Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-692/21 (E. M. i drugi)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-692/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-692/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli Esmir Muminović i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Esmir Muminović, Bajazit Mušić, Miloš Mudžek, Jasmin Nuhagić i Rinaldo Pikoloti protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 451221 15 Rsž od 22. srpnja 2020. godine;
Obrad Peković protiv Presude Okružnoga suda u Istočnome Sarajevu broj 89 0 Rs 021675 18 Rsž od 20. prosinca 2018. godine;
Aida Smajić protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Mals 214280 17 Pž od 17. travnja 2020. godine;
Eldar Imširović protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 P 152353 20 Gž 3 od 11. lipnja 2020. godine;
Veljko Šuškalo protiv Presude Okružnoga suda u Prijedoru broj 76 0 P 025300 18 Gž od 29. rujna 2020. godine;
zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-692/21
1. Esmir Muminović, Bajazit Mušić, Miloš Mudžek, Jasmin Nuhagić i Rinaldo Pikoloti (u daljnjemu tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškoga, podnijeli su 1. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud F BiH) broj 65 0 Rs 451221 20 Rev od 20. siječnja 2021. godine, kojim je revizija apelanata protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 451221 15 Rsž od 22. srpnja 2020. godine odbačena kao nedozvoljena.
2. Presudom Općinskoga suda u Sarajevu od 31. kolovoza 2015. godine, u pravnoj stvari radi isplate potraživanja iz radnoga odnosa (v.sp. 10.006,50 KM), obvezana je tuženica (Federacija BiH, Sudbena policija) da apelantima isplati određene novčane iznose na ime razlike plaće na temelju uvećanja bruto satnice zbog uvećanja životnih troškova za određeno vremensko razdoblje, određeni iznos na ime razlike naknade za minuli rad za određeno razdoblje, određeni iznos na ime manje isplaćene naknade za korištenje godišnjega odmora za određeno razdoblje, sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, obvezana je tuženica da apelantima naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 2.397,60 KM.
3. Presudom Kantonalnoga suda u Sarajevu od 22. srpnja 2020. godine priziv tuženice je uvažen i prvostupanjska je presuda preinačena na način da se odbija tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike plaće na temelju uvećanja bruto satnice zbog uvećanja životnih troškova i na ime razlike naknade za minuli rad. Nadalje, prvostupanjska je presuda preinačena na način da je tuženica dužna apelantima naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.364,45 KM, dok je prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena u dijelu odluke o isplati naknade za korištenje godišnjega odmora.
4. Rješenjem Vrhovnoga suda F BiH od 20. siječnja 2021. godine revizija apelanata je odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju odluke Vrhovni sud F BiH istakao je da su apelanti u ovomu sporu formalni suparničari u smislu odredbe čl. 362. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP), koji se u konkretnomu postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 106. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP, pa da se u materijalno pravnome smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od strane više tužitelja. Vrhovni sud F BiH istakao da se stoga za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude za svakoga od pojedinačnih suparničara, a ne njihov zbir. Vrhovni sud F BiH istakao je da je odredbom čl. 237. st. 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, te odredbom st. 3. istoga članka da sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ukoliko ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud F BiH istakao je da u predmetnome slučaju vrijednost pobijanoga dijela drugostupanjske presude kojim se odlučuje o tužbenome zahtjevu svakoga od apelanata ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, pa stoga imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije nije ostvaren. Vrhovni sud F BiH naveo je da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo niti utjecaja na usvajanje određenoga pravnoga shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu primjenu prava u drugim slučajevima, pa da stoga revizija ni po tomu kriteriju nije dopuštena.
5. Ustavni sud zapaža da su apelanti protiv drugostupanjske presude izjavili reviziju Vrhovnome sudu F BiH, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska presuda, protiv koje su apelanti izjavili reviziju. Prema navodima iz apelacije drugostupanjsku su presudu apelanti zaprimili 21. kolovoza 2020. godine. Apelanti su 1. ožujka 2021. godine podnijeli apelaciju Ustavnome sudu.
2. AP-698/21
6. Obrad Peković (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, podnio je 3. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud RS) broj 89 0 Rs 021675 19 Rev od 5. juni 2019. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv Presude Okružnoga suda u Istočnome Sarajevu broj 89 0 Rs 021675 18 Rsž od 20. prosinca 2018. godine.
7. Presudom Osnovnoga suda u Sokocu od 10. studenoga 2017. godine odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta protiv tuženika (Sveučilište u Istočnome Sarajevu) radi vraćanja na posao, uspostave radno pravnoga statusa, naknade plaće i drugih primanja (v. sp. 10.000,00 KM).
8. Presudom Okružnoga suda u Istočnome Sarajevu od 20. prosinca 2018. godine odbijen je priziv apelanta kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena. U obrazloženju odluke Okružni sud u Istočnome Sarajevu istakao je, između ostaloga, da je prvostupanjski sud trebao rješenjem, a ne presudom odbaciti kao nepravovremenu tužbu apelanta.
9. Rješenjem Vrhovnoga suda RS od 5. lipnja 2019. godine odbačena je revizija apelanta kao nedopuštena. U obrazloženju odluke Vrhovni sud RS istakao je da je odredbama čl. 301. b) ZPP propisano da u postupku po reviziji stranku mora kao punomoćnik zastupati odvjetnik, osim ukoliko je sama stranka odvjetnik, odnosno da stranka sama može izjaviti reviziju ako ima položen pravosudni ispit. Vrhovni sud RS naveo je da kako je reviziju protiv odluke drugostupanjskoga suda izjavio apelant koji je po zanimanju diplomirani inženjer prometa, ovaj sud nalazi da je revizija izjavljena od neovlaštene osobe, zbog čega je nedopuštena. Vrhovni sud RS istakao je da na ovaj zaključak ne utječe niti činjenica da je podneskom od 10. travnja 2019. godine punomoćnik apelanta, odvjetnik M.K. izjavio da prihvata u cijelosti navode revizije kao da ju je on potpisao, jer je taj podnesak dostavljen izvan roka za izjavljivanje revizije, u smislu čl. 237. st. 1. ZPP, budući da je apelant drugostupanjsku odluku primio 28. siječnja 2019. godine.
10. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske presude izjavio reviziju Vrhovnome sudu RS, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska presuda, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Prema stanju spisa, drugostupanjsku je presudu apelant zaprimio 28. siječnja 2019. godine. Apelant je 3. ožujka 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.
3. AP-720/21
11. Aida Smajić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Jasmina Sarihodžić Aljić, odvjetnica iz Tuzle, podnijela je 4. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda F BiH broj 32 0 Mals 214280 20 Rev od 5. studenoga 2020. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelantice protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Mals 214280 17 Pž od 17. travnja 2020. godine.
12. Presudom Općinskoga suda u Tuzli od 25. veljače 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obveže tuženica (Federacija Bosne i Hercegovine) da joj na ime duga za troškove prekršajnoga postupka isplati iznos od 1.053,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
13. Presudom Kantonalnoga suda u Tuzli od 17. travnja 2020. godine priziv apelantice je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.
14. Rješenjem Vrhovnoga suda F BiH od 5. studenoga 2020. godine apelantičina revizija je odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju odluke Vrhovni sud F BiH istakao je da revizijski sud glede revizije iz čl. 237. st. 3. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojemu se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose, kako to regulira odredba čl. 241. st. 2. ZPP. Vrhovni sud F BiH istakao je da bi revizijski sud sukladno zakonskim odredbama uopće mogao ocijeniti je li riječ o pravnome pitanju važnome za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, potrebno je da podnositelj revizije navede pravno pitanje zbog kojega je revizija podnesena, mora se raditi o pravnome pitanju o čijemu rješenje ovisi odluka o sporu, te podnositelj revizije mora određeno navesti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Vrhovni sud F BiH istakao je da prema pravnome shvaćanju ovoga suda apelantica u reviziji nije izložila razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
15. Ustavni sud zapaža da je apelantica protiv drugostupanjske presude izjavila reviziju Vrhovnome sudu F BiH, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska presuda, protiv koje je apelantica izjavila reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske presude, budući da je rješenje Vrhovnog suda F BiH doneseno 5. studenoga 2020. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelantica drugostupanjsku odluku primila prije toga nadnevka. Apelantica je 4. ožujka 2021. godine podnijela apelaciju Ustavnome sudu.
4. AP-776/21
16. Eldar Imširović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Tuzle, kojega zastupa Edin Hodžić, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 5. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda F BiH broj 32 0 P 152353 20 Rev od 27. listopada 2020. godine, kojim je odbačena revizija apelanta izjavljena protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 P 152353 20 Gž 3 od 11. lipnja 2020. godine.
17. Presudom Općinskoga suda u Tuzli od 15. siječnja 2020. godine obvezan je apelant da tužitelju („Wiener osiguranje“ a.d. Banjaluka) na ime regresnoga duga isplati novčani iznos od 5.662,30 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
18. Presudom Kantonalnoga suda u Tuzli od 11. lipnja 2020. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.
19. Rješenjem Vrhovnoga suda F BiH od 27. listopada 2020. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud F BiH istakao je da je kako vrijednost pobijanoga dijela drugostupanjske presude, a kojega revidira apelant, iznosi 5.662,30 KM, te da je ista ispod vrijednosnoga kriterija od 30.000,00 KM, koji iznos je predviđenom odredbom čl. 237. st. 2. ZPP kao uvjet dopustivosti revizije. Vrhovni sud F BiH istakao je da to ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta za dozvoljenost revizije nije ostvaren pa revizija kao izvanredni pravni lijek nije dozvoljena. Vrhovni sud F BiH naveo je da, sagledavajući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu čl. 237. st. 3. i 4. ZPP, sud je ocijenio da ne postoje uvjeti za dopuštanje izuzetne revizije iz razloga što apelant nije postupio sukladno odredbi čl. 237. st. 5. ZPP, odnosno nije naznačio pravno pitanje zbog kojega je reviziju podnio uz određeno navođenje propisa i drugih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što nije određeno izložio razloge zbog kojih smatra da su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
20. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske presude izjavilo reviziju Vrhovnome sudu F BiH, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska presuda, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Prema stanju spisa, drugostupanjsku je presudu apelant zaprimio 7. kolovoza 2020. godine. Apelant je 5. ožujka 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.
5. AP-804/21
21. Veljko Šuškalo (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Novoga Grada, podnio je 10. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda RS broj 76 0 P 025300 20 Rev od 16. prosinca 2020. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta protiv Presude Okružnoga suda u Prijedoru broj 76 0 P 025300 18 Gž od 29. rujna 2020. godine.
22. Presudom Osnovnoga suda u Novome Gradu odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj P.Š. tražio da se utvrdi da je stekao pravo suvlasništva od 3/8 dijela na nekretnini, predmeta nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, na temelju ugovora o kupoprodaji i na temelju dosjelosti, te da su tužitelji P.Š. i R.Š. stekli pravo suvlasništva, i to tužitelj P.Š. na temelju ugovora o doživotnome izdržavanju i na temelju dosjelosti sa 2/8 dijela, a R.Š. sa 1/8 dijela na temelju ugovora o kupoprodaji i na temelju dosjelosti na nekretninama, predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, što bi apelant bio dužan priznati i trpjeti da se briše kao suvlasnik na predmetnim nekretninama, te da se obveže apelant da tužiteljima naknadi troškove parničnoga postupka.
23. Presudom Okružnoga suda u Prijedoru djelomično je uvažen priziv tužitelja P.Š. i presuda Osnovnoga suda u Novome Gradu je preinačena tako da je utvrđeno da je ovaj tužitelj na temelju ugovora o doživotnome osiguranju stekao pravo suvlasništva sa 2/8 dijela na nekretninama bliže označenim u izreci drugostupanjske odluke, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se na temelju te presude tužitelj P.Š. upiše kao suvlasnik sa 2/8 dijela na predmetnim nekretninama.
24. Rješenjem Vrhovnoga suda RS od 16. prosinca 2020. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud RS istakao je da je odredbom čl.
237. ZPP propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Vrhovni sud RS naveo je da mjerodavna vrijednost predmeta spora za ocjenu prava na reviziju, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, jeste ona koju je tužitelj označio u tužbi, sukladno čl. 321. st. 2. ZPP. Vrhovni sud RS istakao je da su tužitelji u tužbi označili vrijednost predmeta spora svojega nenovčanoga potraživanja iznosom od 30.000,00 KM, pa proistječe da vrijednost predmeta spora, pa tako ni vrijednost revizijom pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, kao uvjeta ostvarivanja prava na izjavljivanje revizije, slijedom čega je revizija u smislu čl. 237. st. 2. ZPP nedozvoljena. Vrhovni sud RS naveo je da apelant nije označio pravno pitanje zbog kojega se revizija podnosi, niti se navodima revizije objašnjavaju razlozi iz kojih bi proisteklo da je rješavanje o reviziji važno za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa proistječe da revizija nije sačinjena suglasno odredbi čl. 237. st. 4. ZPP.
25. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske presude izjavio reviziju Vrhovnome sudu RS, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska presuda, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske presude, budući da je rješenje Vrhovnoga suda RS doneseno 16. prosinca 2020. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku odluku primio prije toga nadnevka. Apelant je 10. ožujka 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.
Spajanje predmeta
26. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni je sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-692/21. Apelacioni navodi
27. U svim predmetnim apelacijama, apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija). Apelanti u apelacijama br. AP-692/21, AP-720/21, AP-776/21 i AP-804/21 su se pozvali i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u apelaciji broj AP-698/21 se pozvao na povredu prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi iz članka II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Evropske konvencije, prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant u apelaciji broj AP-804/21 također smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelanti u apelaciji broj AP-692/21 navode da „drugostupanjski sud izravno dovodi apelante u nepovoljan položaj u odnosu na tuženicu, jer je jasno da nije poštivao pravo na procesnu ravnopravnost“. Apelant u apelaciji broj AP-698/21 navodi da „je pogrešan zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da je tužba neblagovremena“. Apelantica u apelaciji broj AP-720/21 navodi da se „odluka drugostepenog suda pokazuje kao rezultat očitog favoriziranja tuženog, iz čijih se sredstava finansiraju i sami sudovi“. Apelant u apelaciji broj AP-776/21 navodi da „nižestepeni sudovi ne dovode u pitanje niti posebno analiziraju proceduru kojom je utvrđeno navodno prisustvo alkohola u krvi apelanta… koja procedura je upitna, nepotpuna i krajnje nepouzdana“. Apelant u apelaciji broj AP-804/21 navodi „da je Okružni sud u Prijedoru pogrešno utvrdio da su tužitelji stekli pravo suvlasništva kupoprodajom i održajem“.
28. Pri ispitivanju dopustivosti predmetnih apelacija Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glase: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
29. Ustavni sud ukazuje da su apelanti u svim predmetnim apelacijama protiv odluka drugostupanjskih sudova izjavili revizije, koje su rješenjima nadležnih sudova odbačene kao nedopuštene. Ustavni sud konstatira da su revizije kao izvanredni pravni lijekovi u ovim slučajevima bili neučinkoviti pravni lijekovi u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, proistječe da su konačne odluke u ovim predmetima odluke drugostupanjskih sudova, navedene u dispozitivu ove odluke. Budući da su predmetne apelacije podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud zaključio da su apelacije podnesene nepravovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti zaprimili osporene drugostupanjske odluke.
30. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević