Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3273/19 (M.K.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3273/19

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3273/19, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M.K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003232 19 Kž od 28. maja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda podnio je 9. avgusta 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003232 19 Kž od 28. avgusta 2019. godine. Apelant je 17. januara 2020. godine tražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3273/19 od 6. februara 2020. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore osim Tužilaštva, koje nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Okružni sud donio je Presudu broj 13 0 K 003232 15 K od 22. januara 2019. godine kojom je apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela utaja, poreza i doprinosa iz člana 277. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Istom presudom apelant je obavezan, na osnovu člana 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP), da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati Republici Srpskoj iznos od 1,120.946,34 KM, dok se sa viškom zahtjeva upućuje u parnicu.

6. U obrazloženju presude naveden je tok postupka (optužnica i izmjena optužnice), dokazi optužbe i odbrane, koje je sud ocijenio u skladu sa članom 295. stav 2. ZKP, na osnovu čega je izveo zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela utaja poreza i doprinosa iz člana 277. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ. Na strani 8-9 sud je naveo relevantne odredbe Krivičnog zakona, kao i odredbe Zakona o akcizama i porezu na promet (zakona koji je važio do 2002. godine i zakona koji je važio nakon toga) i Zakona o obezbjeđenju sredstava za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog saobraćaja i drugih. Takođe, Okružni sud je pozivom na materijalnu dokumentaciju utvrdio da je apelant odgovorno lice za zastupanje i zakonitost rada preduzeća (naveden naziv), te da je u tom svojstvu počinio krivično djelo, dok je na osnovu akata Općinskog suda u Mostaru i podataka iz Poreske uprave utvrdio da preduzeća „Mix-Ex“ d.o.o. Mostar i „Iks Prom“ d.o.o. Mostar nisu upisana u sudski registar, u registar poslovnih subjekata, odnosno da je „Mix Ex“ evidentiran kao fiktivna firma. Na osnovu iskaza svjedoka (radnika banke) Okružni sud je utvrdio način odvijanja platnog prometa između apelantove firme i navedenih preduzeća, te da je apelant znao da se radi o fiktivnim firmama (str. 10-13). Takođe, navedeno je da stvarnog prometa (između apelantove firme i navedene dvije firme) nije bilo, kako je naveo Okružni sud, ukazuju iskazi svjedoka –vozača koji su u otpremnicama koje su kao lažne prikazane u poslovnim knjigama apelanta naznačeni kao lica koja su vršila prevoz nafte i naftnih derivata preduzećima u Mostaru. Nadalje, Okružni sud ukazuje na iskaze svjedoka (str. 11-19). Ocjenjujući iskaze svjedoka sud je našao da su svjedoci saglasni u činjenici da nikada nisu vozili naftu i naftne derivate u preduzeće u Mostaru po prezentovanim otpremnicama, te da na tim otpremnicama nema njihovog potpisa da su robu predali navedenim preduzećima. Na strani 20 Okružni sud je ukazao da su određeni svjedoci (navedena imena) mijenjali svoj iskaz, a da je sud prihvatio iskaze date u istrazi.

7. Dalje, uvidom u finansijsku dokumentaciju i nalaz i mišljenje vještaka Okružni sud je utvrdio da nisu postojali zakonom propisani uslovi za uslovna poreska oslobađanja iako je postojala dokumentacija. Okružni sud je našao na temelju izvedenih dokaza da je apelant, kao direktor firme, sačinjavao i u poslovne knjige unosio lažnu dokumentaciju, fakture, otpremnice, izjave da se roba isporučuje navedenim preduzećima iz Mostara iako, prema izjavama vozača, oni nikada nisu bili u Mostaru, niti su im poznate navedene firme, niti su se potpisali na otpremnicama, a što je utvrđeno i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke (vještak optužbe, nadalje navedeno na str. 20-23). Okružni sud je prihvatio nalaz i mišljenje ovog vještaka kao stručan i u skladu sa pravilima struke. Okružni sud je naveo da stvarnog prometa nije bilo, potvrdio je i iskaz svjedoka (inspektor u Poreskoj upravi, strana 24). Na strani 26 Okružni sud je naveo da je odbrana tokom postupka prigovarala zakonitosti načina uzimanja iskaza određenih svjedoka u istrazi, čiji iskazi su predočavani tokom glavnom pretresa (a navodilo se da je bio u pitanju pritisak od ovlaštenog lica), pa je saslušan inspektor u Policijskoj stanici. Na str. 27 i 28 Okružni sud je naveo nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke (vještak odbrane), ali koji, kako je naveo Okružni sud, nije doprinio razrješavanju predmeta o čemu je dao obrazloženje na strani 28.

8. Okružni sud je našao, kada se dovedu u vezu iskazi svjedoka vozača, vještaka finansijske struke, te dopis Općinskog suda u Mostaru, da je tužilac van svake razumne sumnje dokazao da je apelant u navedenom periodu počinio krivično djelo utaja poreza i doprinosa iz člana 277. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika. Saslušani svjedoci vozači (navedena imena 19 lica) su svojim izjavama potvrdili da je optuženi kupovao naftu i naftne derivate iz Slovenije, Hrvatske, Mađarske i dr., da su oni vršili prevoz robe, da je roba nakon carinjenja po apelantovom nalogu istakana na raznim mjestima po pumpama, parkinzima, livadama, pretovarana u druge cisterne i kamione i sl., te da robu nisu nikada vozili u Mostar, što sve govori da je promet ostvaren sa drugim licima, ali nikada sa preduzećima iz Mostara. Vještak L.Đ., kao i knjigovođa B.V. su potvrdili da je dokumentacija o ostvarenom prometu knjižena, da je apelant prikazao da je imao poslovni odnos sa preduzećima iz Mostara uz određena poreska oslobađanja iako stvarnog prometa nije bilo, tako da shodno tome nije obračunao ni uplatio porez. Sve ovo uz dokumentaciju da firme iz Mostara nisu registrovane i da se radi o fiktivnim firmama govori da je apelant znao da su to fiktivne firme, jer je on usmjeravao prodaju robe (iskazi vozača), a otpremnice koje su prezentovane vozačima i koje su knjižene nisu bile otpremnice koje su pratile robu, već su naknadno sačinjavane i kao takve lažno prikazivane u poslovnim knjigama, a sve radi izbjegavanja obračuna i plaćanja poreza na promet. Da prometa sa ovim firmama nije moglo ni biti, ukazuje akt Općinskog suda u Mostaru da one nisu nikada registrovane, što znači da su nepostojeće. Sve navedeno, prema mišljenju Okružnog suda, ukazuje da je apelant s namjerom da izbjegne obračun i plaćanje poreza na promet, te posebne republičke takse i porez za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog saobraćaja u poslovnim knjigama preduzeća lažno prikazao da je izvršio prodaju za koju postoje uslovna poreska oslobađanja propisana članom 21. stav 1. Zakona o akcizama i porezu na promet koji je u spornom periodu važio do 28. maja 2002. godine, te člana 25. Zakona o akcizama i porezu na promet koji je važio od 29. maja 2002. godine, na način da je prikazao da je ispostavio 50 faktura preduzeću „Iks Prom“ i 67 preduzeću „Mix-Ex“, tako da nije obračunao i platio porez na promet proizvoda u iznosu od 576.574,01 KM po stopi od 18 %, suprotno relevantnim članovima Zakona o akcizama i porezu na promet.

9. Takođe, prema nalazu vještaka finansijske struke, apelant je s istom namjerom propustio da obračuna i plati porez za redovno i bezbjedno odvijanje saobraćaja, shodno članu 4. Zakona o obezbjeđivanju sredstava za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog saobraćaja u ukupnom iznosu od 64.063,78 KM po stopi od 2% i posebnu republičku taksu na promet naftnih derivata u iznosu od 480.308,55 KM, shodno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o posebnim republičkim taksama.

10. Kako je utvrdio Okružni sud, da je kod apelanta postojala namjera da unošenjem lažnih podataka u poslovne knjige izbjegne obračun i plaćanje poreza, proizlazi, prije svega, iz činjenice da je upravo on taj koji je nakon uvoza i obračuna carinskih dažbina upućivao vozače bilo lično, bilo posredstvom drugih lica (brata, radnika) gdje će robu (naftu i naftne derivate) voziti, da je roba vožena na razna mjesta (benzinske pumpe, pretakana i dr.), a nikada u Mostar, da vozači otpremnice nisu potpisali, odnosno isporučili robu preduzećima iz Mostara, da ta preduzeća nisu nikada registrovana. Okružni sud je naveo da se krivično djelo utaja poreza i doprinosa može učiniti samo sa umišljajnim oblikom vinosti s obzirom na to da je ono motivisano namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Da je apelant upravo s tom namjerom počinio ovo djelo, govori to da je bio svjestan da je -kao odgovorno lice, koje se stara za zakonitost rada preduzeća i obveznik poreza na promet, posebne republičke takse i takse na željeznicu - prikazivao lažne podatke da je izvršena prodaja, tj. isporučivanjem faktura preduzećima iz Mostara uz uslovna poreska oslobađanja iako ovaj promet sa ovim preduzećima nije ostvaren, jer su ona fiktivna i roba je isporučivana drugim licima. Dakle, postojala je svijest apelanta da unosi (daje) lažne podatke u poslovne knjige i da u potpunosti izbjegava plaćanje poreza, te htijenje da upravo preduzima ovakve svoje djelatnosti s namjerom da na ovaj način izbjegne plaćanje zakonom propisanih dažbina. Na strani 31 Okružni sud je naveo da je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine za šta je dao razloge.

11. Takođe, u presudi Okružni sud je naveo da, što se tiče pisanih dokaza odbrane - kompleta dokumenata (tačno navedenih na strani 29 presude), Okružni sud je naveo da ih nije posebno ocijenio, jer se radi o dokumentaciji koja nije relevantna za ovaj predmet s obzirom na to da su kupci navedeni u ovoj dokumentaciji sasvim druga pravna lica, a to se optužnicom ne stavlja na teret. Takođe, ni ostali materijalni dokazi - zapisnik Poreske uprave Banja Luka navedenog broja - nisu relevantni kao dokaz, kako je naveo Okružni sud, jer se odnose na period poreske kontrole kod apelanta prije inkriminisanog perioda. Isto tako, ni ostali dokazi odbrane (rješenja, tužbe, presude, žalbe, obavještenja) ne odnose se na djelo koje se apelantu stavlja na teret i kao takvi nisu posebno ni ocijenjeni, ni analizirani.

12. Takođe, Okružni sud je naveo da je odbrana tokom postupka prigovarala da prikupljeni materijalni dokazi optužbe nisu oduzeti u skladu sa zakonom, jer nema naredbi suda, niti su dobrovoljno predati. Okružni sud je naveo da ovi navodi ne stoje, jer su svi materijalni dokazi oduzeti na osnovu naredbe suda, ili su dobrovoljno predati o čemu u spisu postoje dokazi koji su pročitani u dokaznom postupku na glavnom pretresu (opet navedeni na strani 29), dakle, pribavljeni u skladu sa odredbama ZKP i kao takvi zakoniti.

13. Vrhovni sud, odlučujući po apelantovoj žalbi (po dva advokata) i Tužilaštva, donio je Presudu broj 13 0 K 003232 19 Kž od 28. maja 2019. godine kojom je žalbu Tužilaštva odbio, a djelomičnim uvažavanjem apelantove žalbe odluku o imovinskopravnom zahtjevu preinačio na način da je oštećena Republika Srpska sa tim zahtjevom upućena na parnični postupak. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

14. Vrhovni sud je naveo da je, u smislu člana 320. ZKP, ispitao pobijanu presudu u vezi sa žalbenim prigovorima (i odgovorima) i po službenoj dužnosti, pazeći na povredu Krivičnog zakona, te da je odlučio kao u izreci zbog sljedećih razloga:

15. Pažljivom analizom pobijane presude u pravcu apelantovih žalbenih prigovora Vrhovni sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka na koju su žalbe ukazivale. U vezi sa prigovorom da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima, jer nisu oduzeti na osnovu pravilno donesenih naredbi, dugotrajnost čuvanja dokaza, uzimanje na revers, izuzimanje od različitih lica i nepostupanje po odredbi člana 135. ZKP, Vrhovni sud je našao da su ovi prigovori lišeni svake realne osnove, jer je postupak pribavljanja svih dokaza proveden zakonito o čemu je prvostepena presuda na strani 29 dala iscrpno i na podlozi stanja u spisu zasnovano obrazloženje, koje je kao takvo prihvatio i Vrhovni sud. Što se tiče „sugestije“ da je povrijeđena odredba člana

135. ZKP na šta je ukazivala žalba, Vrhovni sud je ukazao da žalba nije pojasnila koji su to dokazi i zašto bi trebali biti otvarani, a prema stanju spisa, Vrhovni sud nije našao da je tako trebalo postupiti u njihovoj obradi.

16. Vrhovni sud je istakao prigovor iz žalbe da je presuda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, posebno ukazujući na neprihvatljivost nalaza i mišljenja vještaka optužbe, finansijsku dokumentaciju i iskaze svjedoka koji, po njegovom mišljenju, nemaju značaj koji im presuda daje. Vrhovni sud je našao da ovakav stav u žalbi nije osnovan, jer je sud ozbiljnom analizom svakog od tih dokaza pojedinačno ocijenio njegov kvalitet, uvjerljivost i vrijednost da se na njemu zasnuje stav o postojanju odlučnih činjenica za izvođenje pravilnog zaključka o apelantovoj krivici. Ovi dokazi su međusobno povezani i u svojoj ukupnosti ocijenjeni na pravilan način, pa se izvedenom zaključku suda ne mogu uputiti ozbiljni prigovori koji bi ga doveli u sumnju. Finansijska dokumentacija koju su vještaci imali na raspolaganju bila je dovoljna za davanje potpunog i kvalitetnog nalaza. Međutim, što se tiče uvjerljivosti i prihvatljivosti nalaza vještaka, prvostepeni sud se pravilno opredijelio da prihvati nalaz i mišljenje vještaka optužbe, jer nije plod pretpostavki i selektivnog pristupa i neutemeljenog davanja značaja pojedinim dokumentima, već je u svemu zasnovan na logičnim i objašnjivim, pa tako i prihvatljivim obrazloženjima. U svemu tome suprotno postupa vještak (odbrane) čiji nalaz je sud ocijenio kao beskoristan za razrješenje krivičnopravne stvari, jer se bavi teoretskim stvarima o izgledu pojedinih knjigovodstvenih dokumenata. Oba ova nalaza i njihovu ocjenu prvostepeni sud je izložio i ocijenio sa razlozima prihvatljivim i Vrhovnom sudu. Kada se ovi nalazi dovedu u vezu sa iskazima svjedoka koje presuda detaljno izlaže i obrazlaže, a koji su u ključnim segmentima toliko podudarni da nema mjesta sumnji u njihovu istinitost, onda se, prema mišljenju Vrhovnog suda, ukazuje osnovanim da je apelant vršio promet derivata, a da bi izbjegao obračun poreza, lažno prikazao da ispunjava uslove, što je imalo kao posljedicu utaju poreza i doprinosa, što mu je i bila namjera. Pretakanje nafte po parkinzima, livadama, sačinjavanje otpremnica koje nisu potpisane, isporuka robe a da vozači svjedoci kažu da nikada nisu bili na tim lokacijama, niti da su toj firmi isporučivali robu, a da to stoji evidentirano u finansijskoj dokumentaciji, plaćanje u gotovini istog dana kada je izvršen promet ili prije stvarnog prometa, prvostepeni sud pravilno uočava, utvrđuje i ocjenjuje kao radnje kojima se vrši stvaranje lažne slike o legalnom prometu, a u stvari se radi o radnjama koje prikazuju takvo stanje radi izbjegavanja plaćanja poreske obaveze. Svi iskazi su tako detaljno analizirani i ocijenjeni da se na osnovu njih i nalaza vještaka odlučne činjenice moraju prihvatiti kao pravilno i potpuno utvrđene, a suprotni žalbeni prigovori bez osnova.

17. Vrhovni sud je naveo da, s obzirom na to da nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, a sve odlučne činjenice je pravilno i potpuno utvrdio - prvostepeni sud je pravilno apelantove radnje ocijenio kao krivično djelo utaja poreza i doprinosa iz člana 277. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ i za to krivično djelo ga proglasio krivim. Oglašavajući ga krivim prvostepeni sud je utvrdio sve okolnosti od kojih zavisi vrsta i visina izrečene kazne i one su pravilnom ocjenom ostvarile utjecaj na izrečenu kaznu zatvora. Utajeni porez čija visina višestruko prelazi zakonom propisani iznos za postojanje elemenata bića krivičnog djela može se ocijeniti kao otežavajuća. Vrhovni sud je našao da je zalaganje žalbe Tužilaštva za donošenje strožijeg, kao i zalaganje žalbi branilaca za blaže kažnjavanje neosnovano.

18. Što se tiče apelantovih žalbenih prigovora da sud nije mogao dosuditi imovinskopravni zahtjev, Vrhovni sud je našao da su osnovani, što je dalje obrazložio, te je u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio tako što je uputio oštećenu na parnicu.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

19. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa presudom koju je donio Vrhovni sud 28. maja 2019. godine. Apelant je u apelaciji naveo da apelaciju podnosi zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog povrede krivičnog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je obrazložio u apelaciji. Prije svega, apelant osporava odluku u dijelu u kojem je sud usvojio imovinskopravni zahtjev oštećene (Republike Srpske), te da se Republika Srpska trebala uputiti na parnicu. Apelant, takođe, navodi da se postavlja pitanje u odnosu na koga se postavlja imovinskopravni zahtjev - fizičko ili pravno lice. Apelant nadalje osporava utvrđeno činjenično stanje, te navodi da je sud dao pogrešne ocjene u pogledu apelantove odgovornosti. U tom pravcu apelant ukazuje da su preduzeća sa kojima je poslovao iz Mostara poslovala i prije i kasnije (dakle, paušalan navod da se radi o fiktivnim firmama), da on ne može da snosi odgovornost ako su firme fiktivne, jer je prateća dokumentacija ispunjavala sve zakonom propisane uslove, da je apelant sa njima poslovao putem banke koja im je otvorila račun, te ukazuje da je protiv lica (direktora ovih preduzeća) u Mostaru vođen postupak koji je, zbog smrti, obustavljen. Apelant ukazuje na nezakonitost određenih dokaza („dosta predmeta i stvari“ oduzeto), jer su oduzeti bez naredbe suda. Apelant navodi da je inspektor u policijskoj stanici vršio pritisak na svjedoke. Dalje, apelant osporava nalaz (optužbe) koji je sud prihvatio i navodi da nije prihvaćen nalaz vještaka odbrane, a nalazi su kontradiktorni o čemu sud nije dao obrazloženje. Pri tome apelant ukazuje da vještak Tužilaštva nije razmatrao ispravnost dokumentacije pravnog lica apelanta. Nadalje, apelant navodi da je sud pogrešno primijenio odredbu člana 4. Zakona o obezbjeđenju sredstava za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog saobraćaja po stopi od 2%, jer je zakonski propis ukinut, pa ne može egzistirati obaveza po navedenom propisu. Apelant je u apelaciji pojašnjavao da sud nije bio nadležan, da dokumentacija oduzeta od knjigovođa nije predana dobrovoljno, da je dokumentacija „na podmukli način upotrijebljena“ i da nije oštećen budžet Republike Srpske i da izjave vozača nisu relevantne na način kako je to prezentovalo Tužilaštvo. Takođe, apelant se žalio i na odluku o kazni, odnosno da sud nije mogao ocijeniti kao otežavajuću okolnost iznos utajenog poreza. b)Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, što je pokušao uraditi i u toku postupka, ali da je njegova žalba odbijena.

21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je savjesno i u mjeri koju nalaže zakon ocijenio žalbu, te da je o žalbenim navodima dao jasne i dovoljne odgovore kod kojih ostaje. Predloženo je se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ( „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 295. stav 2.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 9. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud zapaža da se, u suštini, navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje odnose na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni propisa, načinu na koji je sud ocijenio dokaze, te na navode o nezakonitosti određenih dokaza i na odluku o kazni.

31. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

33. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

34. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudom prvostepenom presudom apelant proglašen krivim za krivično djelo utaja poreza i doprinosa, a odluku o apelantovoj krivnji sud je izveo na osnovu materijalne dokumentacije, izjava svjedoka i nalaza vještaka. Pri tome svjedoci (vozači) su naveli da su vršili provoz robe za apelanta, ali nikada u Mostar, zbog čega je zaključeno da apelant nije poslovao sa preduzećima iz Mostara (za koje je sud utvrdio da su fiktivna, a što je apelant znao). Iako stvarnog prometa nije bilo sa ovim preduzećima, vještak i svjedok (knjigovođa) su naveli da je dokumentacija o ostvarenom prometu knjižena i da je apelant prikazao da je imao poslovni odnos sa navedenim preduzećima uz određena poreska oslobađanja (iako stvarnog prometa nije bilo), tako da nije ni obračunao i platio porez. Dalje, apelant je, kako je utvrdio sud na osnovu provedenih dokaza, lažno prikazao da je vršio prodaju za koju postoje uslovna oslobađanja, ukazujući na relevantne zakone, a kako bi izbjegao obračun i plaćanje poreza.

35. Prvostepeni sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka optužbe kao stručan i dat u skladu sa pravilima struke, zasnovan na brojnim dokazima, te objektivan pa je naveo da je vještak odgovorio na sva pitanja u skladu sa relevantnim činjenicama, na osnovu pregleda finansijske dokumentacije. U odnosu na vještaka odbrane, prvostepeni sud je naveo da on nije doprinosio razrješenju predmeta, te da se vještak bavio formalnim izgledom i sadržinom dokumenata. Međutim, prvostepeni sud je naveo da činjenica da dokumentacija sadrži sve potrebne elemente ne znači da ona može poslužiti kao osnov za dalje oslobađanje ako roba zaista nije prodata radi dalje prodaje, a što se nije moglo desiti, jer su u pitanju fiktivne firme. Takođe, redovni sud je jasno naveo zašto je određena dokumentacija apelanta irelevantna za postupak, odnosno da se odnosi na poslovanje sa nekim drugim firmama, ili na period koji nije relevantan.

36. Apelant je, takođe, prigovorio nezakonitosti određenih dokaza, odnosno načinu njihovog pribavljanja. Prvostepeni sud je ispitao ove apelantove navode, koje je apelant isticao i u toku postupka i utvrdio da su neosnovani, te da je dokumentacija prikupljena na osnovu naredbe suda ili je dobrovoljno predana, ukazujući na dokaze koji na to upućuju (zapisnike o dobrovoljnoj predaji i naredbe suda). Nadalje, apelant je prigovarao zakonitosti načinu uzimanja iskaza svjedoka u istrazi (tvrdnjom da je policijski službenik vršio pritisak na svjedoke i zbog procesnog nedostatka), a čiji iskazi su im predočeni u toku glavnog pretresa, te je prvostepeni sud ispitao kao svjedoka inspektora, te ocijenio iskaz ovog svjedoka i naveo da zapisnici (iz istrage) koji su predočavani svjedocima nisu nezakoniti, naročito ukazujući da ostali svjedoci nisu mijenjali svoj iskaz, a svjedoci koji su mijenjali iskaz nisu mogli dati valjane i prihvatljive razloge za tu promjenu.

37. Ustavni sud nadalje primjećuje da je Vrhovni sud po apelantovoj žalbi opet ispitao određene navode iz apelantove žalbe (o nezakonitosti pribavljanja dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i u vezi sa tim neprihvatljivosti nalaza vještaka i iskaza svjedoka kojim je sud dao značaj koji nemaju, kao i prigovore u vezi sa odlukom o kazni), te je našao da su oni neosnovani za šta je dao obrazloženje. Vrhovni sud je našao da je osnovan apelantov prigovor u vezi sa dosuđenim imovinskopravnim zahtjevom, te je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu. U obrazloženju osporenih presuda Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo na nezakonitost provedenog postupka, Ustavni sud ne nalazi da je proizvoljno obrazloženje redovnih sudova u ovom dijelu, niti da je došlo do proizvoljne primjene propisa, kako je naveo apelant. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda u pogledu utvrđenih činjenica na osnovu kojih je donesen zaključak o apelantovoj krivici, te da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata da je na bilo koji način došlo do povrede garancija na pravično suđenje. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su ovi navodi o kršenju apelantovog prava neosnovani. Opisujući postupak ocjene dokaza, redovni sud je donio svoje zaključke o utvrđenoj apelantovoj krivici koji se ne čine proizvoljnim niti u jednom segmentu. U odnosu na pitanje utvrđenih činjenica, čini se da apelant u apelaciji, u suštini, samo izražavao vlastito, drugačije viđenje činjenica i dokaza, a što ne pokreće pitanje pravičnosti postupka. Stoga, činjenica da apelant nije uspio sa svojim prigovorima na način kako je on želio ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenim odlukama Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak.

38. Takođe, Ustavni sud ukazuje da su svi ostali apelantovi navodi ispitani, ali da ništa ne ukazuje da je došlo do povrede prava na pravičan postupak, ili da je donesena odluka rezultat bilo kakve proizvoljnosti.

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu zaključaka do kojih su došli u pogledu apelantove krivice, te kada su na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, uz primjenu relevantnih propisa koja nije proizvoljna, niti je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3273/19 (M.K.) | Sudska praksa | Aktio