Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-780/21 (J. M.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-780/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-780/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Jakub Muratbegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jakub Muratbegović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 257626 17 Rsž od 20. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 257626 15 Rs od 30. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jakub Muratbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Ševkija Šehić advokat iz Živinica, podnio je 8. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 257626 20 Rev od 15. oktobra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 257626 17 Rsž od 20. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 257626 15 Rs od 30. decembra 2016. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3179/20 od 14. oktobra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 257626 20 Rev od 15. oktobra 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, izmijenjena je presuda Općinskog suda od 2. aprila 2001. godine, pa je, umjesto ranije dosuđene rente (mjesečno po 143,55 KM) apelantu utvrđena nova mjesečna renta u iznosu od 38,79 KM, te je obavezan apelant da tužiocu (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla) naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijane presude počinio povrede odredaba parničnog postupka na koje žalba ukazuje jer je taj sud, prilikom donošenja pobijane presude, savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz zasebno kao i sve dokaze u međusobnoj povezanosti, shodno odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da je, naime, pravilno prvostepeni sud utvrdio mjesečne iznose isplaćenih penzija za tri penzionera vještačenjem utvrđenih najpovoljnih radnika O.S., K.H. i N.K. (prvih kopača koji su otišli u penziju 2013. godine i koji su imali i najduži staž proveden na radnom mjestu prvog kopača na komori) te je pravilno navedene iznose penzija koristio kao uporedne. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke koji je utvrdio da, na osnovu razlike prosjeka penzionih primanja vještačenjem utvrđene najpovoljnije uporedne penzije i penzionih primanja apelanta, buduća renta iznosi 38,79 KM. Kantonalni sud je takođe naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da, s obzirom da su se okolnosti koje je taj sud imao u vidu prilikom donošenja presude čiju izmjenu tužilac traži znatnije izmijenile (zato što je apelant u međuvremenu ostvario pravo na starosnu penziju), to apelantu umjesto dosuđene rente kao razlike između njegove plate i prosječne plate uporednih zaposlenika prvih kopača, pripada renta kao razlika između njegovih penzionih primanja i penzionih primanja navedenih uporednih penzionera koji su u starosnu penziju otišli u 2013. godini sa poslova prvog kopača. Kantonalni sud je naveo da je provostepeni sud, imajući navedeno u vidu, pravilnom primjenom odredbi člana 196. Zakona o obligacionim odnosima (kojim je propisano da sud može, na zahtjev štetnika, smanjiti ili ukinuti rentu, ako se znatnije promijene okolnosti koji je sud imao prilikom donošenja ranije odluke) odlučio u izreci pobijane presude.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije bio mjesta primjeni odredbi člana 196. Zakona o obligacionim odnosima.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-780/21 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio