Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-497/21 (JP "Šumsko-privredno društvo" Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-497/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-497/21, rješavajući apelaciju koju je podnijelo JP "Šumsko-privredno društvo" Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo JP "Šumsko-privredno društvo" Zeničko-dobojskog kantona d.o.o.
Zavidovići protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 41 0 Rs 077462 20 Rev od 17. studenoga 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 41 0 Rs 077462 20 Rsž od 22. lipnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Visokome broj 41 0 Rs 077462 19 Rs od 5. ožujka 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. JP "Šumsko-privredno društvo" Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići (u daljnjemu tekstu: apelant), podnio je 12. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 Rs 077462 20 Rev od 17. studenoga 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 41 0 Rs 077462 20 Rsž od 22. lipnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Visokome broj 41 0 Rs 077462 19 Rs od 5. ožujka 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, obvezan je apelant da tužitelju (N.R.) na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni iznos, i to: određeni iznos na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, određeni iznos na ime naknade za pretrpljeni fizički bol, određeni iznos na ime naknade za pretrpljeni strah, te određeni iznos na ime naknade za duševne bolove zbog naruženosti, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, obvezan je apelant da tužitelju A.R. (sin tužitelja N.R.) na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog osobitoga invaliditeta bliske osobe isplati određeni iznos, kao i određeni iznos tužiteljici A.R. (supruga tužitelja N.R.) na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog osobitoga invaliditeta bliske osobe, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da je tužitelj N.R. bio djelatnikom apelanta, na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme, po kojemu je obavljao poslove i radne zadatke radnika u šumarstvu. Vrhovni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je obavljajući svoje redovite poslove i radne zadatke ovaj tužitelj zadobio izuzetno teške i po život opasne višestruke teške tjelesne povrede kralješnice i kralježničke moždine, te višestruke lakše tjelesne povrede, sa ukupnim procentom umanjenja životne aktivnosti 100%, kada je na istoga palo stablo jele (ustava) udarivši ga u leđa. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud odgovornost apelanta utemeljio na odredbi čl. 173. u svezi s čl. 174. st. 1. i čl. 201. st. 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), kao i čl. 8., 21., 39., 44., 49. i 81. Zakona o zaštiti na radu, te čl. 1., 2., 4., 5., 6., 7., 8., 9., 11. i 16. Pravilnika o zaštiti na radu u šumarstvu. Vrhovni je sud istakao da je primjenom odredbe čl. 93. st. 1. Zakona o radu, te čl. 154. st. 1, 155., 173., 174. st. 1., 176., st. 1. i 2., te čl. 177. st. 2. i 3. ZOO prvostupanjski sud odredio procent odgovornosti tužitelja i apelanta u omjeru 50:50%, te da je drugostupanjski sud cijenio da je omjer odgovornosti 30% tužitelja i 70% apelanta. Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud pravilno cijenio procent odgovornosti tužitelja sa 30%, iz razloga što tužitelj nije imao potreban alat kako bi riješio ustavu, niti traku kojom bi osigurao gradilište, kao niti interna sredstva veze (jer na predmetnome lokalitetu nije bilo dostupnoga mobilnoga signala). Vrhovni je sud istaknuo da kod činjenica da poslovođa nije bio na gradilištu, nije pismeno izabrao svojega zamjenika, a tužitelj N.R. shodno odredbama Pravilnika o sistematizaciji i organizaciji radnih mjesta, kao radnik u šumarstvu ne ruši stablo niti određuje smjer rušenja stabla, već pomaže motoristi u radu, koji je i pristupio rušenju stabla, prethodno ne riješivši ustavu, tim prije što je vještak zaštite na radu pored odgovornosti tužitelja, utvrdio i propuste na strani sjekača koji je sjekao stablo, kao i poslovođe koji je bio zadužen za radilište, a za koje propuste odgovara apelant kao osoba koja se bavi opasnome djelatnošću. Vrhovni je sud istakao da uzimajući u obzir narav i težinu povreda, procent umanjenja životne aktivnosti od 100%, okolnost da je tužitelj u vrijeme nezgode imao 43 godine, te obujam i intenzitet ostalih prihvaćenih posljedica, prema kriterijima iz čl. 200. ZOO, revizioni sud nalazi da je naknada za navedene oblike naknade nematerijalne štete dosuđena uz pravilnu primjenu materijalnoga prava i važeće sudske prakse (orijentacione kriterije za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete zauzete od strane građanskoga odjeljenja Vrhovnoga suda na sjednici od 20. veljače 2006. godine i orijentacijskih kriterija sa sjednice panela za ujednačavanje sudske prakse od 29. listopada 2015. godine). Vrhovni je sud istakao da je sporno pitanje da li se određeni iznos na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti za tužitelja N.R. treba umanjiti za naplaćeni iznos od Sarajevo osiguranja. Vrhovni je sud istakao da je takav revizioni prigovor apelanta neutemeljen, kako to pravilno smatra drugostupanjski sud. Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 948. ZOO kada je zaključio da se u ovomu slučaju radi o životnome osiguranju od posljedica nesretnoga slučaja, odnosno da se suprotno navodima apelanta, ne radi o osiguranju od odgovornosti koje spada u osiguranje imovine, i da stoga nema zakonske zabrane za kumulaciju isplate naknade nematerijalne štete i osigurane sume ugovorene na temelju police osiguranja. Vrhovni je sud istakao da je prema odredbi čl. 948. st. 2. ZOO dopuštena kumulacija naknade štete i osigurane svote na temelju osiguranja od posljedica nesretnoga slučaja, te da je pravilno drugostupanjski sud zaključio da nije bilo utemeljenja da se isplaćeni iznos iz osiguranja od nesretnoga slučaja uračuna u iznos dosuđen za naknadu štete. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći „da je apelantu naloženo da tužitelju na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti…isplati određeni iznos… iako je taj iznos tužitelju već isplaćen od Sarajevo osiguranja“, te navodi kako Vrhovni sud „u identičnoj pravnoj stvari donosi dvije potpuno različite presude“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da apelant ima status javnoga poduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da su osporene odluke utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO i drugih relevantnih propisa. Glede navoda apelanta da Vrhovni sud povodom istih pravnih pitanja donosi drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovitih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnoga suda jeste da u svakomu konkretnomu slučaju ispita da li su odlukama redovitih sudova povrijeđena ustavna prava apelanta. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević