Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3842/19 (Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javna vlast
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Revizija
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Troškovi postupka
- Vanredni pravni lijekovi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3842/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3842/19, rješavajući apelaciju Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 015767 17 Uvp od 15. augusta 2019. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 10. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 015767 17 Uvp od 15. augusta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 015767 16 U od 29. septembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i D. F. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 8. i 11. januara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 13. i 14. januara 2021. godine, dok tužilac u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Kantonalne administrativne službe u Tuzli (prvostepeno rješenje) broj FZ 6/2/1-35-1- 2217-3/15 MB/OB: 1108110497 od 20. maja 2016. godine odbijen je tužiočev zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju kao neosnovan.
6. Apelantovim rješenjem (drugostepeno rješenje) broj FZ 3/2/2-35-1-1568-2/16 od 28. septembra 2016. godine odbijena je tužiočeva žalba koju je podnio protiv prvostepenog rješenja od 20. maja 2016. godine.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 015767 16 U od 29. septembra 2017. godine (koju je Kantonalni sud ispravio Rješenjem o ispravci presude od 15. novembra 2017. godine) uvažena je tužiočeva tužba, drugostepeno rješenje od 28. septembra 2016. godine i prvostepeno rješenje od 20. maja 2016. godine su poništeni i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje (stav 1). Istom presudom obavezan je apelant da nadoknadi tužiocu troškove upravnog spora u novčanom iznosu, precizno navedenom u izreci presude (stav 2).
8. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda od 29. septembra 2017. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 03 0 U 015767 17 Uvp od 15. augusta 2019. godine apelantov zahtjev odbacio.
9. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje apelant osporio zakonitost presude Kantonalnog suda u dijelu u kojem je obavezan na plaćanje troškova postupka zato što osporenom presudom nije riješena upravna stvar, odnosno nije konačno odlučeno o tužiočevom zahtjevu, te je u vezi s tim apelant predložio da se zahtjev za vanredno preispitivanje uvaži i stav 2. izreke osporene presude ukine. Vrhovni sud je dalje naveo da je prethodno ispitao da li postoje procesno-pravne pretpostavke za meritorno rješavanje zahtjeva za vanredno preispitivanje. U vezi s tim je naveo da Zakon o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke mogu same preduzimati radnje u upravnim sporovima (konkretno za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje). Zatim je naveo da se u predmetnoj pravnoj stvari, u smislu člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 301b. st. 1. i
2. ZPP propisano da stranka može podnijeti reviziju posredstvom punomoćnika koji je advokat, a izuzetno od stava 1. ovog člana stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju reviziju kao punomoćnik može podnijeti lice koje je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlašteno zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit. Vrhovni sud je naveo da je zahtjev za vanredno preispitivanje podnijela H. Dž. (apelantova šefica Sektora za sistem i provođenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja), te da je pozvao H. Dž. da u određenom roku dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu u skladu s citiranim odredbama ZPP. Vrhovni sud je naveo da je H. Dž. podneskom obavijestila sud da dostavlja dopunu zahtjeva za vanredno preispitivanje, koji je potpisao stručni saradnik – kontrolor S. Ć. M. (diplomirani pravnik) i dokaz o položenom pravosudnom ispitu. Vrhovni sud je naveo da se u spisu ne nalazi dokaz o položenom pravosudnom ispitu. S obzirom na to da do dana donošenja ove odluke nije dostavljen dokaz o položenom pravosudnom ispitu podnosioca zahtjeva, što je uvjet da bi stranka sama mogla podnijeti vanredni pravni lijek, odnosno zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, Vrhovni sud je istakao da je u skladu s odredbama člana 247. stav 2. ZPP kojima je propisno da je revizija nedozvoljena ako nije izjavljena posredstvom punomoćnika iz člana 301b. stav 1. ovog zakona ili ako ju je izjavilo lice koje nije ovlašteno na podnošenje revizije, zahtjev za vanredno preispitivanje, shodnom primjenom člana 44. stav 1. ZUS-a, odbacio kao zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
10. Apelant je naveo da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i granice ograničenja korištenja prava iz člana 18. Evropske konvencije. Također je naveo da su mu prekršena prava iz čl. 2, 7, 8. i 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
11. Apelant je naveo da je iskoristio pravo da u zakonom ostavljenom roku ospori presudu Kantonalnog suda u dijelu oduke o troškovima postupka putem vanrednog pravnog lijeka (zahtjev za vanredno preispitivanje), koji je rješenjem Vrhovnog suda odbačen. Apelant je naveo da se takvim stavom Vrhovnog suda uskraćuje pravo na podnošenje ovog pravnog lijeka ukoliko nije ispunjen uvjet iz člana 301b. ZPP (dokaz o položenom pravosudnom ispitu), čije odredbe primjenjuje Vrhovni sud prilikom ocjene uvjeta za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje, te je na taj način ugrožen institut sudske zaštite. Zatim je naveo da se u slučaju uvjeta koje stranka treba ispuniti kako bi mogla podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje ne radi o pravnoj praznini koju treba popuniti odredbama ZPP. Apelant je naveo da strukturalne razlike upravnog spora i parničnog postupka ne omogućavaju neposrednu primjenu pojedinih odredbi parničnog postupka u upravnom sporu i nalažu oprez u tumačenju šta bi trebala značiti odgovarajuća, odnosno shodna primjena odredbi u različitim postupcima. Apelant je naveo da je primjena odredbe člana 301b. ZPP isključivo predviđena u parničnim postupcima, te je ukazao da je primjenom navedene zakonske odredbe, u vezi s odredbama člana 247. stav 2. ZPP, značajno sužena mogućnost za vanredno preispitivanje sudskih odluka. Apelant smatra da ovakva primjena zakona ograničava pravo na pristup sudu, pravnu pomoć, dovodi u pitanje ravnopravnost stranaka. Apelant je naveo da je odluka Vrhovnog suda proizvoljna, bez utemeljenja na pozitivnim zakonskim propisima, pa je predložio da se apelacija usvoji i ukine osporeno rješenje, te predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
b)Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo je osporeno rješenje doneseno na osnovu zauzetog pravnog shvaćanja Upravnog odjeljenja, a koji stav je 11. marta 2020. godine stavljen van snage.
13. Kantonalni sud je naveo da su osnovani apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje jer je odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu. Zatim je naveo da je osnov za uskraćivanje ovog prava Vrhovni sud našao u odredbama člana 301.b st. 1. i 2. ZPP. Kantonalni sud smatra da navedene odredbe nisu primjenjive jer za uskraćivanje prava strankama na pristup sudu ne daju bilo kakve razloge.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 41.
Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke […] Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.
Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.
Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Član 42. st. (1) i (2) Zahtjev za vanredno preispitivanje predaje se na način određen u članu 19. ovog Zakona kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev.
Zahtjev i stava 1.ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev.
Član 44. stav (1) Nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud odbacit će rješenjem.
Član 46.
Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 41. ovog Zakona.
Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.
Ako Vrhovni sud Federacije ukine sudsku odluku predmet vraća kantonalnom sudu čija je odluka ukinuta, a ako kantonalni sud ukine sudsku odluku predmet vraća vijeću iz stava 3. člana 42. ovog Zakona, odnosno sudiji pojedincu čija je odluka ukinuta. Taj sud, odnosno vijeće ili sudija pojedinac dužni su da izvedu sve procesne radnje, da rasprave pitanja na koja im je ukazao nadležni sud i da donesu odgovarajuću odluku.
Ostale odredbe postupka Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Revizija Član 237. stav (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
Član 247. st. (1) i (2) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.
Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. ovog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.
Član 301b.
Stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat.
Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit" VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju apelacijom se osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 03 0 U 015767 17 Uvp od 15. augusta 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 03 0 U 015767 17 Uvp od 15. augusta 2019. godine apelant podnio 11. oktobra 2019. godine, Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati datum kada je apelant primio rješenje Vrhovnog suda. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant tvrdi da mu je rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i granice ograničenja korištenja prava iz člana 18. Evropske konvencije. Također je naveo da su mu prekršena prava iz čl. 2, 7, 8. i 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
21. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Ustavni sud uočava da je predmetni postupak okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda kojim je odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje (koji je apelant podnio posredstvom šefa Sektora za sistem i provođenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja) podnesen protiv odluke Kantonalnog suda u dijelu u kojem je apelant obavezan da tužiocu nadoknadi troškove postupka. Ustavni sud ukazuje da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka posmatra kao dio utvrđivanja građanskih prava i obaveza, tako da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv.
24. Apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zato što je Vrhovni sud podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje odbacio proizvoljnom primjenom odredbi ZUS-a i ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa.
26. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud, odlučujući o podnesenom zahtjevu za vanredno preispitivanje, imao u vidu odredbe člana 55. ZUS-a kojima je propisana shodna primjena odgovarajućih odredbi ZPP ukoliko ZUS ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima. Nadalje, da je na osnovu navedene zakonske odredbe Vrhovni sud primijenio odredbe ZPP kojima su precizirani uvjeti koje stranke moraju ispuniti prilikom podnošenja revizije da bi se smatrale licem ovlaštenim za podnošenje revizije (čl. 247. stav 2. i 301b). U vezi s tim, iz obrazloženja osporene odluke slijedi zaključak da u konkretnom slučaju nije dostavljen dokaz o položenom pravosudnom ispitu za lice koje je u apelantovo ime podnijelo zahtjev za vanredno preispitivanje, pa je u skladu sa članom 44. stav 1. ZUS-a zahtjev za vanredno preispitivanje odbačen kao zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice. Dakle, u konkretnom slučaju Vrhovni sud je zaključio da ZUS ne sadrži odredbe o uvjetima pod kojima stranke mogu same podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje, pa je u skladu sa članom 55. ZUS-a shodno primijenio odredbe ZPP koje se odnose na parničnu sposobnost stranke da podnese reviziju.
27. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o istom pravnom pitanju raspravljao u Odluci broj AP 5055/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda na www.ustavnisud.ba .). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo: „U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je u ZUS-u propisan zahtjev za vanredno preispitivanje kao jedan od pravnih lijekova koji se može koristiti u upravnom sporu. U članu 41. ZUS-a eksplicitno je propisano da ovaj zahtjev može podnijeti 'stranka' protiv pravomoćne odluke donesene u upravnom sporu. Također, ZUS propisuje način na koji se zahtjev za vanredno preispitivanje podnosi (član 42), te postupak po zahtjevu za preispitivanje (čl. 43–46). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja zahtjeva ako ga je podnijelo neovlašteno lice (član 44. stav 1), ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je zahtjev dozvoljen. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije ili usvoji zahtjev. Ako usvoji zahtjev, onda sud može preinačiti osporenu odluku ili je ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje (član 46).“ Zatim je Ustavni sud ukazao: „Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da ZUS 'ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke' mogu izjaviti ovaj pravni lijek, pa se, na osnovu člana 55. ZUS-a, pozvao na odredbe ZPP koje reguliraju pitanje ko je lice ovlašteno za podnošenje revizije. Međutim, Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije posebno obrazložio ovakav stav. Najprije, nije obrazloženo zašto je, uprkos odredbama čl. 41–46. ZUS-a, sud zaključio da taj zakon ne sadrži odredbe o uvjetima za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje, pa se može zaključiti da je taj stav proizvoljan. Osim toga, u odnosu na shodnu primjenu odredbi ZPP o zastupanju, u osporenom rješenju je također izostalo obrazloženje zbog čega sud smatra da je takva shodna primjena opravdana ako se imaju u vidu navedene odredbe ZUS-a. […] Naime, ZUS u članu 55. jasno propisuje shodnu primjenu 'odgovarajuće odredbe' ZPP, samo ako ZUS 'ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima'. Međutim, kako je Ustavni sud već naveo, članom 41. propisano je da zahtjev za vanredno preispitivanje može podnijeti 'stranka', dakle svaka stranka bez ograničenja.“
28. U tom smislu, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio sljedeće: „Stoga nije jasno zbog čega je Vrhovni sud smatrao da se u takvom slučaju može primijeniti analogija s odredbama koje se tiču ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje revizije za koju su opći uvjeti drugačiji, odnosno stroži. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbu člana 55. ZUS-a budući da je pitanje parnične sposobnosti za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje eksplicitno propisano u članu 41. stav 1. ZUS-a, pa nema mjesta shodnoj primjeni ZPP.“
29. Imajući u vidu navedene stavove Ustavnog suda iz Odluke broj AP 5055/18, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbe ZUS-a i ZPP kada je u odnosu na podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje, shodno odredbama člana 55. ZUS-a, primijenio odredbe ZPP (kojima se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju) u situaciji kada ZUS sadrži odredbe kojima je regulirano izjavljivanje tog pravnog lijeka.
30. Stoga, Ustavni sud konstatira da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
31. S obzirom na to da je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na primjenu prava, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje, odnosno ostalih prava na koja se apelant pozvao.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe ZUS-a i ZPP kada je u odnosu na podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje, shodno odredbama člana 55. ZUS-a, primijenio odredbe ZPP kojima se ograničava parnična sposobnost stranke da podnese reviziju budući da ZUS sadrži odredbe kojima je regulirano izjavljivanje tog pravnog lijeka, tj. ko i kako može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević