Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-30/21 (B.M.B.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-30/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-30/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela B. M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela B. M.

B. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 044947 19 Rev od 28. augusta 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 044947 19 GŽ od 12.

septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. M. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Munchena, SR Njemačka, podnijela je 1. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 044947 19 Rev od 28. augusta 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 044947 19 GŽ od 12. septembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da su tužilac (M.K.) i apelantica u toku trajanja bračne zajednice zajedničkim sredstvima i radom stekli porodičnu kuću (bliže opisanu u izreci prvostepene odluke; u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), što je apelantica dužna priznati i dozvoliti da se tužilac u evidencijama katastra i zemljišno knjižnog ureda upiše kao suvlasnik i suposjednik.

3. U obrazloženju drugostepene presude drugostepeni sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da su parnične stranke pred matičnim uredom Općine Tešanj zaključile brak 19. juna 2012.godine, te da je brak razveden Presudom Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 04193 15 P od 7. novembra 2016. godine. Za vrijeme trajanja braka obje parnične stranke su bile zaposlene u SR Njemačkoj i ostvarivale zaradu, a predmetna nekretnina je izgrađena za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka i predstavlja njihovu bračnu stečevinu (član

251. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine; u daljnjem tekstu: Porodični zakon). Zakonska (oboriva) pretpostavka je da je imovina stečena na jedan od načina navedenih u članu

251. Porodičnog zakona bračna stečevina i da su bračni partneri sa jednakim dijelovima suvlasnici na toj imovini, a apelantica nije dokazala da predmetna nekretnina ne predstavlja bračnu stečevinu. Apelantica nije dokazala (član 123. Zakona o parničnom postupku) da je predmetnu nekretninu stekla po nekom drugom pravnom osnovu od osnova propisanog članom 251. Porodičnog zakona, pa ista predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka. Brak parničnih stranaka je trajao četiri godine i pet mjeseci, pri čemu apelantica nije dokazala da je u tom periodu tužilac živio negdje drugo, a ne sa njom u stanu, kako tužilac tvrdi. Apelantica nije u smislu člana 35. Porodičnog zakona podnosila tužbu za poništenje braka (iz razloga što, kako to apelantica tvrdi, brak nije sklopljen u cilju vođenja zajednice života), pa ovaj sud nije mogao utvrditi da se radilo o fiktivnom braku koji ne bi proizvodio posljedice, pa tako ni one koje se ogledaju u postojanju bračne stečevine. Osnovom navedenog, ovaj sud je odlučio kao u izreci.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud nakon održane rasprave i ponovnog izvođenja i ocjene (već izvedenih) dokaza utvrdio da je između parničnih stranaka zaključen punovažan brak pred matičarem, koji je trajao četiri godine i pet mjeseci. Parnične stranke su za vrijeme trajanja braka zajedno živjeli u stanu i obje stranke su za vrijeme trajanja bračne zajednice bile zaposlene u SR Njemačkoj i ostvarivale zaradu koju su ulagale u izgradnju predmetnog stambenog objekta, a brak je razveden pravosnažnom presudom Općinskog suda u Tešnju. Navedeno utvrđeno činjenično stanje veže Vrhovni sud, bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Odlučna okolnost je da su parnične stranke zajedničkim radom i sredstvima u toku trajanja braka stekle predmetnu nekretninu koja čini bračnu stečevinu (član 251. Porodičnog zakona). Apelantica na okolnost da je predmetna nekretnina izgrađena na njenom zemljištu nije predlagala odgovarajuće građevinsko vještačenje a da bi se utvrdila vrijednost zemljišne parcele i odnos u vrijednosti građevinskog objekta, zbog čega nije oborila zakonsku pretpostavku da su suvlasnički udjeli parničnih stranaka jednaki u sticanju zajedničke imovine. Teret dokazivanja činjenica kojima se sprječava nastanak prava je na apelantici strani koja nije dokazala da je podnijela tužbu za poništenje braka i da je uspjela sa takvim tužbenim zahtjevom (član 35. Porodičnog zakona). Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o postavljenom tužbenom zahtjevu tužioca.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da to što nije posebnom tužbom tražila poništenje braka nije osnov da Kantonalni sud i Vrhovni sud zaključe da se radilo o zajednici života koja je trajala četiri godine i pet mjeseci, te ističe da je prividni brak trajao manje od dvije godine. Također, navodi da je sporna nekretnina većim dijelom urađena u ljeto i jesen 2014. godine, u vrijeme kada je prestala prividna zajednica života između apelantice i tužioca, dok su preostali radovi na nekretnini izvršeni nakon razvoda prividnog braka, a te radove finansirala je kćerka apelantice, koja je sada vlasnica nekretnine jer je sa apelanticom zaključila ugovor o poklonu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku i Porodičnog zakona, u svojim odlukama dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-30/21 (B.M.B.) | Sudska praksa | Aktio