. S tim u svezi, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da razlozi izneseni u zahtjevu za ponavljanje postupka u korist apelanta, nemaju karakter propisan odredbom članka 327. stavak 1. ZKP BiH. Naime, naveo je da je prvostupanjski sud procijenio da se u zahtjevu za ponavljanje postupka ne navode, niti predočavaju, novi dokazi, koji bi ukazali na neku novu činjenicu na osnovu koje bi se moglo odlučivati o osnovanosti zahtjeva. Pri tome je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se zahtjev za ponavljanje postupka u suštini bazira na iskazima svjedoka, ranije predloženim od strane apelanta, kojim se dovode u pitanje zaključci prvostupanjskog drugostupanjskog vijeća o dokazanosti odlučnih činjenica u svezi iznošenja teze o postojanju apelantovog alibija. Na osnovu takvoga utvrđenja prvostupanjski sud je izveo pravilan zaključak da se radi o nedostatnim dokazima da bi se njima dovela u pitanje ključna činjenična utvrđenja. Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud nakon uvida u prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, dao adekvatno obrazloženje u smislu osnovanosti odluka ovih vijeća o neizvođenju dokaza (na koje se apelant sad poziva), posebno zbog činjenice da je na istovjetne okolnosti od strane apelanta izveden određeni broj svjedoka. Stoga, naveo je da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne može raditi o novim činjenicama koje ranije nisu razmatrane od sudskih vijeća. Pri tome je istakao da treba imati u vidu obrazloženje drugostupanjske presude kojom je apelant oglašen krivim, gdje je zauzet stav o neosnovanosti teze o postojanju alibija apelanta, odnosno teze da se apelant u vrijeme izvršenja nije nalazio na inkriminiranom području, sukladno čemu i nije mogao sudjelovati u strijeljanju izdvojenih muškaraca. Naime, upravo su dokazi apelanta izvedeni u tijeku prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka na te okolnosti bili suočeni sa dokazima optužbe, nakon čega je dana ocjena tih suprotstavljenih dokaza, na način da je poklonjena vjera dokazima optužbe, što je detaljno i argumentirano obrazloženo u obje presude. Dakle, Sud BiH je istakao da su okolnosti koje su iznesene u zahtjevu za ponavljanje postupka, već su cijenjene i iste se samo ponavljaju bez bilo kakve valjane argumentacije. Konačno, naveo je da pozivanje apelanta na iskaze svjedoka Z.A., S.H.,V.D. i J.M. dane u istrazi pred Tužiteljstvom BiH, nije relevantno u smislu zakonitosti i pravilnosti prvostupanjskoga rješenja, s obzirom da iskazi i nisu predstavljali osnovu za podnošenje zahtjeva za ponavljanje postupka, odnosno apelant je na te iskaze ukazivao tek u prizivu.

Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-539/21. Apelacioni navodi

11. Svi apelanti u predmetnim apelacijama smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Pored toga, apelant u apelaciji AP-696/21 smatra da je došlo do povrede prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stava (3) točka h) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluke donesene u postupcima u kojima se odlučivalo o zahtjevima apelanata za ponavljanje pravomoćno okončanih postupaka.

14. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je primjenjivost članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje je li se u predmetnim postupcima odlučivalo o „osnovanosti kaznene optužbe“ protiv apelanata. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda za ljudska prava, kao i na svoju praksu da se garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ne primjenjuju na postupak povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, jer se u tom postupku samo odlučuje o ispunjenosti zakonskih uvjeta da se dozvoli ponavljanje pravomoćno okončanog postupka, a ne odlučuje se o „osnovanosti kaznene optužbe“ protiv apelanta (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda, AP 1206/10 od 15. lipnja 2010. godine i AP 781/11 od 20. travnja 2011. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, predmetni postupci ne ulaze u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pa proizlazi da su apelacije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencijen ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta u predmetu AP-696/21 o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornog prava) u svezi s pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-539/21 (V. N. i drugi) | Sudska praksa | Aktio