Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-185/21 (N. S.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-185/21
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 185/21, rješavajući apelaciju Nedžada Sokolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nedžada Sokolića podnesena protiv rješenjā Općinskog suda u Gradačcu br. 28 0 K 056213 21 Kv od 15. januara 2021. godine i 28 0 K 056213 19 K 2 od 11. januara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedžad Sokolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Safet Kikić, advokat iz Gradačca, podnio je 20. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 28 0 K 056213 21 Kv od 15. januara 2021. godine i 28 0 K 056213 19 K 2 od 11. januara 2021. godine. U apelaciji je postavljen i zahtjev za donošenje privremene mjere „kojom će se naložiti hitno puštanje iz pritvora“ apelanta, u kojem se nalazi prema Rješenju broj 28 0 K 056213 19 K 2 od 11. januara 2021. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 25. januara 2021. godine, apelant je 28. januara 2021. godine dopunio apelaciju, te je istovremeno povukao zahtjev za donošenje privremene mjere.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tuzlanski kanton) zatraženo je 30. januara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalno tužilaštvo i Općinski sud su 5. i 11. februara 2021. godine dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. U vrijeme podnošenja apelacije u Općinskom sudu se vodio krivični postupak – u fazi održavanja glavnog pretresa protiv optuženog apelanta po optužnici Kantonalnog tužilaštva broj T03 0 KT 0054249 15 zbog produženog krivičnog djela iz člana 52. stav 1. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Tuzlanskog kantona. Općinski sud (sudija pojedinac), uz pozivanje na član 151. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), 11. januara 2021. godine donio je Rješenje broj 28 0 K 056213 19 K 2 kojim je apelantu na osnovu člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH odredio pritvor. Određeno je da će „pritvor po ovom rješenju trajati jedan mjesec, počev od dana lišenja slobode [apelanta]“.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Općinski sud na ročištu održanom 26. oktobra 2020. godine zakazao nastavak glavnog pretresa za 10. novembar 2020. godine, te da na to ročište (10. novembra) nije pristupio apelant iako je uredno obaviješten o ročištu, niti je svoj izostanak opravdao. Općinski sud je zatim zakazao glavni pretres za 9. decembar 2020. godine sa početkom u 13.00 sati, te izdao naredbu Odjeljenju sudske policije sudova Tuzlanskog kantona u Gradačcu (u daljnjem tekstu: sudska policija) za prinudno dovođenje apelanta. Prema službenoj zabilješci patrole sudske policije broj SP-07-07-4088-DO-1720/20 od 9. decembra 2020. godine, patrola sudske policije nije mogla izvršiti dovođenje apelanta jer ga nisu pronašli na adresi na kojoj je prijavljen, niti operativnim radom na terenu. Navedeno je i da je komandiru stanice sudske policije lice Eldin Salčinović dostavilo medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na apelanta: nalaz i mišljenje ljekara specijaliste od 9. decembra 2020. godine i recept od 9. decembra 2020. godine. Istaknuto je da na nalazu nije konstatirano da je apelant nesposoban za suđenje.
7. U rješenju je dalje navedeno da je Općinski sud sljedeće ročište – nastavak glavnog pretresa zakazao za 22. decembar 2020. godine i da je „također izdao naredbu“ sudskoj policiji za prinudno dovođenje apelanta. U službenoj zabilješci patrole sudske policije broj SP-07-07-4476/20 DO 1816/20 od 22. decembra 2020. godine je konstatirano da patrola nije pronašla apelanta na adresi, a da je lice Elvedin Salčinović izjavilo da „izvodi građevinske radove i da nikog nema kod kuće, putem mobitela kontaktirao apelanta koji je izjavio da će doći u sud“. Nakon toga patrola je kontaktirala apelantovog branioca koji ih je obavijestio „da je apelant zvao da je bolestan i da ima upalu pluća“. Sudska policija je provjerom u Domu zdravlja Gradačac (u daljnjem tekstu: Dom zdravlja) – Odjelu za pulmologiju utvrdila da je apelant bio na pregledu 9. decembra 2020. godine, a ne taj dan, „a općepoznata činjenica je da se upala pluća može odrediti samo na osnovu nalaza ljekara specijaliste pulmologa“. Navedeno je da je na to ročište (22. decembra) pristupio apelantov branilac koji je u sudski spis dostavio nalaz ljekara od 22. decembra 2020. godine (sačinjen u 10.00 sati) na kojem se „također ne konstatira da je apelant nesposoban za suđenje“.
8. Općinski sud je naveo da je sljedeće ročište za glavni pretres zakazao za 30. decembar 2020. godine sa početkom u 11.00 sati i apelantov branilac je, podneskom primljenim u sud 28. decembra 2020. godine, obavijestio sud da apelant nije u mogućnosti pristupiti na zakazani glavni pretres zbog činjenice da mu je zbog zdravstvenog stanja određena samoizolacija u trajanju od sedam do deset dana, a uz podnesak je uložio i kopiju nalaza ljekara Službe hitne medicinske pomoći Doma zdravlja od 28. decembra 2020. godine (09.30 sati), uputnicu specijalisti od 28. decembra 2020. godine, te recept za lijekove. Općinski sud je ponovo 30. decembra 2020. godine izdao naredbu sudskoj policiji za prinudno dovođenje apelanta na ročište za 8. januar 2021. godine, ali sudska policija nije uspjela izvršiti prinudno dovođenje apelanta jer on nije pronađen na datoj adresi, niti operativnim radom na terenu. U vezi s tim je navedeno da je prema službenoj zabilješci broj SP-07- 07-16-DO-8/21 od 8. januara 2021. godine sudska policija dva puta, i to u 7.30 sati i 10.25 sati bila na adresi na kojoj je prijavljen apelant i da na toj adresi niko nije zatečen. Navedeno je i da je nakon odloženog ročišta, 8. januara 2021. godine, apelantov branilac u spis dostavio nalaz ljekara Doma zdravlja na kome se opet ne navodi da apelant nije sposoban za suđenje.
9. Općinski sud je ocijenio neosnovanim braniočev prijedlog da se glavni pretres zakazan za 14. januar 2021. godine u 11.00 sati odgodi kako bi se apelantu omogućilo da pristupi na glavni pretres, te da mu se lično uputi pismeni poziv za glavni pretres. Istaknuto je da je iz stanja u spisu vidljivo da je i „do sada apelant znao kada su zakazana ročišta glavnog pretresa“, te je obično taj dan i odlazio kod ljekara Službe hitne medicinske pomoći Doma zdravlja, a posljednji nalaz od 8. januara 2021. godine u 12.30 sati je izdao Dom zdravlja (piše: Obrazac pregleda pacijenata sa sumnjom ili dokazom infekcijom na Covid-19), koji su izdavali nalaze iz koji ne proizlazi da je apelant nesposoban za suđenje, niti mu je Higijensko-epidemiološka služba, odnosno Služba grada Gradačac, izdala rješenje o izolaciji. Eventualnu nesposobnost za suđenje, prema stavu Općinskog suda, može utvrditi samo sudski vještak kojeg će odrediti sud, a ne ljekar iz Hitne službe Doma zdravlja bez nalaza i mišljenja specijaliste pulmologa. Dakle, kako je zaključio Općinski sud, očigledno je da apelant izbjegava da pristupi na sud i da se krije, a ljekarski nalazi koji se dostavljaju nisu nikakvo opravdanje za nepristupanje u sud na ročišta glavnog pretresa. Kada bi apelant bio tako bolestan da ne može pristupiti na ročište glavnog pretresa tada bi ga patrola sudske policije bar jednom mogla pronaći kod kuće, a „da se i ne govori o ročištu glavnog pretresa 10. novembra 2020. godine“.
10. Iz navedenih razloga Općinski sud je u skladu sa članom 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH apelantu odredio mjeru pritvora. Ukazano je da je opći uvjet za određivanje mjere pritvora da postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret i on proizlazi iz činjenica da je optužnica protiv apelanta potvrđena.
11. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca, Općinski sud (vijeće) donio je Rješenje broj 28 0 K 056213 21 Kv o 15. januara 2021. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. Vijeće je navelo da je 14. januara 20231. godine branilac u žalbi, između ostalog, naveo da se apelant ne krije. Nadalje, „[…] da je u obrazloženju navedeno da optuženi očigledno izbjegava pristupiti sudu, da se krije, pa navedena konstatacija upućuje na primjenu člana 261. stav 2. ZKPFBiH. Da bi sud mogao primijeniti taj zakonski osnov za određivanje pritvora potrebno je da je optuženi uredno pozvan, da ne dođe na glavni pretres i da ne opravda izostanak. U konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan od tih uvjeta jer optuženom nisu upućeni pismeni pozivi na glavni pretres koji je zakazan za 22. i 30. decembar 2020. godine, niti 8. januar 2021. godine. Stoga nije bilo ni zakonito izdavanje naredbe za njegovo dovođenje jer nisu ispunjene okolnosti iz člana 139. stav l. ZKPFBiH“. Vijeće je ocijenilo neosnovanim žalbeni navod apelantovog branioca da je rješenje o određivanju pritvora apelantu doneseno na osnovu člana 151. stav l. ZKPFBiH jer iz izreke predmetnog rješenja nesumnjivo proizlazi da je „mjera pritvora izrečena na osnovu člana 146. stav l. tačka a) ZKPFBiH“, kao i navod da apelant nije uredno pozvan na glavne pretrese koji su zakazani 22. i 30. decembar 2020. godine i 8. januar 2021. godine.
12. Istaknuto je da su u ovom predmetu više puta zakazivani glavni pretresi. Na glavnom pretresu koji je održan 26. oktobra 2020. godine u prisustvu zastupnika optužbe, apelanta i njegovog branioca, sud je donio rješenje kojim se upravlja postupkom i kojim je glavni pretres odložen za 10. novembar 2020. godine sa početkom u 10.00 sati, o čemu su usmeno obaviješteni prisutni zastupnik optužbe, apelant i njegov branilac. Oni su svojim potpisima potvrdili da su o tome upoznati i upozoreni da pismene pozive za glavni pretres za navedeni dan neće dobiti. Kako apelant nije pristupio u sud na navedeno ročište za glavni pretres, iako je uredno obaviješten o njemu, i kako svoj izostanak nije opravdao, a što proizlazi iz navedenog zapisnika s glavnog pretresa, to je sud izdao naredbu da se apelantovo prisustvo pred sudom na sljedeće ročište zakazano ga 9. decembar 2020. godine osigura prinudnim dovođenjem od strane sudske policije. Kako službenici sudske policije nisu mogli pronaći apelanta na adresi na kojoj je prijavljen, niti operativnim radom na terenu, sljedeće ročište zakazano je za 22. decembar 2020. godine, te je rješenjem suda određeno da se apelantovo prisustvo osigura njegovim prinudnim dovođenjem s obzirom na to da je prema službenim zabilješkama patrole sudske policije od 22. decembra 2020. godine ponovo konstatirano da apelanta nisu pronašli na navedenoj adresi, te da ga je Elvedin Salčinović kontaktirao telefonom i da je izjavio da će doći pred sud. Međutim, ni na navedeno ročište nije pristupio, ali je u sudski spis dostavio nalaz od ljekara od 22. decembra 2020. godine sačinjen u 10.00 sati. Zbog toga je sud donio rješenje kojim se taj glavni pretres odlaže za 30. decembar 2020. godine, o čemu je apelantov branilac „usmeno obaviješten“, a sud odredio da će se apelantovo prisustvo na glavnom pretresu osigurati prinudnim dovođenjem jer je uredno obaviješten o glavnom pretresu, ali se na njega nije odazvao“, pa je glavni pretres odložen za 8. januar 2021. godine, o čemu je također uredno obaviješten zastupnik optužbe, kao i apelantov branilac, a apelantovo prisustvo pred sudom će se osigurati prinudnim dovođenjem.
13. Vijeće je istaklo da iz spisa nesumnjivo proizlazi da su službenici sudske policije o svakom postupanju s ciljem dovođenja apelanta pred sud sačinili službene zabilješke, iz kojih proizlazi da apelanta nisu mogli pronaći na kućnoj adresi, kao ni operativnim radom na terenu, iako su više puta za svako zakazano ročište dolazili na adresu apelantovog prijavljenog prebivališta i boravišta, gdje nisu pronašli nikog. Imajući u vidu navedeno, mišljenje je i vijeća da je, suprotno braniočevoj tvrdnji, apelant „uredno obaviješten o ročištu za glavni pretres koji je zakazan za 10. novembar 2020. godine na koji se nije odazvao, niti izostanak opravdao, pa je sud naredbu da se dovede prinudnim putem izdao u skladu s odredbama člana 139. st. l., 3. i 4. ZKPFBiH“, te za svako naredno ročište na koje se nije odazvao, „pa nije bilo potrebno apelanta pozivati pismenim putem“, kako to branilac navodi u žalbi.
14. Naime, apelant je „očigledno znao kada su zakazana ročišta za glavni pretres jer to proizlazi iz stanja spisa“, a posebno iz službenih zabilješki sudske policije u čijem prisustvu je Elvedin Salčinović telefonskim putem pozvao apelanta koji je rekao da će pristupiti sudu na glavni pretres zakazan za 22. decembar 2020. godine, pa je i na taj način bio upoznat o ročištu, a ni na to ročište nije pristupio, niti izostanak pravovremeno opravdao. Istina je, kako je navelo vijeće, da je u sudski spis uložena apelantova medicinska dokumentacija o njegovom zdravstvenom stanju, ali ne prije samog ročišta za glavni pretres, osim za ročište zakazano za 30. decembar 2020. godine, jer to proizlazi iz zapisnika o glavnom pretresu. Indikativno je da se ljekaru Službe hitne medicinske pomoći Doma zdravlja apelant javljao upravo na dane kada su glavni pretresi bili zakazani.
15. Ustavni sud konstatira da iz dokumentacije koju je dostavio apelant i Općinski sud proizlazi da je apelant, po osporenom rješenju, lišen slobode 12. januara 2021. godine, te da je zatim: •Općinski sud 22. januara 2021. godine, van ročišta, po prijedlogu odbrane, donio Rješenje broj 28 0 K 056213 19 K 2. Tim rješenjem je apelantu ukinut pritvor određen Rješenjem broj 28 0 K 056213 19 K2 od 11. januara 2021. godine i određeno da se apelant ima odmah pustiti na slobodu. Istovremeno je apelantu, zbog postojanja okolnosti iz člana 140. st. 1. i 2. ZKPFBiH, sud izrekao mjeru zabrane – napuštanja boravišta – kuće i dvorišta na navedenoj adresi, uz opisni izuzetak. U obrazloženju je navedeno da je Rješenjem broj 28 0 K 056213 19 K 2 od 11. januara 2021. godine apelantu određena mjera pritvora u trajanju od jednog mjeseca, a na osnovu člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, i koji može trajati do 12. februara 2021. godine do 16.30 sati. Općinski sud je naveo da se apelant već deset dana nalazi u pritvoru, na ročištu pred sudom je obećao da će se uredno javljati na sva naredna ročišta glavnog pretresa, uz saglasnost da mu se odredi pritvor ako to ne učini, te je stoga sud našao da se i opisanom mjerom zabrane može osigurati apelantovo prisustvo na suđenju.
•Općinski sud je zatim 1. februara 2021. godine donio Rješenje broj 28 0 K 056213 19 K 2 kojim je apelantu ukinuta mjera zabrane određena Rješenjem broj 28 0 K 056213 19 K 2 od 22. januara 2021. godine. U obrazloženju je navedeno da je glavni pretres završen i donesena presuda kojom je apelant oslobođen optužbe u ovoj pravnoj stvari, te koja je objavljena 1. februara 2021. godine. Stoga su, kako je navedeno, prestali razlozi za trajanje mjere zabrane.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka b) i stav 4. i člana 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da su osporena rješenja kojim mu je određen pritvor potpuno nezakonita i donesena protivno odredbama ZKPFBiH. Ističe da je sud u pogledu osiguranja apelantovog prisustva na glavnom pretresu primijenio samo represivne mjere, prvo prinudnog dovođenja, a zatim i pritvora, postupajući protivno odredbama člana 137. st. 1. i 2. ZKPFBiH. Nesporno je da je mjera prinudnog dovođenja na glavni pretres od 9. decembra 2020. godine određena na glavnom pretresu od 10. novembra 2020. godine bila zakonita jer se apelant nije odazvao iako je bio uredno pozvan. Apelant smatra da mu je sud samo tada i u tom momentu „zakonito mogao odrediti pritvor“, uz primjenu člana 261. stav 2. ZKPFBiH. Međutim, nakon toga takvu mogućnost sud više nije mogao jer naredbe za prinudno dovođenje apelanta na glavne pretrese zakazane za 22. i 30. decembar 2020. godine i 8. januar 2021. godine više nisu bile zakonite. Nisu bile zakonite zbog činjenice da sud nije postupio u skladu sa članom 138. stav l. ZKPFBiH, te uputio apelantu pismeni poziv za glavne pretrese od 22. i 30. decembra 2020. godine i 8. januara 2021. godine, pa stoga sud nije ni mogao utvrditi postojanje okolnosti iz člana 139. stav l. ZKPFBiH da bi izdao naredbu za prinudno dovođenje. Pozivanje suda na urednost prijema poziva za glavni pretres od 10. novembra 2020. godine kao osnov za izdavanje svih kasnijih naredbi, pa i samog pritvora, nije relevantno. Smatra tendencioznim stav suda da je „navodno znao kada se održavaju glavni pretresi, pa da je to vrijeme koristio za odlazak ljekaru“, pogotovo što ZKPFBiH ne poznaje takav subjektivni odnos optuženog prema datumu održavanja glavnog pretresa, za koji mu pismeni poziv uopće nije upućen. Međutim, čak i da je to tačno, apelant je urednom ljekarskom dokumentacijom opravdavao svoje nedolaske. Ukoliko je sud sumnjao u vjerodostojnost ljekarske dokumentacije, onda je trebalo odrediti medicinsko vještačenje, a ne proizvoljno zaključivati da zbog toga apelant očigledno izbjegava pristup sudu i da se krije jer sud nema stručnosti u oblasti medicine. Podnesenom žalbom ukazano je i da u konkretnom slučaju uređujući sudija Općinskog suda nema ni funkcionalnu nadležnost da donosi rješenje o pritvoru na osnovu člana 151. stav l. ZKPFBiH, već da je to eventualno mogao učiniti jedino pozivanjem na član 261. st. 1. i 2. ZKPFBiH, a da ni za primjenu tog člana nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke, što je očigledno, te da je zbog svega počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH. Kao ilustraciju „nezakonitog rada suda i njegovog odnosa prema apelantu, navodi se i činjenica da je branilac saznao za rješenje o pritvoru tek nakon tri dana, da je apelant lišen slobode i da se nalazi u pritvoru, nakon četiri dana“. U odgovoru na apelaciju Općinski sud se nije posebno izjašnjavao na istaknute navode iz apelacije, izuzev što je ukazao da je apelantu pritvor ukinut i da je apelant pušten na slobodu uz izrečene mjere zabrane koje su, također, ukinute. Općinski sud je dostavio odluke od 22. januara i 1. februara 2021. godine. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da je Općinski sud apelantu odredio pritvor zbog neodazivanja na poziv suda, dakle ne po prijedlogu Kantonalnog tužilaštva. Istaklo je da smatra kako je određivanje mjere pritvora apelantu bilo opravdano cijeneći pri tome činjenice da je apelant očigledno izbjegavao redovan dolazak na sud, da postoji opasnost od zastare krivičnog gonjenja, te da je apelant veoma kratko vrijeme boravio u pritvoru.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 137. st. (1) i (2) Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jemstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
Član 138. st. (1) i (2) Dostavljanje i sadržaj poziva (1) Prisutnost optuženog pri izvršenju radnji u krivičnom postupku obezbjeđuje se njegovim pozivanjem.
(2) Pozivanje se vrši dostavljanjem zatvorenog pisanog poziva koji sadrži: naziv organa koji poziva, ime i prezime optuženog, naziv krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, mjesto gdje optuženi treba da dođe, dan i sat kad treba da dođe, naznačenje da se poziva u svojstvu optuženog i upozorenje da će u slučaju nedolaska biti prinudno doveden, [...].
Član 139. st. (1) i (3) Naredba za dovođenje (1) Naredbu da se optuženi dovede može izdati sud ako je doneseno rješenje o pritvoru ili ako uredno pozvani optuženi ne dođe, a svoj izostanak ne opravda, ili ako se nije moglo izvršiti uredno dostavljanje poziva, a iz okolnosti očigledno proizlazi da optuženi izbjegava prijem poziva.
(3) Naredbu za dovođenje izvršava sudska policija.
Član 146. stav (1) tačka a) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Član 151. stav (1) Pritvor poslije potvrđivanja optužnice Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. [...]. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
Član 261.
Nedolazak optuženog na glavni pretres (1) Ako je optuženi uredno pozvan, a na glavni pretres ne dođe niti svoj izostanak opravda, sudija odnosno predsjednik vijeća će odgoditi glavni pretres i narediti da se optuženi na idući glavni pretres prinudno dovede. Ako do privođenja optuženi opravda izostanak, sudija odnosno predsjednik vijeća će opozvati naredbu o prinudnom dovođenju.
(2) Ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudom dovođenje nije uspjelo, sudija odnosno predsjednik vijeća može optuženom odrediti pritvor.
(3) Protiv rješenja o određivanju pritvora dozvoljena je žalba koja ne odlaže njegovo izvršenje.
(4) Ako ne bude ranije ukinut pritvor traje do objavljivanja presude a najduže 30 dana.
Član 262.
Zabrana suđenja u odsustvu Optuženom se ne može suditi u odsustvu.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj 28 0 K 056213 21 Kv od 15. januara 2021. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 15. januara 2021. godine, a da je apelant podnio apelaciju 20. januara 2021. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka b) i stav 4. i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, u apelaciji su istaknuti navodi koji se suštinski odnose na pravo na ličnu slobodu i sigurnost, a ne na pravo na pravično suđenje, te će stoga Ustavni sud i ispitati apelantove navode u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
24. Član 5. stav 1. tač. b ) i c) i stav 4. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[…]
b) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga ili radi osiguranja ispunjenja bilo koje obaveze propisane zakonom;
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
25. Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije koja mu je dostavljena (uključujući i rješenje od 22. januara 2021. godine) proizlazi da je apelant, po osporenom rješenju od 11. januara 2021. godine, bio u pritvoru u trajanju od deset dana, dakle da je lišen slobode 12. januara 2021. godine u 16.30 sati, a pušten na slobodu 22. januara 2021. godine. U rješenju kojim je apelantu određen pritvor je navedeno da se pritvor određuje na osnovu člana 151. ZKPFBiH zbog toga što je sud smatrao da apelant izbjegava da dođe na glavni pretres, odnosno, kako je navedeno, „iz razloga propisanih članom 146. stav (1) tačka a) ZKPFBiH“.
26. Budući da apelant tvrdi da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje takvog rješenja, te uzimajući u obzir činjenicu da je apelant po tom rješenju bio lišen slobode, Ustavni sud će ispitati apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je osporeno rješenje, kojim je apelantu određen pritvor, doneseno u svrhu osiguranja apelantovog prisustva glavnom pretresu. Slijedom toga, Ustavni sud konstatira da ovaj predmet spada u one koje treba ispitati na osnovu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije budući da je svrha pritvora određenog apelantu bila da ga se dovede pred nadležnu „sudsku vlast“ zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo. Ustavni sud podsjeća da je stavom 1. tačka c) člana 5. Evropske konvencije, između ostalog, propisano da niko ne smije biti lišen slobode, osim u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo. Ustavni sud naglašava da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pitanja određivanja pritvora zbog neodazivanja na pozive suda u toku vođenja krivičnog postupka razmatrao prema članu 5. stav 1.c. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Harkmann protiv Estonije, presuda od 11. jula 2006. godine, tač. 33–35; Krnjak protiv Hrvatske, presuda od 28. juna 2011. godine, tačka 33.), te će stoga i apelantove navode ispitati u skladu s tom tačkom stava 1. člana 5. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. Evropske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora biti „zakonito“. Nijedno lišenje slobode neće biti zakonito ako nije obuhvaćeno jednom od dopuštenih osnova navedenih u tač. od (a) do (f) člana 5. stav 1. (Khlaifia i drugi protiv Italije [VV], stav 88). Kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, saglasnost s domaćim pravom nije dovoljna jer član 5. stav 1. dodatno zahtijeva i da svako lišavanje slobode treba biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. zaštitom pojedinca od arbitrarnosti. Ovdje nije u pitanju samo „pravo na slobodu“, već i „pravo na sigurnost“ (vidi Evropski sud, pored ostalih, Bozano protiv Francuske, 18. decembar 1986. godine, stav 54, serija A, broj 111, Wassink protiv Holandije, 27. septembar 1990. godine, stav 24, serija A, broj 185-A). Fundamentalno načelo je da lišavanje koje je arbitrarno ne može biti u skladu sa članom 5. stav 1. i da se pojam „arbitrarnosti“ u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije proširuje i mimo nedostatka poštovanja nacionalnog prava tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti s Evropskom konvencijom (vidi Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), broj 13229/03, stav 67, 29. januar 2008. godine).
28. Evropski sud je postavio načela mjerodavna za ispitivanje prigovora podnosilaca zahtjeva na osnovu člana 5. stav 1. Konvencije u presudi Mooren (vidi Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke [GC] broj 11364/03, ECHR 2009, Haždi protiv Hrvatske broj 42998/08 od 1. jula 2010. godine, stav 24). U vezi s načelima koja se primjenjuju na ispitivanje poštovanja domaćeg prava, Evropski sud je istakao da iako je u prvom redu na domaćim vlastima, i to sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, nepoštovanje domaćeg prava povlači za sobom, na osnovu člana 5. stav 1, povredu Evropske konvencije i sud, stoga, može i treba preispitati da li je bilo poštovano to pravo (Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 10. juna 1996. godine, stav 41). Međutim, Evropski sud je pojasnio da, naročito u svojoj novijoj sudskoj praksi, svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini sâm taj pritvor kao takav nezakonitim u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Za ocjenu poštovanja člana 5. stav 1. Evropske konvencije treba učiniti osnovno razlikovanje između ex facie nevaljanih rješenja kojima se određuje pritvor – na primjer onih koje je donio sud u prekoračenju svoje nadležnosti (vidi Evropski sud, Marturana protiv Italije, broj 63154/00, od 4. marta 2008. godine, stav 78), ili onih u kojima zainteresirana stranka nije dobila propisnu obavijest o ročištu (…) – i rješenja o određivanju pritvora koja su prima facie valjana i izvršiva, osim i dok ih ne ukine viši sud. Rješenje o određivanju pritvora mora se smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „veliku i očitu nepravilnost“ u izuzetnom smislu naznačenom u sudskoj praksi suda (…). Stoga, osim ako predstavljaju veliku i očitu nepravilnost, nedostatke rješenja kojim je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U pogledu standarda koji se primjenjuju na pitanje arbitrarnosti pritvora, Evropski sud je ukazao da „…opće načelo uspostavljeno u sudskoj praksi je da će pritvor biti 'arbitraran' kada, uprkos tome što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu, postoji element mala fides na strani vlasti (uporedi predmete Bozano protiv Francuske, 18. decembar 1986, stav 59, serija A, broj 111 i već citirani predmet Saadi, stav 69), ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise (vidi već citirani predmet Benham, stav 47). Dalje, u kontekstu tačke c) člana 5. stava 1. obrazloženje odluke kojom je određen pritvor mjerodavan je činilac pri utvrđivanju da li se pritvor nekog lica mora smatrati arbitrarnim…“
29. Slijedeći navedeno, prvo pitanje na koje je potrebno odgovoriti jeste da li je apelantovo lišavanje slobode bilo u skladu s materijalnim i proceduralnim pravilima domaćeg zakona. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da nisu bili ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora, Ustavni sud primjećuje da je u osporenom rješenju kojim je apelantu određen pritvor navedeno da se ono donosi na osnovu člana 151. stav 1. ZKPFBiH. Ustavni sud ukazuje da je tim članom propisana mogućnost određivanja pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Budući da je u vrijeme donošenja osporenog rješenja krivični postupak koji se vodio protiv apelanta i u kojem je doneseno osporeno rješenje bio u fazi održavanja glavnog pretresa, za Ustavni sud nije sporno pozivanje Općinskog suda na navedeni član ZKPFBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen zbog razloga koji su propisani u članu 261. ZKPFBiH, mada se sud u osporenom rješenju nije eksplicitno pozvao na taj član ZKPFBiH. Tim članom je propisano postupanje suda u slučaju nedolaska optuženog (što je nesporno apelant bio) na glavni pretres. Ustavni sud ukazuje da je stavom (1) tog člana propisano: „Ako je optuženi uredno pozvan, a na glavni pretres ne dođe, niti svoj izostanak opravda, sudija [...] će odgoditi glavni pretres i narediti da se optuženi na idući glavni pretres prinudno dovede. Ako do privođenja optuženi opravda izostanak, sudija odnosno predsjednik vijeća će opozvati naredbu o prinudnom dovođenju”, dok je stavom (2) istog člana propisano: „Ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudom dovođenje nije uspjelo, sudija [...] može optuženom odrediti pritvor.”
30. Ustavni sud konstatira da je prisustvo optuženog na glavnom pretresu obavezno s obzirom na to da je isključena mogućnost suđenja u njegovom odsustvu (član 262. ZKPFBiH). Zbog toga je obaveza suda da prisustvo optuženog na glavnom pretresu osigura, i to prije svega njegovim pozivanjem u skladu sa članom 138. stav 1. ZKPFBiH. Ukoliko optuženi ne pristupi na glavni pretres, protiv njega se mogu preduzeti prinudne mjere, ali samo pod uvjetom da je uredno i blagovremeno pozvan na glavni pretres, te poučen o posljedicama neopravdanog izostanka s glavnog pretresa u skladu sa članom 138. stav 2. ZKPFBiH. Posljedično tome, ako je optuženi uredno pozvan, a ne pristupi na glavni pretres niti svoj izostanak opravda, sudija odnosno predsjednik vijeća će na osnovu ovlaštenja iz člana 261. stav 1. ZKPFBiH odložiti glavni pretres i izdati naredbu sudskoj policiji da optuženog na idući glavni pretres prinudno dovede. Istim stavom tog člana je propisano i da u navedenim procesnim situacijama postoji mogućnost da optuženi naknadno opravda svoj nedolazak na glavni pretres (npr. zbog bolesti), te da će sudija odnosno predsjednik vijeća, ako ocijeni da je optuženi opravdano izostao s glavnog pretresa ili ga napustio, opozvati naredbu za prinudno dovođenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je stavom 2. člana 261. ZKPFBiH propisano: „Ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudom dovođenje nije uspjelo, sudija odnosno predsjednik vijeća može optuženom odrediti pritvor.” Dakle, iz navedenog člana proizlazi da je za takvo određivanje pritvora optuženom potrebno kumulativno ispunjenje tri uvjeta: da je optuženi uredno pozvan na glavni pretres; da očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres, što je faktičko pitanje koje se ocjenjuje prema okolnostima konkretnog slučaja, a u pravilu pretpostavlja ponašanje optuženog usmjereno na nedolaženje na glavni pretres; i da prinudno dovođenje nije uspjelo. Određivanju pritvora po ovom osnovu mora, dakle, prethoditi neuspješna primjena jedne blaže mjere za osiguranje prisustva optuženog na glavnom pretresu – prinudnog dovođenja.
31. Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud primjećuje da je na ročištu održanom 26. oktobra 2020. godine Općinski sud zakazao nastavak glavnog pretresa za 10. novembar 2020. godine, o čemu je apelant uredno obaviješten. Međutim, apelant, iako uredno obaviješten, nije pristupio na to ročište, niti je svoj izostanak opravdao, te je sudija, u skladu sa članom 261. stav 1. ZKPFBiH, odgodio glavni pretres za 9. decembar 2020. godine i naredio da se apelant na taj glavni pretres prinudno dovede. Dakle, Općinski sud je u toj fazi u potpunosti postupio u skladu sa članom 261. stav 1. ZKPFBiH. Ustavni sud, dalje, zapaža da sudska policija 9. decembra 2020. godine nije pronašla apelanta, o čemu je obavijestila sud. Općinski sud je ponovno zakazao ročište za 22. decembar 2020. godine i ponovio naredbu sudskoj policiji da se apelantovo prisustvo ponovo „osigura njegovim prinudnim dovođenjem“, koja ni za to ročište nije pronašla apelanta, te je i to ročište (22. decembra 2020. godine) odloženo za 30. decembar 2020. godine, o čemu je apelantov branilac „usmeno obaviješten“, a sud odredio da će se apelantovo prisustvo na glavnom pretresu osigurati prinudnim dovođenjem „jer je uredno obaviješten o glavnom pretresu, ali se na njega nije odazvao“, na koje apelant ponovo nije doveden, te je glavni pretres odložen za 8. januar 2021. godine, o čemu je također uredno obaviješten zastupnik optužbe, kao i apelantov branilac, a određeno je da će se apelantovo prisustvo pred sudom osigurati prinudnim dovođenjem. Dakle, Općinski sud je naveo da, nakon što je apelant uredno obaviješten o održavanju ročišta koje se trebalo održati 10. novembra 2020. godine, ni na jedno od sljedećih ročišta nije pristupio mada je, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, bio upoznat o njihovom održavanju, ali ni na jedno od tih ročišta nije pristupio, niti ga je sudska policija uspjela pronaći na adresi gdje je živio. Slijedom toga, budući da prinudno dovođenje nije „uspjelo“, Općinski sud je apelantu odredio pritvor donošenjem osporenog rješenja.
32. Pitanje koje treba rješavati u ovom predmetu jeste je li Općinski sud postupao proizvoljno kada je odredio pritvor apelantu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odredio pritvor apelantu jer je izbjegavao doći na suđenje. Ustavni sud zapaža i da je apelantov branilac obavještavao Općinski sud da je apelant dva puta bio kod ljekara, ali je Općinski sud u vezi s tim naveo da je u sudski spis uložena apelantova medicinska dokumentacija o njegovom zdravstvenom stanju, ali ne prije samog ročišta za glavni pretres, osim za ročište zakazano za 30. decembar 2020. godine jer to proizlazi iz zapisnika o glavnom pretresu. Općinski sud je istakao da je indikativno da se ljekaru Službe hitne medicinske pomoći Doma zdravlja apelant javljao upravo na dane kada su glavni pretresi bili zakazani, te da iz njih ne proizlazi da je apelant nesposoban za suđenje.
33. Prema mišljenju Ustavnog suda, Općinski sud je pažljivo ispitao apelantovu situaciju i zaključio da apelant izbjegava pojavljivanje na suđenju (koje se približavalo svom završetku), koji zaključak se ni u kom pogledu ne čini proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni preduvjeti za određivanje pritvora apelantu, propisanog članom
261. ZKPFBiH. Okolnost da Općinski sud u osporenom rješenju nije eksplicitno naveo da smatra kako je ponovni neuspjeh u dovođenju apelanta, koji zna da je bio uredno pozvan na prvi pretres, zapravo „izbjegavanje da dođe na glavni pretres“ i da su time ispunjeni zakonski uvjeti za pritvor, prema mišljenju Ustavnog suda, ne predstavlja veliku i očitu nepravilnost u donošenju odluke budući da okolnost kako apelant izbjegava da dođe na suđenje, zbog čega mu je i određen pritvor, implicite proizlazi iz svih okolnosti konkretnog predmeta bliže opisanih u činjeničnom dijelu ove odluke. Ustavni sud smatra da je Općinski sud dao odgovarajuće i valjane razloge za pritvor određen apelantu i pojasnio ga pozivanjem na konkretne okolnosti predmeta i dokaze koji su mu bili na raspolaganju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji velika i očita nepravilnost u donošenju rješenja kojim je apelantu određen pritvor i da je osporeno rješenje o pritvoru „zakonito“. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
34. U vezi s apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira da lice lišeno slobode mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“ taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. decembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njihovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe vijeću protiv rješenja Općinskog suda, o kojoj je vijeće odlučilo u kratkom vremenskom roku, pri čemu je razmotrilo apelantove žalbene navode i dalo razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije kada je, u okolnostima konkretnog slučaja, apelantovo lišavanje slobode bilo zakonito jer je preduzeto uz obavezu poštovanja proceduralnih pravila ZKPFBiH, pri čemu nema ništa što ukazuje na kršenje garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević