Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4638/19 (M. S.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Zastara
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4638/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4638/19, rješavajući apelaciju Mileta Srdića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mileta Srdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 K 007510 19 Kvlz od 17. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 007510 19 Kž od 2. jula 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 007510 16 K od 10. decembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mile Srdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnio je 2. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 K 007510 19 Kvlz od 17. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 K 007510 19 Kž od 2. jula 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 K 007510 16 K od 10. decembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci 16. oktobra 2021. godine je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružno javno tužilaštvo u Banjoj Luci je obavijestilo Ustavni sud da su svoj spis 26. maja 2017. godine ustupili na nadležno postupanje Okružnom javnom tužilaštvu u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), te da su i dopis Ustavnog suda kojim se traži odgovor na apelaciju proslijedili Okružnom tužilaštvu.
4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, Republičko tužilaštvo, Okružno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. oktobra do 12. novembra 2021. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 K 007510 16 K od 10. decembra 2018. godine apelant je proglašen krivim da je, na način bliže opisan u izreci, učinio krivično djelo falsifikovanje isprave iz člana 377 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: stari KZRS) za koje mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 7.000,00 KM, koju je dužan da plati u roku od 30 dana računajući od dana pravosnažnosti presude. Ujedno je određeno da će, ukoliko apelant u ostavljenom roku ne plati novčanu kaznu, ona bez odlaganja biti zamijenjena kaznom zatvora, i to tako što će se za svakih započetih 100,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora. Istom presudom je određeno da se oštećeni u pogledu imovinskopravnog zahtjeva upućuju na parnični postupak, a apelant je obavezan da nadoknadi troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, naveo da je ocijenio kao neosnovan prigovor odbrane da je u predmetu nastupila relativna zastarjelost krivičnog gonjenja, te da su netačni navodi da između proglašavanja testamenta (31. maj 2010. godine) i podizanja optužnice (24. februar 2016. godine) nije preduzeta niti jedna procesna radnja. Naime, Osnovni sud je naveo da je tužilac u toku glavnog pretresa izveo kao dokaz zapisnik iz istrage o saslušanju svjedoka M.P. od 20. oktobra 2014. godine radi krivičnog gonjenja apelanta, da ta radnja po svom kvalitetu ima karakter procesne radnje, da je preduzeta od ovlašćenog lica i da kao takva dovodi do prekida toka zastarjelosti. Takođe, Osnovni sud je naveo da je neosnovan prigovor da je navedeni zapisnik nezakonit dokaz, budući da iz sadržaja zapisnika nesporno proizilazi da je M.P. iskaz dao u svojstvu svjedoka u postupku koji se vodio protiv apelanta, a da je zapisnik korišćen prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja svjedoka M.P.
8. Osnovni sud je, dalje, naveo da je ocijenio svaki izvedeni dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi i da je kao nesporno utvrdio da postoji testament iza pokojnog M.M. (u daljnjem tekstu: ostavilac) na kojem su kao svjedoci navedeni M.P. i M.Ć., da je testament u oktobru 2009. godine apelant posredstvom punomoćnika predao u Osnovni sud, kao i da je testament Osnovni sud proglasio 28. decembra 2012. godine. Međutim, Osnovni sud je naveo da je u predmetu sporno da li je testament sačinio ostavilac, kako to tvrdi odbrana, ili se radi o lažnoj javnoj ispravi, kako to tvrdi optužba. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je pošao od nalaza vještaka, prepričao je na koji način je vještak sproveo postupak vještačenja potpisa, te je naveo da je vještak nesumnjivo zaključio da potpis na testamentu nije autentičan potpis ostavioca, nego da se radi o imitaciji potpisa. Nasuprot tome, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio navode odbrane i iskaze svjedoka M.Ć. i M.P. da je ostavilac sam potpisao testament, budući da odbrana nije izvela dokaz na osnovu kojeg bi izazvala sumnju suda da vještačenje nije izvršeno u skladu sa pravilima struke i nauke. Naime, Osnovni sud je naveo da je poklonio vjeru nalazu vještaka, jer je ocijenio da je vještak nalaz dao u skladu sa pravilima struke i nauke, objektivno, stručno i nepristrasno. Osnovni sud je naveo da je doveo u vezu nalaz i mišljenje vještaka sa iskazima svjedoka M.Ć. i M.P., te da je ocijenio da vještačenje ima jaču dokaznu snagu u konkretnom slučaju s obzirom na to da se radi o nepristrasnom dokaznom sredstvu, budući da pravila nauke i rezultati naučnih ispitivanja daju objektivnije rezultate. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da su u apelantovim radnjama sadržana sva obilježja krivičnog djela falsifikovanje isprava iz člana 377 stav 2 starog KZRS, da je apelant sa nesumnjivom sigurnosti znao da se radi o falsifikovanoj ispravi i da je učinio predmetno krivično djelo.
9. Presudom Okružnog suda broj 77 0 K 007510 19 Kž od 2. jula 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se u pogledu prigovora relativne zastarjelosti krivičnog gonjenja u žalbi ponavljaju navodi koje je odbrana isticala i na glavnom pretresu, a koji se, između ostalog, odnose na tvrdnju da zapisnik o saslušanju svjedoka M.P. iz 2014. godine ne može biti ocijenjen kao procesna radnja koja prekida tok zastarjelosti. S tim u vezi, Okružni sud je, prije svega, naveo da i prvostepeni sud i odbrana pogrešno ocjenjuju datum od kog se računa početak toka zastarjelosti, budući da uzimaju da je to dan kada je održano ročište na kojem je testament proglašen. Međutim, Okružni sud je naveo da se radnja izvršenja krivičnog djela sastoji od stavljanja lažnog testamenta u opticaj, a što je učinjeno danom predaje testamenta u sud, pa se od tada ima računati početak toka zastarjelosti. Okružni sud je naveo da je u činjeničnom opisu optužnice navedeno da je apelant to učinio u oktobru 2009. godine, te da bi se u nedostatku preciznijeg određenja datuma moralo, u smislu odredbe člana 3 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), uzeti da je to učinjeno na datum koji je najpovoljniji za apelanta, odnosno 1. oktobar 2009. godine. Okružni sud je, dalje, naveo da bi u tom slučaju relativna zastarjelost krivičnog gonjenja, za koju žalba pravilno ističe da u smislu odredbe člana 91 stav 1 tačka 5) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: novi KZRS) za predmetno krivično djelo nastupa protekom roka od pet godina od izvršenja krivičnog djela, nastupila 1. oktobra 2014. godine. U tom slučaju Okružni sud je naveo da iskaz koji je svjedok M.P. dao u fazi istrage ne bi bio od uticaja na nastupanje zastarjelosti, imajući u vidu da je svjedok saslušan 20. oktobra 2014. godine i da bi sud bio u obavezi da primijeni novi KZRS kao blaži materijalni propis, da preinači pobijanu presudu i da donese presudu kojom se optužba odbija. Međutim, Okružni sud je naveo da je iz dokaza koji su priloženi uz optužnicu vidljivo da je 26. septembra 2014. godine pred Centrom javne bezbjednosti Banja Luka (u daljnjem tekstu: CJB Banja Luka) saslušan svjedok Z.M. Budući da je svjedok Z.M. saslušan i na glavnom pretresu, Okružni sud je naveo da iskaz svjedoka Z.M. iz istrage ima karakter procesne radnje usmjerene na otkrivanje detalja o predmetnom krivičnom djelu i učiniocu, te imajući u vidu datum iskaza, jasno je da je tim saslušanjem prekinut tok zastarjelosti, odnosno da relativna zastarjelost krivičnog gonjenja nije nastupila.
11. Nadalje, Okružni sud je naveo da odbrana tvrdi da prvostepeni sud iskaz svjedoka M.P. iz istrage nije mogao ocijeniti kao procesnu radnju koja dovodi do prekida toka zastarjelosti, a što se odnosi i na iskaz svjedoka Z.M. iz istrage. S tim u vezi, Okružni sud je istakao šta je propisano odredbom člana 112 stav 3 starog KZRS, te je naveo da su tom odredbom obuhvaćene sve procesne radnje koje sud, tužilaštvo ili organi unutrašnjih poslova preduzimaju u okviru svojih zakonskih ovlašćenja, a koje su usmjerene na prikupljanje dokaza koji ukazuju da je krivično djelo učinjeno, kao i dokaza relevantnih za utvrđenje da je određeno lice učinilo krivično djelo. Imajući u vidu da je saslušanje svjedoka odredbama ZKPRS predviđeno kao jedna od radnji dokazivanja, Okružni sud je zaključio da je nesporno da su iskazi svjedoka M.P. i Z.M. iz istrage dokazi na kojim se može zasnovati presuda, imajući u vidu da su oba svjedoka saslušana i na glavnom pretresu, gdje su svjedočili upravo o detaljima u vezi sa predmetnim krivičnim djelom. Osim toga, Okružni sud je naveo da je irelevantno da li se u konkretnom slučaju radi o procesnim radnjama otkrivanja ili procesnim radnjama gonjenja, jer je to teorijska podjela procesnih radnji koju odredbe ZKPRS ne poznaju.
12. Okružni sud je, takođe, naveo da se ne mogu prihvatiti navodi žalbe da je prvostepeni sud bez analize prihvatio nalaz vještaka, imajući u vidu da je izvršena detaljna pojedinačna analiza tog dokaza kroz koju je prvostepeni sud dao jasno i prihvatljivo izjašnjenje o prigovorima koje je odbrana isticala u vezi sa pravilnošću izvršenog vještačenja. Okružni sud je, dalje, naveo da princip slobodne ocjene dokaza znači da sva dokazna sredstva imaju istu dokaznu snagu, ali da je prvostepeni sud pravilno pošao od nalaza i mišljenja vještaka. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud imao u vidu formalnu prirodu testamenta sačinjenog pred svjedocima, te da je vodio računa da je trebalo utvrditi da li je potpis na testamentu falsifikovan, a što upravo spada u oblast grafološkog vještačenja, dakle stručnog lica sa posebnim znanjima. Budući da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje zbog čega taj dokaz prihvata kao relevantan i zašto ne poklanja vjeru svjedocima odbrane, Okružni sud je naveo da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.
13. Osim toga, Okružni sud je naveo da je po mišljenju žalbe u konkretnom slučaju trebalo da bude primijenjen novi KZRS, koji za isto krivično djelo propisuje kaznu zatvora do pet godina, bez navođenja posebnog minimuma, zbog čega je, po mišljenju odbrane, povoljniji po apelanta. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da zaista odredbe novog KZRS ne propisuju posebni minimum kazne, ali da to znači da za to krivično djelo važi opšti minimum, koji odredba člana 46 stav 1 novog KZRS određuje na tri mjeseca. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da proizilazi da je za predmetno krivično djelo u oba krivična zakona predviđen isti raspon kazne, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u konkretnom slučaju primijenio stari KZRS kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 K 007510 19 Kvlz od 17. oktobra 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, ponovio zbog kojih se zakonskih osnova može podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti, naveo je da je apelant zahtjev izjavio zbog oba predviđena osnova, ali i da je u zahtjevu naveo i neke druge prigovore (koji se tiču zakonitosti dokaza, ocjene dokaza i dr.). U vezi sa tim, Vrhovni sud je naveo da je ispitao samo one navode iz zahtjeva koji se odnose na dozvoljene osnove za podnošenje zahtjeva u skladu sa članom 350 stav 1 ZKPRS. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud razmotrio relevantne žalbene prigovore prilikom donošenja odluke o žalbi na prvostepenu presudu, da je dao razloge u obrazloženju presude u pogledu tih žalbenih prigovora zbog čega se apelantova tvrdnja o povredi prava na odbranu počinjenu u žalbenom postupku ne može zasnivati na samoj činjenici da istaknuti žalbeni prigovor nije rezultirao željenim ishodom.
16. Vrhovni sud je, dalje, istakao šta je propisano odredbama člana 4 starog KZRS, odnosno člana 9 novog KZRS, te je naveo da se najblažim zakonom smatra onaj zakon koji optuženog dovodi u najpovoljniji položaj sa aspekta krivične odgovornosti, a što sud ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Vrhovni sud je, dalje, naveo da i stari i novi KZRS konkretne radnje izvršenja propisuju kao kvalifikovani oblik krivičnog djela falsifikovanje isprave, za koje stari KZRS propisuje kaznu zatvora od tri mjeseca do pet godina, dok novi KZRS propisuje kaznu zatvora do pet godina, bez navođenja posebnog minimuma. Takođe, Vrhovni sud je naveo da novi KZRS propisuje kraći rok za zastarjelost krivičnog gonjenja za predmetno krivično djelo, te je istakao šta je propisano odredbama člana 95 stav 1 tačka 5 i člana 96 stav 8 novog KZRS, kao i šta je propisano odredbama člana 111 stav 1 tačka 4 i člana 112 stav 1 starog KZRS.
17. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se stari i novi KZRS razlikuju i u činjenici da na različite načine određuju prekid toka zastarjelosti, pa tako norme u oba zakona zahtijevaju preduzimanje procesnih radnji s tim što stari KZRS za prekid toka zastarjelosti predviđa samo one procesne radnje koje se preduzimaju radi gonjenja učinioca krivičnog djela (član 112 stav 3 stari KZRS), dok novi KZRS za prekid toka zastarjelosti predviđa preduzimanje procesne radnje radi otkrivanja i gonjenja učinioca krivičnog djela (član 96 stav 5 novog KZRS). Vrhovni sud je ponovio da je, prema činjeničnom opisu, krivično djelo izvršeno „u oktobru 2009. godine“, te je naveo da je stanje spisa predmeta sagledao u okviru roka za relativnu zastarjelosti prema starom KZRS koji iznosi 10 godina. S tim u vezi, Vrhovni sud je ponovio da se, prema starom KZRS, ocjenjuju samo procesne radnje koje se preduzimaju radi gonjenja učinioca krivičnog djela i da u tom slučaju nižestepeni sudovi pogrešno izvode zaključak da su to zapisnici o saslušanju svjedoka Z.M. i M.P. Naime, Vrhovni sud je naveo da te radnje, prema članu 112 stav 3 starog KZRS, ne predstavljaju procesne radnje gonjenja učinioca krivičnog djela koje bi dovele do prekida toka zastarjelosti, jer se radi o radnjama koje preduzeo CJB Banja Luka u vezi sa provjerom navoda iz (krivične) prijave. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su zapisnik o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog u tužilaštvu od 22. februara 2016. godine, kao i podignuta optužnica od 24. februara 2016. godine procesne radnje koje se smatraju procesnim radnjama koje su preduzete radi gonjenja učinioca krivičnog djela, a preduzete su u roku relativne zastarjelosti od 10 godina. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani argumenti iz zahtjeva kojima se sa aspekta vremenskog važenja krivičnog zakonodavstva i vrste krivičnih sankcija ukazuje na povredu krivičnog zakona.
18. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se zahtjevom, u suštini, sugeriše da na konkretan slučaj treba da se primijene djelimično odredbe novog KZRS u dijelu koji se odnosi na rok relativne zastarjelosti od pet godina i djelimično odredbe starog KZRS u dijelu koji se odnosi na prekid toka zastarjelosti koji propisuje da se zastarjelost prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi gonjenja učinioca krivičnog djela. U tom slučaju se, prema stavu odbrane, zapisnik o saslušanju svjedoka (iz istrage) ne može smatrati procesnim radnjama preduzetim radi gonjenja učinioca krivičnog djela, nego izviđajnom radnjom preduzetom radi prikupljanja obavještenja i provjere navoda iz prijave. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je novim KZRS, pored kraćeg roka relativne zastarjelosti, propisano da se prekid toka zastarjelosti odnosi ne samo na procesne radnje preduzete radi gonjenja učinioca krivičnog djela nego i na one procesne radnje preduzete radi otkrivanja učinioca krivičnog djela, a to je, prije svega, zapisnik o saslušanju svjedoka Z.M. od 26. septembra 2014. godine, koji je priložen kao dokaz uz optužnicu, a svjedok je neposredno saslušan i na glavnom pretresu. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je saslušanjem svjedoka u roku od pet godina zastarjelost prekinuta preduzimanjem procesne radnje radi otkrivanja učinioca krivičnog djela, kao što je propisano odredbom člana 96 stav 5 novog KZRS.
19. U vezi sa iznesenim, Vrhovni sud je naveo da, po ocjeni tog suda, nije dovedena u sumnju pravilnost zaključka pobijane presude zbog toga što je sud obavezan da, kada utvrdi da je novi zakon blaži za učinioca djela, taj zakon primijeni u cjelini pod uslovom da je zastarjelost i nastupila. Vrhovni sud je naveo da se na konkretan slučaj ne može djelimično primijeniti raniji zakon, a djelimično novi zakon i da je neodrživ stav odbrane o potrebi kombinovane primjene ranijeg i novog zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se jedno od opšteprihvaćenih pravila za ocjenu koji zakon je blaži odnosi na rokove zastarjelosti krivičnog gonjenja, pa kada novi zakon predviđa kraći rok zastarjelosti, on je blaži za učinioca, ali samo ako je po tom novom zakonu zastarjelost i nastupila, što ne proizilazi iz stanja spisa u konkretnoj krivičnopravnoj stvari.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
21. Apelant, prije svega, ističe da je u ovom predmetu trebalo da bude primijenjen novi KZRS, jer je taj zakon blaži za njega u pogledu propisane sankcije za predmetno krivično djelo, kao i u pogledu rokova za zastarjelost krivičnog gonjenja. U pogledu krivične sankcije, apelant ističe da je starim KZRS propisana kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do pet godina, dok je novim KZRS propisana kazna zatvora do pet godina, bez ograničenja najniže kazne, a što je povoljnije za apelanta. U pogledu zastarjelosti krivičnog gonjenja, apelant smatra da je u predmetu nastupila relativna zastarjelost, budući da je od proglašenja testamenta do podizanja optužnice proteklo više od pet godina, a u međuvremenu nije preduzeta niti jedna procesna radnja. Apelant smatra da je sud radnju saslušanja svjedoka M.P. u istrazi pogrešno ocijenio kao procesnu radnju kojom je prekinut tok zastarijevanja. U vezi sa tim, apelant ističe da radnje otkrivanja učinioca krivičnog djela ne predstavljaju procesne radnje koje prekidaju tok zastarijevanja krivičnog gonjenja, dok radnje gonjenja učinioca krivičnog djela predstavljaju. Apelant, dalje, navodi da procesne radnje koje mogu prekinuti tok zastarijevanja moraju preduzeti sud, tužilaštvo ili ovlašćeno lice protiv određenog učinioca krivičnog djela i u odnosu na određeno krivično djelo, jer bi, u suprotnom, smisao instituta zastarjelosti bio doveden u pitanje. U vezi sa tim, apelant ističe da se iz zapisnika o saslušanju svjedoka M.P. iz istrage vidi da se postupa po aktu Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci od 5. marta 2014. godine, dok se ne vidi protiv kog učinioca i za koje krivično djelo se saslušavao svjedok. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da akt Tužilaštva od 5. marta 2014. godine nije sproveden kao dokaz u postupku, te činjenicu da se svjedok M.P. na zapisniku o saslušanju „potpisuje“ drugim imenom, apelant smatra da zapisnik nije zakonit. Takođe, apelant smatra da, zbog istih razloga, nije zakonit ni zapisnik o saslušanju svjedoka Z.M. iz istrage, a osim toga, napominje i da ovaj zapisnik nije „čitan niti korišćen“ u prvostepenom postupku na glavnom pretresu. Nadalje, apelant smatra da prvostepena presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama i da je ocjena dokaza bila proizvoljna. Apelant navodi da je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka koji je protivrječan iskazima svjedoka S.P., M.Ć., M.P. i apelanta, a da navedene iskaze nije analizirao, niti je dao razloge zbog čega oni nemaju dokaznu snagu, kao ni zbog čega nalaz i mišljenje imaju jaču dokaznu snagu. Osim toga, apelant navodi da se Vrhovni sud bavio samo pitanjem zastarjelosti krivičnog gonjenja, dok na ostale navode iz zahtjeva nije odgovorio.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da je razmotrio navode iz zahtjeva, da ih je ocijenio savjesno i u obimu u kome to zahtijeva ZKPRS i da je za svoju odluku dao jasne, određene i potpune odgovore kod kojih ostaje i dalje. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da smatra da su navodi iz apelacije neosnovani zbog čega predlaže da se apelacija odbije.
23. Okružni sud je naveo da je sve navode iz žalbe ocijenio savjesno i u mjeri u kojoj to nalaže ZKPRS i da je o njima dao jasne odgovore, da su i prvostepena i drugostepena odluka pravilne i zakonite i da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva zbog čega predlaže da se apelacija odbije.
24. Osnovni sud je naveo da je u potpunosti ocijenio sve navode i prigovore odbrane o čemu je dao sasvim jasno obrazloženje, da je prvostepena odluka pravilna i zakonita i da njom nisu povrijeđena apelantova prava zbog čega smatra da se apelacija treba odbiti kao neosnovana.
25. Republičko tužilaštvo je navelo da smatra da je u predmetu nastupila relativna zastarjelost prema odredbama novog KZRS i da je apelacija osnovana. U vezi sa tim, da bi se procesna radnja mogla smatrati osnovom za prekid zastarjelosti krivičnog gonjenja, Republičko tužilaštvo je navelo da moraju kumulativno biti ispunjeni sledeći uslovi: da je procesnu radnju preduzeo nadležni organ, da je preduzeta radi krivičnog gonjenja i otkrivanja određenog konkretnog krivičnog djela, prema važećoj odredbi člana 96 stav 5 novog KZRS, i da je preduzeta protiv određenog lica. S tim u vezi, Republičko tužilaštvo je detaljno analiziralo akt Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci od 5. marta 2014. godine i zaključilo da taj akt ne predstavlja procesnu radnju koja može prekinuti tok zastarjelosti. Osim toga, Republičko tužilaštvo je navelo da procesne radnje preduzete prema N.N. licu čak i radi otkrivanja izvršioca krivičnog djela ili radi utvrđivanja bitnih okolnosti učinjenog djela ne prekidaju zastarjelost, te da se drugačijim tumačenjem dovodi u pitanje smisao instituta zastarjelosti.
26. Okružno tužilaštvo je navelo da su presudom Vrhovnog suda detaljno, jasno i uvjerljivo obrazloženi svi žalbeni osnovi koje apelant ponavlja u apelaciji, da su ocijenjeni kao neosnovani i da su potvrđene drugostepena i prvostepena presuda. S obzirom na to da apelant ne ističe nove činjenice i dokaze, Okružno tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
27. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela izmijenjen zakon, jednom ili više puta, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.
Zastarjelost krivičnog gonjenja Član 111. stav (1) tačka 4) (1) Ako u zakonu nije drugačije određeno, krivično gonjenje se ne može preduzeti kad protekne:
4) deset godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko tri godine, Tok i prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja Član 112. st. (1), (3) i (6) (1) Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kad je krivično djelo učinjeno.
(3) Zastarijevanje se prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi gonjenja učinioca zbog učinjenog krivičnog djela.
(6) Zastarjelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja.
Falsifikovanje isprave Član 377. stav (2) (2) Ko napravi lažnu javnu ispravu, testament, mjenicu, ček, javnu ili službenu knjigu ili drugu knjigu koja se mora voditi na osnovu zakona, ili ko preinači takvu pravu ispravu ili ko takvu lažnu ili preinačenu ispravu stavi u opticaj, ili je drži radi toga da je upotrijebi ili je upotrijebi kao pravu, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do pet godina.
28. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 64/17, 104/18 –
OUSRS i 15/21)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 64/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Vremensko važenje krivičnog zakonodavstva Član 9.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ako je zakon izmijenjen za vrijeme izvršenja krivičnog djela, primijeniće se zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je djelo dovršeno.
(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.
(...)
Kazna zatvora Član 46. stav (1) (1) Kazna zatvora ne može biti kraća od tri mjeseca, ni duža od dvadeset godina.
Zastarjelost krivičnog gonjenja Član 95. stav (1) tačka 5) (1) Krivično gonjenje se ne može preduzeti kad protekne:
5) pet godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine, Tok i prekid zastarjelosti krivičnog gonjenja Član 96. st. (5) i (8) (5) Zastarjelost se prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi otkrivanja i gonjenja učinioca zbog učinjenog krivičnog djela.
(8) Zastarjelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja.
Falsifikovanje isprave Član 347. stav (2) (2) Ko napravi lažnu javnu ispravu, testament, mjenicu, ček, javnu ili službenu knjigu ili drugu knjigu koja se mora voditi na osnovu zakona, ili ko preinači takvu pravu ispravu ili ko takvu lažnu ili preinačenu ispravu stavi u opticaj, ili je drži radi toga da je upotrijebi ili je upotrijebi kao pravu, kazniće se kaznom zatvora do pet godina.
29. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Zakonitost dokaza Član 10.
Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311. stav (1) tačka g) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:
g) je povrijeđeno pravo na odbranu, Uslovi za podnošenje zahtjeva Član 350 (1) Protiv pravosnažne presude može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima:
a) zbog povrede Krivičnog zakonika i
b) zbog povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ovog zakona.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 K 007510 19 Kvlz od 17. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 2. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđena krivična odgovornost apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela falsifikovanje isprave iz člana 37 stav 2. starog KZRS, te je nesporno da apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
38. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju trebalo da bude primijenjen novi KZRS, koji je za njega povoljniji u pogledu propisane sankcije za predmetno krivično djelo i rokova za zastarjelost, odnosno ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Nadalje, apelant smatra da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, te da zapisnici o saslušanju svjedoka M.P. i Z.M. iz istrage nisu zakoniti. Osim toga, apelant ističe da Vrhovni sud nije odgovorio na sve navode iz zahtjeva, nego se samo bavio pitanjem zastarjelosti.
39. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da,, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
40. U vezi sa apelantovim navodima o primjeni zakona, Ustavni sud, prije svega, napominje da je odredbom člana 111 stav (1) tačka 4) starog KZRS propisano da se krivično gonjenje za predmetno krivično djelo ne može preduzeti kada protekne deset godina od izvršenja krivičnog djela, dok je odredbom člana 95 stav (1) tačka 5) novog KZRS propisan rok od pet godina od izvršenja krivičnog djela. Nadalje,Ustavni sud napominje da je odredbom člana 112 stav (3) starog KZRS propisano da se zastarjelost prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi gonjenja učinioca zbog učinjenog krivičnog djela, dok je odredbom člana 96 stav (5) novog KZRS propisano da se zastarjelost prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi otkrivanja i gonjenja učinioca zbog učinjenog krivičnog djela. Osim toga, Ustavni sud napominje da je odredbom člana 46 stav (1) novog KZRS propisano da kazna zatvora ne može biti kraća od tri mjeseca, ni duža od dvadeset godina. Dakle, Ustavni sud nalazi da iz navedenih odredaba slijedi da prema novom KZRS tok zastarjelosti prekida procesna radnja koja se preduzima i radi otkrivanja i radi gonjenja učinioca krivičnog djela, a da prema starom KZRS, tok zastarjelosti prekida procesna radnja koja se preduzima radi gonjenja učinioca krivičnog djela, te da kazna zatvora ne može biti kraća od tri mjeseca prema novom KZRS.
41. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je krivično djelo izvršeno „u mjesecu oktobru 2009. godine“, te da su zapisnik o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog u Tužilaštvu od 22. februara 2016. godine, kao i podignuta optužnica od 24. februara 2016. godine procesne radnje koje se smatraju procesnim radnjama koje su preduzete radi gonjenja učinioca krivičnog djela, a preduzete su u roku relativne zastarjelosti od 10 godina (prema starom KZRS). Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je sud obavezan da, kada utvrdi da je novi zakon blaži za učinioca djela, taj zakon primijeni u cjelini pod uslovom da je zastarjelost i nastupila, a što ne proizilazi iz stanja spisa u konkretnoj krivičnopravnoj stvari. Naime, novim KZRS, pored kraćeg roka relativne zastarjelosti, propisano je da se prekid toka zastarjelosti odnosi ne samo na procesne radnje preduzete radi gonjenja učinioca krivičnog djela nego i na one procesne radnje preduzete radi otkrivanja učinioca krivičnog djela, tako da je od dana kada je apelant predao testament u sud (1. oktobar 2009. godine), kao momenta izvršenja krivičnog djela, do isteka roka od pet godina preduzeta procesna radnja saslušanja svjedoka Z.M. (26. septembar 2014. godine) koja, po odredbama novog KZRS, prekida tok zastarjelosti. Osim toga, u vezi sa apelantovim navodom da je novi KZRS za njega povoljniji u pogledu propisane sankcije, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da odredbe novog KZRS zaista ne propisuju posebni minimum kazne, ali da to znači da važi opšti minimum, koji odredba člana 46 stav 1 novog KZRS određuje na tri mjeseca, iz čega proizilazi da je za predmetno krivično djelo u oba krivična zakona predviđen isti raspon kazne.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi vrlo detaljno i precizno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene zakona u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U pogledu apelantove tvrdnje da Vrhovni sud nije odgovorio na sve navode iz zahtjeva, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilazi da je taj sud odgovorio na one navode koji predstavljaju zakonski osnov za izjavljivanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
43. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
44. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKPRS). Pri tome, prema članu 15 ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
45. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu o čemu se drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnio. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, budući da iz obrazloženja presude Osnovnog suda slijedi da je taj sud doveo u vezu nalaz i mišljenje vještaka sa iskazima svjedoka odbrane, nakon čega je obrazložio zbog čega je ocijenio da vještačenje ima „jaču“ dokaznu snagu u konkretnom slučaju, te je naveo da odbrana nije izvela dokaz na osnovu kojeg bi izazvala sumnju suda da vještačenje nije izvršeno u skladu sa pravilima struke i nauke. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Okružnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud izvršio detaljnu pojedinačnu analiza tog dokaza, te da je pravilno pošao od nalaza i mišljenja vještaka s obzirom na formalnu prirodu testamenta sačinjenog pred svjedocima, budući da je trebalo utvrditi da li je potpis na testamentu falsifikovan, a što upravo spada u oblast grafološkog vještačenja, dakle stručnog lica sa posebnim znanjima. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje zbog čega je vještačenje prihvatio kao relevantan dokaz, zbog čega nije poklonio vjeru svjedocima odbrane, kao i da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode da zapisnici o saslušanju svjedoka M.P. i Z.M. iz istrage nisu zakoniti, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda u predmetu Schenk protiv Švajcarske (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, Serija A-140, stav 49) iz koje proizilazi da član 6 Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje reguliše pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu sa navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6 Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korišćenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje. U vezi sa tim, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud naveo da iz sadržaja zapisnika svjedoka M.P. nesporno proizilazi da je on iskaz dao u svojstvu svjedoka u postupku koji se vodio protiv apelanta, a da je zapisnik korišćen i prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja svjedoka M.P. (na glavnom pretresu). Nadalje, Ustavni sud nalazi da je i Okružni sud ispitao ovaj apelantov prigovor i da je zaključio da je nesporno da su iskazi svjedoka M.P. i Z.M. iz istrage dokazi na kojim se može zasnovati presuda, imajući u vidu da su oba svjedoka saslušana i na glavnom pretresu, gdje su svjedočili upravo o detaljima u vezi sa predmetnim krivičnim djelom. Takođe, Ustavni sud nalazi i da je Vrhovni sud, prilikom razmatranja prigovora zastarjelosti, istakao da je zapisnik o saslušanju svjedoka Z.M. priložen kao dokaz uz optužnicu, kao i da je svjedok neposredno saslušan i na glavnom pretresu. Uostalom, Ustavni sud napominje da apelant ne tvrdi da mu je bilo uskraćeno pravo da na glavnom pretresu ispita ova dva svjedoka, niti to proizilazi iz dokumentacije u spisu.
46. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na izneseno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i zakonitosti, kao i primjene materijalnog prava, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević