Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2511/19 (M. Š.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2511/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2511/19, rješavajući apelaciju Muhameda Šišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Šišića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 016447 18 Kžž od 21. februara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muhamed Šišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Muhidin Kapo, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 016447 18 Kžž od 21. februara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 1. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 19. novembra 2020. godine.

4. Tužilaštvo BiH u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 016447 14 Kri od 7. marta 2017. godine apelant je s ostalim optuženima (E. D., A. Š. i T. Š.) oslobođen optužbe da je na način pobliže opisan u stavu II izreke presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), u vezi sa članom 22. KZSFRJ. Apelant i ostali optuženi oslobođeni su obaveze da nadoknade troškove krivičnog postupka i paušala. Oštećeni su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

7. Presudom Suda BiH (vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH) broj S1 1 K 016447 17 Krž 2 od 3. novembra 2017. godine, između ostalog, uvažena je žalba Tužilaštva BiH, prvostepena presuda je u odnosu na stav II izreke ukinuta, te je određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

8. Presudom Suda BiH (vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH) broj S1 1 K 016447 17 Kžk od 17. oktobra 2018. godine apelant i ostali optuženi (E. D., A. Š. i T. Š.) proglašeni su krivim što su na način pobliže opisan u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, zajedno izvršili napad na civilno stanovništvo, koji je kao posljedicu imao smrt i teške tjelesne povrede više lica, čime su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ u vezi sa članom 22. KZSFRJ. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Oštećeni M. I., J. M., K. S., Gora. V. i D. P. su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Apelant i ostali optuženi oslobođeni su obaveze da nadoknade troškove krivičnog postupka i paušala.

9. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o suđenju de novo, te da je, postupajući u skladu s odredbom člana 317. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), dokaze izvedene u toku prvostepenog postupka prihvatio u cijelosti i uvrstio ih u dokaznu građu na osnovu koje je donesena drugostepena odluka (popis dokaza je detaljno naveden u aneksu presude). Sud BiH je naveo da je donio odluku da se u toku postupka reproduciraju samo iskazi svjedoka „ST-1“, „ST-2“, F. J. i R. I. bez njihovog ponovnog pozivanja i neposrednog saslušanja, smatrajući da se radi o relevantnim iskazima u odnosu na ukinuti dio prvostepene presude. Nadalje, istaknuto je da se iskazi svjedoka „ST-1“ i „ST-2“ reproduciraju samo u odnosu na oslobađajući dio prvostepene presude, te da bi reproduciranje cjelokupnih iskaza iz prvostepenog postupka, a imajući u vidu trajanje tih svjedočenja, bilo protivno interesima ekonomičnosti postupka, te pravu na suđenje u razumnom roku. Sud BiH je naveo da je donio odluku da se svjedok „ST-2“ i neposredno sasluša na okolnosti dešavanja na licu mjesta, kao i da je usvojio zajednički prijedlog odbrane apelanta i ostalih optuženih za odlazak na lice mjesta i provođenje djelimične rekonstrukcije događaja sa svjedokom „ST-2“ radi provjeravanja njegovog iskaza u pogledu položaja apelanta i ostalih optuženih, međusobne udaljenosti i udaljenosti kolone, vidljivosti i utvrđivanja drugih činjenica koje su značajne za razjašnjenje stvari.

10. Sud BiH je, dalje, istakao da je prilikom ocjene iskaza svjedoka ocijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza, uporedio činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio sa činjenicama koje proizlaze iz iskaza drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima. Nadalje, istakao je da je imao u vidu da pouzdanost iskaza jednog svjedoka zavisi od njegovog poznavanja činjenica, ali da na pouzdanost iskaza u velikoj mjeri može utjecati protek vremena, nestalnost ljudske percepcije, kao i traumatičnost samog događaja o kojem se svjedoči, kao i da nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da se to svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano. Sud BiH je naveo da je iskaz svjedoka „ST- 2“ analizirao s posebnom pažnjom budući da je učestvovao u inkriminiranom događaju, te da mu je dodijeljen ograničen imunitet od krivičnog gonjenja. Sud BiH je istakao da je svjedok „ST-2“ iscrpno i detaljno svjedočio i odgovarao na sva postavljena pitanja, čime je pružio značajan činjenični materijal koji je omogućio da se stekne jasna i cjelovita slika predmetnog događaja. Nadalje, istaknuto je da je iskaz svjedoka „ST-2“ doveo u vezu s ostalim provedenim dokazima, te da iskaz tog svjedoka, u suštini, „zaokružuje“ cjelinu konstruiranu od drugih provedenih dokaza, odnosno da se ne radi o situaciji u kojoj se osuđujuća presuda zasniva samo na iskazu svjedoka kojem je dodijeljen imunitet, kao i da je odbrani data mogućnost da unakrsnim ispitivanjem pokuša osporiti navode iskaza tog svjedoka kako u prvostepenom tako i u drugostepenom postupku. Sud BiH je naveo da se radi o dokazu subjektivne prirode, koji je izveden usmeno, neposredno, kontradiktorno, te uz poštovanje prava odbrane apelanta i ostalih optuženih.

11. Sud BiH je, dalje, naveo da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, kao i uloženih dokaza objektivne prirode nesumnjivo utvrdio da se u inkriminirano vrijeme odvijao oružani sukob na području općine Rogatica između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske. U odnosu na status oštećenih lica, Sud BiH je istakao da je napadnuta kolona bila sastavljena, uglavnom, od civilnih lica srpske nacionalnosti, osim nekoliko vojnih obveznika koji su upravljali vozilima, ali su bili nenaoružani i obučeni u civilnu odjeću, te nekoliko oboljelih lica. Nadalje, imajući u vidu da je kolona, uglavnom, bila sačinjena od žena, djece i staraca, a kako to proizlazi iz saglasnih iskaza svjedoka optužbe J. M., Velj. L., Vel. L., R. I., Gora. V., D. P., K. S., A. G. i M. T., Sud BiH je istakao da je primjenom standarda (pobliže navedenih na str. 26–28. presude) ustanovio da prisustvo lica koja bi se mogla smatrati borcima (u tom trenutku nisu imali naoružanje, niti su bili uniformirani) ne lišava stanovništvo civilnog karaktera. Pri tome, Sud BiH je ukazao na iskaze svjedoka Lj. M., R. I., D. P., K. T., Gora. V. i Velj. L. (str. 28–30. presude). Sud BiH je istakao da iz dokaza optužbe saglasno proizlazi da je konvoj prije i tokom kretanja kontroliran radi provjere da li u njemu ima vojnih obveznika i da li se iznosi naoružanje. Nadalje, istaknuto je da su činjenicu da je vojna policija vršila kontrolu, između ostalih, potvrdili svjedoci R. I., D. P., K. S., T. V. i M. S., kao i svjedoci G. Đ., D. G. i G. H., koji su bili pripadnici vojne policije Vojske Republike Srpske. Sud BiH je zaključio da se nekolicina lica koja se ne bi mogla smatrati civilima našla u koloni jedino zbog objektivne nemogućnosti da se organizira prijevoz kolone na drugi način ili zbog postojanja bolesti, a što koloni ne oduzima civilni status. Sud BiH je naveo da je ocjenom provedenih dokaza zaključio da je djelo apelanta i ostalih optuženih u dovoljnoj mjeri povezano s ratnim dešavanjima, imajući u vidu njihovu poziciju u vojnoj strukturi, odnosno činjenicu da su u inkriminirano vrijeme bili pripadnici „Oružanih snaga“ Republike Bosne i Hercegovine (apelant je bio komandir Diverzantskog voda Kukavičke čete). Sud BiH je istakao da je na navedenu okolnost svjedočio svjedok R. P., kao i da su učešće apelanta i ostalih optuženih u ratnim djelovanjima i njihovo pripadništvo Kukavičkoj četi u inkriminirano vrijeme saglasno potvrdili svjedoci E. B., S. N., N. A., F. J., „ST-1“, te drugi svjedoci.

12. Sud BiH je istakao da je na osnovu iskaza svjedoka optužbe utvrdio da su se u augustu 1992. godine na području Goražda odvijale intenzivne borbe zbog čega je srpsko civilno stanovništvo odlučilo napustiti Goražde i krenuti prema teritoriji koju su smatrali slobodnom, odnosno na teritoriju pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Pri tome, Sud BiH je ukazao na iskaze svjedoka Gora. V., Gord. V., D. P., K. T., Velj. L., Vel. L., R. I., Lj. M., M. M., te G. H. (str. 35– 37. presude). Osim toga, Sud BiH je istakao da su o vojnim operacijama i borbama koje su se intenzivirale u ljeto 1992. godine govorili i svjedoci optužbe i odbrane, između ostalih „ST-3“, R. P., E. B. i „ST-2“ (na čije iskaze je ukazano na stranici 38. presude). U vezi s tim, Sud BiH je istakao da su se civili srpske nacionalnosti do 27. augusta 1992. godine već povlačili, a da su jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine koje su nadzirale putnu komunikaciju, što je bio zadatak Kukavičke čete, imale naredbu da propuštaju civile, a da paze da iz pravca Rogatice ne dođe pojačanje neprijateljskoj vojsci.

13. U odnosu na dešavanja 27. augusta 1992. godine, Sud BiH je naveo da je, prema saglasnim iskazima svjedoka optužbe – oštećenih, kolona krenula oko 12 sati sa Jabučkog sedla preko Gnjile, Mesića i Sastavaka prema Kukavicama. Sud BiH je, dalje, ukazao na iskaze svjedoka Velj. L., Vel. L., Gora. V., Gord. V., S. L., R. I., J. M., A. G., T. V., D. P. i „ST-2“ (str. 39–40. presude), pri čemu je zaključio da iz navedenih dokaza proizlazi da je kolona bila sačinjena od najmanje jednog autobusa, jednog kamiona i većeg broja putničkih motornih vozila, da je po svom izgledu nesumnjivo imala izgled civilne kolone vozila, te da nije imala bilo kakvu pratnju. Sud BiH je naveo da je na osnovu izvedenog dokaznog materijala nesumnjivo utvrdio da je oružani pješadijski napad na kolonu vozila kao posljedicu imao smrtno stradanje 21 civilnog lica (15 na licu mjesta i šest preminulih uslijed posljedica ranjavanja), kao i da su tom prilikom nanesene teške tjelesne povrede civilnim licima (39 lica).

14. Sud BiH je naveo da se uvjerenje o tome da je apelant predvodio grupu i učestvovao u napadu, a da su optuženi E. D., A. Š. i T. Š. učestvovali u napadu na civilno stanovništvo zasniva prvenstveno na iskazu svjedoka „ST-2“, koji je bio neposredni učesnik u navedenom događaju, a čiji iskaz je potkrijepljen iskazima svjedoka „ST-1“ i F. J., koji imaju posredna saznanja o učešću apelanta i ostalih optuženih u navedenom događaju, a u određenom dijelu i na iskazima svjedoka N. K., S. N. i S. B. u mjeri u kojoj im je to bilo poznato. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na iskaz svjedoka „ST-2“, koji je na jasan i precizan način identificirao učesnike navedene akcije, kao i pozicije na kojim su se nalazili u vrijeme izvršenja djela. Sud BiH je, između ostalog, naveo da je svjedok „ST-2“ izjavio da su po dolasku u Kukavice zauzeli mjesta po naredbi apelanta koji je tada izjavio „da će naići četnici“, te da budu pripremljeni, kao i da je svjedok „ST-2“ mislio da se radi o vojsci budući da mu je bilo poznato „da su se četnici povlačili iz Goražda“. Sud BiH je istakao da je svjedok „ST-2“ prilikom neposrednog saslušanja pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH potvrdio da je, između ostalih, apelant bio učesnik navedene akcije. Nadalje, Sud BiH je naveo da je svjedok „ST-2“, saglasno navodima na pretresu pred prvostepenim sudom i pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH, i u fazi istrage potvrdio apelantovo učešće u navedenoj akciji, ali i u iskazu sa djelimične rekonstrukcije događaja. Sud BiH je istakao da iskazi svjedoka „ST-2“, a imajući u vidu njihov broj, kao i njihovu obimnost, s obzirom na okolnosti svih krivičnopravnih događaja koje je u njima opisao, ne mogu biti u potpunosti identični u pogledu svih detalja inkriminiranog događaja, a čime se ne dovodi u pitanje istinitost njegovog kazivanja. Sud BiH je naveo da nisu osnovani prigovori odbrane kojima se osporavao kredibilitet svjedoka „ST-2“ ukazivanjem na razlike u odnosu na njegove ranije iskaze. Pri tome, Sud BiH je istakao da je tačno da je svjedok „ST-2“ u fazi istrage, prije nego što mu je dodijeljen imunitet, na drugačiji način opisivao inkriminirani događaj, odnosno navodio da ima posredna saznanja o predmetnom događaju, a ne da je bio neposredni učesnik, ali da je za navedeno dao sasvim razumno i prihvatljivo objašnjenje ističući da nije spominjao svoje učešće u događaju kako bi se zaštitio od samoinkriminacije, zbog čega je, tek nakon što mu je dodijeljen imunitet, svjedočio u potpunosti iskreno i bez straha od samoinkriminacije.

15. Sud BiH je, dalje, naveo da potvrdu istinitosti iskaza svjedoka „ST-2“ nalazi i u iskazu svjedoka „ST-1“ koji je, između ostalog, izjavio da je po povratku iz Kukavica u Brčigovo zatekao diverzantski vod, koji se vratio otprilike u isto vrijeme s apelantom, ostalim optuženima i Z. A., nakon čega su došli i komandir čete, te H. i A. Š., kao i cijela rogatička četa, te da se vodio razgovor o tome što se desilo (na iskaz navedenog svjedoka ukazano je na str. 51. i 52. presude). Sud BiH je dalje naveo da je s navodima svjedoka „ST-1“ u pogledu saznanja o učešću apelanta i ostalih optuženih u inkriminiranom događaju saglasan i iskaz svjedoka F. J., koji je također bio pripadnik Kukavičke čete, a čijem iskazu je poklonio vjeru s obzirom na to da je navedeni svjedok na iskren i uvjerljiv način iznosio posredna saznanja o predmetnom događaju, kao i o izgledu sela Kukavice nakon kritičnog događaja. Nadalje, Sud BiH je naveo da su posredna saznanja u pogledu učešća „domicilnih ljudi“ u svojim iskazima prezentirali i svjedoci S. N., S. B. (pripadnici Kukavičke čete), te N. K. (pripadnik 31. drinske udarne brigade). Sud BiH je istakao da je pri ocjeni iskaza svjedoka S. N., N. K. i S. B. imao u vidu da su nastojali da u što manjoj mjeri iznose svoja posredna saznanja u pogledu predmetnog događaja, motivirani očiglednim pokušajem ekskulpiranja apelanta i ostalih optuženih, ali da su navedeni svjedoci ipak nakon prezentiranja iskaza iz faze istrage potvrdili da su „naši, domicilni ljudi“ izvršili napad. Također, Sud BiH je naveo da osnovanost tvrdnje optužbe da je „svaki od optuženih“ kritične prilike ponaosob djelovao vatrenim oružjem prema motornim vozilima u pokretu ne proizlazi samo iz saglasnih iskaza svjedoka „ST-2“ nego da se to može zaključiti i iz izjava svjedoka – oštećenih na navedenu okolnost.

16. Osim toga, Sud BiH je istakao da iz iskaza svjedoka „ST-2“, između ostalog, proizlazi da je do okončanja napada došlo kada je apelant dao znak da se povuku, te da je apelant nakon predmetnog događaja rekao: „Bože dragi, šta se uradi?!“, da mu je bilo žao i da je komentirao da su napravili „bruku“, te da su „sve bili civili“. Pri tome, Sud BiH je istakao da je vidljivo da apelant i ostali optuženi u konkretnom slučaju nisu postupali s predumišljajem s obzirom na to da nije bilo moguće na nesumnjiv način utvrditi da su zaista planirali napad na kolonu civila, ali da su pucanjem na lica u koloni, bez ikakve provjere da li se radi o civilima ili borcima, pristali na posljedice takvog napada, za šta su i proglašeni krivim.

17. Sud BiH je, dalje, ukazao na teze i dokaze odbrane kojima su se osporavale tvrdnje o učešću apelanta i ostalih optuženih u oružanom pješadijskom napadu (detaljno navedeno na str. 60–66. presude), a koje su, uglavnom, bile fokusirane na diskreditaciju svjedoka „ST-1“ i „ST-2“, utvrđenja koja proizlaze iz iskaza navedenih svjedoka, osporavajući mogućnost da su jedinice iz Brčigova otišle do Kukavica, odnosno jedinice iz Pokrivenika do Brčigova, pa do tvrdnje da apelant i ostali optuženi nisu učestvovali u napadu na kolonu vozila jer su u to vrijeme, navodno, bili na drugom mjestu. Sud BiH je istakao da nije mogao pokloniti vjeru navodima svjedoka odbrane (preciziranim u obrazloženju presude) s obzirom na to da je evidentno da su usmjereni na ekskulpiranje apelanta i ostalih optuženih od odgovornosti, kao i izbjegavanje vlastite samoinkriminacije.

18. Sud BiH je istakao da je svestranom ocjenom cjelokupnog dokaznog materijala utvrdio da su apelant i ostali optuženi u momentu preduzimanja inkriminiranih radnji bili svjesni da se u koloni vozila mogu nalaziti civilna lica i da će od ispaljenih projektila iz vatrenog oružja nastupiti smrt i teške tjelesne povrede civilnih lica, na šta su i pristali, odnosno postojanje eventualnog umišljaja kod apelanta i ostalih optuženih za izvršenje inkriminiranih radnji. Nadalje, istakao je da su u momentu pojavljivanja kolone apelant i ostali optuženi kao pripadnici jedne od zaraćenih strana u sukobu bili dužni dobro provjeriti i uvjeriti se u svojstvo učesnika kolone, a posebno imajući u vidu da u međunarodnom običajnom pravu postoji apsolutna zabrana gađanja civila i civilnih objekata, odnosno ocjenjujući da u konkretnom slučaju nije postojao nijedan razuman razlog na osnovu kojeg su mogli smatrati da je kolona vozila predstavljala legitimni vojni cilj koji bi doprinosio vojnoj akciji i ostvarenju vojne prednosti uz izbjegavanje nepotrebnih žrtava. Pri tome, Sud BiH je naveo da su neprihvatljivi i neosnovani prigovori kojima se ukazivalo na postojanje stvarne zablude kod apelanta i ostalih optuženih, odnosno da su pogrešno smatrali da je kolona koja je prolazila putem bila vojna kolona. Sud BiH je zaključio da su apelant i ostali optuženi postupali kao saizvršioci tako što je apelant predvodio i učestvovao, a optuženi E. D., A. Š. i T. Š. učestvovali u napadu na civilno stanovništvo srpske nacionalnosti, odnosno da su izvršili oružani pješadijski napad na kolonu vozila, svaki ponaosob djelujući vatrenim oružjem prema motornim vozilima u pokretu. Nadalje, istakao je da je nesumnjivo utvrdio da su učestvovali u radnji izvršenja i da su bili svjesni da zajednički djeluju, te da uslijed njihovog djelovanja može nastupiti zabranjena posljedica, na šta su i pristali (detaljno obrazloženo na str. 66–76. presude).

19. Presudom Suda BiH (trećestepenog vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH) broj S1 1 K 016447 18 Kžž od 21. februara 2019. godine uvažena je žalba Tužilaštva BiH, te je presuda Suda BiH od 17. oktobra 2018. godine preinačena u dijelu odluke koji se odnosi na krivičnopravnu sankciju. Apelant je za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ u vezi sa članom 22. KZSFRJ za koje je proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Žalbe apelantovog branioca i branilaca optuženih A. Š. i T. Š. odbijene su kao neosnovane, te je drugostepena presuda u ostalom dijelu ostala neizmijenjena.

20. U obrazloženju navedene presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da su apelant i ostali optuženi učestvovali u napadu na civilno stanovništvo tako što je svaki ponaosob djelovao vatrenim oružjem prema motornim vozilima u pokretu. U tom pogledu, Sud BiH je istakao da se žalbama bezuspješno pokušava osporiti kredibilitet svjedoka, prvenstveno „ST-1“ i „ST-2“, s obzirom na to da iskazi navedenih svjedoka u međusobnoj korelaciji s drugim izvedenim dokazima u svojoj ukupnosti i sadjejstvu tvore zatvoren krug dokaza iz kojeg ne može proizaći niti jedan drugi razuman zaključak osim da su apelant i ostali optuženi bili učesnici u inkriminiranom događaju, te da snose krivicu za nastale posljedice. Nadalje, kada se činjenica da je svjedok „ST-2“ uvjerljivo identificirao učesnike inkriminiranog događaja dovede u vezu sa činjenicama koje su iznijeli svjedoci „ST-1“, F. J., N. K., S. N. i S. B., Sud BiH je istakao da gube na snazi žalbeni prigovori kojima se osporava kredibilitet svjedoka „ST-2“ i „ST-1“, te da ostaju bez dovoljne logične i činjenične potkrijepljenosti.

21. Sud BiH je naveo da apelantova žalba prvenstveno predstavlja rušenje kredibiliteta svjedoka „ST-2“, da bi u konačnici, prihvatajući mogućnost tačnosti kazivanja navedenog svjedoka, žalba istrajavala na nedostajućem elementu namjere za počinjenje predmetnog zločina. Nadalje, istaknuto je da već kod takve nedosljednosti žalba apelantovog branioca ostavlja utisak paušalnosti i isključive namjere izbjegavanja odgovornosti povodom učešća u inkriminiranom događaju. Također, u odnosu na određene nesaglasnosti u iskazima svjedoka „ST-2“ (kako je to detaljno obrazloženo na str. 12. i 13. presude), Sud BiH je istakao da niti jedna od razlika u iskazima ne dovodi u pitanje nesumnjivo pravilno činjenično stanje koje je utvrdio drugostepeni sud.

22. Sud BiH je, dalje, naveo da je prilikom analize pobijane presude ocijenio i činjenicu da se u navedenoj presudi, prije samog obrazloženja, ukazalo i na širi kontekst događaja na području općine Goražde, a potom na dešavanja in tempore criminis, da bi se sve konačno supsumiralo pod zaključke o krivici apelanta i ostalih optuženih putem saglasnih dijelova iskaza svjedoka u odlučnim činjeničnim pojedinostima. Nadalje, upravo takva sistematičnost presude ukazuje na svestrano pretresanje i razumijevanje događaja opisanog u optužnici. Slijedom navedenog, Sud BiH je istakao da je drugostepeni sud svestranom analizom i ocjenom dokazne građe, kako je to naloženo odredbom člana 281. ZKPBiH, u svjetlu razmatranja stavova odbrane apelanta i ostalih optuženih, dao ispravne odgovore na sva pitanja otvorena samo za žalbe odbrane, prije nego što je donio istinitu odluku i odluku zasnovanu na zakonu o aktivnom učešću apelanta i ostalih optuženih u inkriminiranom događaju.

23. U odnosu na civilni status kolone, Sud BiH je naveo da su apelant i ostali optuženi mogli biti svjesni civilnog statusa napadnutih lica, odnosno da su, u najmanju ruku, mogli doći u sumnju da se radi o civilima, a što ih je obavezivalo da ta lica smatraju civilima. Nadalje, čak i da su apelant i ostali optuženi osnovano pretpostavljali da će tim putem proći vojska, što nije utvrđeno u predmetnom postupku, Sud BiH je istakao da ih to ne bi oslobađalo dužnosti da provjere da li se radilo o civilima ili borcima, pogotovo imajući u vidu princip distinkcije. Dalje, naveo je da su apelant i ostali optuženi kao pripadnici jedne strane u sukobu bili obavezni da poštuju i načelo proporcionalnosti u napadu prema kojem je zabranjen svaki napad od koga se može očekivati da će izazvati slučajne gubitke civilnih života, povrede civila, štete na civilnim objektima ili kombinaciju ovih djejstava, koja bi bila nerazmjerno velika u odnosu na konkretnu i direktnu vojnu prednost koja se predviđa. Sud BiH je naveo da je drugostepeni sud dao dovoljne i argumentirane razloge zašto smatra da se nisu stekli uvjeti za primjenu instituta neotklonjive stvarne zablude, na koju se pozvala apelantova odbrana s ciljem da se isključi apelantova krivična odgovornost. Sud BiH je zaključio da su apelant i ostali optuženi imali dovoljno vremena i s očuvanim perceptivnim mogućnostima (odsustvo fizičkih zapreka) da uoče da se radi o koloni vozila s civilima. Nadalje, istaknuto je da je pri tome naročito imao u vidu da je kolona bila sačinjena od više putničkih automobila, da nije imala izvidnicu, niti vojnu pratnju, da se kretala normalnom brzinom, kao i da se sve dešavalo u ljetnom periodu, danju, a što ukazuje na maksimalnu vidljivost (sve detaljno obrazloženo na str. 16–18. presude).

24. U odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji, Sud BiH je istakao da nema mogućnosti blažeg kažnjavanja, već da se radi o opravdanoj žalbi Tužilaštva BiH, koje je ukazalo na propuste drugostepenog suda prilikom procjene svih okolnosti koje su od utjecaja na visinu kazne. Nadalje, istaknuto je da se u konkretnom slučaju radi o teškom krivičnom djelu, čije posljedice nadvladavaju sve olakšavajuće okolnosti, zbog čega je apelantu i ostalim optuženima izrekao kazne zatvora kao u izreci presude. Sud BiH je zaključio da će se izrečenim kaznama ostvariti svrha kažnjavanja izražena specijalnom i generalnom prevencijom, kao i da će ukazati na pogibeljnost činjenja krivičnih djela, te žrtvama pružiti određena satisfakcija (detaljno obrazloženo na str. 19. i 20. presude).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant se pozvao na kršenje prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, ali te navode nije posebno obrazlagao, niti argumentirao. Apelant ukratko ukazuje na hronologiju predmetnog postupka. Nadalje, ističe da se osuđujuća presuda zasniva isključivo na iskazu svjedoka „ST-2“, a čiji je kredibilitet odbrana dovela u pitanje i osporila, te tvrdi da se na osnovu iskaza navedenog svjedoka nije mogla zasnivati zakonita sudska odluka. Apelant tvrdi da je navedeni svjedok dao devet izjava na okolnost kritičnog događaja i da su sve izjave različite, ali da je Sud BiH „iz neobjašnjivih razloga“ njegov iskaz podržao i sve manjkavosti i propuste, odnosno njegovu nekredibilnost obrazložilo protekom vremena, njegovim zdravstvenim stanjem, vrućinom prilikom obavljanja uviđaja i drugo. Apelant ističe da osporena presuda interpretira iskaze svjedoka odbrane i da njima ne poklanja vjeru, uz obrazloženje da su usmjereni na ekskulpiranje apelanta i ostalih optuženih od odgovornosti, kao i izbjegavanje vlastite samoinkriminacije. Osim toga, apelant smatra da je nelogično da se prihvata činjenica da su apelant i ostali optuženi od momenta izlaska kolone iz kamiona i ulaska u njihov vidokrug sa sigurnošću mogli znati da je riječ o civilnoj koloni vozila, a posebno imajući u vidu sastav i izgled kolone. U vezi s tim, apelant tvrdi da su on i ostali optuženi zasigurno bili u stvarnoj zabludi u pogledu cilja koji napadaju, odnosno statusa oštećenih, pri čemu se pozvao na odredbu člana 16. stav 1. KZSFRJ. Nadalje, smatra da i provedeni dokazi potvrđuju da apelant i ostali optuženi nisu bili svjesni da se u koloni koju napadaju nalazi civilno stanovništvo, budući da se radi o lokalitetu na kojem su se konstantno vodile borbe i budući da je, kako su to potvrdili brojni svjedoci, dan prije kritičnog događaja Vojska Republike Srpske izvršila proboj ka Jabučkom Sedlu i omogućila spajanje komunikacija općina Goražde i Rogatica. Apelant, također, ističe da je i svjedok „ST-2“ u odnosu na apelanta potvrdio da je pucao do momenta kada je shvatio da se radi o civilima. b)Odgovor na apelaciju

26. Sud BiH je ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka, te istakao da je bezrazložno ponovno obrazlaganje činjenica koje su valjano i argumentirano izložene u drugostepenoj, kao i u trećestepenoj presudi, a pri kojim obrazloženjima ostaje. Nadalje, istaknuto je da bi detaljnije elaboriranje već konstatiranog pravilno utvrđenog činjeničnog stanja od drugostepenog suda zasnovanog na zakonitoj dokaznoj građi vodilo ka pukom ponavljanju zaključaka, a za čim ne postoji neophodna potreba. Pri tome, Sud BiH je ukazao na iznesene stavove u trećestepenoj presudi, a u kojima je dat odgovor na apelacijom istaknuta pitanja, koja su faktičko ponavljanje žalbenih navoda (paragraf 28. trećestepene presude). U tom kontekstu, Sud BiH je ukazao i na paragrafe 32–43. trećestepene presude, a u kojima je dat detaljan osvrt zbog čega nisu nađene manjkavosti u pogledu činjeničnih utvrđenja od drugostepenog suda, kao i zbog čega nije doveden u pitanje kredibilitet iskaza svjedoka „ST-2“, kao i na paragrafe 44–53. trećestepene presude u kojima je dat detaljan osvrt na nesumnjiv civilni status kolone na koju je izvršen napad, kao i van razumne sumnje utvrđenu apelantovu svijest o tome. Sud BiH je istakao da je drugostepeni sud svestranom analizom i ocjenom dokazne građe dao ispravne odgovore na sva pitanja prije nego što je donio istinitu i na zakonu zasnovanu odluku o aktivnom učešću, između ostalih, apelanta u inkriminiranom događaju. U konačnici, Sud BiH je istakao da nisu osnovani prigovori i tvrdnje iznesene u apelaciji.

V.Relevantni propisi

27. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Saizvršilaštvo Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav (1) (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

28. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03 – ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 016447 18 Kžž od 21. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 15. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 12. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Budući da apelant nije obrazložio, niti argumentirao navode o povredi prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije i navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud će uzeti u obzir samo apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

37. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

39. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

40. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, te na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred Sudom BiH, a o čemu se Sud BiH dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio u drugostepenoj i trećestepenoj presudi. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je, nakon održanog pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH, taj sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao uvjerenje da je apelant predvodio i učestvovao, a ostali optuženi učestvovali u spornom napadu, i to, prije svega, na iskazu svjedoka „ST-2“, koji je bio neposredni učesnik u navedenom događaju, a čiji iskaz je potkrijepljen iskazima svjedoka „ST-1“ i F. J., koji imaju posredna saznanja o učešću apelanta i ostalih optuženih u navedenom događaju, a u određenom dijelu i iskazima svjedoka N. K., S. N. i S. B. u mjeri u kojoj im je to bilo poznato. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Sud BiH iskaz svjedoka „ST-2“ analizirao s posebnom pažnjom budući da je navedeni svjedok učestvovao u inkriminiranom događaju, te da mu je dodijeljen ograničen imunitet od krivičnog gonjenja. Nadalje, istaknuto je da je detaljno i iscrpno ocijenio pojedine nepreciznosti u iskazima navedenog svjedoka (kako onih koji su dati u fazi istrage tako i onih koji su dati na glavnom pretresu), kao i prigovore odbrane koji su se odnosili na njegov kredibilitet. Osim toga, iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da Sud BiH nije poklonio vjeru navodima svjedoka odbrane (preciziranim u obrazloženju presude), s obzirom na to da je evidentno da su usmjereni na ekskulpiranje apelanta i ostalih optuženih od odgovornosti, kao i izbjegavanje vlastite samoinkriminacije. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da su apelant i ostali optuženi predmetno krivično djelo počinili s eventualnim umišljanjem, kao i da je drugostepeni sud detaljno obrazložio zbog čega nisu osnovani prigovori odbrane kojima se ukazivalo na postojanje stvarne zablude kod apelanta i ostalih optuženih. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize u trećestepenoj presudi Suda BiH, koji je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da je apelant predvodio i učestvovao, a ostali optuženi učestvovali u napadu na civilno stanovništvo tako što je svaki ponaosob djelovao vatrenim oružjem prema motornim vozilima u pokretu. Nadalje, u odnosu na određene nesaglasnosti u iskazima svjedoka „ST-2“, iskazano je da niti jedna od razlika u iskazima ne dovodi u pitanje nesumnjivo pravilno činjenično stanje koje je utvrdio drugostepeni sud. Također, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH u obrazloženju trećestepene presude iznio detaljne i argumentirane razloge o svijesti apelanta i ostalih optuženih u odnosu na civilni status kolone, posebno ističući da su apelant i ostali optuženi imali dovoljno vremena i s očuvanim perceptivnim mogućnostima da uoče da se radi o koloni vozila s civilima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svojih presuda dao jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i one koje nije prihvatio dao logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2511/19 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio