Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3431/19 (Raiffeisen bank d.d. Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Uporedive situacije
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Hipoteka
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3431/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3431/19, rješavajući apelaciju „Raiffeisen bank“ d.d. Bosna i Hercegovina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Raiffeisen bank“ d.d.
Bosna i Hercegovina podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 074052 19 Gž 2 od 19. juna 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Raiffeisen bank“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adis Feto, podnio je 29. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 I 074052 19 Gž 2 od 19. juna 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i izvršenika Gordane Simić (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 5. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Budući da se pismeno upućeno izvršeniku vratilo s naznakom pošte „nije tražio“, Ustavni sud je, u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda, dostavljanje pismena izvršeniku obavio stavljanjem pismena na oglasnu tablu Ustavnog suda 17. februara 2021. godine.
4. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. januara 2021. godine, Osnovni sud 25. januara 2021. godine. Izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Apelant je kao davalac kredita 7. maja 2007. godine sa Jezdimirom Parićem kao korisnikom kredita (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) zaključio ugovor o nenamjenskom hipotekarnom kreditu (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu) u iznosu od 80.000,00 KM s rokom otplate od 120 mjeseci i s kamatnom stopom od 9,69%. Članom 8. stav 5. navedenog ugovora regulirano je da „u slučaju da se korisnik kredita ne pridržava svojih obaveza banka ima pravo da radi naplate svojih potraživanja po osnovu odobrenog kredita pokrene postupak za unovčenje datih instrumenata osiguranja, kao i da podnese tužbu sudu protiv korisnika kredita“.
7. Iz zapisnika Osnovnog suda broj 080-0-I-000 504 od 14. maja 2007. godine proizlazi da su apelant kao tražilac izvršenja, te korisnik kredita i hipotekarni izvršenik Gordana Simić (u daljnjem tekstu: izvršenik) zaključili sporazum o zasnivanju založnog prava (u daljnjem tekstu: sporazum) na izvršenikovim nekretninama u korist apelanta kao tražioca izvršenja, te da je taj sud donio rješenje radi osiguranja apelantovih novčanih potraživanja prema korisniku kredita po osnovu ugovora o kreditu od 7. maja 2007. godine. Osnovni sud je navedeno rješenje donio shodno odredbi čl. od 251a. do 251g. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 14/94), a u vezi sa čl. 230. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 59/03, u daljnjem tekstu: ZIP). Izvršni postupak okončan osporenim rješenjem Okružnog suda
8. Apelant je 29. januara 2016. godine na osnovu sporazuma i rješenja od 14. maja 2007. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje radi naplate duga korisnika kredita u ukupnom iznosu od 43.507,39 KM, zabilježbom izvršenja u zemljišnim knjigama, utvrđivanjem vrijednosti i prodajom nekretnina u izvršenikovom vlasništvu s dijelom 1/1. Osnovni sud je 17. marta 2016. godine usvojio predloženo izvršenje. Izvršenik je 7. aprila 2017. godine izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju.
9. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 I 074052 16 I od 4. maja 2017. godine izvršenikov prigovor je odbijen kao neosnovan, tako da je rješenje o izvršenju od 17. marta 2016. godine u cijelosti ostalo na snazi.
10. Okružni sud je Rješenjem broj 80 0 I 074052 17 Gž od 23. marta 2018. godine izvršenikovu žalbu usvojio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet je vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
11. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Rješenje broj 80 0 I 074052 16 I od 18. decembra 2018. godine kojim je odbio kao neosnovan prijedlog za izvršenje koji je apelant podnio 29. januara 2016. godine.
12. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je, postupajući u ponovnom postupku po uputama Okružnog suda, ukazao na odredbu člana 23. ZIP-a kojom je propisano da su izvršne isprave izvršne odluke sudova i izvršno sudsko poravnanje, izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, izvršne notarske isprave i druge isprave koja je zakonom određena kao izvršna isprava. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da smatra da se sporazum zaključen između apelanta kao tražioca izvršenja, korisnika kredita i izvršenika i rješenje o izvršenju tog suda od 14. maja 2007. godine u skladu sa citiranom odredbom ZIP-a ne mogu smatrati izvršnom ispravom. U vezi s tim je ukazano da je članom 27. stav 1. ZIP-a propisano da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Osnovni sud je nadalje obrazložio da je navedenim odredbama zakona jasno definirano šta se smatra izvršnom ispravom, da zakon jasno definira da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja, izvršenici, predmet, vrsta, opis i vrijeme izvršenja obaveze. U vezi s tim je obrazloženo da se u konkretnom slučaju radi o ispravi koja nije podobna za sudsko izvršenje jer je pravno tehnički manjkava, odnosno jer ne sadrži sve elemente propisane odredbom člana 27. ZIP-a. U tom kontekstu je obrazloženo da sporazum–rješenje zaključeno između stranaka pred Osnovnim sudom radi zasnivanja hipoteke na izvršenikovim nekretninama (hipotekarni dužnik) ukazuje na preuzimanje ugovorenih obaveza (budućeg i trajnog karaktera), što nije ni sporno. Međutim, istaknuto je da sporazum–rješenje ne sadrži konkretno, jasno i izričito priznanje izvršenikovog duga u vrijeme zaključenja sporazuma, prihvatanja obaveze njegovog namirenja na određen način i u određenim rokovima, kao i izričiti pristanak na neposredno prinudno izvršenje u slučaju njegovog neispunjenja, što bi u konkretnoj situaciji izričito isključivalo mogućnost vođenja redovnog sudskog postupka. Dakle, prema ocjeni ovog suda, rješenje o zasnivanju založnog prava – hipoteke na izvršenikovoj nekretnini nije izvršni naslov podoban za pokretanje i vođenje izvršnog postupka jer je apelant na osnovu tog rješenja stekao samo pravo namirenja na izvršenikovim nekretninama prije povjerilaca koji su hipoteku stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika nekretnine opterećene hipotekom.
13. Dakle, Osnovni sud smatra da je osiguranje potraživanja potpuno različit pojam od izvršnog naslova za namirenje potraživanja, da se navedenim sporazumom–rješenjem ne može apelantu kao hipotekarnom povjeriocu dati pravo na direktno izvršenje – prodaju nekretnine radi namirenja potraživanja bez izvršne isprave kojom bi se utvrdila izvršenikova nesporna obaveza. U vezi s tim, Osnovni sud je podsjetio da je u konkretnoj situaciji izvršenik (hipotekarni dužnik) tokom vođenja izvršnog postupka sve vrijeme osporavao osnov i visinu potraživanja, vjerodostojnost akata na osnovu kojih je zasnovana hipoteka, te je iz tog razloga pokrenuo i parnični postupak pred tim sudom u predmetu broj 80 0 P 091993 17 P, koji je još u toku. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da bi ustanovljenje hipoteke mogao biti validan dokaz za osnovano vođenje eventualnog parničnog postupka, pa ukoliko tražilac izvršenja uspije u sporu, on bi na osnovu pravosnažne i izvršne presude mogao pokrenuti postupak namirenja potraživanja iz dozvoljene hipoteke. Također, smatra da sporazum i rješenje o zasnivanju hipoteke ne sadrži obavezne elemente kodemnatornih isprava koje su pogodne za sudsko prinudno izvršenje. Prema tome, Osnovni sud je primjenom odredbe člana 39. stav 6. ZIP-a odlučio kao u izreci rješenja.
14. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 I 074052 19 Gž 2 od 19. juna 2019. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđeno rješenje prvostepenog suda. Također, dopuna apelantove žalbe od 15. aprila 2019. godine je odbačena kao neblagovremena, dok je odbijen kao neosnovan izvršenikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka koji se odnosi na sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu od 600,00 KM.
15. U obrazloženju presude je navedeno da apelant osporava rješenje Osnovnog suda iz svih žalbenih razloga propisanih članom 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP-a. Dalje je navedeno da je apelant 15. aprila 2019. godine podnio i dopunu žalbe na rješenje od 18. decembra 2018. godine. Kako je u navedenom rješenju precizirano da rok za žalbu prema odredbi člana 12. stav 4. ZIP-a teče od dana prijema rješenja, a kako je apelant navedeno rješenje primio 21. decembra 2018. godine, iz navedenog, prema ocjeni suda, proizlazi da je rok za žalbu istekao 31. decembra 2018. godine. Dakle, kako je apelant dopunu žalbe podnio tek 15. aprila 2019 godine, slijedi da je žalba podnesena neblagovremeno, zbog čega ju je taj sud odbacio kao neblagovremeno podnesenu shodno odredbi člana 213. stav 2. ZPP-a i člana 225. stav 1. tog zakona, a u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP-a.
16. Okružni sud je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu ocijenivši da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je zaključio da se u smislu odredbe člana 27. stav 1. ZIP-a sporazum i rješenje ne mogu smatrati izvršnom ispravom, da nisu isprave podobne za izvršenje jer ne sadrže sve elemente koji se tim propisom traže da bi se na osnovu njih mogao voditi izvršni postupak. Ključno, prema mišljenju Okružnog suda, jeste to što sporazum ne sadrži izvršenikov pristanak na namirenje apelantovog potraživanja i jer u njemu nije bila određena visina potraživanja. Okružni sud dalje smatra da se odredba člana 8. stav 5. ugovora o kreditu ne može tumačiti tako da je apelant kao tražilac izvršenja na osnovu tog ugovora imao pravo namirenja na izvršenikovim nekretninama jer smatra da navedena odredba ugovora podrazumijeva samo da će doći do raskida ugovora ukoliko korisnik kredita ne plaća dospjele obaveze. Osim toga, smatra nepreciznom formulaciju iz ugovora o kreditu da „smatraju se dospjelim sve obaveze izvršenika (korisnika kredita)“ jer se ne govori preciznije koje su to obaveze (da li obaveze koje su dospjele do tog dana raskida ili i obaveze koje još nisu dospjele, ali se zbog raskida ugovora o kreditu smatra da su i one dospjele), da bi se u smislu člana 26. stav 2. ZIP-a moglo zaključiti da se dospjelost potraživanja dokazuje sporazumom. Prema mišljenju Okružnog suda, i to je jedan od razloga da se shodno članu 26. stav 3. ZIP-a „dospjelost koja se ne može dokazati na način iz stava 2. ovog člana dokazuje pravosnažnom odlukom donesenom u parničnom postupku kojom se utvrđuje dospjelost“. Okružni sud smatra i da formulacija „da tražilac izvršenja može pokrenuti postupak za unovčenje datih instrumenata osiguranja kredita“ ne podrazumijeva i pravo apelanta kao tražioca izvršenja da se namiri na izvršenikovim založenim nekretninama jer je navedenim sporazumom „samo zasnovana hipoteku tražioca izvršenja [apelanta] na založenim nekretninama“.
17. Također, Okružni sud smatra neosnovanim apelantove žalbene navode da je na osnovu odredbe čl. 251d. ZIP-a i čl. 251c. tog zakona doneseno rješenje koje predstavlja izvršnu ispravu u ovom postupku jer iz navedenog rješenja proizlazi da je doneseno na osnovu odredbe čl. od 251a. do čl. 251g. citiranog zakona, kao i da je tim rješenjem određeno osiguranje novčanog potraživanja apelanta kao tražioca izvršenja prema dužniku, korisniku kredita (Jezdimiru Pariću), po osnovu ugovora o nenamjenskom hipotekarnom kreditu preciznije označenom u navedenom rješenju. Ovo iz razloga što Okružni sud smatra da se u navedenom rješenju nigdje ne spominje da je doneseno radi namirenja novčanih potraživanja apelanta kao tražioca izvršenja prema izvršeniku, već isključivo radi osiguranja tog novčanog potraživanja. Osim toga, Okružni sud smatra da navedeni sporazum ne sadrži razloge propisane ranijom odredbom člana 251f. stav 1. ZIP-a koji se primjenjuje na osnovu člana 230. važećeg ZIP-a, prema kojem će sud na prijedlog povjerioca, kad utvrdi da je sporazum stranaka iz člana 251c. ovog zakona postao izvršan, rješenjem odrediti i sprovesti izvršenje na nepokretnoj stvari dužnika, zbog namirenja novčanog potraživanja povjerioca prema odredbama o izvršenju na nekretnini. Prema tome, Okružni sud je ukazao da ako u navedenom rješenju nije navedeno da je doneseno radi namirenja potraživanja apelanta kao tražioca izvršenja, onda je irelevantno što je ono postalo izvršno jer kao takvo ne može predstavljati izvršnu ispravu u ovom postupku, te zato što u navedenom rješenju nije nigdje navedeno da ono predstavlja izvršnu ispravu za namirenje apelantovog potraživanja prema izvršeniku, kako to apelant pogrešno žalbom navodi. U istom rješenju je navedeno da je ono postalo pravosnažno i izvršno danom donošenja, ali se to odnosi na osiguranje izvršenikovog navedenog novčanog potraživanja, odnosno uknjižbu založnog prava apelanta kao tražioca izvršenja, a ne odnosi se na izvršnu ispravu na osnovu koje apelant kao tražilac izvršenja može namiriti svoje potraživanje od izvršenika.
18. Okružni sud je također odbio kao neosnovan apelantov žalbeni navod da sud u izvršnom postupku ne može ispitivati podobnost izvršne isprave, odnosno sudskog poravnanja, smatrajući da je ta podobnost ispitana shodno članu 251c. stav 2. ranijeg ZIP-a. U vezi s tim je ukazao da bi se navedeni sporazum i rješenje mogli smatrati izvršnom ispravom samo „ukoliko su u njemu sadržani predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze u smislu člana 27. ZIP-a, a u njemu to nije sadržano, a svakako da je izvršni sud ovo morao utvrditi u postupku izvršenja prije donošenja rješenja o izvršenju.“ Dalje smatra da se ne može prihvatiti stav prvostepenog suda da nijedna hipoteka zasnovana prije početka rada notara u BiH, s obzirom na to da postoje i sporazumi kod suda gdje je ne samo zasnovana hipoteka kao u ovom slučaju nego i gdje je izvršenik pristao na namirenje tražioca izvršenja i pristao na neposredno prinudno izvršenje i gdje je izričito navedeno da je taj sporazum izvršna isprava, a da u predmetnom slučaju to nije navedeno. Osim toga, ukazano je da praksa iz drugog preciziranog predmeta tog suda nije primjenjiva jer se za razliku od tog predmeta u apelantovom predmetu „u navedenom sporazumu – rješenju nigdje ne spominje da ono ima snagu izvršnog naslova, da se na osnovu njega može zahtijevati prodaja založenih nekretnina u izvršnom postupku do potpunog namirenja“. Osim toga, ukazano je i da praksa iz drugog preciziranog predmeta Okružnog suda u Banjoj Luci, rješenje od 24. aprila 2007. godine, u vezi s odredbom člana 251v. ranijeg ZIP-a, nije od značaja jer u apelantovom slučaju, za razliku od tog predmeta, nema konstatacije u vezi s tom odredbom. Nadalje je ukazano da nije relevantan ni stav Kantonalnog suda u Sarajevu iz preciziranog predmeta jer se, kako je obrazloženo, u „predmetnom rješenju o zasnivanju založnog prava nigdje ne spominje bilo kakva prodaja nekretnina.“ Iz navedenih razloga Okružni sud je primjenom odredbe člana 235. tačka 2. ZPP-a, u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP-a, odlučio kao u izreci rješenja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije.
20. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi ZIP-a, što direktno utječe na to da apelant ne može naplatiti svoje potraživanje iz ugovorenog instrumenta osiguranja prema ugovoru o kreditu. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju izvršna isprava rješenje Osnovnog suda od 14. maja 2007. godine, da je formu navedenog rješenja odredio sud i da ona zadovoljava sve uvjete tada važećeg ZIP-a, kojim se određivao način zasnivanja založnog prava. U vezi s tim, apelant je istakao da je u samom tekstu izvršne isprave jasno navedeno da je korisnik kredita Jezdimir Parić, a da je Gordana Simić izvršenik, hipotekarni izvršenik, da je jasno određeno da se zasniva založno pravo u korist apelanta kao tražioca izvršenja, na tačno određenoj izvršenikovoj nekretnini. Također, smatra da je jasno definirano da ukoliko korisnik kredita ne vrši plaćanje dospjelih obaveza prema ugovoru o kreditu i otplatnom planu kao sastavnom i neodvojivom dijelu tog ugovora, da se smatraju dospjelim sve obaveze korisnika kredita, i da se stoga saglasno odredbi člana 8. stav 5. navedenog ugovora može pokrenuti postupak za unovčenje instrumenata osiguranja. U kontekstu navedenog, apelant dalje ističe da je „u izvršnom postupku jasno da je prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu rješenja kao odluke suda, koje je doneseno u skladu s odredbama tada važećeg Zakona o izvršnom postupku, koje je steklo svojstvo pravosnažnosti i izvršnosti danom donošenja, a kojem i važeći Zakon o izvršnom postupku priznaje svojstvo izvršne isprave“. Stoga smatra da sudovi u konkretnom slučaju svjesno pokušavaju ispravu kojoj zakon daje svojstvo izvršne isprave zanemariti kao izvršnu ispravu jer se ona ne može podvesti pod izvršne isprave pobrojane u članu
23. ZIP-a jer u tom članu navedena izvršna isprava nije decidirano navedena, iako je tačkom 1. navedenog člana definirano: „(1) Izvršne isprave su: izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje“. Dakle, apelant cijeni da sud svjesno pokušava zanemariti navedenu zakonsku odredbu kojom ZIP navedenoj ispravi priznaje svojstvo izvršne isprave. Dakle, apelant tvrdi da sud osporenom presudom u suštini pokušava umanjiti značaj izvršne isprave koju posjeduje apelant kao tražilac izvršenja i koja je osnov za vođenje ovog izvršnog postupka.
b)Odgovor na apelaciju
21. Okružni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u rješenju tog suda od 19. juna 2019. godine i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Osnovni sud ističe i da ostaje pri razlozima navedenim u rješenju tog suda. Osim toga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
24. Zakon o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 14/94) u relevantnom dijelu glasi: ZASNIVANJE ZALOŽNOG PRAVA NA NEPOKRETNIM I POKRETNIM STVARIMA
NA OSNOVU SPORAZUMA STRANAKA
Mjesna nadležnost Član 251a.
Za odlučivanja o prijedlogu za obezbjeđenje novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava na nekretnini na osnovu sporazuma stranaka nadležan je sud koji vodi javnu knjigu u koju treba izvršiti upis, odnosno prvostepeni sud opšte nadležnosti na čijem je području organ koji vodi javnu knjigu u koju treba izvršiti upis.
Za odlučivanje o prijedlogu za obezbjeđenje novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava na pokretnoj stvari na osnovu sporazuma stranaka i za provođenje obezbjeđenja nadležan je sud na čijem se području ta stvar nalazi.
Za provođenje obezbjeđenja nadležan je sud, odnosno organ koji vodi javnu knjigu za tu nekretninu.
Prijedlog za obezbjeđenje Član 251b.
Povjerilac i dužnik mogu saglasno tražiti od suda da odredi i sprovede uknjižbu založnog prava na nekretnine dužnika, odnosno da odredi i provede popis pokretnih stvari dužnika radi obezbjeđenja novčanog potraživanja povjerioca obezbjeđenjem založnog prava na nepokretnoj ili pokretnoj stvari dužnika.
Ročište za prijedlog i sporazum stranaka Član 251c.
Na prijedlog stranaka sud će odrediti ročište na kome će u zapisnik utvrditi sporazum stranaka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća i njihovu saglasnost da se uknjižbom založnog prava na nekretnini dužnika, odnosno da se popisom založnog prava na pokretnim stvarima dužnika obezbjeđuje novčano potraživanje.
Potpisani zapisnik o sporazumu stranaka iz stava 1. ovog člana ima snagu sudskog poravnanja.
Određivanje i sprovođenje obezbjeđenja Član 251d.
Na osnovu sporazuma iz člana 251c. ovog zakona sud će rješenjem odrediti uknjižbu i preduzeti sve što je potrebno radi provođenja uknjižbe založnog prava na nekretnine dužnika, odnosno odrediti i provesti popis pokretnih stvari dužnika.
Rješenje iz stava 1. ovog člana ima značaj rješenja o obezbjeđenju.
Primjena drugih odredaba Zakona Član 251e.
Na obezbjeđenje novčanih potraživanja povjerioca zasnivanjem založnog prava na nekretnini dužnika, na osnovu sporazuma stranaka, shodno se primjenjuju odredbe čl. 250. i 251. ovog zakona.
Na obezbjeđenje novčanog potraživanja povjerioca zasnivanjem založnog prava na pokretnoj stvari dužnika, na osnovu sporazuma stranaka, shodno se primjenjuju odredbe čl. 73. do 78. ovog zakona.
Prodaja nepokretne, odnosno pokretne stvari dužnika Član 251f.
Na prijedlog povjerioca, sud će rješenjem, kad utvrdi da je sporazum stranaka iz člana 251c. ovog zakona postao izvršan (član 19), odrediti i provesti izvršenje na nepokretnoj, odnosno pokretnoj stvari dužnika, zbog namirenja obezbijeđenog novčanog potraživanja povjerioca prema odredbama o izvršenju na nekretnini (čl. 140. do 186), odnosno odredbama o izvršenju na pokretnim stvarima (čl. 69. do 90), osim odredaba o izuzimanju od izvršenja.
Rješenje iz stava 1. ovog člana ima značaj rješenja o izvršenju.
Zabilježba rješenja o izvršenju na nekretnini (član 144. stav 1) ima pravno dejstvo od dana uknjižbe založnog prava na nekretninama u postupku obezbjeđenja (čl. 251d. i 251e).
Radnja popisa pokretnih stvari ne ponavlja se, a obavljeni popis stvari ima pravno dejstvo od dana sticanja založnog prava u postupku obezbjeđenja (član 251d. i član 251e. stav 2).
25. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07 i 29/10) u relevantnom dijelu glasi:
Primjena odredaba drugih zakona Član 21.
(1) U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.
Podobnost izvršne isprave za izvršenje Član 27.
(1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
(2) Ako u izvršnoj ispravi nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, taj rok određuje se rješenjem o izvršenju.
(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana sud će predloženo izvršenje odrediti uz uslov da izvršenik u roku koji mu je određen ne ispuni svoju obavezu.
(4) Odredbe st. 2. i 3. ovog člana ne primjenjuju se u postupku izvršenja na osnovu izvršne isprave notara.
Član 230.
Do stupanja na snagu drugog odgovarajućeg zakona sud će primjenjivati odredbe čl. 251a, 251b, 251v, 251g, 251d, 251đ. Zakona o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93 i 14/94).
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 80 0 I 074052 19 Gž 2 od 19. juna 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 1. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 29. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant ukazuje na to da su mu osporenim rješenjem povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena odluka odnosi se na izvršni postupak u kojem apelant ima poziciju tražioca izvršenja i traži naplatu novčanog potraživanja proisteklog iz ugovora o kreditu i u vezi s tim zaključenim sporazumom i donesenim rješenjem o zasnivanju založnog prava. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
33. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica ili u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelant ukazao, ispitati da li su osporena rješenja zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnih i materijalnih propisa.
35. U vezi s navodima apelacije kojima se ukazuje na bitne povrede postupka zbog proizvoljne primjene odredbi ZIP-a, istaknuto je da je sud u konkretnom slučaju pogrešno zaključio da sporazum i rješenje Osnovnog suda od 14. maja 2007. godine nisu izvršne isprave podobne za izvršenje jer ne sadrže sve elemente propisane odredbom člana 27. stav 1. ZIP-a, odnosno da forma navedenog rješenja koju je odredio sud ne zadovoljava sve uvjete tada važećeg ZIP-a kojim se određivao način zasnivanja založnog prava. U okolnostima predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovom navedenom žalbenom prigovoru, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (na koju ukazuje odredba člana 21. stav 1. ZIP-a, u vezi s odredbom člana 221. ZPP-a), obrazložio da sporazum i rješenje od 17. marta 2016. godine na osnovu kojeg je apelant kao tražilac izvršenja zatražio izvršenje nije izvršna isprava. Okružni sud je obrazložio da navedeni sporazum–rješenje ima takve nedostatke koji ga čine nepodobnim za izvršenje, tj. da rješenje na osnovu kojeg je zatraženo izvršenje prema svom sadržaju ne ispunjava uvjete za izvršenje jer ne sadrži bitne elemente koji su propisani u odredbi člana 27. ZIP-a. Naime, bitni elementi izvršnog naslova su obim dospjele obaveze ili postojanje elemenata na osnovu kojih bi se obim mogao odrediti, nalog za isplatu određenog iznosa, te izvršenikov pristanak na neposredno prinudno izvršenje, koji u konkretnom slučaju nedostaju, a takve odredbe je bilo moguće navesti u rješenju o postignutom sporazumu. Okružni sud je, usvajajući izvršenikov prigovor, prijedlog za izvršenje odbio uz zaključak da rješenje o postignutom sporazumu zbog navedenih nedostataka u svom sadržaju ne predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da nije propisano da je doneseno radi namirenja apelantovih novčanih potraživanja prema izvršeniku, nego radi osiguranja tog potraživanja shodno odredbi čl. od 251a. do 251g. ranijeg ZIP-a. Stoga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje da, ako u rješenju nije naznačeno da je doneseno radi namirenja potraživanja tražioca izvršenja, isto rješenje kao takvo ne može predstavljati izvršnu ispravu podobnu za izvršenje, na osnovu koje je apelant kao tražilac izvršenja mogao namiriti svoje potraživanje prema izvršeniku. Ovo iz razloga jer je pojam „osiguranje potraživanja“ potpuno različit pojam od izvršnog naslova za namirenje potraživanja, pa sporazumom–rješenjem apelantu kao hipotekarnom povjeriocu nije dato pravo na direktno izvršenje
– prodaju izvršenikove nekretnine radi namirenja potraživanja bez izvršne isprave kojom bi se utvrdila izvršenikova nesporna obaveza. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno ukazao na činjenicu da sporazum ne sadrži izvršenikov pristanak na namirenje apelantovog potraživanja i da u njemu nije bila određena visina potraživanja. Pri tom je eksplicitno obrazloženo da se, suprotno apelantovim navodima, odredba člana 8. stav 5. ugovora o kreditu ne može tumačiti tako da je apelant kao tražilac izvršenja na osnovu tog ugovora imao pravo namirenja na izvršenikovim nekretninama jer navedena odredba ugovora podrazumijeva samo da će doći do raskida ugovora ukoliko korisnik kredita ne plaća dospjele obaveze. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da iz obrazloženja prvostepenog suda proizlazi da je izvršenik sve vrijeme trajanja izvršnog postupka osporavao osnov i visinu potraživanja, te pokrenuo parnični postupak u vezi s tim, koji još nije okončan. U tom kontekstu, a suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud za svoje odlučenje dao dovoljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, koji imajući u vidu činjenična utvrđenja i relevantne odredbe ranijeg i važećeg ZIP-a ne ostavljaju dojam proizvoljnosti koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Okružnog suda u osporenoj odluci.
36. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
37. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, dakle na primjeni prava, tj. relevantnih odredbi ZIP-a, a te je navode Ustavni sud detaljno razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
38. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu.
39. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razuman odnos. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama. Međutim, Ustavni sud zapaža da implicite proizlazi da apelant navode o diskriminaciji zapravo veže za različitu praksu. U vezi s tim, Ustavni sud, ipak, ukazuje da činjenica da je Okružni sud u nekom predmetu odlučio drugačije o istom ili sličnom pravnom pitanju per se ne pokreće pitanje diskriminacije. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud upućuje apelanta na stav Evropskog suda zauzet u predmetu Stanković i Trajković protiv Srbije (vidi Evropski sud, presuda od 22. decembra 2015. godine, st. 40–44, aplikacije br. 37194/08 i 37260/08). Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, te okolnost da je Okružni sud razmotrio apelantove navode u vezi s odlukom u drugim predmetima, na koje je apelant ukazao u svojoj žalbi i dao razloge zašto se apelantova situacija razlikuje od tih predmeta, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Okružni sud primjenom relevantnih odredaba ZIP-a zaključio da rješenje na osnovu kojeg je zatraženo izvršenje prema svom sadržaju ne predstavlja ispravu podobnu za izvršenje, uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni i potpuni razlozi u vezi s primjenom relevantnih odredbi ZIP-a na činjenice iz apelantovog slučaja.
41. Nadalje, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da apelant navode o kršenju prava na imovinu zasniva na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Također, nema povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu kada apelant, osim svojih navoda, nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević