Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2041/19 (S. I.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Stjecanje bez osnova
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2041/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2041/19, rješavajući apelaciju Sanje Ivić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Sanje Ivić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 102683 18 Rev od 19. veljače 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 102683 14 Gž od 27. lipnja 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sanja Ivić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Vesna Pehar i Zoran Lesko, odvjetnici iz Mostara, podnijela je 13. svibnja 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 102683 18 Rev od 19. veljače 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 102683 14 Gž od 27. lipnja 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. siječnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 2. i 3. veljače 2021. godine, dok tužena nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je 28. kolovoza 2007. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate iznosa od 157.898,25 KM po osnovi neutemeljenog bogaćenja – više naplaćene kreditne i zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga uz naknadu troškova parničnog postupka.

6. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 102683 11 P od 30. siječnja 2014. godine obvezana je tužena apelantici na ime neutemeljeno plaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu broj 1637483018 isplatiti iznos od 157.898,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom obvezana je tužena apelantici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.449,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da su parnične stranke 28. kolovoza 2007. godine zaključile ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, kojim je apelantici odobren kredit u iznosu od 253.900,00 CHF, a u protuvrijednosti 299.942,73 KM sa rokom vraćanja 240 mjeseci i istim brojem anuiteta. Utvrđeno je da je spornim ugovorom ugovorena kamatna stopa, troškovi obrade, promjena uvjeta kredita i plasiranje sredstava. Također je utvrđeno da su se parnične stranke sporazumjele da će se, u slučaju promjene kamatne stope, sačiniti novi otplatni plan za anuitete koji dospijevaju nakon datuma promjene kamatne stope i da će tužena o tome obavijestiti apelanticu, te da je apelantica svojim potpisom dala suglasnost da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, a tužena se obvezala da će o promjeni kamatne stope i promjenjivom iznosu rate obavijestiti apelanticu pismeno (čl. 11. i 12. Ugovora). Nadalje, utvrđeno je da je tužena, po ugovoru o kreditu, zadržala pravo da, u slučaju promjene kursa KM u odnosu na CHF, izvrši konverziju preostalih obveza u CHF valutu i da o izvršenoj konverziji obavijesti apelanticu. Nije sporno da su se tijekom trajanja ugovora mijenjali kurs CHF i kamatna stopa, te da je apelantica 4. siječnja 2013. godine u cijelosti izvršila svoju obvezu po predmetnom kreditu.

7. Općinski sud je, prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka kao stručan i objektivan, utvrdio da je tužbeni zahtjev utemeljen, pa je primjenom čl. 210, 277, 394, 395, 1065. i 1066. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci presude, obvezujući tuženu na isplatu iznosa od 157.898,25 KM, na ime neutemeljenog bogaćenja zbog više naplaćene kreditne i zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga uz naknadu troškova parničnog postupka.

8. Odlučujući o prizivu tužene, Kantonalni sud je priziv djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je obvezao tuženu da isplati apelantici iznos od 21.492,44 KM na ime neutemeljenog bogaćenja, dok je iznad dosuđenog iznosa apelantičin zahtjev odbijen kao neutemeljen, uz obvezivanje tužene na naknadu troškova postupka u iznosu od 540,29 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa (sve preciznije navedeno u izreci presude). U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su predmetnim ugovorom o kreditu (članak 2) parnične stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu koja se sastoji od dva elementa, i to: promjenjivog dijela - referentne kamatne stope na čije formiranje ne mogu utjecati ni banka, ni korisnik kredita, jer se koristi međunarodna bankarska stopa LIBOR, koja predstavlja dnevnu referentnu kamatnu stopu po kojoj banke jedna drugoj nude novac za posuđivanje na Londonskom međubankarskom tržištu, a utvrđuje se za različite valute, te nepromjenjivog dijela - kamatne marže, tj. dio kamate koja pokriva temeljne rizike i troškove poslovanja banaka, a koja je u konkretnom slučaju ugovorena kao fiksna i određena u visini od 4,25%. S tim u svezi, Kantonalni sud je istaknuo da se promjenjiva kamatna stopa po predmetnom ugovoru i po obračunu banke mijenjala od 6,75% do 7,25%, sukladno jednostranim odlukama i drugim aktima banke, te da su se tijekom trajanja ugovora mijenjali kurs CHF i kamatna stopa. Također, Kantonalni sud je ukazao da tužena, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, nije promjenjivu kamatnu stopu usklađivala sa promjenom 12-mjesečnog LIBOR-a na dan 31. prosinca svake godine, kako je to ugovoreno, te da je u vrijeme kada je LIBOR na svjetskom tržištu novca padao, tužena taj pad kompenzirala podizanjem svoje marže za procentualni iznos, odnosno da je tužena tijekom trajanja Ugovora o kreditu mijenjala dio fiksne ugovorene kamatne stope od 4,25% (kamatnu maržu) do 6,5%, tako da je u periodu od 1. veljače 2009. godine do 1. siječnja 2013. godine tužena od apelantice naplatila više iznos od 21.492,44 KM (4.804,98 KM +5.484,13 KM+5.342,39 KM + 5.860,94 KM) po osnovi obračuna kamatne marže iznad 4,25%.

9. Obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 394, 395, 1065. i 1066. ZOO, zaključio da tužena kao sudionik u obligacijskopravnom odnosu u obračunu kamate nije se ponašala savjesno i pošteno (članak 12. ZOO), niti je sa povećanom pozornošću postupala u izvršenju te obveze iz svoje profesionalne djelatnosti (članak 18. stavak 2. ZOO u svezi sa čl. 1065. i 1066. istog zakona), a posljedica povrede tih temeljnih načela je odgovornost za štetu, te je odlučio kao u izreci presude.

10. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama apelantice i tužene protiv drugostupanjske presude od 27. lipnja 2018. godine, donio Presudu broj 58 0 P 102683 18 Rev od 19. veljače 2019. godine kojom je revizije odbio kao neutemeljene. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, nakon što je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestupanjskih presuda, istaknuo da je drugostupanjski sud pravilno izveo zaključak da tužena kao sudionik u obligacijskopravnom odnosu u obračunu kamate nije se ponašala savjesno i pošteno (članak 12. ZOO), niti je sa povećanom pozornošću postupala u izvršenju te obveze iz svoje profesionalne djelatnosti (članak 18. stavak 2. ZOO u svezi sa čl. 1065. i 1066. ZOO). S tim u svezi, Vrhovni sud je naveo da je tužena obračunom kamate po kamatnoj marži većoj od ugovorene po zaključenom ugovoru o kreditu apelantici neutemeljeno nametnula obvezu uplate iznosa od 21.492,44 KM, a koji je, prema obračunu tužene, apelantica uplatila 4. siječnja 2013. godine. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio utemeljenim apelantičin tužbeni zahtjev u dosuđujućem iznosu od 21.492,44 KM (na ime više obračunate i naplaćene fiksno ugovorene kamate) jer se tužena, sukladno odredbama članka 210. ZOO, obogatila za iznos od 21.492,44 KM koji je utvrđen nalazom vještaka financijske struke. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je zaključak drugostupanjskog suda u pogledu promjenljive kamatne stope izveden, prije svega, sukladno sadržaju odredaba čl. 2, 11. i 12. predmetnog ugovora o kreditu o čemu je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostupanjski sud, u smislu članka 231. ZPP, dao potpuno i pravilno obrazloženje koje je zasnovano na „pravnom shvaćanju Vrhovnog suda izraženom o pravnom pitanju broj 58 0 P 135023 16 Spp od 25.5.2016. godine“. S tim u svezi, Vrhovni sud je ukazao da je Zakonom o deviznom poslovanju u Federaciji BiH predviđena mogućnost zaključenja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom između domaćih fizičkih osoba i banaka, pa se, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne radi o ništavom pravnom poslu u smislu čl. 103. i 105. ZOO. Također, Vrhovni sud je ukazao da odredbe Ugovora o kreditu koji su zaključile parnične stranke, a koje se odnose na promjenljivu kamatnu stopu sadrže točno određen fiksni i varijabilni dio kamatne stope, a kamata je dovoljno odrediva s aspekta predmeta obveze, pa ne predstavlja ništavu odredbu u smislu članka 47. ZOO.

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, apelantica navodi da je tužbeni zahtjev utemeljila na Zakonu o zaštiti potrošača BiH, kao i na ostalim zakonima (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju, Zakon o bankama), ali da redovni sudovi nisu ocijenili argumentaciju koju je apelantica isticala tijekom cjelokupnog postupka. Apelantica, također, ističe da u predmetnom ugovoru o kreditu nije bila ugovorena valutna klauzula na način kako to nalaže struka, već su glavni dug i anuitetski plan bili iskazani isključivo u CHF. Zbog porasta kursa CHF, došlo je do povećanja rate kredita, što je suprotno odredbama Zakona o deviznom poslovanju i načelu monetarnog nominalizma propisanog člankom 394. ZOO. Apelantica smatra da je kroz povećanje rate kredita tužena nezakonito mijenjala kamatnu stopu, a tužena joj nije dostavila anuitetski plan, tako da sve vrijeme otplate kredita apelantica nije bila upoznata sa visinom kamatne stope. Dalje, navodi da redovni sudovi nisu ni ocijenili da je obveza apelantičina „bila neodređena i neodrediva“, što je „samo po sebi razlog za ništavost predmetnog ugovora o kreditu“.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud i Kantonalni sud su u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenili neutemeljenim, jer ti sudovi smatraju da su u osporenim odlukama odgovorili na sve apelantičine relevantne prigovore, predlažući da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Sloboda uređivanja obligacionih odnosa Član 10.

Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

Ravnopravnost učesnika u obligacionom odnosu Član 11.

Učesnici u obligacionom odnosu su ravnopravni.

Načelo savesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Zabrana zloupotrebe prava Član 13.

(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

(2) Isto tako, zabranjeno je vršenje prava iz obligacionog odnosa protivno cilju zbog koga je ono ustanovljeno samoupravnim sporazumom.

Zabrana stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja Član 14.

U zasnivanju obligacionih odnosa učesnici ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga od njih ili za drugog stvara ili iskorišćava monopolski položaj na jedinstvenom jugoslovenskom tržištu, kojim se stiču materijalna ili druga preimućstva koja se ne zasnivaju na radu ili stvaraju neravnopravni odnosi u poslovanju ili narušavaju druge osnove samoupravnih društveno-ekonomskih odnosa.

Načelo jednake vrednosti davanja Član 15.

(1) U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrednosti uzajamnih davanja.

(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posledice.

Zabrana prouzrokovanja štete Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.

Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18.

(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

(3) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da se u ostvarivanju svog prava uzdrži od postupka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze drugog učesnika.

Član 122.

(1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno ili ako što drugo proističe iz prirode posla.

Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Ispunjenje obaveze i posljedice neispunjenja Član 262.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Načelo monetarnog nominalizma Član 394.

Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.

Valuta obaveze Član 395.

Ako novčana obaveza protivno posebnom saveznom zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje ne može se zahtijevati samo u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze.

UGOVOR O KREDITU

Pojam Član 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

14. Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 25/06 i 88/15) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 1.

(1) Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini [...] uređuje odnose između potrošača, proizvođača i trgovaca na teritoriju Bosne i Hercegovine.

(2) Na odnose i slučajeve iz oblasti zaštite potrošača koji nisu regulirani ovim Zakonom primjenjivat će se [...] odgovarajuće odredbe zakona kojima se uređuju obligacioni odnosi u Bosni i Hercegovini. U slučaju nedoumice ili sukoba odredbi, primjenjivat će se odredba koja pruža veći stupanj zaštite potrošačima. (3) Potrošač je svaka fizička osoba koja kupuje, stječe ili koristi proizvode ili usluge za svoje osobne potrebe i za potrebe svog kućanstva.

(4) Proizvođač je svaka fizička ili pravna osoba koja posluje u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vrstu ili oblik vlasništva, javno ili privatno, koja u cijelosti ili djelomično proizvodi proizvod ili pruža uslugu.

[...] (10) Usluga je svaka djelatnost namijenjena da bude ponuđena potrošačima.

Članak 2.

Potrošač se ne može odreći niti biti uskraćen za prava koja su mu dana ovim Zakonom.

Članak 3.

Osnovna prava potrošača su:

[...]

d) pravo na informiranost;

[...]

g) pravo na naknadu štete i kompenzaciju; [...] Članak 93.

(1) Ugovorne odredbe obvezuju potrošača samo ako je prije zaključenja ugovora bio upoznat sa sadržajem ugovora, odnosno ako su mu ugovorni uvjeti trebali biti poznati u vrijeme zaključenja ugovora.

(2) Ugovorne odredbe trebaju biti razumljive i u vezi s drugim odredbama u istom ili drugom ugovoru između istih strana uzimajući u obzir prirodu proizvoda ili usluge i svih drugih sudionika u vezi sa zaključenjem ugovora.

(3) U slučaju nedoumice u vezi sa značenjem pojedinih odredbi u ugovoru, važit će značenje koje je povoljnije za potrošača.

(4) Smatra se da je potrošač bio upoznat o ugovornim odredbama ako ga je trgovac upozorio i ako su mu one bile dostupne.

Članak 94.

(1) Trgovac ne smije zahtijevati ugovorne odredbe koje su nepravedne ili koje bi prouzročilek štetu potrošaču.

(2) Ugovorne odredbe iz stava (1) ovog članka ništavne su.

Članak 95.

Ugovorne odredbe koje potrošač nije osobno ugovarao smatrat će se nepravednim ako:

a) stvaraju značajnu nejednakost između prava i obveza ugovornih strana na štetu potrošača;

b) bi ispunjenje ugovornih obveza značajno odstupilo od opravdanog očekivanja potrošača;

c) su u suprotnosti s principom poštenja, savjesti i dobrim poslovnim običajima. Članak 96.

U općim uvjetima formularnih ugovora naročito nije punovažna odredba:

[...]

d) kojom ugovorna strana predviđa da obećanu činidbu može izmijeniti ili od nje odstupiti isključivo uzimajući u obzir svoj interes;[...]

VI. Dopustivost

15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. Sukladno članku18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 102683 18 Rev od 19. veljače 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantica je primila 28. ožujka 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. svibnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

21. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

22. U svezi sa apelantičinim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu apelacijskih navoda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3877/17 od 17. srpnja 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranom predmetu, prije svega, ukazao na Odluku broj AP 5328/15 (Odluka o dopustivosti i meritumu od 13. ožujka 2018. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 21/18, dostupna i na www.ustavnisud.ba) u kojoj su razmatrana gotovo ista pravna pitanja. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, imao u vidu Direktivu Vijeća Europske zajednice broj 93/13 od 5. travnja 1993. godine („Službeni list EZ“ broj 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva), kao i odluke ESP u predmetima broj C-26/13 od 30. travnja 2014. godine i C-186/16 od 20. rujna 2017. godine, zaključivši nakon detaljne analize da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje (op.cit., AP 5328/15, toč. 33-39).

23. Ustavni sud je u predmetu broj AP 3877/17, upravo slijedeći praksu iz Odluke broj AP 5328/15 na koju se pozvao, zaključio da nema razloga donijeti drugačiju odluku u odnosu na isto pitanje koje apelantica postavlja u ovoj apelaciji, pozivajući se na obrazloženje koje je dano u ranijoj odluci. Iz citirane odluke Ustavni sud ukazuje na dio koji se odnosi na primjenu Zakona o zaštiti potrošača na koji se i apelantica poziva u predmetnoj apelaciji. „Pri tome, točno je da su se apelantice u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj Zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na što i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (članak 1. stavak (2)). Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelantica u spornom ugovornom odnosu iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača i neke druge zakone koje su navele u tužbi, jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredaba ZOO o zaštiti ugovornih strana. Tako je sud njihov tužbeni zahtjev kojim su tražile utvrđivanje ništavosti pojedinih odredaba razmotren prema ZOO koji propisuje razloge i posljedice ništavosti. U svezi s tim, sudovi su, između ostalog, istaknuli da apelantice niti u tužbi, niti u postupku nisu tvrdile da im odredbe spornog ugovora nisu bile jasne, ili da izjava prvoapelantice za zaključenje spornog ugovora nije bila dana slobodno i ozbiljno, te da na te okolnosti nisu ni predlagale izvođenje dokaza. Osim toga, nema ništa što bi ukazalo, niti su apelantice u tužbi, tijekom postupka, pa niti u apelaciji tvrdile da im ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile jasne u vrijeme zaključenja ugovora.“

24. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, činjenicu da je Kantonalni sud, detaljno i argumentirano obrazložio svoju odluku odgovorivši na sve relevantne prizivne prigovore apelantice, a sve sukladno dosadašnjoj praksi na koju je Ustavni sud ukazao u prethodnim točkama ove odluke, te da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, u cijelosti prihvatio obrazloženje i razloge drugostupanjskog suda, Ustavni sud u takvim okolnostima ne uočava niti jedan razlog da u konkretnom slučaju odstupi od dosadašnje prakse. Sukladno tome, Ustavni sud se u cijelosti u kontekstu iznesenih prigovora kojima apelantica ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu poziva na obrazloženje koje je dano u Odluci broj AP 3877/17 (op. cit., AP 3877/17, toč. 42-48). Navedeno stoga što se predmetnom apelacijom pokreću identična pitanja čiju je neutemeljenost Ustavni sud detaljno obrazložio u citiranom predmetu.

25. Stoga, Ustavni sud zbog istih razloga koji su navedeni u Odluci broj AP 3877/17 zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantičinog prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavakk 1. Europske konvencije, te člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII. Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali dovoljne, jasne i relevantne razloge o svojim zaključcima da u konkretnom slučaju nije dokazano da odredbe o valutnoj klauzuli u spornom ugovoru, u vrijeme njegovog zaključenja, apelantici nisu bile dovoljno jasne i razumljive, ili da ugovor nije zaključila slobodno izraženom voljom, odnosno da je ugovaranje tzv. valutne klauzule nezakonito.

27. Ustavni sud, također, smatra da su zbog istog razloga neutemeljeni i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, budući da apelantica navode o kršenju prava na imovinu temelji na istim navodima kao i pravo na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da su neutemeljeni.

28. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević