Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4879/19 (B. J.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Posjed
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4879/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-4879/19, rješavajući apelaciju Bože Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bože Jovanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 067774 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Božo Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Željka Milanović, advokat iz Doboja, podnio je 18. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 067774 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 067774 17 P od 31. jula 2018. godine, koja je potvrđena u žalbenom postupku presudom Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 067774 18 Gž od 27. novembra 2018. godine, utvrđeno je da apelantu pripada pravo na posjed nekretnine bliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), što je Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i trpjeti da se apelant na osnovu ove presude uknjiži kod nadležne Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka, PJ Doboj, kao posjednik predmetne nekretnine sa dijelom 1/1, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je u zemljišnoknjižnom ulošku za predmetnu nekretninu upisan apelantov djed kao vlasnik sa dijelom 1/1 na osnovu ugovora o kupoprodaji iz 1923. godine, a da je tužena u posjedovnom listu upisana kao posjednik. Dalje je naveo da je između apelanta i apelantovog oca 2. marta 1988. godine zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju, u kojem se apelantov otac obavezao da ostavlja u nasljedstvo apelantu svu svoju pokrenu i nepokretnu imovinu. Također je naveo da da je apelant, na osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda od 19. decembra 2011. godine, proglašen za jedinog nasljednika iza svog oca na nekretninama. Na osnovu izjave apelanta, što su potvrdili i saslušani svjedoci, Općinski sud je utvrdio da su apelant, apelantov otac i apelantov djed predmetnu nekretninu, po kulturi šuma, držali u posjedu dugi niz godina. S tim u vezi, obrazložio je da je apelantov djed kupio 1923. godine predmetnu nekretninu, i poslije njegove smrti, predmetnu nekretninu je koristio apelantov otac sve do svoje smrti 1995. godine a nakon toga je apelant nastavio koristiti. Osnovni sud je naveo da je uvidom u rješenje Opštinske uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Doboj od 26. novembra 1975. godine, utvrdio da je tada izvršena pogrešna identifikacija predmetne nekretnine po novom premjeru. S tim u vezi, ukazao je da je nalazom vještaka geodetske struke utvrđeno da je učinjena greška u identifikaciji, pa je tako predmetna nekretnina oduzeta kao uzurpirana nekretnina i upisana na Fabriku „Natron“ Maglaj- Šumarija Doboj a kasnije na tuženu.

4. Slijedom navedenog, Osnovni sud je utvrdio da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, jer je zaključio da je apelant pretpostavljeni vlasnik predmetne nekretnine, čime ispunjava uslove iz člana 131. Zakona o stvarnim pravima. S tim u vezi, obrazložio je da je apelant predmetnu nekretninu stekao na osnovu pogodnom za sticanje prava svojine i na zakonit način, jer da nije bilo greške u rješenju o uzurpaciji i upisa prava svojine na Fabriku „Natron“ Maglaj-Šumarija Doboj, apelant bi po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju ili na osnovu rješenje o nasljeđivanju iza svog oca bio upisan na predmetnoj nekretnini. Dalje je ukazao da predmetna nekretnina u momentu smrti apelantovog oca 1995. godine, nije mogla činiti zaostavštinu njegovog oca jer nije bila upisana kao njegov posjed zbog pogrešne identifikacije. Također je ukazao da ugovor o doživotnom izdržavanju daje osnova da je apelant stekao svu pokretnu i nepokretnu imovinu poslije smrti oca, koja nije taksativno navedena u ugovoru a predmet rješenja o nasljeđivanju su bile samo nekretnine u PL broj 171 k.o. Paležnica. Dovodeći u međusobnu vezu navedene dokaze, Osnovni sud je utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, da je apelant u faktičkom posjedu predmetne nekretnine, te da tužena ne vrši nikakva vlasnička ni posjednička prava na njoj. Dalje je ukazao da pogrešna identifikacija predmetne nekretnine 1975. godine, koja je po starom premjeru identifikovana kao dio parcele koja je bila društvena svojina, imalo za posljedicu i dovelo do neosnovanog upisa na ovoj parceli u katastarskom operatu na Tvornicu „Natron“ Maglaj-Šumariju Doboj, odnosno kasnije tuženu, uprkos činjenici što apelant i njegovi pravni prednici dugi niz godina (od 1923. godine) drže u posjedu predmetnu nekretninu.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 067774 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine, usvojena je revizija tužene i preinačene obje nižestepene presude tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je obavezan apelant da tuženoj plati određeni novčani iznos na ime troškova postupka.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je posjed faktička vlast na stvari (član 303. stav 1. Zakona o stvarnim pravima), te da je to faktičko stanje zaštićeno pravom, što znači, ulazi u pravnu sferu ali nije pravo. Dalje je naveo da su posjed stvari i pravo svojine potpuno različite kategorije. S tim u vezi, ukazao je da je svojina stvarno pravo koje daje vlasniku ovlaštenje da stvar drži, koristi i njome raspolaže (član 17. Zakona o stvarnim pravima). Dalje je ukazao da ovlaštenje držanja stvari omogućava vlasniku da ima faktičku vlast na stvari - posjed stvari (ovo ovlaštenje može imati i lice koje nije vlasnik stvari), kao i da se pravo svojine stiče na osnovu pravnog posla, po samom zakonu, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem (član 23. stav 1. Zakona o stvarnim pravima). Istaknuo je da Zakon o stvarnim pravima ne poznaje pravo posjeda kao stvarno pravo niti ostavlja bilo kakvu mogućnost za uspostavljanje i utvrđenje tog prava.

7. Vrhovni sud je naveo da se iz činjenica navedenih u tužbi i formulacije tužbenog zahtjeva ne može vidjeti sadržaj pravne zaštite koju apelant traži u ovoj parnici, jer proizlazi da apelant ne traži da se posjed uskladi sa pravom, s obzirom da apelant nije postavio zahtjev za utvrđenje prava svojine po nekom od pravnih osnova, niti mu faktičku vlast na stvari neko ugrožava, pa proizlazi da ne ostvaruje zaštitu svojinskih prava u pogledu predmetne nekretnine. Dalje je naveo da je Zakonom o stvarnim pravima propisan način zaštite posjeda, između ostalog i tužbom iz pretpostavljene svojine iz člana 131. Zakona o stvarnim pravima, koja ovlašćuje savjesnog držaoca individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za sticanje prava svojine i na zakonit način, protiv lica koje stvar drži bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu, da traži od držaoca da mu preda u posjed određenu stvar.

8. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, kako apelant tužbenim zahtjevom ne traži predaju u posjed stvari (on naprotiv tvrdi da je u posjedu stvari), ne radi se o tužbi iz pretpostavljene svojine, pa su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da je apelant pretpostavljeni vlasnik stvari. Istaknuo je da apelant ustvari tvrdi da je prilikom rješavanja uzurpacija 1975. godine (u kom postupku je prema sadržaju tog rješenja učestvovao apelantov prednik), učinjena greška u identifikaciji nekretnina koju želi ispraviti donošenjem odluke suda u ovoj parnici. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, sve i da je učinjena greška prilikom rješavanja uzurpacija 1975. godine, pravosnažnost tog rješenja koje je proizvelo pravno dejstvo upisom tužene kao posjednika u katastar, stvara pretpostavku njegove zakonitosti. Istaknuo je da se takvo stanje upisa ne može promijeniti odlukom suda na način na koji je apelant postavio zahtjev u ovoj parnici, već eventualno ukoliko apelant uspije sa zahtjevom za utvrđenje da je na predmetnoj nekretnini stekao pravo svojini po nekom od pravnih osnova, ili u postupku održavanja katastra u skladu sa Zakonom o premjeru i katastru Republike Srpske, izlaganjem na javni uvid podataka o nekretninama ili ispravkom eventualne greške, pod uslovima koje taj zakon predviđa.

9. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je stav Vrhovnog suda u suprotnosti sa sadržajem tužbenog zahtjeva i sadržajem odredbe člana 321. Zakona o stvarnim pravima. S tim u vezi, ukazuje da tužbeni zahtjev nije bio usmjeren na utvrđenje prava posjeda, već na utvrđenje prava na posjed u skladu sa zakonskom formulacijom navedene odredbe. S tim u vezi, citira odredbu člana 321. Zakona o stvarnim pravima (pravo na posjed može se utvrditi i zaštiti pred sudom, nezavisno od trajanja i ishoda postupka za zaštitu posjeda). Smatra da utvrđenje prava na posjed po osnovu člana 321. Zakona o stvarnim pravima podrazumijeva da lice koje to traži dokaže svoje vlasništvo ili bar pretpostavljeno vlasništvo na nekretnini. Apelant navodi da nije imao pravnog interesa za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva, odnosno zahtjeva za predaju u posjed jer se već nalazi u faktičkom posjedu predmetne nekretnine, ali je imao pravni interes za deklaratorni tužbeni zahtjev kojim će se dokazati i utvrditi njegovo pravo na posjed radi sticanja pravnog osnova za uknjižbu posjeda u katastru zemljišta na svoje ime. Također navodi da nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje prava svojine, s obzirom da je u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava svojine na predmetnoj nekretnini već uknjižen njegov umrli prednik-djed, a ostali zakonski nasljednici ne spore apelantu pravo svojine na njoj. Ističe da ima mogućnost da provođenjem ostavinskog postupka iza umrlog djeda, uknjiži predmetnu nekretninu na svoje ime kao vlasništvo sa dijelom 1/1, te da ne može tužiti tuženu, jer nije vlasnik predmetne nekretnine, pa stoga nije pasivno legitimisana za postavljanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava svojine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud preinačio obje nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da apelantu pripada pravo na posjed predmetne nekretnine. Naime, Vrhovni sud je, nakon analize relevantnih odredbi Zakona o stvarnim pravima i svih okolnosti predmeta, zaključio da se iz činjenica navedenih u tužbi i formulacije tužbenog zahtjeva ne može vidjeti sadržaj pravne zaštite koju apelant traži u ovoj parnici, jer proizlazi da apelant ne traži da se posjed uskladi sa pravom, s obzirom da apelant nije postavio zahtjev za utvrđenje prava svojine po nekom od pravnih osnova, niti traži predaju u posjed stvari niti mu faktičku vlast na stvari neko ugrožava. Također je jasno ukazao da se upis tužene kao posjednika predmetne nekretnine u katastar ne može promijeniti odlukom suda na način na koji je apelant postavio predmetni tužbeni zahtjev. Dovodeći navedeno obrazloženje u vezu sa činjenicama predmeta i relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4879/19 (B. J.) | Sudska praksa | Aktio