Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-648/21 (M.U.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Azil
  • Strani državljanin
  • Uporedive situacije
  • Upravni postupak
  • Protjerivanje stranaca
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-648/21

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 648/21, rješavajući apelaciju M. U., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. U. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 037081 20 Uvp od 28.

decembra 2020. godine i broj S1 3 U 037081 20 U od 17. novembra 2020. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Sektor za azil broj UP-1-07/1-41-1-842-7/19 od 18. septembra 2020.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. U. (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Pakistana, kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava Bosne i Hercegovine“, podnio je 25. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 037081 20 Uvp od 28. decembra 2020. godine, broj S1 3 U 037081 20 U od 17. novembra 2020. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-842-7/19 od 18. septembra 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva zatraženo je 4. marta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Ministarstvo su dostavili odgovore 12. marta 2021. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-842-7/19 od 18. septembra 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu (azil) i ostavljen mu je rok od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja da dobrovoljno napusti teritoriju Bosne i Hercegovine.

6. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je 4. jula 2019. godine apelant podnio zahtjev za azil nadležnoj organizacionoj jedinici Ministarstva - Sektoru za azil. Istaknuto je da apelant boravi u Privremenom prihvatnom centru Ušivak, Hadžići, Sarajevo. Navedeno je da je Ministarstvo, u skladu sa članom 39. Zakona o azilu, 31. augusta 2020. godine održalo intervju s apelantom. Dalje je navedeno da je apelantu omogućena besplatna pravna pomoć u postupku putem Udruženja „Vaša prava BiH“, da su intervjuu prisustvovali opunomoćenici Udruženja, te da je intervju obavljen na jeziku urdu, kao jeziku koji apelant razumije i za koji se u postupku registracije izjasnio da želi koristiti na intervjuu. Apelant je na intervjuu izjavio da je živio u gradu Swat, provincija Khyber Pakhtunkhwa (KPK) u krugu oko 150 km od granice sa Afganistanom. Naveo je da je živio sa trojicom braće, suprugom i djecom, te da su proizvodili i prodavali namještaj. Pored toga, apelant je bio glavni menadžer u farmaceutskoj kompaniji. Pakistan je napustio otprilike prije pet godina. Bio je član organizacije Aman-Committy (organizacija koju je formirala vojska Pakistana da bi provela mir). Apelant je naveo da su članovi Aman-Committy počeli da ginu, ali da se nije znalo da li ih ubija vojska ili talibani.

7. Ministarstvo je, dalje, istaklo da je polazni osnov za ispitivanje osnovanosti podnesenog zahtjeva za azil apelantov iskaz. Apelantu je na intervjuu, u skladu sa članom 39. stav 4. Zakona o azilu, omogućeno da iznese sve činjenice i okolnosti relevantne za donošenje odluke o zahtjevu za azil. U svom iskazu kao glavni razlog napuštanja zemlje porijekla apelant je naveo strah koji ima od talibana, jer je bio član organizacije Aman-Committy. Aman-Committy je organizacija koja je provodila razgovore i rješavala probleme između vojske i talibana. Kad je vojska dovodila na informativni razgovor talibane, ova organizacija je predstavljala arbitražno tijelo između dviju strana. Vojska je formirala Aman-Committy. Ova organizacija postoji samo na KPK teritoriji, a ne postoji u drugim dijelovima Pakistana. Imajući u vidu da je apelant istakao da se boji da se vrati u Pakistan zbog straha koji ima od talibana, Ministarstvo je posmatralo zahtjev sa aspekta političkog mišljenja, koje može biti razlog na osnovu kojeg se može utvrditi da podnosiocu zahtjeva u zemlji porijekla prijeti progon. U obrazloženju rješenja je istaknuto da, prema članu 2. tačka gg) Zakona o azilu, političko mišljenje posebno uključuje mišljenje, gledišta ili uvjerenje o stvarima povezanim sa potencijalnim vršiocima progona, te njihove politike ili metode bez obzira na to da li je tražilac azila postupao po tom mišljenju, gledištu ili uvjerenju. Da bi se moglo govoriti o političkom mišljenju kao osnovu progona, potrebno je da se radi o mišljenju, gledištu ili uvjerenju koje je poznato, ili je moglo biti poznato vlastima, odnosno vršiocima progona, kao i to da vlast ne tolerira takva mišljenja, gledišta ili uvjerenja. U skladu sa članom 24. tačka c) Zakona o azilu, počinioci progona ili teške povrede mogu biti, osim državnih, i nedržavni subjekti. U konkretnom slučaju, kako je utvrđeno, talibani, koji su nedržavni subjekti, mogu se posmatrati kao eventualni počinioci progona. Razmatrajući zahtjev sa aspekta političkog mišljenja, Ministarstvo nije moglo zaključiti da je apelantu u zemlji porijekla prijetio progon od talibana. Naime, apelant je naveo da je kao član Aman-Committy bio u opasnosti od talibana, jer su članovi navedene organizacije počeli da ginu. Međutim, kasnije je naveo da nije siguran ko zaista ubija članove navedene organizacije, da li su to talibani ili vojska. Sumnjalo se da ih talibani ubijaju. Ministarstvo je navelo da su istaknuti navodi stvorili sumnju u istinitost samih navoda da talibani ubijaju članove Aman-Committy. Nadalje, u jednom dijelu iskaza apelant je naveo da su talibani pretukli njegovog prijatelja, a zapravo su tražili njega. Nadalje je istaknuto da je apelant posredstvom opunomoćenika dostavio podnesak u kojem je, između ostalog, naveo da se progon zbog političkog mišljenja veže za apelantovo članstvo u političkoj stranci ANP. Imajući u vidu da apelant nije isticao strah od talibana, niti bilo koji drugi problem u zemlji porijekla zbog svog članstva u političkoj stranci ANP, Ministarstvo nije ispitivalo uvjete za dodjelu izbjegličkog statusa u odnosu na apelantovo članstvo u navedenoj partiji.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Ministarstvo sagledalo sve dokaze u postupku, da niti jedan dokaz nije a priori odbacilo, već je savjesno i brižljivo ocijenilo svaki dokaz pojedinačno, kao i u uzajamnoj vezi sa drugim dokazima. Slijedom navedenog, dostavljeni dokaz - pismo člana Komiteta Aman, Tehsil Kabai, Distt Swat, u kojem se navodi da se apelant nalazi na listi talibana za ubijanje ne predstavlja, prema mišljenju tog organa, takav izvor na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi da apelantu prijeti realna opasnost u zemlji porijekla s obzirom na to da dolazi od člana Aman - Committy, te da se dovodi u pitanje sama objektivnost tog dokaza. Dalje je istaknuto da je apelant kao dokaze priložio izvještaje iz zemlje porijekla, i to: „Radija 'Slobodna Evropa', Dužnosnik antitalibanske stranke ustrijeljen je u pakistanskom Pešavaru, 29. juni 2019. godine“, „Dokumentacionog centra za izbjeglice - Odbora za pravnu pomoć, Pakistan-Istraživanje i sastavljanje dokumentacije o izbjeglicama, Centar Irska, 12. juli 2016. godine“, „Human Rights Watch, Pakistan, Terorizam, protivterorizam i zloupotreba zakona, 2018. godina“, „Human Rights Watch, Pakistan, događaji 2019. godina“, „Radija 'Slobodna Evropa', Pakistanski opozicioni skupovi zbog 'krivotvorenih' izbora, 8. august 2018. godina“, „AATA Case No. 1605812, Australija, Upravni žalbeni sud, 16. januar 2017. godina“, „Indianewpress, Pakistan: Sedam članova antitalibanskih mirovnih odbora ubijeno u daljinski upravljanoj eksploziji“, „Radija 'Slobodna Evropa', Bombaški samoubilački napad na pakistanskim izbornim skupovima usmrtio je najmanje 13 osoba, 10. juli 2018. godine“, „Diplomat, pakistanska antitalibanska stranka ponovo na meti napada, 12. juli 2018. godina“, „EASO - Pakistan sigurnosna situacija, oktobar 2019. godina“, „Australijska vlada, Ministarstvo vanjskih poslova i trgovine, DFAT-ov izvještaj o zemlji Pakistan, 20. februar 2019. godina“.

9. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je zaključilo da utvrđeno stanje i okolnosti u zemlji porijekla apelanta kao tražioca azila, kao i sam njegov iskaz ne daju osnov za zaključak da bi apelant u zemlji porijekla mogao biti izložen progonu prema definiciji izbjeglice. S tim u vezi, zaključeno je da se nisu stekli uvjeti iz člana 19. Zakona o azilu na osnovu kojih bi se apelantu odobrio azil po osnovu izbjegličkog statusa.

10. Nakon što je utvrđeno da apelant ne zadovoljava uvjete za dodjelu izbjegličkog statusa, ispitivani su uvjeti za dodjelu supsidijarne zaštite u skladu sa članom 22. Zakona o azilu. Problemi koje je apelant naveo odnose se na probleme sa talibanima zbog toga što je bio član Aman-Committy, tijela koje je formirala vojska Pakistana i čija je uloga bila vansudska arbitraža između talibana i države. Zahtjev je doveden u vezu sa političkim mišljenjem, kao jednim od osnova iz definicije izbjegličkog statusa, te je u tom kontekstu i razmatran. U konkretnom slučaju, kako je zaključilo Ministarstvo, nema naznaka o kršenjima ljudskih prava izvan razmotrenih povreda zasnovanih na političkom mišljenju. Iako su u Pakistanu prisutni talibani, kao i druge militantne grupe i iako se dešavaju samoubilački napadi i eksplozije koje izazivaju navedene grupe širom zemlje, intenzitet nasilja nije toliki da bi samo prisustvo na teritoriji vodilo neselektivnom nasilju. S tim u vezi, ne može se govoriti o teškoj povredi ljudskih prava prema članu 22. Zakona o azilu. Ministarstvo je odbilo apelantov zahtjev shodno članu 44. Zakona o azilu, jer je utvrdilo da se radi o zahtjevu koji ne pruža osnov za priznanje statusa izbjeglice ili suspsidijarne zaštite iz čl. 19. i 22. Zakona o azilu.

11. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 037081 20 U od 17. novembra 2020. godine u postupku upravnog spora odbijena je apelantova tužba protiv rješenja Ministarstva od 18. septembra 2020. godine.

12. Sud BiH je u obrazloženju naveo da je osporenim rješenjem, kao konačnim upravnim aktom, odbijen apelantov zahtjev za azil pozivom na odredbu člana 44. Zakona o azilu, jer je tuženo Ministarstvo utvrdilo da se radi o zahtjevu koji ne pruža osnov za priznanje statusa izbjeglice ili supsidijarne zaštite iz čl. 19. i 22. Zakona o azilu. Po mišljenju Suda BiH, osporena odluka je pravilna i zakonita. Naime, kako je navedeno, azil je status koji se daje strancima pod uvjetima propisanim Zakonom o azilu. Prema odredbi iz člana 30. tog zakona, Ministarstvo ispituje osnovanost zahtjeva za azil u jedinstvenom postupku, tako što prvo ispituje uvjete za dodjelu izbjegličkog statusa, a ako nisu ispunjeni uvjeti za dodjelu izbjegličkog statusa, ispituje uvjete za dodjelu supsidijarne zaštite. Izbjeglički status, kako to propisuje odredba člana 19. Zakona o azilu, bit će odobren strancu koji se, zbog osnovanog straha od progona zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja, nalazi izvan zemlje svog državljanstva, a ne može ili se, zbog takvog straha, ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i licu bez državljanstva koje se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka, a ne može se ili se, zbog takvog straha, ne želi vratiti u tu državu. Dalje je istaknuto da je stranac na supsidijarnoj zaštiti stranac koji ne ispunjava uvjete iz definicije izbjeglice iz člana 19. Zakona o azilu, ali u vezi sa kojim postoje ozbiljni razlozi da se vjeruje da bi se u zemlji porijekla ili uobičajenog mjesta boravka suočio sa stvarnim rizikom od teške povrede ljudskih prava i osnovnih sloboda. Istaknuto je da se teškom povredom, u smislu člana 22. Zakona o azilu, smatra smrtna kazna ili pogubljenje, mučenje, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, ozbiljna i individualna prijetnja životu ili integritetu civila zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba. Sud BiH je, dalje, naveo da, da bi se udovoljilo zahtjevu za azil, potrebno je prvenstveno ispitati uvjete za dodjeljivanje izbjegličkog statusa, odnosno utvrditi postojanje osnovanog straha od proganjanja prouzrokovanog objektivnim pokazateljima progona u zemlji porijekla koji je u vezi sa jednim od sljedećih elemenata: rasa, vjera, nacionalnost, pripadnost nekoj društvenoj grupi ili političko mišljenje, te da li je podnosilac zahtjeva u situaciji da ne može ili ne želi, zbog straha od progona, da traži zaštitu u zemlji porijekla ili uobičajenog mjesta boravka. U konkretnom slučaju, a prema stanju spisa predmeta, tuženi organ je u postupku po predmetnom zahtjevu za azil izveo pravilan zaključak da apelant ne ispunjava kriterije i uvjete za stjecanje izbjegličkog statusa prema uvjetima iz člana 19. Zakona o azilu. Naime, po ocjeni Suda BiH, tuženi je pravilno zaključio da se razlozi i činjenice koji su utvrđeni u provedenom postupku ne mogu smatrati osnovom za dodjeljivanje izbjegličkog statusa, jer utvrđeno stanje i okolnosti u zemlji porijekla apelanta kao tražioca azila, kao i sam apelantov iskaz dat u skladu sa članom 39. Zakona o azilu ne daju osnov za zaključak da bi apelant u zemlji porijekla mogao biti izložen progonu prema definiciji izbjeglice (zbog rase, vjere, nacije itd.). Posmatrajući generalno situaciju u zemlji porijekla, a prema izvještajima nevladinih organizacija koji su navedeni u obrazloženju osporenog akta, Sud BiH je utvrdio da postoje sporadična kršenja prava, ali da u zemlji porijekla pristup ili zabrana ili ograničenje pristupa određenim pravima ne proizlazi iz spomenutih izvještaja, pa se u konkretnom slučaju ne može govoriti o postajanju objektivnog elementa pri utvrđivanju osnovanog straha od progona. Također, po mišljenju Suda BiH, pravilan je zaključak tuženog u pogledu apelantovih zahtjeva koji se odnose na ispunjavanje uvjeta za dodjelu supsidijarne zaštite, jer u konkretnom slučaju apelant ne ispunjava nijedan od uvjeta propisanih Zakonom za dodjeljivanje supsidijarne zaštite, jer nije dokazao da postoje ozbiljni razlozi da se vjeruje da bi se u zemlji porijekla suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, odnosno drugi postupci i razlozi, kako to propisuje član 22. Zakona o azilu.

13. Razmatrajući osnovanost straha kroz subjektivni element, po mišljenju Suda BiH, tuženi je pravilno zaključio da nema posebnog individualnog ponašanja i iskustva koji daju osnove za osjećaj da u odnosu na apelanta postoji stvarni i razuman rizik za život i slobodu. Ovo zbog toga što apelant nije predložio niti jedan dokaz koji bi predstavljao osnov za zaključak da mu, u slučaju povratka u zemlju porijekla, prijeti opasnost po život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da mu u zemlji porijekla prijeti opasnost da bi bio izložen mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Prethodna saznanja mogu predstavljati osnov za strepnju u pogledu situacije u zemlji porijekla, ali ona nisu istovremeno dokaz da i sada postoji stvarna opasnost ili rizik za život usljed neselektivnog nasilja, odnosno da bi, u slučaju povratka, u odnosu na apelanta postojala mogućnost lišavanja slobode i postupanja suprotno zahtjevima zagarantiranim pravima iz Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvecnija), te Konvencije o sprečavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja.

14. Nadalje je Sud BiH utvrdio da je neosnovan apelantov prigovor da tuženi u postupku nije izvršio adekvatnu procjenu individualnog zahtjeva za priznanje izbjegličkog statusa ili dodjelu supsidijarne zaštite zbog toga što tuženi nije ispitao stvarnu opasnost da li bi apelant mogao biti izložen nečovječnom postupanju. Istaknuto je da se supsidijarna zaštita primjenjuje samo ukoliko ne postoje uvjeti predviđeni članom 22. Zakona o azilu. Naime, supsidijarna zaštita, kao drugi vid međunarodne zaštite, dodjeljuje se zbog razloga i pod okolnostima koji nisu obuhvaćeni definicijom izbjeglice, odnosno primjenjuje se ukoliko ne postoji nikakva veza između rizika od povrede i nekog od razloga iz definicije izbjeglice. Imajući u vidu član 22. stav 2. citiranog zakona, Sud BiH je naveo da je iz apelantovog iskaza vidljivo da je apelant na intervjuu iznio vrlo šture razloge napuštanja zemlje porijekla, te da je istakao da je glavni razlog što je zemlju napustio strah koji ima od talibana, jer je bio član organizacije Aman-Committy i jer su članovi navedene organizacije počeli da ginu, tj. da se sumnjalo da ih talibani ubijaju. Također je u iskazu naveo da su talibani pretukli njegovog prijatelja, jer su, zapravo, tražili njega, kao i da drugih problema sa talibanima nije imao. Naime, da bi se podnosiocu zahtjeva za azil priznao status izbjeglice, moraju biti kumulativno ispunjeni uvjeti koji podrazumijevaju da se nalazi izvan zemlje, da osjeća osnovan strah, te da strah mora biti u vezi s jednim od elemenata: rasa, vjera, nacionalnost, pripadnost nekoj grupi. Sud BiH je istakao da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prijetnje nasiljem nad žrtvom mogu predstavljati nečovječno postupanje u slučaju da su dovoljno realne i direktne, te da opća situacija nasilja uobičajeno sama po sebi ne podrazumijeva kršenje člana 3. Evropske konvencije u slučaju protjerivanja. Međutim, Sud nikad nije isključio mogućnost da opća situacija nasilja u zemlji odredišta može imati dovoljan intenzitet da podrazumijeva da bi svako upućivanje u nju neizbježno predstavljalo kršenje člana 3. Konvencije. Ipak, Sud bi takav pristup zauzeo samo u najekstremnijim slučajevima općeg nasilja u kojim postoji stvarni rizik od nehumanog postupanja time što bi pojedinac tom nasilju bio izložen po svom povratku. Sud BiH je zaključio da apelant, kao podnosilac zahtjeva za međunarodnu zaštitu, nije dokazao da mu, u slučaju povratka u zemlju porijekla, prijeti opasnost za život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da mu u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Ocjenjujući navode iz intervjua i uzimajući u obzir situaciju u apelantovoj zemlji porijekla, Sud BiH je smatrao da nema sigurnih pokazatelja koji bi potvrdili apelantov iskaz, odnosno da nema dokaza da je država Pakistan posebno zainteresirana za njega, kao pojedinca, zbog pripadnosti određenoj društveno prepoznatljivoj grupi. Naime, kako je navedeno, apelant je u svom iskazu iznio lične razloge zbog kojih je napustio Pakistan, tj. zbog straha od talibana, da je bio član organizacije Aman-Committy, koja je provodila razgovore i rješavala probleme između vojske i talibana, zatim, da sumnja da članove te organizacije ubijaju ili vojska ili talibani, jer su počeli da ginu, odnosno da je napustio Pakistan zbog opće nesigurnosti koja tamo vlada i da su talibani došli njegovoj kući da ga privedu kada su pretukli njegovog prijatelja, što je on smatrao prijetnjom, i da je zbog toga morao da napusti svoje mjesto. Po ocjeni Suda BiH, i pored generalno loše sigurnosne situacije u Pakistanu, apelant nije dokazao da postoje osnovani razlozi da bi se smatralo da će povratkom u zemlju porijekla biti izložen ozbiljnoj i individualnoj prijetnji životu i fizičkom integritetu, odnosno apelantovi navodi nisu ničim potkrijepljeni i ostavljaju utisak da je i ovaj zahtjev za azil samo želja da ode iz svoje zemlje, a ta želja nije osnov i ne može biti osnov za dodjelu statusa izbjeglice ili zamjenske zaštite. Sud BiH je donio odluku pozivajući se na član 37. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

15. Apelant je protiv presude Suda BiH od 17. novembra 2020. godine podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 3 U 037081 20 Uvp od 28. decembra 2020. godine zahtjev za preispitivanje sudske odluke je odbijen.

16. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je navelo da je apelant protiv navedene presude Suda BiH od 17. novembra 2020. godine podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke zbog povrede zakona i pravila postupka s prijedlogom da se zahtjev uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak, ili da se zahtjev uvaži i pobijana presuda preinači tako što se tužba uvažava u cijelosti. Prema shvatanju Apelacionog vijeća, Sud BiH je pravilno ocijenio kao zakonito pobijano rješenje tuženog organa kojim je odbijen apelantov zahtjev za azil, jer on ne ispunjava kriterije i uvjete za azil, odnosno uvjete za priznanje statusa izbjeglice ili supsidijarne zaštite iz čl. 19. i 22. Zakona o azilu. Između ostalog, u obrazloženju u odnosu na apelantov prigovor da su povrijeđena njegova prava zagarantirana članom 6. Evropske konvencije, jer osporena odluka nije obrazložena i jer su dokazi samo nabrojani, bez dovođenja u međusobnu vezu, Apelaciono vijeće je smatralo da je tuženi detaljno obrazložio svoju odluku, da je iznio razloge za njeno donošenje u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku, koju u cijelosti prihvata i Apelaciono vijeće. Nadalje, Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim navode zahtjeva da je nadležni organ proizvoljno zaključio da podnosilac zahtjeva nije dokazao da njemu lično prijeti opasnost od talibana, te da je njegova izjava zasnovana na pretpostavkama zbog čega se ne može uzeti kao dokazana. U odnosu na dostavljeno Rješenje Ministarstva broj UP-1 -07/1-41 -1 -55-18/17 od 24. novembra 2020. godine na koje se apelant pozvao u pogledu sličnosti predmeta, Apelaciono vijeće je zaključilo da se ne može analogno primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na to da individualne okolnosti nisu iste. Naime, apelant u predmetnom zahtjevu nije dokazao da njemu lično prijeti opasnost od talibana, da nije bio izložen intenzivnim i sistematičnim prijetnjama talibana, zapravo, da nije imao nikakvih ličnih prijetnji od talibana. Ocjenjujući lične karakteristike apelanta, po ocjeni Apelacionog vijeća, u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali da je bilo progona u prošlosti, niti da će se desiti progon u budućnosti.

17. S obzirom na izloženo, Apelaciono vijeće Suda BiH je ocijenilo pobijanu presudu Suda BiH pravilnom i zakonitom, a zahtjev za preispitivanje te presude neosnovanim, te ga je odbilo primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz zahtjeva

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Naveo je da je državljanin Pakistana (puni naziv: Islamska Republika Pakistan), da je rođen 10. marta 1979. godine u okrugu/gradu Swat, provincija KPK (puni naziv: Khvber Pakhtunkhvva). Provincija KPK je jedna od četiri pokrajine Pakistana, smještene u sjeverozapadnoj regiji zemlje, koja graniči sa državom Afganistan. Apelant je tamo boravio sa ocem, trojicom braće, suprugom i djecom, bavio se proizvodnjom i prodajom namještaja, te je obavljao poslove i glavnog menadžera u jednoj farmaceutskoj kompaniji. Nadalje je naveo da je prije otprilike pet godina napustio svoju državu porijekla, te idući tzv. Balkanskom rutom u toku 2019. godine ušao u Bosnu i Hercegovinu, gdje je 4. jula 2019. godine podnio zahtjev za azil. Istakao je da je podnio zahtjev za azil jer osjeća osnovan strah od progona, prvenstveno zbog svog političkog mišljenja, a u slučaju povratka u zemlju porijekla, bio bi izložen progonu, mučenju, kao i nehumanom postupanju ili kažnjavanju. Apelant je naveo da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da Sud BiH nije suštinski ispitao njegove tvrdnje da postoji stvarni rizik da bi njegova prava garantirana članom 3. Evropske konvencije bila ugrožena njegovim vraćanjem u zemlju porijekla. Smatra da apelacija pokreće ozbiljno pitanje u okviru značenja navedenog člana 3. prema kojem je pozitivna obaveza države, odnosno u konkretnom slučaju Suda BiH, da ispita sve predvidive okolnosti i posljedice apelantovog vraćanja u zemlju porijekla. Dalje je istakao da su navodi iz osporene odluke Suda BiH u suprotnosti sa nizom izvještaja iz apelantove zemlje porijekla, a koji u svemu potvrđuju apelantove navode date tokom intervjua. Tako je, prema izvještajima iz zemlje porijekla, jasno da su lica koja su istog političkog opredjeljenja kao i apelant

- isključivo zbog tog opredjeljenja u Pakistanu, odnosno u pokrajini KPK, bila izložena torturi, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju. Tako se npr. u izvještaju Home office- Country Policy and Information note, Pakistan: Political parties and affiliation (Pakistan: Političke partije i grupacije) iz decembra 2020. godine (dostupno na navedenoj internetskoj stranici) navodi: „Članovi prominentne antitalibanske partije ANP su napadani od TTP-a (Tehrik-e-Taliban Pakistan) zbog svoje sekularne ideologije, otvorenog podržavanja kontraoperacija u bivšoj Federalnoj upravnoj plemenskoj jedinici (Federally Administered Tribal Areas - FATA) i Khyber Pakhlunkhwa, kao i zbog njihovog rada na poboljšanju odnosa između Pakistana i Afganistana. U junu 2019. godine lokalnog vođu ANP Sartaj Khana ubili su nepoznati počinitelji u Peshawaru…“ Apelant se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava u kojoj su pokretana pitanja povrede člana 3. Evropske konvencije, kao i na predmet Ustavnog suda broj AP 555/09.

19. U odnosu na nediskriminaciju, apelant je naveo da postoji različita praksa u predmetu koji je po činjeničnoj osnovi bitno sličan apelantovom predmetu a u kojem je podnosiocu zahtjeva F.H. dodijeljen izbjeglički status ješenjem Ministarstva broj: UP-1 -07/1-41 -1 -55-18/17 od 24. novembra 2020. godine. Naveo je da je podnosilac navedenog zahtjeva za azil F.H., također, državljanin Pakistana, da je porijeklom iz istog grada i provincije kao i apelant. Nadalje, kao i apelant, i F.H. je u prilog svom zahtjevu naveo da bi povratkom u zemlju porijekla bio izložen "...ozbiljnim prijetnjama po život i fizički integritet zbog nacionalne i političke pripadnosti". Dalje, F.H. u svom zahtjevu ističe da je pripadnik paštunske etničke grupe i da je član političke partije. Također, u zahtjevu za dodjelu izbjegličkog statusa F. H. je naveo da potječe iz regije koja graniči sa Afganistanom, koja je pod okupacijom talibana, te da mu je prijećeno smrću. Konačno, kao i apelant, i F.H. je predočio dokaze o pripadnosti političkoj partiji ANP, temeljeći upravo na tome svoj strah od progona.

20. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju kao osnovanu.

b) Odgovor na apelaciju

21. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te da ostaje kod datih razloga u obrazloženju presude Apelacionog vijeća. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da, kada je u pitanju član 3. Evropske konvencije (zabrana mučenja), nadležni organ nije utvrdio da postoji stvarni rizik da bi apelant povratkom u Pakistan bio izložen mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Istaknuto je da je apelant zahtjev isključivo vezao za članstvo u Aman-Committy, organizaciji koja je predstavljala arbitražno tijelo u sukobima između talibana i državne vojske. U izvještaju EASO-a (Evropski ured za podršku azilu) „Sigurnosna situacija u Pakistanu, izvještaj o državi porijekla, oktobar, 2019. godina“ navedeno je da se Komitet za mir često naziva Aman Jirgas. Članove imenuje vojska ili policija kako bi se bavili sigurnosnim pitanjima i postigli mir u određenoj regiji, a vlada im daje ovlaštenja za vansudsku arbitražu. U određenom periodu članovi navedene organizacije su počeli da ginu, jer su ih ubijali talibani. Imajući u vidu apelantov iskaz da nije bio siguran ko zaista ubija članove navedene organizacije, da li su to talibani ili vojska, Ministarstvo je zaključilo da se ne može smatrati ni da je opravdan, niti da je vjerovatan razlog da apelant ima stvarni strah od progona talibana, kao što je istakao. Navedeno je da se u postupcima po zahtjevu za azil zahtijeva da nasilje ne bude opće prirode, već da pogađa određeno lice, te da prijetnje nasiljem moraju biti realne i direktne da bi se moglo govoriti o ozbiljnom kršenju ljudskih prava. Shodno navedenom, u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je bio izložen intenzivnim i sistematičnim prijetnjama talibana. Shodno tome, u slučaju da se vrati apelant u zemlju porijekla, ne bi došlo do kršenje člana 3. Evropske konvencije. U odnosu na navode o povredi nediskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, gdje je ovaj organ različito postupio u odnosu na predmet koji je po činjeničnoj osnovi bitno sličan apelantovom predmetu i gdje je tražiocu azila dodijeljen izbjeglički status, istaknuto je da se predmet na koji se apelant poziva u pogledu sličnosti ne može analogno primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, s obzirom na to da individualne okolnosti nisu iste, apelant u predmetnom zahtjevu nije dokazao da njemu lično prijeti opasnost od talibana, da nije bio izložen intenzivnim i sistematičnim prijetnjama talibana, zapravo, da nije imao nikakvih ličnih prijetnji od talibana. Također, pripadnost partiji ANP, koja je ključna u predmetu na koji se poziva apelant, u konkretnom slučaju se nije mogla prihvatiti zbog razloga navedenih u obrazloženju rješenja Ministarstva. Prilikom odlučivanja ovaj organ je uzeo u obzir apelantove individualne karakteristike, te je nakon pažljive analize mišljenja da u konkretnom slučaju nema elemenata da je bilo progona u prošlosti, niti da će biti progona u budućnosti, zaključio da ne postoji osnov za dodjelu izbjegličkog statusa. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je istaklo da nema povrede člana 14, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o azilu ("Službeni glasnik BiH" br. 11/16 i 16/16 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. tačka gg) (Značenje izraza u Zakonu) U smislu ovog zakona:

gg) političko mišljenje posebno uključuje mišljenje, stav ili uvjerenje o pitanjima povezanim s potencijalnim vršiocima progona te njihovim politikama ili metodama, bez obzira na to da li je tražitelj azila postupao po tom mišljenju, stavu ili uvjerenju; POGLAVLJE II. IZBJEGLIČKI STATUS I STATUS SUPSIDIJARNE ZAŠTITE Odjeljak A. Uvjeti za dodjelu izbjegličkog statusa i statusa supsidijarne zaštite Član 19.

(Izbjeglički status) Izbjeglički status bit će odobren strancu koji se zbog osnovanog straha od progona zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja nalazi izvan zemlje svog državljanstva, a ne može ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i licu bez državljanstva koje se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka, a ne može se ili se, zbog takvog straha, ne želi vratiti u tu državu.

Član 22.

(Supsidijarna zaštita) (1) Supsidijarna zaštita odobrava se strancu koji ne ispunjava uvjete za odobrenje statusa izbjeglice iz člana 19. ovog zakona ako postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da će se povratkom u zemlju porijekla ili zemlju uobičajenog mjesta boravka suočiti sa stvarnim rizikom od teške povrede ljudskih prava i osnovnih sloboda.

(2) Teškom povredom u smislu stava (1) ovog člana smatra se smrtna kazna ili pogubljenje, mučenje, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, ozbiljna i individualna prijetnja životu ili fizičkom integritetu civila zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba.

Član 24. tačka c) (Počinioci progona ili teške povrede) Počinioci progona ili teške povrede u smislu čl. 19. i 22. ovog zakona mogu biti:

c) nedržavni subjekti, ako se dokaže da država ili stranke, odnosno organizacije koje kontroliraju važan dio državnog područja, uključujući i međunarodne organizacije, nisu u mogućnosti ili ne žele pružiti zaštitu od progona ili teške povrede.

Član 30.

(Jedinstveni postupak po zahtjevu za azil) Ministarstvo ispituje osnovanost zahtjeva za azil u jedinstvenom postupku tako što prvo ispituje uvjete za dodjelu izbjegličkog statusa, a ako nisu ispunjeni uvjeti za dodjelu izbjegličkog statusa, ispituje uvjete za dodjelu supsidijarne zaštite.

Član 44.

(Odbijanje zahtjeva za azil u redovnom postupku) (1) Ministarstvo odbija zahtjev za azil kada u postupku po zahtjevu za azil utvrdi da tražitelj azila ne ispunjava uvjete iz čl. 19. i 22. ovog zakona, postupajući u rokovima iz člana 42. (1) i (2) ovog zakona.

(2) Prilikom donošenja odluke po zahtjevu za azil, Ministarstvo može u redovnom postupku odluku zasnovati na razlozima navedenim u članu 45. (1) ovog zakona.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 037081 20 Uvp od 28. decembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. decembra 2020. godine a apelacija je podnesena 25. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da mu je tim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju .

Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

30. Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

31. Apelant navodi da povredu člana 3. Evropske konvencije vidi u tome što, ukoliko bude primoran da napusti Bosnu i Hercegovinu i ako bude izručen u zemlju porijekla, postoji stvarni rizik da će biti podvrgnut mučenju i nehumanom ili ponižavajućem tretmanu.

32. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Apelacionog vijeća Suda BiH okončan postupak po apelantovom zahtjevu za odobrenje međunarodne zaštite (azila) u Bosni i Hercegovini, te da je Sud BiH u osporenoj odluci utvrdio da protjerivanje apelanta iz Bosne i Hercegovine u zemlju porijekla ne bi značilo kršenje apelantovih prava zagarantiranih članom II/3.b) Ustava BiH i članom 3. Evropske konvencije.

33. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman ili ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode prema nekim licima. Pri tome intenzitet i trajanje tih postupaka moraju biti takvi da oni, u suštini, dovode do povrede navedenih ustavnih prava.

34. Između ostalog, u obrazloženju je odbijen apelantov zahtjev za azil, jer on ne ispunjava kriterije i uvjete za azil, odnosno uvjete za priznanje statusa izbjeglice ili supsidijarne zaštite iz čl. 19. i 22. Zakona o azilu.

35. Apelant je istakao da mu je ovo pravo povrijeđeno u postupku u kojem mu je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu i naloženo da dobrovoljno napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant poziva na povredu navedenog prava, jer je u postupku, koji je okončan osporenim odlukama, utvrđeno da ne postoje razlozi za usvajanje apelantovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu u skladu sa odredbama Zakona o azilu, te da ne postoje uvjeti za dodjeljivanje supsidijarne zaštite u smislu navedenog zakona, što će, prema apelantovim tvrdnjama, imati posljedicu da će biti vraćen u zemlju porijekla gdje će biti podvrgnut torturi i nehumanom tretmanu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su nadležni upravni organi (Ministarstvo) i Sud BiH proveli postupak u kojem su utvrđivali da li postoje razlozi za usvajanje apelantovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu i zaključili da u konkretnom slučaju nema posebnih individualnih ponašanja i iskustava koji daju osnov za osjećaj da u odnosu na apelanta postoji stvarni i razumni rizik za život i slobodu, jer apelant nije predložio niti jedan dokaz koji bi predstavljao osnov za zaključak da mu, u slučaju da se vrati u zemlju porijekla (Pakistan), prijeti opasnost po život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da mu u zemlji porijekla prijeti opasnost da će biti izložen mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u smislu odredaba čl. 19. i 22. Zakona o azilu, te da ne postoji realna opasnost da bi apelant u zemlji porijekla mogao biti izložen tretmanu koji je zabranjen članom 3. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zapaža da se u kontekstu utvrđivanja uvjeta za usvajanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, u skladu sa Zakonom o azilu, mora utvrditi individualna opasnost za pojedinca i da ta opasnost mora biti realna, a ne samo moguća. U konkretnom slučaju nadležni organi (Ministarstvo i Sud BiH) su utvrdili da apelant nije dokazao da postoje razlozi zbog kojih njemu lično prijeti opasnost po život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da mu u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Nadležni organi su utvrdili da su sve okolnosti na koje apelant ukazuje općepoznate i prepoznatljive, a njegove izjave u odnosu na boravak i eventualne opasnosti su vrlo nejasne i kontradiktorne.

37. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da su pri ocjeni stanja u zemlji porijekla Ministarstvo i Sud BiH ocijenili brojne informacije o situaciji u zemlji porijekla, i to izvještaje vladinih i nevladinih organizacija o ljudskim pravima. Tako su u rješenju Ministarstva, između ostalih, navedeni „Human Rights Watch, Pakistan, Terorizam, protivterorizam i zloupotreba zakona, 2018. godina“, „Human Rights Watch, Pakistan, događaji 2019. godina“, „Indianewpress, Pakistan: Sedam članova antitalibanskih mirovnih odbora ubijeno u daljinski upravljanoj eksploziji“, „EASO – Pakistan: Sigurnosna situacija, oktobar, 2019. godina“, „Australijska vlada, Ministarstvo vanjskih poslova i trgovine, DFAT-ov izvještaj o zemlji Pakistan, 20. februar, 2019. godina“.

38. Dakle, nadležni organi su u okolnostima apelantovog slučaja savjesno i detaljno ispitali da li postoje razlozi za usvajanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, te utvrdili da ne postoje razlozi za njegovo usvajanje i o tome dali jasno obrazloženje.

39. Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Samina protiv Švedske odlučivao o tvrdnjama podnositeljice predstavke da, ako bi bila deportirana iz Švedske u Pakistan, suočila bi se sa stvarnim rizikom da bude zatvorena, mučena i možda pogubljena pod optužbom za bogohuljenje. U 2004. godini podnositeljica predstavke postala je aktivna u kršćanskoj organizaciji koja se zvala Franjevačka komisija za pravdu, mir i integritet čija je svrha bila stvoriti razumijevanje između kršćana i muslimana i provoditi dobrotvorne aktivnosti na lokalnom nivou. Tvrdila je da su je pakistanske vlasti i religiozni fundamentalisti tražili zbog toga. Naročito je tvrdila da su njena sestra i roditelji nestali, te da su njezina tetka i rođak s kojima nije mogla ostati bili jedina njena preostala porodica u Pakistanu. Evropski sud je utvrdio da je Migracijski sud u svojoj presudi od 4. juna 2009. godine primijetio da je vrlo nejasno šta se dogodilo sa sestrom i roditeljima podnositeljice predstavke i da u svakom slučaju nije potkrijepljeno da njihov navodni nestanak ima bilo kakve veze s prijetnjama upućenim podnositeljici predstavke. Po mišljenju suda, nema elemenata koji bi mogli ukazati na to da je Migracijski sud pogriješio u navedenom zaključku, niti sud smatra da je potrebno da dalje ispituje navod podnositeljice predstavke u pogledu njene sestre i roditelja, jer u svakom slučaju podnositeljica predstavke nije dokazala da bi se po povratku u Pakistan našla u tako osjetljivoj situaciji, ili da bi se suočila s raznim kumulativnim rizicima odmazde koji bi spadali u visoki prag utvrđen članom 3. Konvencije. Sud je zaključio da primjena naloga o deportaciji podnositeljice predstavke u Pakistan ne bi dovela do kršenja člana 3. Konvencije, ocjenjujući pri tome da opća situacija u Pakistanu nije tako ozbiljna da bi, sama po sebi, bila uzrok za kršenje člana

3. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, presuda od 20. januara 2012. godine, tač. 8, 50, 51, 64. i 65).

40. U odnosu na apelantovo pozivanje na predmet Ustavnog suda broj AP 555/09, Ustavni sud ističe da je u tom predmetu apelant, koji je državljanin Republike Kamerun, tvrdio da je u zemlji porijekla optužen za homoseksualizam i da mu se zabranjuje ulazak i zadržavanje na teritoriji Kameruna, zatim, da je protiv njega pokrenuta preliminarna istraga zbog nelegalnih religijskih aktivnosti i da je u prilog tome dostavio izvještaje o Kamerunu koje su objavile vladine i nevladine međunarodne organizacije u pogledu stanja koje vlada u policiji, sudstvu i zatvorima u Kamerunu i opasnostima koje apelantu prijete za njegov vlastiti život i ličnu sigurnost u slučaju njegovog protjerivanja. Ustavni sud je utvrdio povredu apelantovog prava zagarantiranog članom II/3.b) Ustava BiH i članom 3. Evropske konvencije, zato što Sud BiH, donoseći osporenu odluku, nije postupio u skladu sa pozitivnom obavezom iz člana 3. Evropske konvencije prema kojoj je dužan ispitati navode i dokaze koje je apelant ponudio u prilog tvrdnji da postoji stvarni rizik da bi njegovim protjerivanjem u zemlju porijekla bio podvrgnut torturi, nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kažnjavanju u značenju člana 3. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 555/09 od 30. maja 2009. godine, st. 28. i 35, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

41. Ustavni sud ističe da se u navedenom predmetu pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Saadi protiv Italije (predstavka broj 37201/06, presuda od 28. februara 2008. godine) u kojem je razmatrao predstavku podnosioca koji je državljanin Tunisa. Ustavni sud je naveo da je iz presude Saadi protiv Italije jasno da sudovi «moraju ispitati sve predvidive posljedice vraćanja [apelanta] natrag u zemlju koja ga prima imajući na umu opću situaciju i njegove lične okolnosti» (stav 130, pozivajući se na predmet Vilvarajah protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. oktobra 1991. godine, stav 108). Uz korištenje svih pouzdanih dokaza, ovo obuhvata ocjenjivanje situacije u zemlji koja ga prima i razmatranje apelantovog položaja koji se može predvidjeti u tim okolnostima (stav 131. presude Saadi). Ako apelant tvrdi da je «član grupe koja je sistematski izložena zlostavljanju [...] zaštita koju pruža član 3. Konvencije stupa na scenu kada podnosilac predstavke utvrdi, ako je potrebno na osnovu izvora (kao što su ugledne međunarodne organizacije i vladini izvori), da postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da postoji spomenuta praksa i njegova ili njezina pripadnost spomenutoj grupi» (stav 132. presude Saadi).

42. Imajući u vidu sve navedeno, ocjenjujući pri tome i navedenu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud zaključuje da donošenjem osporenih odluka nije došlo do kršenja člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

Nediskriminacija

43. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom iz člana 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razuman odnos.

44. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da je Ministarstvo zauzelo različitu praksu u predmetu podnosioca zahtjeva F.H., državljanina Pakistana, kome je Rješenjem Ministarstva broj UP-1 -07/1-41 -1 -55-18/17 od 24. novembra 2020. godine dodijeljen izbjeglički status. Apelant smatra da je navedeni predmet u bitnom činjeničnom osnovu sličan njegovom predmetu. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u pogledu pozivanja apelanta na sličnosti predmeta zaključilo da se predmet F.H. ne može analogno primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na to da individualne okolnosti nisu iste. Također, pripadnost partiji ANP koja je ključna u predmetu na koji se apelant poziva u konkretnom slučaju se nije mogla prihvatiti zbog razloga navedenih u obrazloženju rješenja Ministarstva. Utvrđeno je da apelant u predmetnom zahtjevu nije dokazao da njemu lično prijeti opasnost od talibana, da nije bio izložen intenzivnim i sistematičnim prijetnjama talibana, zapravo, da nije imao nikakvih ličnih prijetnji od talibana. Imajući u vidu razloge koje je navelo Apelaciono vijeće u obrazloženju odluke, te apelantove navode u prilog tvrdnji da je diskriminiran u odnosu na F.H., Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana 3. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava da ne bude podvrgnut mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni zagarantiranog članom II/3.b) Ustava BiH i članom 3. Evropske konvencije, jer u konkretnom postupku nisu utvrđene značajne osnove da se vjeruje da bi apelant, u slučaju protjerivanja u zemlju porijekla, bio podvrgnut postupanju suprotnom članu 3. Evropske konvencije.

46. Nema povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s apelantovim pravom da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana 3. Evropske konvencije kada je u postupku utvrđeno da individualne okolnosti u predmetnim slučajevima nisu iste, odnosno da apelant u predmetnom postupku nije na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-648/21 (M.U.) | Sudska praksa | Aktio