Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2975/19 (M. C.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Krivični postupak
- Naknada
- Troškovi i izdaci
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Opća zabrana diskriminacije
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2975/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2975/19, rješavajući apelaciju Milice Cvijanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milice Cvijanović podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 022518 19 Kv2 od 17. maja 2019. godine u odnosu na član 1.
Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milice Cvijenović podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 022518 19 Kv2 od 17. maja 2019. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/4.
Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milica Cvijanović (u daljnjem tekstu: apelantica), advokat iz Banjaluke, podnijela je 17. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 022518 19 Kb2 od 17. maja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda zatraženo je 18. novembra 2020. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Odlučujući o zahtjevu apelantice kao branioca po službenoj dužnosti osuđenog N.B. u krivičnom predmetu za isplatu nagrade i nužnih izdataka za radnje preduzete u tom postupku, Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 0022518 18 K od 6. februara 2019. godine apelantici odredio nagradu po tom osnovu u iznosu od 2.907,50 KM. Istim rješenjem je određeno da će se naznačeni iznos nakon pravosnažnosti ovog rješenja isplatiti apelantici iz budžetskih sredstava suda, na njen žiro-račun kod naznačene banke.
6. Okružni sud je u rješenju naveo da je apelantica rješenjem tog suda od 12. oktobra 2017. godine postavljena za branitelja po službenoj dužnosti N.B. protiv kojeg je krivični postupak pred tim sudom pravosnažno okončan osuđujućom presudom od 10. aprila 2018. godine. Iz rješenja proizlazi da je apelantica tom sudu 25. septembra 2018. godine podnijela troškovnik za isplatu nagrade i nužnih izdataka u predmetnom krivičnom postupku u ukupnom iznosu od 5.815,00 KM. Okružni sud je odlučio o nagradi i naknadi troškova za rad apelantice, kao branitelja po službenoj dužnosti osuđenog, u skladu sa opredijeljenim zahtjevom apelantice, Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa) i Odlukom Vlade RS o određivanju visine nagrade i naknade advokatima angažovanim po službenoj dužnosti u krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: Odluka Vlade RS), ocijenivši da je apelantičin zahtjev djelimično osnovan. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je 1. januara 2016. godine stupila na snagu Odluka Vlade RS kojom je regulisano da advokati angažovani po službenoj dužnosti ostvaruju pravo na nagradu u iznosu od 50% od utvrđene naknade po Tarifi. Prema tome, kako je apelantica radnje odbrane u ovom predmetu preduzela nakon stupanja na snagu navedene odluke, po ocjeni Okružnog suda, apelantici pripada pravo na nagradu u iznosu od 50% od utvrđene nagrade, što iznosi 2.907,50 KM.
7. Apelantica je, shodno uputi o pravnom lijeku protiv prvostepenog rješenja, podnijela žalbu Krivičnom vijeću Okružnog suda koji je Rješenjem broj 11 0 K 022518 19 Kv2 od 17. maja 2019. godine apelantičinu žalbu izjavljenu protiv rješenja tog suda od 6. februara 2019. godine odbio kao neosnovanu.
8. Ispitujući osporeno rješenje u dijelu koji se žalbom pobija i po službenoj dužnosti, u smislu člana 320. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), Okružni sud je zaključio da je žalba neosnovana. U tom pravcu Okružni sud je podsjetio da je presuda tog suda od 10. aprila 2018. godine kojom je N.B. proglašen krivim postala pravosnažna sa 20. decembrom 2018. godine. Zatim je Okružni sud podsjetio da je tada osumnjičenom N.B. apelantica rješenjem od 12. oktobra 2017. godine postavljena za branitelja po službenoj dužnosti.
9. Prema mišljenju Okružnog suda, navodi žalbe nisu mogli dovesti u sumnju pravilnost odluke prvostepenog vijeća kada je prilikom odlučenja o visini naknade primijenio Odluku Vlade RS. Okružni sud je podsjetio da se žalbom osporava zakonitost Odluke Vlade RS, te da se traži da sud prilikom odlučenja o žalbi ispita zakonitost Odluke Vlade RS, pri čemu se žalbom zanemaruje da zakonitost može ispitati samo Ustavni sud RS. Pri tome se Okružni sud pozvao na svoju nadležnost iz člana 31. Zakona o sudovima RS.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opštu zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelantica tvrdi da je osporeno rješenje zasnovano na Odluci Vlade RS koja je formalno-pravno nezakonita i koja u materijalnopravnom smislu sadrži odredbe koje krše odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Prema apelantičinom mišljenju, Odluka RS nije kompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencije, slijedom čega se osporenim rješenjem, kao pojedinačnim pravnim aktom, krše apelantičina prava na koja se poziva. Formalna nezakonitost Odluke RS apelantica dovodi u vezu sa kršenjem Zakona o Vladi RS, jer Vlada odlukom nije mogla normirati predmetno pitanje koje joj je blanketnom normom iz člana 26. Zakona o advokaturi delegirano u nadležnost. Prema apelantičinoj ocjeni, Odlukom Vlade RS kojom se definiše da braniteljima po službenoj dužnosti u krivičnim predmetima pripada 50% nagrade od nagrade predviđene Tarifom predstavlja nedopušteno miješanje u pravo na imovinu. Apelantica se pozvala na odluke Evropskog suda za ljudska prava Stran Greek Rafineries i Stratis Andreadis protiv Grčke iz 1994. godine i predmet X protiv Njemačke (1979. godine) koje smatra primjenjivim u svom slučaju. U konkretnom slučaju ograničenje prava na imovinu izvršeno je podzakonskim aktom izvršne vlasti o kojem narodni poslanici nisu glasali, niti je akt bio podložan kontroli. Ovakav način miješanja u imovinu je protivan načelu razmjernosti, prihvatljivosti i važnosti mjere koja je preduzeta. Apelantica smatra da se Odlukom Vlade RS diskriminišu advokati iz RS koji su, kao branioci po službenoj dužnosti, angažovani u krivičnim predmetima u odnosu na advokate koje stranke zastupaju po punomoći. Apelantica tvrdi da su advokati koji su angažovani po službenoj dužnosti diskriminisani u odnosu na sve druge pružaoce usluga koje je angažovao entitet (npr. privremeni zastupnici u upravnom ili parničnom postupku) kojim entiteti ne nameću ograničenja u vidu cijene usluga. Apelantica smatra da je diskriminisana i na osnovu svog profesionalnog statusa (branilac po službenoj dužnosti). U predmetu Van der Mussele protiv Belgije (1983. godine) Evropski sud je zauzeo stav da profesionalni status može predstavljati osnov diskriminacije. Apelantica tvrdi da osporenom odlukom nije uspostavljena opravdana razlika u postupanju, jer nisu ispunjeni osnovni uslovi da bi se konkretno nejednako postupanje moglo smatrati dopuštenim, niti opravdanim. Apelantica se, također, pozvala na odluku Evropskog suda Unal Tekli protiv Turske (2004) u kontekstu člana 14. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u obrazloženju osporenog rješenja dao razloge zašto navodi žalbe nisu mogli dovesti u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja i primjenu Odluke Vlade RS na konkretan slučaj. Žalbom se osporavala zakonitost Odluke Vlade RS ali se u žalbi izgubilo iz vida da zakonitost odluke može ispitati samo Ustavni sud RS. Okružni sud je zaključio da je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o advokaturi Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 80/15) relevantne odredbe glase:
Član 26.
Visinu nagrade i naknade advokatima za odbrane po službenoj dužnosti utvrđuje Vlada Republike Srpske, na prijedlog ministra pravde.
13. Odluka o određivanju visine nagrade i naknade advokatima angažovanim po službenoj dužnosti u krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 107/15) glasi:
I Ovom odlukom određuje se visina nagrade i naknade za advokate - branioce angažovane u krivičnom postupku po službenoj dužnosti.
II Advokatima - braniocima angažovanim za odbranu po službenoj dužnosti određuje se nagrada koja pripada advokatima za pojedine advokatske usluge prema Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad advokata (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 68/05) u iznosu od 50% od utvrđene nagrade.
III Advokati - branioci iz člana 2. ove odluke imaju pravo na naknadu troškova krivičnog postupka u visini određenoj Uredbom o naknadi troškova krivičnog postupka (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 17/14).
IV Ova odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srpske”, a primjenjivaće se od 1.1.2016. godine.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na navode o kršenju člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
16. Prije ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine;
17. Apelantica osporava rješenje Okružnog suda, smatrajući da je tim rješenjem povrijeđeno njeno pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štite samo postojeće vlasništvo (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A-31, stav 50), a ne i pravo na stjecanje vlasništva (vidi, Slivenko i drugi vs. Latvija (dec.) [GC], broj 48321/99, ECHR 2002-II, stav 121, i Kopecký vs. Slovačka [GC], 44912/98, ECHR 2004-IX, stav 35(b)). Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3477/12 od 14. oktobra 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
18. Ustavni sud, stoga, mora ispitati da li su član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjivi u konkretnom slučaju. U konkretnom slučaju predmet spora pred redovnim sudovima je manje dosuđeni iznos naknade apelantici na ime troškova zastupanja od očekivanog iznosa. S tim u vezi, Ustavni sud ponovo naglašava da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štite samo postojeću imovinu, a ne i pravo na stjecanje imovine (op. cit., Marckx protiv Belgije). Međutim, Ustavni sud podsjeća i na stav Evropske komisije za ljudska prava prema kojem se zahtjev u vezi sa tarifom javnog bilježnika može smatrati „imovinom“ jedino ako do takvog zahtjeva dođe u konkretnom slučaju na osnovu usluga koje su stvarno date i na osnovu postojećih propisa o tarifama (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Savezne Republike Njemačke, 1979. godina). Ustavni sud zapaža da je apelantica, kao braniteljica po službenoj dužnosti u krivičnom predmetu, podnijela opredijeljeni troškovnik za isplatu nagrade i nužnih izdataka u iznosu od 5.815,00 KM. Apelantica je troškovnik sačinila u skladu sa Tarifom, shodno uslugama koje su stvarno date u postupku, što niko ne osporava, niti se osporava visina koju je apelantica obračunala i zahtijevala prema Tarifi. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantica rješenjem suda od 12. oktobra 2017. godine postavljena za branitelja po službenoj dužnosti, a da je Odluka, čiju zakonitost apelantica osporava, na pravnu snagu stupila 1. januara 2016. godine, dakle, prije nego što je apelantica postavljena na tu dužnost. Iz navedenog slijedi zaključak da se Odluka u vrijeme apelantičinog imenovanja za branitelja po službenoj dužnosti N.B. u krivičnom predmetu primjenjivala u entitetu RS, što je apelantici moralo biti poznato, shodno poslu koji obavlja. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se predmetno potraživanje ne može smatrati „legitimnim očekivanjem“ koje je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je apelaciju u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odbacio kao nedopuštenu, jer je inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Shodno takvom zaključku, Ustavni sud i prigovor o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koji apelantica dovodi u vezu sa pravom na imovinu, smatra isto tako ratione materiae inkompatibilnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine s obzirom na akcesornost navedenog prava.
Dopustivost u odnosu na prigovor o kršenju člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 022518 19 Kv2 od 17. maja 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 30. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantica osporava rješenje Okružnog suda tvrdeći da je tim rješenjem prekršeno njeno pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Opšta zabrana diskriminacije
24. Član 1. Protokola broj 12 glasi:
1. Uživanje svih prava određenih zakonom obezbijediće se bez diskriminacije na bilo kom osnovu kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.
2. Nikoga ne smiju da diskriminišu javni organi na bilo kom osnovu, kako je i navedeno u stavu 1.
25. Apelantica navode o diskriminaciji dovodi u vezu sa njenim profesionalnim statusom, te se, u vezi s tim, poziva na praksu Evropskog suda koju smatra primjenjivom u svom slučaju (vidi, Van der Mussele protiv Belgije i Unal Tekeli protiv Turske).
26. Za razliku od člana 14. Evropske konvencije koji zabranjuje diskriminaciju u uživanju prava i sloboda priznatih u samoj Konvenciji, član 1. Protokola broj 12 je „samostalna“ odredba koja zabranjuje da javna vlast diskriminiše bilo koga u uživanju svih prava određenih domaćim zakonom na bilo kojoj diskriminatornoj osnovi. Ni član 1. Protokola broj 12, kao ni član 14. Evropske konvencije ne sadrže definiciju diskriminacije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH naglasio: „Jurisprudencija naročito jasno precizira da 'diskriminacija' označava različito postupanje bez objektivnog i razumnog opravdanja prema licima koja su se našla u sličnom položaju“ (vidi tač. 42-44. i navedene izvora). Autori su koristili isti termin, diskriminacija, u članu 1. Protokola broj 12. Bez obzira na razlike u širini obima između ovih odredaba, značenje ovog pojma u članu 1. Protokola broj 12 trebalo je biti identično tumačenju iz člana 14. (vidi Obrazloženje (Explanatory Report) uz Protokol broj 12, tačka 18).
27. Ustavni sud podsjeća da diskriminacija znači nejednako postupanje prema licima u relevantno sličnom položaju bez objektivnog i razumnog opravdanja (vidi, Willis v. Ujedinjeno Kraljevstvo, br. 36042/97, stav 48, ECHR 2002–IV, i Okpisz v. Njemačka, br. 59140/00, stav 33, 25. oktobra 2005. godine). Nadalje, državama nije zabranjeno da postupaju nejednako prema određenim grupama kako bi ispravile „faktičke nejednakosti“ među njima; u određenim okolnostima čak i propust da se pokuša da ispravi neravnopravnost nejednakim postupanjem bi mogao da dovede do povrede člana (vidi, „Case relating to certain aspects of the laws on the use of languages in education in Belgium“ v. Belgium (Merits), presuda od 23. jula 1968. godine, Serija A broj 6, stav 10, Thlimmenos v. Grčka [GC], br. 34369/97, stav 44, ECHR 2000–IV, i Stec i ostali v. Ujedinjeno Kraljevstvo [GC], br. 65731/01, stav 51, ECHR 2001–...). Sud je, također, prihvatio da se opšta politika ili mjera koja nesrazmjerno šteti određenoj grupi može smatrati diskriminatornom bez obzira na to što nije posebno usmjerena prema toj grupi (vidi, Hugh Jordan v. Ujedinjeno Kraljevstvo, br. 24746/94, stav 154, 4. maja 2001. godine, i Hoogendijk v. Holandija (odl.), br. 58461/00, 6. januara 2005. godine), i da diskriminacija koja je potencijalno protivna Konvenciji može da izvire iz faktičke situacije (vidi, Zarb Adami v. Malta, br. 17209/02, stav 76, ECHR 2006–...).
28. Apelantica navode o diskriminaciji dovodi u vezu sa njenim profesionalnim statusom u situaciji kada u krivičnim predmetima po službenoj dužnosti obavlja posao branitelja po rješenju suda u odnosu na ostale branitelje koji u krivičnim predmetima postupaju po osnovu punomoći za zastupanje, kao i druge pružaoce usluga koje su angažovali entiteti (npr. privremeni zastupnici u upravnom ili parničnom postupku). Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju, zbog primjene Odluke Vlade RS kojom je određena visina naknade i nagrade za angažovanje advokata po službenoj dužnosti u krivičnim predmetima diskriminisana, pri čemu tvrdi da se radi o nezakonitoj odluci.
29. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prilikom obračuna visine nagrade za rad Okružni sud primijenio Tarifu u vezi sa Odlukom Vlade RS kojom je u tački II regulisano da se advokatima
- braniocima angažovanim za odbranu po službenoj dužnosti određuje nagrada koja pripada advokatima za pojedine advokatske usluge prema Tarifi u iznosu od 50% od utvrđene nagrade. Ustavni sud zapaža da je Vlada RS ovu odluku donijela na temelju ovlaštenja iz člana 26. Zakona o advokaturi (vidi Relevantne propise). Ustavni sud zapaža da se Odluka Vlade RS odnosi na sve branitelje koje sud angažuje za zastupanje po službenoj dužnosti u krivičnim predmetima. Ustavni sud zapaža da u okviru širokog polja slobodne procjene javna vlast ima diskreciono ovlaštenje da radi zaštite i racionalizacije trošenja budžetskih sredstava donosi mjere kojima postiže taj cilj, a Odluka Vlade RS, svakako, jeste jedna od tih legitimnih mjera. Shodno svemu navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne upućuje na zaključak da je apelantica diskriminisana u vezi sa Odlukom Vlade RS, odnosno profesionalnim statusom. U vezi sa apelantičinim pozivanjem na praksu Evropskog suda zauzetu u predmetima Van der Mussele protiv Belgije (1983. godine) i Unal Tekeli protiv Turske, Ustavni sud podsjeća da su navedeni predmeti pokretali pitanje nediskriminacije po članu 14. Evropske konvencije u vezi sa drugim konvencijskim pravima. Ustavni sud zapaža da se predmet Van der Mussele protiv Belgije ticao diskriminacije u vezi sa profesionalnim statusom u kojem Evropski sud nije utvrdio kršenje člana 14. Evropske konvencije u situaciji kada po belgijskim propisima advokati koje imenuje sud nisu imali pravo na naknadu za rad ili naknadu troškova.
30. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud zaključuje da je apelantičino pozivanje na kršenje prava iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi sa Odlukom Vlade RS i njenim profesionalnim statusom neosnovano.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na zabranu opšte diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, jer je Odluka Vlade RS donesena u okviru širokog polja slobodne procjene javne vlasti da reguliše pitanje naknada i nagrada advokatima koje sud u krivičnim predmetima angažuje po službenoj dužnosti i koja se primjenjuje na sve branitelje po službenoj dužnosti.
32. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević