Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-750/21 („Elektrometal“ d.o.o. Cazin)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-750/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-750/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Elektrometal“ d.o.o. Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Elektrometal“ d.o.o. Cazin protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 010043 17 Uvp 2 od 20. novembra 2020.

godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Elektrometal“ d.o.o. Cazin protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 010043 17 Uvp 2 od 20. novembra 2020.

godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 010043 15 U od 20. februara 2017. godine, Rješenja Komisije za žalbe, predstavke i pritužbe Općinskog vijeća Cazin broj 01/V-23-102/15 od 3. aprila 2015. godine i Rješenja Službe za imovinsko-pravne, geodetske i katastarske poslove Općine Cazin broj 05-23-1565/14 od 12. februara 2015. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4.

Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Elektrometal“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Azira Hrle advokat iz Cazina, podnio je 5. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 010043 17 Uvp 2 od 20. novembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010043 15 U od 20. februara 2017. godine, Rješenja Komisije za žalbe, predstavke i pritužbe Općinskog vijeća Cazin (u daljnjem tekstu: Komisija Općinskog vijeća) broj 01/V-23-102/15 od 3. aprila 2015. godine i Rješenja Službe za imovinsko-pravne, geodetske i katastarske poslove Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Služba Općine Cazin) broj 05-23-1565/14 od 13. februara 2015. godine.

2. Rješenjem Službe Općine Cazin od 13. februara 2015. godine apelantu je utvrđena godišnja naknada za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta u određenom novčanom iznosu (koji iznos se odnosi na objekte upisane na parcelama pobliže označenim predmetnim rješenjem) za određeni vremenski period preciziran predmetnim rješenjem, te je apelant obavezan da predmetnu naknadu plati u roku od 15 dana od dana prijema rješenja na način bliže označen tim rješenjem.

3. Rješenjem Komisije Općinskog vijeća od 3. aprila 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Službe Općine Cazin od 13. februara 2015. godine.

4. Presudom Kantonalnog suda od 20. februara 2017. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja tužene (Komisije Općinskog vijeća) od 3. aprila 2015. godine.

5. Presudom Vrhovnog suda od 20. novembra 2020. godine odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 20. februara 2017. godine.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja upravnog spisa i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je rješenjem prvostepenog upravnog organa apelantu, kao vlasniku gradskog građevinskog zemljišta, utvrđena obaveza plaćanja godišnje naknade za korišćenje građevinskog zemljišta za predmetne objekte u određenom novčanom iznosu i za određeni vremenski period. Vrhovni sud je dalje naveo da je pobijanim rješenjem tužene odbijena žalba apelanta izjavljena protiv prvostepenog rješenja, cijeneći pravilnim da je apelant kao vlasnik gradskog građevinskog zemljišta obveznik plaćanja naknade na osnovu odredbi čl. 73. st. (1) i čl. 75. st. (1) Zakona o građevinskom zemljištu, te odredbi čl. 47. do 50. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Odluka). Vrhovni sud je naveo da je tim odredbama propisano da su obveznici naknade za korišćenje građevinskog zemljišta vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambeno-poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizičke osobe i druge pravne osobe koje su korisnici gradskog građevinskog zemljišta, te da se obveznik utvrđuje na osnovu podataka iz urbanističke ili građevinske dokumentacije, katastra nekretnina, odnosno zemljišnih knjiga ili uviđaja na licu mjesta. Vrhovni je sud takođe naveo da su i prvostepeni sud i tužena pravilno cijenili neosnovanim navode apelanta koji se odnose na nenadležnost tužene. Vrhovni sud je naveo da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbe čl. 223. st. (1) Zakona o upravnom postupku kojim je propisano da, ako je u prvostepenom upravnom postupku riješeno na osnovu statuta ili propisa opštinskog vijeća, u okviru isključivih prava i dužnosti opštine, o žalbi protiv tih rješenja u drugom stepenu rješava opštinski organ određen statutom opštine, odnosno organ određen propisom opštinskog vijeća. Vrhovni sud je naveo da je pravilno apelantu od strane tužene, kao drugostepenog organa, prilikom odlučivanja o žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, ukazano na odredbe čl.

120. Statuta Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Statut), kojim je propisano da protiv prvostepenih akata načelnika, kada je opštinski načelnik rješavao na osnovu propisa opštine, u drugom stepenu rješava Komisija (tj. tužena) koju kao drugostepeni organ osniva Općinsko vijeće. Vrhovni sud je takođe naveo da su neosnovani navodi apelanta da Odluka nije usklađena sa Zakonom o građevinskom zemljištu. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je Odluku donijelo Općinsko vijeće Općine Cazin na osnovu odredbi čl. 6., 46., 63. i 73. Zakona o građevinskom zemljištu, te da navedena Odluka ostaje na snazi sve dok Ustavni sud Federacije BiH u postupku ocjenjivanja ustavnosti pokrenutom na zahtjev ovlašćenog podnosioca ne donese presudu da ova Odluka nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su upravni organi i redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, s obzirom da se „ovdje naplaćuje renta na privatnom vlasništvu, a što je krajnje nezakonito i neustavno“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

10. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obveze, nesumnjivo, spadaju i obveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi ostalih prava

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koju se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4092/20 od 10. decembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud takođe ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koju se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-750/21 („Elektrometal“ d.o.o. Cazin) | Sudska praksa | Aktio