Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-206/21 (S.LJ.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Mjere zabrane
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Krivični postupak
- Privatni život
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Miješanje u privatni život
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-206/21
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 206/21, rješavajući apelaciju S. LJ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. LJ. podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Cazinu br. 20 0 K 067151 20 Kv 3 od 3.
decembra 2020. godine i 20 0 K 067151 20 Kps od 26. novembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant S. LJ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jasmin Abdagić, advokat iz Cazina, podnio je 21. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 20 0 K 067151 20 Kv 3 od 3. decembra 2020. godine i 20 0 K 067151 20 Kps od 26. novembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Općinski sud je donio Rješenje broj 20 0 K 067151 20 Kps od 26. novembra 2020. godine kojim je odbio apelantov zahtjev za ukidanje mjera zabrane određenih Rješenjem Općinskog suda broj 20 0 K 067 151 20 Kpp 2 od 14. augusta 2020. godine, te mjere zabrane ostaju na snazi dok za to bude postojala potreba, a najduže do pravosnažnosti presude.
5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je sudija za prethodni postupak 14. augusta 2020. godine donio Rješenje broj 20 0 K 067151 20 Kpp 2 kojim je ukinuo prethodno određeni pritvor i odredio mjere zabrane apelantu (tada osumnjičenom), a u pitanju su mjere zabrane obavljanja službene dužnosti policijskog službenika u MUP-u Unsko-sanskog kantona, zabrana posjećivanja ili prilaska na udaljenost manju od 50 m službenim prostorijama PS Cazin i PU Cazin na adresi Cazinskih brigada bb, grad Cazin, kao i zabrana sastajanja s određenim licima – svjedocima ili prilazak njima na udaljenost manju od 50 m (lica su taksativno pobrojana u rješenju), te je određeno da provođenje mjera zabrane provjerava MUP Unsko-sanskog kantona, PU Cazin, i da mjere traju dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude.
6. Apelant (posredstvom branioca) podnio je 30. septembra 2020. godine zahtjev za ukidanje mjera zabrane uz obrazloženje da je mjera određena pod tačkom a) postala nepotrebna jer je apelantu uručeno rješenje o suspenziji zbog čega ionako ne može obavljati poslove komandira PS Cazin, kao i da je njegov radnopravni status reguliran odlukama poslodavca. Dalje je navedeno da je zbog odluke o suspenziji irelevantno njegovo približavanje zgradi PS Cazin i da se postavlja pitanje šta bi uopće mogao raditi u navedenoj zgradi s obzirom na to da je suspendiran i nema pristup službenim prostorijama, a u pogledu kontakta s licima – svjedocima da je istraga završena i podignuta optužnica, pa da je zbog toga potpuno irelevantno da li će doći u kontakt s tim licima jer su saslušana u istrazi.
7. Sudija za prethodni postupak je navedeni zahtjev dostavio Tužilaštvu na izjašnjenje, a ono je 13. oktobra 2020. godine dostavilo izjašnjenje u kojem je, između ostalog, navelo da predlaže da se zahtjev odbije s obzirom na to da se apelantu stavlja na teret da je počinio krivična djela u vezi sa svojom službom postupajući kao službeno lice MUP-a Unsko-sanskog kantona, pa da zbog navedenog Tužilaštvo i dalje smatra kako postoji potreba za svim mjerama zabrane koje su prethodno određene. Također je navedeno da je Tužilaštvo 7. oktobra 2020. godine zaprimilo e-mail od svjedoka saslušanog u predmetnoj krivičnopravnoj stvari u kojem je navedeno da je apelant 1. oktobra 2020. godine na svom Facebook profilu objavio svoju fotografiju u uniformi s vatrenim oružjem – puškom i iznad koje je napisao: „Doći će svi na red“, što je kod svjedoka izazvalo strah za vlastitu sigurnost s obzirom na to da je zajedno s drugim brojim licima saslušan kao svjedok i smatra da je apelant takvom objavom iznio direktnu prijetnju kako njemu tako i drugim svjedocima, ali i predstavnicima pravosudnih organa koji postupaju u ovom predmetu. Na kraju je navedeno da je očigledno kako apelant na indirektan način pokušava zastrašivanjem utjecati na svjedoke kako bi odustali od ranijeg iskaza ili ga promijenili u njegovu korist.
8. Sudija za prethodni postupak je 19. novembra 2020. godine donio rješenje kojim je odbio zahtjev za ukidanje mjera zabrane, ali je navedeno rješenje, a povodom apelantove žalbe, odlukom vijeća Općinskog suda od 24. novembra 2020. godine ukinuto. U tom rješenju je, u suštini, navedeno da je o zahtjevu za ukidanje mjera, u smislu odredbe iz člana 140.b. stav 4. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem testu: ZKP), trebao odlučivati sudija za prethodno saslušanje, a ne sudija za prethodni postupak s obzirom na to da je u međuvremenu potvrđena optuženica koja je podignuta 8. septembra 2020. godine.
9. Cijeneći sve navedeno, sudija za prethodno saslušanje je smatrao da je zahtjev za ukidanje mjera zabrane neosnovan. Apelant takav zahtjev suštinski zasniva na rješenju o suspenziji kojim je, između ostalog, apelant suspendiran od 24. jula 2020. godine do okončanja krivičnog postupka uz obavezu oduzimanja službenog oružja, značke i službene iskaznice od njega, kao i zabranu nošenja službene uniforme, pa se apelantovi navodi svode na to da uslijed suspenzije i onako ne može pristupiti u službene prostorije i da su svi svjedoci u predmetnoj krivičnopravnoj stvari saslušani u istrazi, a iz kojeg razloga je irelevantno da li će doći u kontakt s njim. Prema mišljenju Općinskog suda, rješenje o suspenziji nema direktnu vezu s osnovanošću određenih mjera. Naime, apelant je dostavio rješenje o suspenziji iz kojeg se ne može utvrditi da li je uopće pravosnažno jer ne sadrži bilo kakvu klauzulu pravosnažnosti, a pored navedenog svaki poslodavac putem utvrđenih postupaka ima mogućnost da promijeni svoju odluku o suspenziji nekog od zaposlenika bilo da to učini po službenoj dužnosti ili po samom zahtjevu zaposlenika ili po odluci nadređenih organa. Zbog toga, sud prilikom razmatranja osnovanosti predloženih mjera, kao i prilikom razmatranja zahtjeva za ukidanje mjera ne može svoju odluku zasnivati na odlukama poslodavca, nego isključivo na činjeničnom stanju koje proizlazi iz dokazne građe sadržane u konkretnom predmetu.
10. U konkretnom slučaju, Tužilaštvo je uz izjašnjenje dostavilo navedenu fotografiju zajedno s popratnim komentarima na tri stranice i sadržaj navedenog e-maila, a što sve zajedno, prema mišljenju sudije za prethodno saslušanje, pruža dovoljno osnova da određene mjere zabrane ostanu na snazi, odnosno da se odbije kao neosnovan zahtjev za njihovo ukidanje. Naime, prilikom ocjene osnovanosti predloženih mjera i preispitivanja zahtjeva za njihovo ukidanje, Općinski sud se rukovodio činjenicom da je neophodno imati na umu apelantovo ponašanje tokom istrage, kao i nakon podizanja i potvrđivanja optužnice, a u konkretnom slučaju evidentno je da apelant objavljuje fotografiju koja, kad se objektivno posmatra, može izazvati uznemirenost i strah kod određenih svjedoka jer kad neko lice objavi fotografiju na kojoj stoji u uniformi s puškom u ruci uz natpis: „Doći će svi na red“ jasno je da takvim izražavanjem popraćenim takvom fotografijom zasigurno neće doprinijeti relaksaciji bilo kakvih odnosa, nego će upravo suprotno izazvati osjećaj tjeskobe, uznemirenosti i straha kod svih lica koja su imala određeni neuobičajen i oprečan kontakt s tim licem. Dakle, odluka poslodavca nema odlučnog značaja, a apelant svojim ponašanjem evidentno nije doveo do toga da sud stvori utisak kako su prestali razlozi zbog kojih je došlo do određivanja ranije navedenih mjera zabrane. Općinski sud je naveo da je naročito cijenio činjenicu da je apelantova objava izvršena putem društvene mreže Facebook, a što omogućava da veoma velik broj ljudi ima uvid u nju bilo na način da su „prijatelji“ s apelantom na toj stranici, bilo da takvu objavu proslijede ili pokažu drugim licima putem screenshota, kao i na neki drugi način učine dostupnom.
11. Zbog navedenog, Općinski sud je smatrao da nije prestala potreba za određenim mjerama zabrane, pa je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i shodno odredbi iz člana 140.b. ZKP-a donio odluku kako je navedeno izreci.
12. Općinski sud u vijeću od troje sudija donio je Rješenje broj 20 0 K 067151 20 Kv 3 od 3. decembra 2020. godine kojim je apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 26. novembra 2020. godine odbio kao neosnovanu.
13. Općinski sud je naveo šta je apelant u žalbi isticao, te je zaključio da su žalbeni navodi (branioca) apelanta neosnovani. Suprotno tvrdnjama žalbe, vijeće je smatralo da je sudija za prethodno saslušanje utvrdio sve odlučne činjenice koje su od značaja da bi se na pravilan i zakonit način donijelo osporeno rješenje, pri čemu je za svoje zaključke dao valjane razloge u obrazloženju spomenutog rješenja, pa ih je kao takve prihvatilo i vijeće koje je odlučivalo po žalbi.
14. Općinski sud je naveo da se pravilno u osporenom rješenju utvrđuje da je objavljivanjem na svom Facebook profilu fotografije na kojoj apelant u uniformi s vatrenim oružjem – puškom iznad koje se nalazi tekst sadržaja: „Doći će svi na red“ kod određenih svjedoka izazvan osjećaj uznemirenosti i straha, kojem činjeničnom zaključku doprinosi i e-mail upućen tužiocu Adnanu Tuliću 7. oktobra 2020. godine, iz čijeg sadržaja također proizlazi da apelant već nekoliko dana širi paniku među svjedocima jer javno tvrdi da se vraća na posao i da će se osvetiti svima koji nisu odani, a što predstavlja jedan od razloga zbog kojeg je osporenim rješenjem odbijen apelantov zahtjev za ukidanje mjera zabrane određenih rješenjem Općinskog suda od 14. augusta 2020. godine.
15. Vijeće Općinskog suda je našlo da je na spomenutoj fotografiji prikazan upravo apelant, a ne neko drugo lice, u uniformi s vatrenim oružjem – puškom iznad koje se nalazi tekst sadržaja: „Doći će svi na red“, koju činjenicu ne osporava niti žalba, već je naprotiv potvrđuje ističući da se radi o fotografiji koja je nastala prije više od 10 godina. Osim toga, vijeće Općinskog suda je također našlo da činjenica da je spomenuta fotografija s preciziranim tekstualnim sadržajem objavljena na apelantovom Facebook profilu proizlazi iz email-a upućenog tužiocu Adnanu Tuliću 7. oktobra 2020. godine, u kojem se kao dan objavljivanja precizira 1. oktobar 2020. godine. Osim naprijed navedenog, vijeće Općinskog suda je našlo da apelant nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi se osporila, ili barem dovela u sumnju činjenica da objavljivanje spomenute fotografije s tekstom sadržaja prethodno preciziranim nije izvršeno na apelantovom Facebook profilu, zbog čega je žalbene navode našao paušalnim, neargumentiranim i pravno neosnovanim.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U samom tekstu apelacije apelant je naveo i povredu prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i povredu člana 13. Evropske konvencije. Apelant je najprije naveo okolnosti koje su prethodile postupku protiv apelanta, za koje smatra da su relevantne. Apelant ukazuje i na dosadašnji tok postupka protiv njega, kao i na neke nedostatke u postupku (da mu se nakon potvrđivanja optužnice nisu dostavili dokazi uz obrazloženje da mora platiti troškove kopiranja i drugačija kvalifikacija djela u optužnici i rješenju o pritvoru). U odnosu na sama osporena rješenja apelant navodi da su ona šturo obrazložena, te da sud nije raspravljao o osnovanosti mjera, već se rješenje zasniva na navodima Tužilaštva, a da nije utvrđena autentičnost objave, i kako se objava može dovesti u vezu s bilo kojim licem i predmetom i ko je doveo u tu vezu. Također, apelant navodi da ne postoji dokaz da se radi o njegovom Facebook profilu i da je apelant prijavio izazivanje straha (zbog objava na društvenim mrežama), što je rezultiralo postupkom protiv njega. Također, apelant ukazuje na odredbu člana 15. ZKP-a, te se pita zašto mišljenje Tužilaštva ima jaču snagu od mišljenja odbrane. Apelant navodi da sud nije uopće utvrdio da su svi svjedoci visoko pozicionirani policijski službenici koji su dali iskaz kao svjedoci i službena lica u okvirima svojih postupanja i na takve svjedoke ne može utjecati nikakvo pisanje po Facebooku, a samim tim na njih ne može utjecati činjenica da li su mjere na snazi ili ne. Apelant smatra da su mjere neproporcionalne i da nemaju uporište u zakonu i sudskoj praksi. Apelant je naveo i povredu prava iz člana 5. Evropske konvencije, odnosno nepostojanje uvjeta propisanih članom 146. ZKP-a, odnosno da je apelantovo lišenje slobode bilo nezakonito. Određivanjem navedenih mjera zabrane apelantu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 13. Evropske konvencije, za šta je dao sljedeće razloge: izrečenim mjerama zabrane povrijeđeno je pravo na slobodu kretanja iz člana II//3.m) Ustava BiH s obzirom na to da se apelantu zabranjuje posjećivanje službenih prostorija pa u konkretnom slučaju apelant ne može biti raspoređen niti na jedno drugo radno mjesto čime mu je onemogućeno da obavlja bilo kakve radne zadatke pa je samim tim izvjestan ishod otkaza apelantu. Apelant smatra da od momenta određivanja pritvora pa sve do danas nema pravično suđenje pred Općinskim sudom u Cazinu, da se takva nepravičnost ogleda u svim negativnim odlukama suda u odnosu na njega do danas, pa čak i u njegovom zahtjevu za dostavu dokaza, koji bi mu morali biti dostavljeni uz potvrđivanje optužnice kako bi mogao pripremiti svoju odbranu, a nikako ga uvjetovati uplatom troškova kopiranja dokaza. b)Odgovor na apelaciju
17. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je donio nova rješenja kojim se apelantu ukidaju izrečene mjere zabrane.
18. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je apelacija neosnovana i da je sud pravilno cijenio dokaze (apelantovu fotografiju s puškom i natpisom) iz kojih proizlazi da je apelant kao visokorangirani policijski službenik objavom izazvao strah kod svjedoka, te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 140b.
Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.
(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavne rasprave - taj sudija odnosno predsjednik vijeća.
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Općinskog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 21. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći (u sadržaju apelacije) da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.d), II/3.e), II/3.k) i II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i
6. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 13. Evropske konvencije.
25. Prije razmatranja apelacionih navoda Ustavni sud primjećuje da se konkretni krivični postupak vodi protiv apelanta (zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja i lažnog prijavljivanja) i protiv njega je podignuta optužnica, dakle krivični postupak je u toku. Također, iz dostavljene dokumentacije i apelantovih navoda je jasno da je apelantu u toku postupka bio određen pritvor. Međutim, s obzirom na to da je apelacija podnijeta u odnosu na jasno navedena osporena rješenja (od 26. novembra i 3. decembra 2020. godine), Ustavni sud najprije navodi da ona ni u kojem segmentu ne pokreću pitanje prava na lični slobodu i sigurnost. Također, svi apelantovi navodi koji se odnose na sam glavni pretres i krivični postupak, odnosno svi navodi kojim se pokreće pitanje prava na pravičan postupak u postupku protiv njega neće biti razmatrani u ovoj apelaciji. Ustavni sud će striktno ispitati da li postoji kršenje bilo kojeg apelantovog prava u odnosu na rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev da se ukinu mjere zabrane, i to zabrana obavljanja službene dužnosti, zabrana posjećivanja ili prilaska na udaljenost manju od 50 metara službenim prostorijama PS Cazin i PU Cazin i zabrana sastajanja i prilaska na udaljenost manju od 50 metara određenim tačno navedenim licima.
26. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je apelant osporio navedena rješenja ukazujući da su ona šturo obrazložena i drugo (kako je navedeno u tački 16. ove odluke), naveo je povredu prava na imovinu bez bilo kakve daljnje konkretizacije, dok je u odnosu na povredu prava na slobodu kretanja naveo da mu se zabranjuje posjećivanje službenih prostorija „pa u konkretnom slučaju apelant ne može biti raspoređen niti na jedno drugo radno mjesto, čime mu je onemogućeno da obavlja bilo kakve radne zadatke pa je samim tim izvjestan ishod otkaza apelantu“.
27. Dakle, imajući u vidu apelantove navode da mu je takvom odlukom povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine, kao i pravo na slobodu kretanja, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 3357/19 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud naveo da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da, imajući u vidu sadržaj izrečenih mjera, one ne pokreću pitanje garancija prava na imovinu i slobodu kretanja, već garancija obuhvaćenih pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, a što je u skladu s praksom Ustavnog suda i činjenicom da nije „vezan“ navodima iz apelacije o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, već samo činjeničnim navodima. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
28. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
29. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, il radi zaštite prava i sloboda drugih.
30. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog privatnog i porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
31. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li je u konkretnom predmetu zaštićeno apelantovo pravo na „privatni život“ u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je nesporno da se privatni život, kako je naveo Evropski sud, ne prostire samo na sferu „ličnog“ i „unutrašnjeg“, već je proširen i na međudjelovanje pojedinca i drugih ljudi, čak i u javnom kontekstu.
32. Osim toga, Ustavni sud ističe da suština svakog pojedinačnog slučaja određuje da li se određeni životni aspekt može okvalificirati kao „privatni život“ u smislu Evropske konvencije. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća i na uspostavljene principe iz prakse Evropskog suda za ljudska prava, kojima je, između ostalog, na općenit način istaknuto da „privatni život“ obuhvata širok spektar aktivnosti u ličnoj sferi (vidi S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 66), iz čega slijedi da će se uzeti u obzir sve promjene koje se događaju u društvu. Osim takozvanog užeg kruga u okviru kojeg pojedinac slobodno živi svoj život po vlastitom nahođenju i koji apsolutno isključuje bilo koga spolja, pravo na privatni život obuhvata i odnose koje pojedinac uspostavlja sa svim ostalim ljudskim bićima, odnosno „vanjskim svijetom“ u smislu „privatnog društvenog života“ (vidi Niemetz protiv Njemačke, Bărbulescu protiv Rumunije [GC], stav 71. i Botta protiv Italije, stav 32). Navedeno može da pod određenim okolnostima uključuje i profesionalne aktivnosti (vidi Fernández Martínez protiv Španije [GC], stav 110; Antović i Mirković protiv Crne Gore, stav 42) i poslovne aktivnosti (vidi Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [GC], stav 130), budući da većina ljudi upravo putem tih oblasti uspostavlja najznačajnije i najčešće odnose s vanjskim svijetom. Dakle, iz jurisprudencije Evropskog suda slijedi da ograničenja nametnuta pristupu (obavljanju) određenoj profesiji (djelatnosti) utječu na „privatni život“ (vidi Sidabras i Džiautas protiv Litvanije, stav 47; Bigaeva protiv Grčke, st. 22–25). Konačno, Ustavni sud u kontekstu garancija iz obima člana 8. Evropske konvencije ukazuje i da pojam „doma“ obuhvata ne samo tradicionalne stambene objekte već i ured ili poslovni prostor lica koje obavlja profesionalnu djelatnost (vidi Buck protiv Njemačke, stav 31. i Niemietz protiv Njemačke, stav 29–31), što se također odnosi i na registrirano sjedište i na poslovnice ili druge poslovne prostore nekog društva (vidi Société Colas Est i drugi protiv Francuske, stav 41, te Kent Pharmaceuticals Limited i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.)). Tako je pretresanje advokatskih kancelarija ili nadziranje telefona državnog službenika u kancelariji također u ovoj domeni privatnog života.
33. U konkretnom slučaju, apelant je u sferi „privatnog“ života izvršio odabir profesije i zaposlenja, a sve radnje preduzete u okviru krivičnog postupka, uključujući i zabranu obavljanja službene dužnosti policijskog službenika, zabrana posjećivanja ili prilaska na udaljenosti manjoj od 50 metara službenim prostorijama, kao i zabrana sastajanja s određenim licima (svjedocima), nesumnjivo predstavljaju odluke kojima je došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštovanje privatnog života. Naime, ovo pravo na privatni život podrazumijeva da je apelant vršio dužnost policijskog službenika, što mu je omogućavalo, osim zakonom propisanih beneficija, i da se ostvaruje u svojoj karijeri, da gradi profesionalni ugled, da ostvaruje i ima kontakte s ostalim zaposlenima na svom poslu, kao i druga prava koja proizlaze iz same vrste posla koji je vršio, ali i da gradi i ima odnos s određenim licima, prema vlastitoj želji. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je intervencijom javne vlasti, konkretno suda, koji je donio rješenja osporena apelacijom (jer je apelant osumnjičen, odnosno optužen za određena krivična djela), došlo do miješanja u apelantovo pravo na privatan život. Ovo iz razloga jer krivični postupak povlači određene posljedice za privatni život pojedinca kojem je na teret stavljeno izvršenje određenih inkriminiranih radnji.
34. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je „miješanje“ u apelantovo pravo na poštovanje „privatnog života“ opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi „miješanje“ bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu s načelom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, u smislu značenja termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom, ono i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je navedena mjera zabrane apelantu izrečena po odredbama ZKP-a, u skladu sa članom 140.b., jer je sud odlučivao po apelantovom zahtjevu. Ustavni sud primjećuje da postoji zakonska obaveza suda da svakih dva mjeseca preispita izrečene mjere zabrane, međutim, u konkretnom predmetu (bez obzira na raniji propust suda koji je istaknut u apelaciji) apelant osporava konkretna rješenja koja su donijeta po njegovom zahtjevu za ukidanje mjera zabrane. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su sve izrečene mjere apelantu predviđene i propisane u skladu s odredbama ZKP-a, što apelant i ne dovodi u pitanje. Dakle, mjere zabrane i njihovo izricanje je propisano odredbama ZKP-a i one su „alternativa“ mjeri pritvora, te se, dakle, izriču umjesto pritvora i imaju isti cilj kao i pritvor, ali manje pogađaju osumnjičenog/optuženog. Njihovo izricanje od suda zahtijeva određene uvjete, koji su također jasno propisani odredbama ZKP-a, i to s materijalnog i proceduralnog aspekta domaćeg zakona. Pojam „materijalni aspekt“ podrazumijeva postojanje ili nepostojanje uvjeta za izricanje mjera zabrane. S druge strane, pod pojmom „procesni aspekt“ smatrat će se da li je miješanje izvršeno u skladu s pravilima relevantnog procesnog zakona (ZKP-a).
36. U pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud primjećuje da se radi o materijalnom aspektu jer apelant navodi da su obrazloženja rješenja štura, te problematizira kako je Općinski sud utvrdio autentičnost Facebook profila i drugo. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud za svoje obrazloženje dao jasne i konkretne navode. Naime, odluka suda se bazira na Facebook fotografiji, pri čemu Općinski sud odlučujući po žalbi navodi, a isto proizlazi iz navoda apelacije – da to jeste apelantova fotografija koja je nastala prije 10 godina. Apelant, kako je sud naveo, nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi osporio ili doveo u sumnju činjenicu da objavljivanje nije izvršeno sa apelantovog Facebook profila. Navedena opisana fotografija i natpis su, prema ocjeni suda, izazvali strah kod određenih svjedoka, pri čemu se Općinski sud pozvao i na e-mail poslat tužiocu (od svjedoka) iz kojeg proizlazi da apelant već nekoliko dana širi paniku među svjedocima jer javno tvrdi da se vraća na posao i da će se osvetiti svima koji mu nisu odani. Također, Općinski sud se očitovao i na navode iz apelantovog zahtjeva (da rješenje o suspenziji nema klauzulu pravosnažnosti) te je naveo da je rješenje donio na osnovu stanja koje proizlazi iz činjenične građe predmeta.
37. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, predmetna rješenja su, gledano s materijalnog aspekta, donesena „u skladu sa zakonom“, te je u tom kontekstu miješanje bilo zakonito, a kako apelant nije s procesne strane bilo šta osporio Ustavni sud nalazi da nije potrebno ovaj dio dalje razmatrati.
38. S obzirom na to da je utvrdio da je miješanje u apelantovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije zakonito, Ustavni sud će ispitati da li je to miješanje bilo „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno da li miješanje odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da li postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži.
39. Ustavni sud primjećuje da je krivični postupak protiv apelanta u toku. Također, u toku postupka apelantu je bila određena mjera pritvora, te je Općinski sud ukinuo pritvor apelantu i odredio mu mjere zabrane. Kako je prethodno utvrđeno, mjere zabrane su ostavljene na snazi u skladu sa zakonom jer je sud odbio njegov zahtjev za ukidanje mjera, za šta je dao obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP-a, a sve kako bi spriječio apelanta da vrši pritisak na svjedoke. Stoga su navedene mjere bile opravdane, te su imale cilj (uspješno vođenje krivičnog postupka protiv apelanta), te su proporcionalne cilju koji se njima želi postići.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
41. U pogledu navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 13. Evropske konvencije propisano da svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinila lica koja su postupala u službenom svojstvu.
42. Ustavni sud primjećuje da je na prvostepeno rješenje kojim je odbijen apelantov zahtjev za ukidanje mjera zabrane apelant imao i koristio pravo žalbe, te je o žalbi odlučilo vijeće Općinskog suda. Čini se da osim apelantovog nezadovoljstva osporenim rješenjima ništa drugo ne pokreće pitanje prava na efikasan pravni lijek, niti je apelant bilo čime konkretizirao ove navode, te Ustavni sud nalazi da nije došlo do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na privatan i porodičan život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je sud donio rješenje kojim odbija apelantov zahtjev za ukidanje mjera zabrane pozivajući se na relevantne odredbe zakona, te na činjenično stanje koje proizlazi iz dokazne građe predmeta, te je, dakle, odluka zakonita, opravdana i proporcionalna.
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio pravo na žalbu, te osim apelantovog nezadovoljstva donijetim odlukama ovaj navod nije ničim konkretiziran.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević