Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3582/19 ("Elta-Mt" d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3582/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-3582/19, rješavajući apelaciju koju je podnio "Elta-Mt" d.o.o. Tuzla, na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Elta- Mt" d.o.o. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 092839 19 Rev od 22. avgusta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 092839 18 Pž 2 od 25.

februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 092839 11 Ps od 20. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Elta-Mt" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 13. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 092839 19 Rev od 22. avgusta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 092839 18 Pž 2 od 25. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 092839 11 Ps od 20. marta 2015. godine.

2. Apelant je 24. avgusta 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog „BHB CABLE“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete (nakon što je proveden dokazni postupak apelant je opredijelio tužbeni zahtjev). Tuženi je u odgovoru na tužbu podnio protivtužbu, radi isplate duga i naknade štete (na pripremnom ročištu od 24. oktobra 2013. godine tuženi je uredio protivtužbeni zahtjev).

3. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 092839 11 Ps od 20. marta 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete zbog kršenja ugovora za neplaćenu i neosnovano zadržanu pretplatu i na ime naknade štete zbog preuzimanja novih pretplatnika nastalih širenjem mreže, sve za oktobar 2010. godine isplati novčane iznose, precizno navedene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (stav 1.). Prvostepenom presudom, odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime troškova održavanja sistema kablovske televizije u Lukavcu u dijelu pretplatnika za koje pretplatu potražuje apelant, na ime neosnovano naplaćene i zadržane pretplate od korisnika usluga, na ime penala odnosno pričinjene štete usljed neizvršavanja ugovora i na ime naknade štete zbog nemogućnosti proširenja usluge interneta za pretplatnike, sve navedeno za oktobar 2010. godine, isplati određene novčane iznose precizno navedene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom (stav 2.). Prvostepenom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 3.).

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni u toku postupka (obimna materijalna dokumentacija – oko 100 materijalnih dokaza, vještačenje po vještaku finansijske struke, kao parnične stranke su saslušani zakonski zastupnici apelanta i tuženog, saslušani svjedoci E. O., J. S., H. R., E. D. i A. V.). Općinski sud je naveo da su 19. avgusta 2005. godine, apelant i tuženi zaključili ugovor o zajedničkom upravljanju mreže kablovske televizije u Lukavcu (u daljnjem tekstu: ugovor o zajedničkom upravljanju), u kojem je konstatovano da imaju idealan suvlasnički dio u omjeru od po 50% kablovske mreže, da imaju jednaka prava u odnosu na upravljanje kablovskim sistemom i naplatu priključne takse. Zatim, da je navedenim ugovorom regulisano da vršenje usluga kablovske televizije do parnih korisnika vrši isključivo apelant, a do neparnih korisnika isključivo tuženi, te da svaka strana dužna za svoje korisnike plaćati autorska prava, dozvolu za kablovsku distribuciju, slati izvještaje za svoje korisnika Regulatornoj agenciji za komunikacije, te vršiti naplatu pretplate od svojih korisnika. Općinski sud je naveo da su na dan potpisa ugovora o zajedničkom upravljanju, apelant i tuženi imali jednak broj korisnika, tj. po 1178 korisnika. Zatim je ukazao da su 1. februara 2007. godine apelant i tuženi zaključili Aneks ugovora o zajedničkom upravljanju, te da je u uvodnom dijelu Aneksa navedeno da su apelant i tuženi saglasni da se na osnovu dosadašnje realizacije ugovora o zajedničkom upravljanju izgubio smisao određenih članova u tom ugovoru, pa je regulisano da će od dana potpisivanja Aneksa kablovskim sistemom upravljati tuženi, koji će vršiti sve poslove potrebne za održavanje sistema, a da će troškovi upravljanja dokazani potrebnom dokumentacijom u jednakom dijelu opteretiti obje ugovorne strane. Takođe, da će se zaključno sa 1. februarom 2007. godine imenom i prezimenom konstatovati konačan broj pretplatnika koji su odnedavno pretplatnici tuženog (pretplatnici koji su insistirali da uz izjavu prestanu biti apelantovi pretplatnici i potpisali su nove ugovore sa tuženim, te novi pretplatnici koji su uz izjavu odbili da potpišu ugovor sa apelantom), te da će se na osnovu razlike u broju ugovora vršiti i raspodjela troškova između apelanta i tuženog. Općinski sud je ukazao da iz sadržine Aneksa slijedi da su apelant i tuženi na drugačiji način uredili svoje odnose, ne samo u pogledu upravljanja kablovskim sistemom, već i u odnosu na pitanje broja pretplatnika ugovornih strana, novih pretplatnika, pa time i pitanje naplate pretplate, te raspodjele troškova na način da su novom regulativom odstupili od principa sadržanog u ugovoru o zajedničkom upravljanju da svaka strana ima jednak broj pretplatnika (parni broj pretplatnici apelanta, neparni broj pretplatnici tuženog). Općinski sud je naveo da je sadržina Aneksa davala mogućnost da svaki pretplatnik raskine ugovor sa apelantom i postane pretplatnik tuženog i obratno. Općinski sud je naveo da iz iskaza zakonskih zastupnika parničnih stranaka proizilazi da Aneks nije stavljen van snage. Općinski sud je naveo da se ne može prihvatiti različito tumačenje Aneksa od strane zakonskih zastupnika parničnih stranaka, jer svaki zakonski zastupnik tumači odredbe u svom interesu. Općinski sud je ukazao da je Aneks cijenio prema njegovoj sadržini i prema bitnim sastojcima, o čemu su se saglasile obje ugovorne strane stavljanjem svojih potpisa i pečata. Općinski sud je naveo da apelant tužbeni zahtjev zasnivao na odredbama ugovora o zajedničkom upravljanju, koji je izgubio smisao određenih članova koji su izmijenjeni Aneksom ugovora od 1. februara 2007. godine. S tim u vezi Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da mu je tuženi nanio štetu zbog narušavanja ugovora, te da je na osnovu odredaba čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku zaključio da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev. Općinski sud je naveo da ni tuženi u toku postupka nije dokazao osnovanost niti jednog od zahtjeva koje je postavio u protivtužbenom zahtjevu.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 092839 18 Pž 2 od 25. februara 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu odluke u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (stav 1. izreke), te u dijelu odluke o troškovima postupka (stav 3. izreke). Drugostepenom presudom, odbijeni su zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 092839 19 Rev od 22. avgusta 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 25. februara 2019. godine, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova postupka koji su nastali povodom revizije.

7. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su Aneksom ugovora o zajedničkom upravljanju apelant i tuženi sadržajno na drugačiji način uredili odnose, što se posebno tiče broja pretplatnika, novih pretplatnika, pitanja naplate od postojećih pretplatnika i raspodjele troškova. Vrhovni sud je ukazao da naprijed navedeno podrazumijeva da su novom regulativom apelant i tuženi odstupili od principa sadržanih u ugovoru o zajedničkom upravljanju (da svaka strana ima jednak broj pretplatnika), pa u okolnostima kada nije dokazano da je Aneks stavljen van snage, dakle egzistira i vezuje ugovorne stranke, apelant nije mogao zasnovati tužbeni zahtjev na odredbama ugovora o zajedničkom upravljanju. Nadalje je naveo da nije od uticaja na pravilnost i zakonitost drugostepene presude apelantova tvrdnja da se ugovor između jednog ortaka i njihovih pretplatnika prvo morao raskinuti da bi se pristupilo zaključivanju novog ugovora sa tuženim. S tim u vezi je ukazao da predmet spora u konkretnom slučaju nije odnos između apelanta i njegovih pretplatnika koji su uz pismenu izjavu insistirali da prestanu biti apelantovi pretplatnici, a nakon toga potpisivali nove ugovore sa tuženim ili novi pretplatnici koji su uz izjavu odbili da potpišu ugovor sa apelantom (kako je to regulisano u članu 2. tač. a. i b. Aneksa). Vrhovni sud je istakao da ukoliko je apelant smatrao da su njegovi pretplatnici nezakonito raskinuli ugovor, imao je pravo da podnese tužbu protiv tih pretplatnika. Vrhovni sud je ukazao da nije prihvatljiv apelantov prigovor da su mu povrijeđena prava zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), iz razloga što apelant nije ponudio argumente kojima bi takvu tvrdnju opravdao.

Apelacioni navodi

8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom predmetu pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i u aspektu dužine trajanja postupka pred redovnim sudovima.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnoga suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kadautvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočenečinjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih pravai/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavomzaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovnu u suštini odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proističu iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali jasne i precizne razloge za odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već odlučivao o identičnim apelantovim navodima u predmetu broj AP-2955/18, u kojem u odnosu na iste apelantove prigovore o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava nije utvrđeno kršenje prava na koja se apelant u tom predmetu pozvao (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2955/18 od 5. jula 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da apelant u predmetnoj apelaciji ne nudi relevantne argumente kojima bi doveo u pitanje zakonitost osporenih odluka, Ustavni sud takve prigovore smatra neosnovanim. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku koji po zakonu nije hitne prirode. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom pokrenuo parnični postupak (u toku postupka opredijelio tužbeni zahtjev), a da je tuženi podnio protivtužbu radi isplate duga i naknade štete (u toku postupka uredio protivtužbeni zahtjev). Takođe, da su u toku postupka provedeni dokazi (obimna materijalna dokumentacija– oko 100 materijalnih dokaza, vještačenje po vještaku finansijske struke, saslušani zakonski zastupnici apelanta i tuženog i određeni broj svjedoka). Shodno tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o složenom predmetu. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na tri sudske instance, trajao osam godina, dakle u tom periodu redovni sudovi su donijeli tri meritorne odluke. Imajući u vidu navedeno, posebno činjenicu da su redovni sudovi odlučivali o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, kao i da je u toku postupka proveden veliki broj dokaza, Ustavni sud smatra da su naprijed navedene okolnosti u značajnoj mjeri doprinijele dužini trajanja postupka i da se nisu mogle zanemariti prilikom ocjene navoda o dužini trajanja postupka. S obzirom na sve navedeno, te uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, posebno složenost predmeta, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantu prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku.

15. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3582/19 ("Elta-Mt" d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio