Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-702/21 (D. S.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-702/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-702/21, rješavajući apelaciju Dragoje Stojnića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragoja Stojnić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 76 0 P 025230 20 Rev od 10. prosinca 2020. godine, Presude Okružnoga suda u Prijedoru broj 76 0 P 025230 18 Gž od 21. veljače 2020.

godine i Presude Osnovnoga suda u Novom Gradu broj 76 0 P 025230 17 P od 29. prosinca 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragoja Stojnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Mirsad Bajramović odvjetnik iz Prijedora, podnio je 1. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 P 025230 20 Rev od 10. prosinca 2020. godine, Presude Okružnoga suda u Prijedoru broj 76 0 P 025230 18 Gž od 21. veljače 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Novom Gradu broj 76 0 P 025230 17 P od 29. prosinca 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena (Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova, CJB Prijedor, Policijska Stanica Novi Grad) na ime naknade štete zbog nanesenih duševnih bolova uslijed povrede časti i ugleda isplati određeni novčani iznos, te da apelantu na ime naknade štete zbog nanesenih duševnih bolova zbog povrede ljudskog dostojanstva i mentalnog integriteta isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant tvrdnje o počinjenoj diskriminaciji temeljio na tome da je tužena kao poslodavac (raspoređivanjem na najniže radno, nezakonitim privođenjem u policijsku stanicu gdje su ga tukli, prijetili mu i tražili od njega da prizna da je učinio kazneno djelo „ubojstvo", te bezrazložnim oduzimanjem automobila četiri mjeseca, kao i saslušanjem u svezi s istim kaznenim djelom „ubojstvo", bez da je protiv njega bila podnesena kaznena prijava, a pored toga i nezakonitim privođenjem u policijsku stanicu radi prijema nezakonitog rješenja o prestanku radnog odnosa), vršila kontinuirano uznemiravanje apelanta i stvarala neprijateljsko radno okruženje, degradirajući i ponižavajući ga i stvarajući uvredljiv ambijent. Nasuprot tome, naveo je da se tužena pozivala na to da su tvrdnje apelanta neutemeljene i proizvod subjektivne percepcije, pri čemu apelant nije ulagao pravne lijekove na odluke za koje je smatrao da su nezakonite. S tim u svezi, Vrhovni sud je naveo da je za uspjeh u ovoj parnici, sukladno odredbi članka 15. Zakona o zabrani diskriminacije, apelant bio u obvezi učiniti vjerojatnim da je tužena svojim radnjama (za koje apelant tvrdi da su diskriminacijske) učinila sustavno zlostavljanje, ponižavanje, uznemiravanje i diskriminaciju (mobing) apelanta i dovela ga u neravnopravan položaj na način propisan odredbama članka 2. u svezi s člankom 4. stavak 1. i 4. Zakona o zabrani diskriminacije, dok je na tuženoj bilo da dokaže da nije prekršen princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije. Vrhovni sud je naveo da je apelant dugi niz godina bio radnik tužene koja je u okviru radnog odnosa vršila raspoređivanje apelanta (o čemu je on dostavio u spis rješenja o rasporedu). Pitanje mogućnosti rasporeda je stvar procjene poslodavca, koji ne smije prekršiti princip da radnika rasporedi na poslove niže stručne spreme od one s kojom je radnik zasnovao radni odnos na određenim poslovima. Radnik u tijeku trajanja radnog odnosa može tražiti zaštitu prava iz radnog odnosa tako što će u rokovima koji su predviđeni propisima o radnim odnosima podnijeti tužbu i tražiti poništenje odluka poslodavca kojima smatra da se krše njegova prava. Budući da apelant u vrijeme kada je raspoređivan na određena radna mjesta nije pobijao rješenja tužene o rasporedu, odnosno nije vodio spor o zakonitosti istih, Vrhovni sud je naveo da su ta rješenja postala konačna i pravomoćna, zbog čega sadrže neoborivu pretpostavku o njihovoj zakonitosti. Stoga, naveo je da se u ovom parničnom postupku nije mogla utvrđivati zakonitost ranijih raspoređivanja apelanta, niti je zakonitost raspoređivanja mogla biti predmet utvrđivanja kao prethodnog pitanja u ovoj parnici, od koga bi zavisila odluka o tužbenom zahtjevu. Također, Vrhovni sud je naveo da apelant nije učinio vjerojatnim ni da je nezakonito priveden u policijsku stanicu radi prijema rješenja o prestanku radnog odnosa (o čijoj zakonitosti se kako proizlazi rješava u drugom sudskom postupku), niti iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant nezakonito priveden u policijsku stanicu i da su ga radnici tužene tom prilikom tukli, prijetili mu i tražili od njega da prizna da je učinio kazneno djelo „ubojstvo", te da mu je oduzet bezrazložno automobil četiri mjeseca, kao i da je nezakonito saslušan u svezi s istim kaznenim djelom, bez da je protiv njega bila podnesena kaznena prijava. S tim u svezi, naveo je da je drugostupanjski sud pravilno utvrdio da zbog pronalaženja izvršitelja kaznenih djela, policijski službenici u obavljaju posla iz svoje nadležnosti u skladu sa zakonom mogu prikupljati potrebne izjave od osoba, te da u takvim radnjama tužene nema protupravnosti, a time ni povrede prava po osnovu diskriminacije i mobinga. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da apelant nije učinio vjerojatnim da je tužena učinila diskriminaciju i dovela ga u neravnopravan položaj koji bi mogao dovesti do diskriminacije na način propisan odredbama člana 4. Zakona o zabrani diskriminacije (odnosno da je prema apelantu učinjena diskriminacija na način da je nezakonito priveden i saslušan u policijskoj stanici), a tužena je dokazala da nije prekršen princip jednakog postupanja. Dakle, Vrhovni sud je naveo da proizlazi da apelant nije tretiran drugačije u odnosu na druge radnike tužene, kao ni u odnosu na druge osobe prema kojima je tužena postupala u okviru svojih nadležnosti utvrđenih zakonom.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su utvrdili da tužena prema apelantu nije postupala diskriminatorski.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-702/21 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio