Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2422/18 (R. J.)
Odluka donesena 16. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ugovor o kupoprodaji
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravo na pravnu sigurnost
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Helen Keller, Angelika Nußberger, Tudor Pantiru
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2422/18
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2422/18, rješavajući apelaciju Radivoja Jankovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nussberger, sudija Helen Keller, sudija na sjednici održanoj 16. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radivoja Jankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050344 17 Rev 2 od 31. januara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radivoje Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Željko Mišić, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050344 17 Rev 2 od 31. januara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i J. M. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 30. decembra 2019. godine, odnosno 2. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju 17. januara 2020. godine i 17. aprila 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050344 15 P 3 od 1. novembra 2016. godine odbijen je kao neosnovan tužiočev primarni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine Ugovor o kupoprodaji akcionarskog kapitala, zaključen 2. oktobra 2002. godine, između tužioca i apelanta, i da se obaveže apelant da mu plati iznos od 138.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe je odlučeno da će sud o eventualnom tužbenom zahtjevu kojim je tužilac tražio da se utvrdi da je predmetni ugovor ništav i da se obaveže apelant da tužiocu plati iznos od 138.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka odlučiti nakon pravosnažnosti odluke o primarnom tužbenom zahtjevu.
6. U obrazloženju odluke, donesene u ponovljenom postupku, Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da su zaključili Ugovor o prodaji akcionarskog kapitala od 2. oktobra 2002. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) na osnovu kojeg je apelant prodao tužiocu 30% učešća u ukupnoj vrijednosti kapitala preduzeća GP ,,Radnik- Gradnja“ a.d. Modriča (u daljnjem tekstu: predmetno preduzeće) za iznos od 138.500,00 KM stare devizne štednje i 17.000,00 KM u gotovini. Navedenim ugovorom stipulisano je da je iznos od 138.500,00 KM stare devizne štednje uplaćen, a da će preostali dio od 17.000,00 KM u gotovini biti uplaćen na apelantov bankovni račun do 30. oktobra 2002. godine (član 2), da tužilac gubi svojstvo kupca i pravo na povrat svih uplata koje je u međuvremenu izvršio “ako ne ispuni ili neblagovremeno ispuni“ ugovorene obaveze iz člana 2 Ugovora (član 3). Zatim, navedeno je da se apelant obavezao da će odmah po isplati cjelokupnog ugovorenog iznosa sačiniti aneks u kome će se konstatovati izvršeno plaćanje i regulisati da se izda nalog berzanskom brokeru ili brokerskoj kući za prenos njegovih 30% akcija kapitala predmetnog preduzeća u trajnu svojinu na ime i u korist tužioca, u skladu sa važećim propisima Republike Srpske (član 4), te da ugovor sa obavještenjem Direkcije za privatizaciju Republike Srpske od 10. septembra 2002. godine [na osnovu kojeg je apelant kupio akcije predmetnog preduzeća u postupku privatizacije] predstavlja kupcu [tužiocu] osnovu za sticanje svojine i ulaska u posjed predmeta prodaje (član 5). Dalje je naveo da je tužilac 27. decembra 2002. godine izabran za predsjednika Upravnog odbora predmetnog preduzeća, te da je u odluci o njegovom izboru označen kao „vlasnik 30% vrijednosti kapitala" iako nije ispunio obavezu plaćanja kupljenih akcija, niti je taj procenat akcija „prenesen" na njega. Osnovni sud je, zatim, naveo da je apelant 18. januara 2005. godine dao nalog brokeru da se predmetne akcije prodaju na Banjalučkoj berzi za ukupan iznos od 17.000,00 KM, te da je predmetne akcije kupio P.D. Dalje je naveo da je tužilac u iskazu naveo da je apelantu isplatio 138.500,00 KM u staroj deviznoj štednji, a 10.000,00 KM u gotovini na ruke o čemu nisu sačinili pismenu priznanicu, te da je apelant odbio da primi preostalih 7.000,00 KM zahtijevajući dodatnih 10.000,00 KM. Zatim, navedeno je da mu je apelant, s obzirom na to da nije bio izvršen prenos svojine na predmetnim akcijama na tužiočevo ime, dao punomoć da ga zastupa u predmetnom preduzeću na osnovu koje je učestvovao u upravljanju preduzećem koje je kasnije na berzi kupila kompanija „Dušanić“. Osnovni sud je naveo da je apelant u iskazu naveo da mu je tužilac putem telefona u januaru 2005. godine dao usmeni nalog da proda putem berze predmetne akcije po cijeni od 17.000,00 KM, da tužilac nije ni zahtijevao da se sporni ugovor „dostavi na sprovođenje“, te da nije dao nikakvu punomoć tužiocu jer je on spornim ugovorom postao vlasnik predmetnih akcija. Zatim je naveo da je svjedok P.D. naveo da ga je tužilac putem telefona zamolio da njegova firma ,,Dušanić“ putem berze kupi ove predmetne akcije za 17.000,00 KM, jer tužilac u tom trenutku nije imao sredstava da uplati te akcije, uz obećanje da će ih kasnije otkupiti po navedenoj cijeni. Zatim, navedeno je da, s obzirom na to da tužilac to nije učinio, predmetne akcije se i dalje vode kao svojina kompanije „Dušanić“, koja nikada nije bila zainteresovana za njihovu kupovinu, te da su akcije u stvarnosti tužiočeva svojina i da su mu uvijek bile na raspolaganju. Osnovni sud je dalje naveo da apelant u ponovnom postupku spori i činjenicu da mu je tužilac uplatio iznos od 138.233,20 KM, navodeći da su navedenu uplatu izvršili V. V. i J. J. [sa kojima je, odnosno sa sljednikom V. V., tužilac 2005. i 2008. godine zaključio ugovor o zajmu i ugovor o vraćanju duga u kojem je konstatovano da su oni tužiocu prodali staru deviznu štednju u ukupnom iznosu od 138.233,20 KM] koji su bili vlasnici te stare devizne štednje, a ne tužilac.
7. Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama sporno da li je ugovor raskinut, slijedom čega bi apelant bio dužan da izvrši povrat novčanog iznosa koji tužilac zahtijeva. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 26 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor zaključen kada su se ugovorne strane sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora, kao i da su strane u obligacionom odnosu dužne da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje. S tim u vezi je istakao da apelant nije tražio ispunjenje preostalog dijela obaveze, niti raskid ugovora, već se saglasio da tužilac preuzme njegov dio akcijskog kapitala i upravljanja predmetnim preduzećem, te da je takvo stanje trajalo sve dok apelant predmetne akcije, koje su se i dalje u registru vodile na njegovo ime, nije prodao putem berze. Dalje je naveo da je ukupna ugovorena cijena predmetnih akcija iznosila 155.500,00 KM, te da neisplaćeni iznos od 17.000,00 KM čini 10,93 % od ukupne cijene, slijedom čega je zaključio da se radi o neispunjenju neznatnog dijela obaveze zbog kojeg se, shodno odredbi člana 131 ZOO, ugovor ne može raskinuti. Ukazao je da je odredbom člana 6 Zakona o hartijama od vrijednosti propisano da hartije od vrijednosti emitovane u skladu sa odredbama tog zakona emitent je dužan registrovati u Centralnom registru hartija od vrijednosti, u skladu sa odredbama Zakona o Centralnom registru hartija od vrijednosti i propisa donesenih na osnovu tog zakona. Takođe je ukazao da kao dokaz o pravima, obavezama i ograničenjima na akciji služi isprava koju vlasniku i drugom imaocu akcije izdaje Centralni registar hartija od vrijednosti, da vlasnik i drugi imalac akcije ne može prenositi na drugo lice svoje pravo iz akcije prije nego što one budu upisane u Centralni registar hartija od vrijednosti, te da je prenos izvršen prije upisa, shodno odredbi člana 218 Zakona o preduzećima, ništav. Osnovni sud je istakao da, s obzirom na brojne materijalne dokaze, nije poklonio vjeru iskazima stranaka koje je ocijenio kontradiktornim, niti iskazu svjedoka P.D. Ukazao je da je Pravilnikom o trgovanju hartijama od vrijednosti propisano da se prava i obaveze iz hartija od vrijednosti stiču i prenose upisom na račun sticaoca u Centralnom registru (član 4 stav 1), da se trgovanje hartijama od vrijednosti na berzi obavlja u berzanskoj kotaciji i na slobodnom berzanskom tržištu (član 7), te da se prenos prava svojine na hartijama od vrijednosti na račun sticaoca na osnovu kupoprodaje izvršene u skladu sa odredbama ovog pravilnika upisuje nakon izmirenja novčanih obaveza (član 26). Osnovni sud je zaključio da tužilac tokom postupka nije dokazao da su se ispunili uslovi za raskid ugovora, dok je apelant dokazao da se predmetni ugovor izvršavao i da je tužilac ušao u posjed predmeta prodaje i izabran za predsjednika Upravnog odbora predmetnog preduzeća, kao i da nije odgovoran za povredu predmetnog ugovora, već da je za to odgovoran tužilac. Pri tome je naglasio da je tužbeni zahtjev neosnovan i zbog toga što se ne može izvršiti povrat onog što je dato, a obveznicama stare devizne štednje se trguje na berzi.
8. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050344 17 Gž4 od 30. juna 2017. godine odbijena je tužiočeva žalba i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu, te je odbijen tužiočev zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe i takse na žalbu, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
9. U obrazloženju odluke Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužilac nije dokazao da je apelantu isplatio 148.000,00 KM za kupovinu akcija predmetnog preduzeća. Ukazao je da je odredbom člana 210 ZOO propisano da, kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da nadoknadi vrijednost postignutih koristi. S tim u vezi je istakao da tužilac nije dokazao da je navedeni novčani iznos isplatio apelantu da bi on bio u obavezi da mu taj novčani iznos vrati. Kako je sud dužan da kao prethodno pitanje ocijeni osnov za isplatu predmetnog potraživanja, a uzimajući u obzir činjenicu da trgovanje starom deviznom štednjom i akcijama mimo Centralnog registra hartija od vrijednosti i brokera predstavlja ništav pravni posao, Okružni sud je zaključio da je kupoprodaja predmetnih akcija otpala kao pravni osnov iz kojeg bi proizašao zahtjev za isplatu predmetnog novčanog iznosa. Dalje je istakao da je odredbom člana 3 Ugovora stipulisano da, u slučaju da kupac ne ispuni ili neblagovremeno ispuni ugovorne obaveze utvrđene članom 2 ovog ugovora, gubi svojstva kupca i pravo na povrat svih uplata koje je u međuvremeno izvršio. Slijedom navedenog je zaključio da tužilac kao kupac nije u propisanom roku izmirio svoju obavezu u cjelini, pa mu ne pripada pravo na vraćanje onog što je u međuvremenu isplatio. Okružni sud je, takođe, zaključio, pozivajući se na iskaz P. D., da on i kompanija „Dušanić“ samo formalno „drže“ tužiočeve akcije na svom računu, te da tužilac nema osnova da traži vraćanje predmetnog iznosa od tuženog, jer ne može imati i sredstva, koja istina nisu njegova, i akcije.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 050344 17 Rev 2 od 31. januara 2018. godine usvojena je tužiočeva revizija i preinačene su obje nižestepene presude na način da je raskinut ovaj ugovor i obavezan apelant da tužiocu isplati iznos od 138.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
11. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je iznio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naveo je da je apelant u toku postupka osporavao da mu je tužilac, prije zaključenja ovog ugovora, isplatio iznos od 138.500.00 KM iz sredstava stare devizne štednje, kako je navedeno u članu 2 Ugovora, ali da za takvu tvrdnju nije pružio vjerodostojne dokaze. S tim u vezi je istakao da su V. V. i J. J. uplatili staru deviznu štednju na apelantov račun na osnovu prethodno zaključenih ugovora sa tužiocem (od 5. i 13. septembra 2002. godine). Takođe je istakao da je tužilac, nakon zaključenja Ugovora, sa M. V., sljednikom umrlog V. V., 18. maja 2005. godine zaključio ugovor o vraćanju duga kojim je stipulisano da je od 78.223,20 KM stare devizne štednje tužilac vratio dio u iznosu od 10.700,00 KM i da je na dan zaključenja ugovora ostao dug u iznosu od 67.533,20 KM (član 1), te da je tužilac pravosnažnom presudom obavezan da na ime duga isplati M. V. iznos od 63.033,20 KM sa pripadajućom zateznom kamatom. Zatim, navedeno je da je tužilac sa J.J. 5. marta 2008. godine zaključio Aneks ugovora o zajmu novca u kojem je konstatovano da je do zaključenja ugovora vraćen dio duga u iznosu od 18.000,00 KM i da je ostao dug u iznosu od 42.000,00 KM (član 2). Vrhovni sud je dalje naveo da apelant nije dokazivao po kom osnovu su mu V. V. i J. J. izvršili prenos sredstava stare devizne štednje, slijedom čega je zaključio, a što je u saglasnosti sa tužiočevim dokazima, da su navedena sredstva prenesena na apelantov račun radi izvršenja tužiočeve obaveze iz Ugovora. S tim u vezi je istakao da se ima uzeti da je isplata izvršena od tužioca, bez obzira što su formalni prenosioci bili prodavci stare devizne štednje, jer su oni za taj iznos bili u ugovornom odnosu sa tužiocem, a ne sa apelantom. Zatim je naveo da je tužilac dokazao da apelant nije ispunio obavezu da mu izvrši prenos 30% svog učešća u ukupnoj vrijednosti kapitala predmetnog preduzeća, što proizilazi iz dokazane činjenice da je apelant predmetne akcije na berzi prodao P. D. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 131 ZOO propisano da se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze, te istakao da se citirana odredba odnosi na nedozvoljenost jednostranog raskida ugovora onoj ugovornoj strani koja je primila ispunjenje obaveze u pretežnom dijelu, a svoju obavezu nije nikako ispunila, ili je ispunila u neznatnom dijelu. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pogrešno tumačili navedenu zakonsku odredbu, smatrajući da tužilac traži raskid Ugovora jer on nije ispunio svoju obavezu, te je ukazao da u konkretnom slučaju tužilac traži raskid Ugovora jer apelant nije ispunio svoju ugovornu obavezu i na tužioca nije prenio nijednu akciju predmetnog preduzeća iako je u pretežnom dijelu primio isplatu kupoprodajne cijene (od ugovorenog iznosa od 155.500,00 KM primio iznos od 138.500,00 KM ili 89,07 % ukupne cijene). S obzirom na to da nije ostvaren cilj Ugovora da tužilac postane vlasnik akcija predmetnog preduzeća, Vrhovni sud je zaključio da tužilac ima zakonski osnov da traži raskid Ugovora, čime nastupaju pravne posljedice propisane odredbom člana 132 st. 2 i 5 ZOO. Zatim je ukazao da je Zakonom o hartijama od vrijednosti propisano da je vlasnik pravno ili fizičko lice koje ima svojinu na hartiji od vrijednosti po osnovu vlasničkog prava (vlasnik), ili po osnovu ugovora (nominirani vlasnik) (član 2 alineja 3), a registrovano lice je vlasnik hartije od vrijednosti upisano u Centralni registar (član 2 alineja 6), te da se hartijom od vrijednosti smatra i akcija prema odluci Komisije za hartije od vrijednosti (član 4). S tim u vezi je istakao da se cilj Ugovora ne može smatrati ostvarenim ni kroz činjenicu da je tužilac izabran za predsjednika Upravnog odbora predmetnog preduzeća “kao vlasnik 30% vrijednosti kapitala”, jer on nije postao pravni vlasnik na akcijama u toj vrijednosti. Vrhovni sud je dalje naveo da tužilac nije izgubio pravo na povrat isplaćenog dijela cijene usljed odredbe člana 3 Ugovora (da tužilac gubi svojstvo kupca i pravo na povrat svih uplata koje je u međuvremenu izvršio ako ne ispuni ili neblagovremeno ispuni ugovorene obaveze iz člana 2 Ugovora), jer je takva odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja (član 12 ZOO), načelu zabrane zloupotrebe prava (član 13 ZOO) i načelu jednake vrijednosti davanja (član 15 ZOO). U konačnici je naveo da su tužilac i apelant ugovorili jednaku vrijednost stare devizne štednje i KM, jer se štednja koristila kao sredstvo plaćanja u postupku privatizacije, te istakao da, kada se u tu svrhu iskoristi njeno vraćanje, više ne može biti u tom obliku, nego kao isplata protivvrijednosti važeće valute plaćanja. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Vrhovni sud izašao van okvira svoje nadležnosti kada je utvrđivao činjenično stanje drugačije od onog koje su utvrdili nižestepeni sudovi usljed čega je povrijedio odredbe parničnog postupka, kao i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Dalje, navodi da su nižestepeni sudovi utvrdili da je on izvršio svoju ugovornu obavezu, što proizilazi iz činjenice da je tužilac tri godine ostvarivao prava iz predmetnih akcija učestvujući u upravljanju predmetnim preduzećem kao član Skupštine i Upravnog odbora. Takođe, navodi da je od tužioca zavisilo hoće li i formalno postati vlasnik predmetnih akcija ili ne, a što je potvrđeno iskazom svjedoka P.D., koji za tužioca formalno „drži“ predmetne akcije, a koji iskaz Vrhovni sud zanemaruje. Apelant navodi da nigdje nije ugovoren omjer stare devizne štednje i KM 1:1, te da je nejasno odakle Vrhovni sud crpi tu konstataciju. Dalje je naveo da je nejasno na osnovu kog dokaza je Vrhovni sud zaključio da je tužilac 2002. godine zaključio sa V. V. i J. J. ugovore o kupovini sredstava stare devizne štednje, jer takvi ugovori ne postoje. U konačnici, navodi da je Vrhovni sud donio istu presudu kakvu je ukinuo rješenjem iz 2014. godine, te da mu je, zbog toga, povrijeđeno načelo pravne sigurnosti.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu usljed proizvoljne primjene materijalnog prava neosnovani i predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
14. Tužilac je naveo da su ispunjeni uslovi za raskid Ugovora, jer je apelantova ugovorna obaveza, usljed prodaje predmetnih akcija P.D., postala nemoguća. Takođe je iznio hronologiju predmetnog i drugih postupaka koji su vođeni između njega i apelanta, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Zabrana zloupotrebe prava Član 13.
Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.
Načelo jednake vrijednosti davanja Član 15.
(1) U zasnivanju dvostranih ugovora strane polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.
(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posljedice.
Kad se ugovor ne može raskinuti Član 131.
Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze.
Dejstvo raskida Član 132.
[…] (2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
[…] (5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.
16. Zakon o hartijama od vrednosti - prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 4/02) u relevantnom dijelu glasi:
Određivanje značaja pojmova Član 2.
[…] “Vlasnik” je pravno ili fizičko lice koje ima vlasništvo na hartiji od vrednosti po osnovu vlasničkog prava (vlasnik) ili po osnovu ugovora (nominirani vlasnik).
[…] “Registrovano lice” je vlasnik hartije od vrednosti upisano u Centralni registar.
[…] Vrste hartija od vrednosti Član 4.
Hartijama od vrednosti u smislu odredbe člana 3. ovog zakona smatraju se akcije, obveznice i druge hartije od vrednosti koje utvrdi Komisija za hartije od vrednosti (u daljem tekstu: Komisija) svojim propisom.
Akcije su vlasničke hartije od vrednosti koje emituje akcionarsko društvo u skladu sa Zakonom o preduzećima i ovim zakonom.
[…] VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 050344 17 Rev 2 od 31. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. marta 2018. godine a apelacija je podnesena 21. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na raskid ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
25. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
27. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud zauzeo stanovište da je tužilac dokazao da je u pretežnom dijelu izmirio svoju ugovornu obavezu (od ugovorenog iznosa od 155.500,00 KM isplatio je 138.500,00 KM ili 89,07 % ukupne cijene), smatrajući, u nedostatku suprotnih dokaza od apelanta, da su uplate stare devizne štednje na apelantov račun od
V. V. i J. J. izvršene radi izvršenja tužiočeve ugovorne obaveze, a na osnovu ugovora
koji su prethodno zaključili sa tužiocem 2002. godine. S druge strane, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije izvršio svoju ugovornu obavezu jer na tužioca nije, shodno odredbama čl. 2 i 4 Zakona o hartijama od vrijednosti, prenio svojinu na predmetnim akcijama. Slijedom navedenog je zaključio da tužilac ima pravo na raskid Ugovora, jer je u pretežnom dijelu ispunio svoju ugovornu obavezu, dok apelant svoju obavezu nije ispunio. Pri tome je istakao da tužilac u konkretnom slučaju traži raskid ugovora zbog toga što apelant nije ispunio svoju ugovornu obavezu, a ne zbog toga što on sam nije u potpunosti ispunio ugovornu obavezu, kako su smatrali nižestepeni sudovi pogrešno tumačeći odredbu člana 131 ZOO. Vrhovni sud je, takođe, naglasio da cilj Ugovora nije ostvaren ni time što je tužilac izabran za predsjednika Upravnog odbora predmetnog preduzeća “kao vlasnik 30% vrijednosti kapitala”, jer on to lege artis nije postao, kao i da tužilac ima pravo na vraćanje iznosa od 138.500,00 KM uprkos činjenici da nije izmirio ostatak kupoprodajne cijene usljed čega bi, shodno članu 3 Ugovora, izgubio to pravo, jer je ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja (član 12 ZOO), načelu zabrane zloupotrebe prava (član 13 ZOO) i načelu jednake vrijednosti davanja (član 15 ZOO). Dovodeći u vezu navedene odredbe ZOO i Zakona o hartijama od vrijednosti sa odlučenjem Vrhovnog suda i obrazloženjem koje je u vezi sa tim dao, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.
28. U pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud utvrđivao drugačije činjenično stanje od onog koje su utvrdili nižestepeni sudovi, čime je izašao iz svoje nadležnosti i povrijedio odredbe parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud nije utvrđivao drugačije činjenično stanje, već je zaključio da apelant nije ispunio svoju ugovornu obavezu, odnosno da tužilac nije postao vlasnik predmetnih akcija, što predstavlja pravno, a ne questio facti. U vezi sa apelantovim navodima da je nejasno na osnovu kog dokaza je Vrhovni sud zaključio da je tužilac 2002. godine zaključio sa V. V. i J. J. ugovore o kupovini sredstava stare devizne štednje, Ustavni sud ukazuje da, kod utvrđene činjenice da je tužilac u obligacionom odnosu sa J. J. i M. V. (kao sljednikom
V. V.) na osnovu ugovora zaključenih 2005. i 2008. godine u kojima je konstatovano da je
tužilac vraćao dug za staru deviznu štednju, smatra da navedena nejasnoća nije dovela u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda.
29. U pogledu apelantovih navoda da mu je, usljed različitih odluka Vrhovnog suda, povrijeđeno načelo pravne sigurnosti, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), za šta apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze, slijedom čega su i ovi navodi neosnovani. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi neosnovani.
30. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasno i precizno obrazloženje za zaključak da tužilac ima pravo na raskid Ugovora, jer je u pretežnom dijelu ispunio svoju ugovornu obavezu, dok apelant svoju obavezu nije ispunio, a taj zaključak se ne temelji na drugačije utvrđenom činjeničnom stanju, već drugačijom pravnom kvalifikacijom odlučnih činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi.
33. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Miodrag Simović i sudija Zlatko M. Knežević su dali izjave o neslaganju sa odlukom većine.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić