Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3362/19 (D. V.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3362/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3362/19, rješavajući apelaciju Dragutina Vukše, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragutina Vukše podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 011132 18 Kž od 9. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 011132 16 K od 23. aprila 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragutin Vukša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa advokat Jelena Bogdanović iz Banje Luke, podnio je 21. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 011132 18 Kž od 9. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 011132 16 K od 23. aprila 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 24. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 27. novembra do 9. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Kantonalno tužilaštvo je 15. septembra 2016. godine podiglo optužnicu (potvrđena 23. septembra 2016. godine) protiv apelanta, te D. P., R. D., R. D., B. Ć., S. Ć. i M. P., stavljajući im na teret izvršenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ).
6. Kantonalna tužiteljica je na glavnom pretresu održanom 15. januara 2018. godine izjavila da odustaje od krivičnog gonjenja u odnosu na optužene B. Ć., S. Ć. i M. P., s tim da je izvršila činjeničnu modifikaciju optužnice u skladu s provedenim dokazima kada su u pitanju apelant i ostali optuženi.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 011132 16 K od 23. aprila 2018. godine apelant je zajedno s ostalim optuženima proglašen krivim da su u vrijeme (kraj jula 1992. godine), u mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba, nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu, nanosili im snažne tjelesne i duševni boli i patnje, te povrede tjelesnog integriteta, čime su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.
8. U obrazloženju presude je, prije svega, ukazano da je odbijen prijedlog apelantove odbrane da se sprovede medicinsko vještačenje na okolnost vrste, mehanizma i uzroka povrede koju je pretrpio svjedok-oštećeni I. C. U vezi s tim je navedeno da je taj svjedok u svom iskazu naveo da nije išao doktoru, da za to nije imao mogućnosti, pa samim tim da ne posjeduje medicinsku dokumentaciju, da su se na okolnosti kritičnog događaja izjašnjavali i drugi svjedoci, tako da se eventualnim saslušanjem vještaka medicinske struke ne bi doprinijelo utvrđivanju drugačijeg činjeničnog stanja. Dalje je navedeno i da je odbijen prijedlog apelantove odbrane da se ponovo pozovu i u svojstvu svjedoka saslušaju svjedoci N. V., H. C. i I. C. na okolnosti njihovog boravka na brdu Kisak jer je odbrani optuženog apelanta data mogućnost da prilikom unakrsnog ispitivanja ovih svjedoka postavi sva pitanja za koja su smatrali da su relevantna.
9. Potom je navedeno, između ostalog, da apelantova odbrana nije osporila niti na bilo koji način dovela u pitanje činjenicu da su na brdo Kisak prinudno dovedeni civili-muškarci bošnjačke nacionalnosti iz označenih naselja. U tom smislu je navedeno da je ukazano da je u odnosu na inkriminisane radnje koje su apelantu (i ostalim optuženim) stavljene na teret, u vezi s dešavanjima na brdu Kisak, to utvrđeno na osnovu iskaza svjedoka I. C., N. V., I. H., R. C., S. H., Dž. R., R. V., L. C. (iskaz iz istrage jer je on u međuvremenu preminuo) i S. M. (supruga oštećenog I. M. koji je u međuvremenu umro), a u vezi s nanošenjem tjelesnih i duševnih bolova, povreda zdravlja i tjelesnog integriteta označenih oštećenih. U vezi s tim je ukazano (pobliže opisano na str. 17– 28 presude) na iskaze naprijed pojedinačno označenih svjedoka u vezi s inkriminisanim radnjama koje su apelantu i ostalim optuženima stavljene na teret, pri čemu je navedeno i da su označeni svjedoci unakrsno ispitani od odbrane optuženih. Dalje je istaknuto da je sud prihvatio iskaze označenih svjedoka jer su oni iznijeli svoja neposredna saznanja u vezi s dešavanjima na navedenom brdu, navodeći da se njihovi iskazi nadopunjuju i čine jednu logičnu cjelinu. U tom smislu je, između ostalog, ukazano na sadržaj iskaza svjedoka I. C., kao i da je on ispitan unakrsno od apelantovog branioca. Kada su u pitanju razlike u iskazima ovog svjedoka u istrazi i na glavnom pretresu koje su mu prezentovane od apelantovog branioca, Kantonalni sud je istakao da se taj svjedok izjasnio da je za njega maltretiranje i tuča isto, a da mu je krv iz nosa i usta tekla od udaraca, pa je sud ta pojašnjenja prihvatio jer razlika u iskazima praktično nije niti bilo. Takođe je navedeno da je svjedok N. V. potvrdio iskaz svjedoka I. C. da je apelant tom svjedoku stavio nož pod vrat (pobliže opisano na stranici 22 presude). U tom smislu je navedeno da su označeni svjedoci dobro poznavali optužene s obzirom na to da su bili komšije tako da nije moglo doći do zabune u identitetu.
10. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da su svjedoci A. C., I. C., L. C. i R. C. naveli ono što su oni vidjeli i čuli, nakon što je na brdo Kisak doveden H. C., a svjedok A. C. i saznanja do kojih je došao u razgovoru sa svojim ocem M. C. Pritom je Kantonalni sud istakao da nije prihvatio prigovor apelantove odbrane kada je u pitanju iskaz svjedoka A. C. o njegovim posrednim saznanjima do kojih je došao u razgovoru sa ocem M. C., kao i u pogledu činjenice da Tužilaštvo nije uopšte dokazalo da M. C. nije mogao pristupiti u sud i dati iskaz jer je postojala mogućnost da se sasluša i putem video-linka. U tom smislu je Kantonalni sud naveo da je svjedok A. C. naveo da se njegov otac nalazi u Švedskoj, da je u poodmakloj životnoj dobi, da je slabog zdravstvenog starija, da ima problema s demencijom, da optužba, a niti odbrana optuženih nisu niti predlagali da se u svojstvu svjedoka sasluša i M. C. (koji je prema iskazima svjedoka optužbe bio među 12 civila koji su izdvojeni iz kolone i pretučeni na Kisku). Stoga je Kantonalni sud istakao da je iskaz svjedoka A. C. o njegovim neposrednim saznanjima, s obzirom na to da je i sam bio na Kisku, kao i posrednim saznanjima (svjedok po čuvenju), cijenio u skladu sa svim drugim provedenim dokazima.
11. Između ostalog je navedeno i da je u toku dokaznog postupka apelant (zajedno s ostalim optuženima) dao iskaz u svojstvu svjedoka, te da je taj iskaz sud cijenio pojedinačno, a dovodeći u vezu i s drugim provedenim dokazima kako to nalaže odredba člana 296 stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Potom je ukazano na sadržaj apelantovog iskaza (pobliže opisano na str. 35 i 36 presude). U vezi s tim je, između ostalog, ukazano da, iako su pojedini svjedoci apelantove odbrane optuženog naveli da na Kisku nisu vidjeli apelanta (što je i apelantov branilac posebno potencirao u završnoj riječi), Kantonalni sud je istakao da je apelant u svom iskazu potvrdio da je bio na Kisku, da je vidio izdvojene civile, da se dešavalo neko komešanje, da su izdvojeni civili bili njegove komšije, da ih je 90% znao imenom i prezimenom, da im je klimnuo glavom i digao ruku u znak pozdrava, te da su mu oni na isti način i uzvratili. Međutim, Kantonalni sud je naveo da treba naglasiti da niko od saslušanih svjedoka koji su bili u koloni civila, a pogotovo oštećeni, nije potvrdio apelantove navode, već upravo suprotno. Stoga je Kantonalni sud naveo da nije mogao, između ostalih, prihvatiti apelantov iskaz da on nije učestvovao u prozivanju i izdvajanju civila uz kolone, te njihovoj tuči i maltretiranju jer su oni u suprotnosti s iskazima svjedoka kojima je sud poklonio punu vjeru, kao i da je apelantov iskaz očito sračunat s namjerom da se pokuša osloboditi krivice. Isto tako je navedeno da su svjedoci i oštećeni dobro poznavali apelanta jer su bili komšije, te da nisu imali nikakve interese da lažno terete apelanta i ostale optužene i daju iskaze koji bi bili suprotni objektivnom utvrđivanju činjenica. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je provedenim dokazima van svake razumne sumnje utvrđeno da je apelant kao pripadnik VSR zajedno s ostalim optuženima (i drugim neidentifikovanim licima) u okviru vojne akcije izvođenja civilnog stanovništva, muškaraca bošnjačke nacionalnosti, iz njihovih domova iz označenih sela i njihovog prisilnog sprovođenja na brdo Kisak, postupao na način kako je to navedeno u izreci presude.
12. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da je utvrđeno činjenično stanje cijenio u krivičnopravnom smislu, našavši da su se u apelantovim radnjama (kao i ostalih optuženih) ostvarili svi bitni elementi bića krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 preuzetog KZSFRJ budući da su oni u konkretnoj situaciji postupali suprotno odredbama člana 3 stav 1 tačke a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica u vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), čije je relevantne odredbe o zaštiti civilnog stanovništva u potpunosti preuzeo KZSFRJ. Apelant i ostala dva optužena su, kako je to naveo Kantonalni sud, nesumnjivo bili svjesni protivpravnosti preduzetih radnji, čije izvršenje su i htjeli, iz čega se može izvesti zaključak da su postupali s direktnim umišljajem.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 K 011132 18 Kž od 9. maja 2019. godine žalba kantonalne tužiteljice je odbijena kao neosnovana, dok je, između ostalih, žalba apelantovog branioca djelimično uvažena pa je prvostepena presuda preinačena o odluci o kazni tako da je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 preuzetog KZSFRJ, za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim. Presudom je odlučeno da u ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
14. U obrazloženju presude je navedeno da je, suprotno žalbenim navodima apelantovog branioca, prvostepeni sud, u situaciji kada je kantonalna tužiteljica aktom o izmjeni optužnice odustala od krivičnog gonjenja optuženih B. Ć., S. Ć. i M. P., bio u obavezi da donese rješenje o razdvajanju postupka u odnosu na ove optužene. U vezi s tim je navedeno da rješenje o razdvajanju postupka, u skladu s odredbom člana 33 stav (1) ZKPFBiH, sud može donijeti u situaciji kada za to postoje važni razlozi ili razlozi cjelishodnosti, a što je faktičko pitanje koje se cijeni u svakom konkretnom slučaju. U predmetnom slučaju, kada je kantonalna tužiteljica izmijenila optužnicu nakon izvođenja dokaza predloženih od optužbe i odbrane, ocijenivši da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, te pri tome, između ostalog, odustala od krivičnog gonjenja naprijed navedenih optuženih, Vrhovni sud je istakao da nije ni bilo cjelishodno razdvajanje krivičnog postupka u odnosu na optužene protiv kojih je kantonalna tužiteljica odustala od krivičnog gonjenja i prvostepeni sud je pravilno postupio kada je prvostepenom presudom u cijelosti riješio predmet optužbe, tj. primjenom odredaba člana 298 tačka b) ZKPFBiH u odnosu na navedene optužene optužbu odbio.
15. Dalje je Vrhovni sud naveo da, suprotno žalbenim tvrdnjama, apelantovo pravo na odbranu nije povrijeđeno zbog odbijanja prijedloga njegove odbrane da se na okolnosti mehanizma ozljede oštećenog I. C. sprovede medicinsko vještačenje. U vezi s tim je navedeno da odredba člana 15 ZKPFBiH podrazumijeva obavezu suda da objema strankama u postupku pruži jednake mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavlja u podređen položaj u odnosu na protivnu stranku, koja obaveza proizlazi i iz odredbe člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a koja se odnosi na pravo optuženog lica da ispita svjedoke optužbe, kao i pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe za svjedoka optužbe, tj. prava koja predstavljaju osnovne elemente pravičnog suđenja. Međutim, Vrhovni sud je istakao da navedena prava nisu apsolutna i neograničena, i sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju u ocjeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odluku u predmetnoj stvari ili ne, te tako u skladu s ovlašćenjima iz odredbe člana 278 stav (2) ZKPFBiH, ako ocijeni da okolnosti koje stranka i branilac žele da dokažu nemaju značaj za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovo predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ponovio zaključke prvostepenog suda u vezi s odbijanjem navedenog prijedloga apelantove odbrane (pobliže opisano na str. 10 i 11 presude). Slijedom toga, Vrhovni sud je naveo da se odbijanjem navedenog prijedloga apelantove odbrane prvostepeni sud u potpunosti kretao u okviru ovlašćenja iz navedene zakonske odredbe i time nije povrijedio apelantovo pravo na odbranu, te tako počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312 stav (1) tačka d) ZKPFBiH na koju se žalbama ukazuje. Ovo pogotovo, kako je to istakao Vrhovni sud, što su u prvostepenoj presudi dati jasni i određeni razlozi u pogledu činjeničnih utvrđenja koja proizlaze iz iskaza svjedoka koji su svjedočili na okolnosti iz tačke I izreke presude, odnosno u pogledu ocjene i analize tih dokaza na osnovu koje su oni prihvaćeni kao vjerodostojni. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je svjedok I. C. u svom svjedočenju potpuno jasno i određeno naveo da ga je, između ostalih, udarao apelant (pobliže opisano na str. 20–22 presude).
16. Zatim je Vrhovni sud obrazložio i prigovor apelantove odbrane da je prvostepeni sud odluku o apelantovoj krivnji zasnovao na iskazima svjedoka I. C., H. C., N. V. i A. C., dok je pritom zanemario iskaze brojnih svjedoka (njih 35) koji u bilo kom kontekstu činjenica koje čine obilježje predmetnog krivičnog djela apelanta i ne pominju. U vezi s tim se Vrhovni sud referisao na obrazloženje prvostepene presude (stranica 23) ukazujući da je Kantonalni sud cijenio određene nedosljednosti u iskazima navedenih svjedoka, te pravilno zaključio da s obzirom na sve okolnosti navedene razlike i ne predstavljaju protivrječnosti u iskazima navedenih svjedoka. Kada su u pitanju navodne razlike u iskazu svjedoka oštećenog I. C., pojašnjenjima datim na glavnom pretresu u pogledu njegovog poimanja, maltretiranja, odnosno tuče, kao i pojašnjenjem (u vezi s vrstom i uzrokom povređivanja), Vrhovni sud je ukazao da je taj svjedok otklonio određene nejasnoće u iskazima. Pri tome je navedeno i da je neophodno imati u vidu okolnosti predmetnih dešavanja i činjenicu da su se svjedoci nalazili u dugačkoj koloni s pognutim glavama prema zemlji i da s obzirom na mjesto gdje su se nalazili u koloni nisu imali jednaku mogućnost opažanja, pa je nerealno i očekivati da su na identičan način reprodukovali sve detalje predmetnih dešavanja.
17. U odnosu na žalbene navode apelantovog branioca koji se odnose na zaključak prvostepenog suda o navodnom nečovječnom postupanju apelanta i ostalih optuženih u smislu intenziteta i dužine trajanja, te posljedica koje bi dosegle minimalni nivo težine da bi se imale smatrati nečovječnim postupanjem, Vrhovni sud je naveo da iz izreke prvostepene presude proizlazi da ona sadrži jasan činjenični supstrat krivičnog djela stavljenog na teret apelantu i ostalim optuženima i sve one elemente koji su potrebni da se krivično djelo što preciznije odredi, uključujući i saizvršilačke radnje svakog od optuženih ponaosob. Takođe je Vrhovni sud istakao da o svakoj od odlučnih činjenica za odluku u predmetnoj stvari prvostepeni sud je u obrazloženju presude naveo sasvim jasne i dovoljne razloge. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja prvostepene presude (stranica 39 zadnji pasus i stranica 40 prvi i drugi pasus) proizlazi da je Kantonalni sud, pozivajući se pri tome na dokaze izvedene u prvostepenom postupku, prvenstveno iskaze svjedoka oštećenih koje je ocijenio vjerodostojnim i kao takve prihvatio, naveo sasvim jasne i za ovaj sud prihvatljive razloge zbog čega nalazi da su apelant u svojstvu pripadnika VRS i ostali optuženi opisanim radnjama (premlaćivanjem i povredom ličnog dostojanstva – uvredljivim i ponižavajućim postupcima), preduzetim prema civilima bošnjačke nacionalnosti u okviru vojne akcije izvođenja muškaraca bošnjačke nacionalnosti iz njihovih domova iz označenih sela opštine Sanski Most i njihovog prisilnog sprovođenja postrojenih u koloni s rukama podignutim iznad glave i pognutim glavama na brdo Kisak, kršili pravila međunarodnog prava (radnje pobliže opisane na str. 23 i 24 presude). Kod takvih utvrđenja, a koja podnesenim žalbama nisu dovedena u pitanje, Vrhovni sud je naveo da žalbeni prigovori da oštećeni ne posjeduju medicinsku dokumentaciju o ozljeđivanju ni u kojem slučaju ne mogu upućivati na zaključak da izdvojeni civili nisu zadobili povrede, odnosno da udarci nisu bili takvog intenziteta da bi se mogli podvesti pod nečovječno postupanje. Ovo pogotovo kada se ima u vidu da su izdvojeni civili, kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, s brda Kisak autobusom prevezeni u označeni logor, da su tu zadržani nekoliko dana, da nisu imali mogućnost da se jave ljekaru, a da nakon izlaska iz logora to nisu ni smjeli s obzirom na situaciju u kojoj su se nalazili, tj. da je na predmetnom području apsolutnu vlast imala vojska i druge strukture Republike Srpske. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ukazao da teške tjelesne i duševne boli i poniženja koja su oštećeni trpjeli predstavljaju kršenje odredbe člana 3 stav 1 tačke a) i c) Ženevske konvencije, a što i jeste u osnovi inkriminacije krivičnog djela iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 preuzetog KZSFRJ.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
19. Naime, apelant, prije svega, ukazuje da osporena prvostepena presuda ne sadrži potrebna obrazloženja za zaključke suda u pogledu odlučnih činjenica za postojanje krivičnog djela i odgovornosti apelanta kao učinioca, odnosno da obrazloženje navedene osporene presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, već je kontradiktorna provedenim dokazima i dispozitivu presude. Dalje se navodi da je odbijanjem zahtjeva odbrane za sprovođenje medicinskog vještačenja navodno oštećenog I. C. prvostepeni sud načinio bitnu povredu postupka, povrijedivši na taj način apelantovo pravo na odbranu, kao i princip ravnopravnosti stranaka, a koje povrede se nalaze i u osporenoj drugostepenoj presudi. U vezi s tim je ukazano da je očigledno da za eventualno utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti optuženog nema niti jedan dokaz, kao i da apelant uopšte nema doticaja s događajem na mjestu Kisak u kritično vrijeme, a da samo trojica navodno označenih oštećenih (H. C., I. C. i A. C.) od njih 12 navodno oštećenih pominju apelanta u kontekstu navodne radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela.
20. Zatim apelant navodi da radnje izvršenja koje su mu stavljene na teret optužnicom ne predstavljaju objektivne standarde koje bi se kao radnje izvršenja mogle kvalifikovati kao ratni zločin. U tom smislu, apelant ističe da u konkretnom slučaju, čak i kad bi bile dokazane navedene radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela, te radnje ne predstavljaju standarde koji opravdavaju optuženje, a i dalje procesuiranje za bilo koji oblik ratnog zločina. U vezi s tim se takođe ukazuje da se u apelantovim navodnim radnjama nisu stekla obilježja elemenata mučenja s obzirom na trajanje i intenzitet bolova i patnji, odnosno da oštećeni nisu trpjeli toliko snažne psihičke ili fizičke bolove ili patnje koje bi zadovoljile predmetni pravni standard u smislu člana 3 Evropske konvencije.
21. Osim toga, apelant problematizuje odbijanje prijedloga odbrane za ponovno saslušanje označenih svjedoka, smatrajući neprihvatljivim stav prvostepenog suda u tom smislu. Takođe se navodi da je sud prihvatio posredno izvođenje dokaza u odnosu na svjedoka M. C. iako on živi u inostranstvu, čime je načinjena bitna povreda ZKPFBiH.
22. Isto tako, apelant ukazuje da je prvostepeni sud, usljed izmjene optužbe i odustajanja Tužilaštva od krivičnog gonjenja označenih optuženih, bio dužan formirati novi krivični predmet za navedena lica, a ne da ta lica dijele procesnu situaciju do kraja pretresa zajedno s apelantom i ostalim optuženima u odnosu na koje je nastavljen krivični postupak.
23. Konačno se ukazuje da je osporena drugostepena presuda napisana, tj. sačinjena isto kao osporena prvostepena presuda, te da je samo u jednom dijelu prepisana.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da apelantovi navodi nisu osnovani, te se pozvao na pojedinačno označene strane osporene drugostepene presude tog suda, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
25. Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje jer je taj sud omogućio apelantu i njegovom braniocu da izvode dokaze koje njima idu u korist, a potom ocjenom svih izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i da je krivično odgovoran. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
26. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su redovni sudovi u ovom konkretnom predmetu u svemu poštovali sve zahtjeve iz člana 6 Evropske konvencije, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
27. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, koji u relevantnom dijelu glasi:
SAIZVRŠILAŠTVO
Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA
Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se […] prema civilnom stanovništvu vrše […] mučenja, nečovječna postupanja, […] nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, […] primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora […] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
28. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica u vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine (IV ženevska konvencija) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1. tač a) i c) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od Strana u sukobu biće dužna da primjenjuje bar slijedeće odredbe:
1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rane, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupaće se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili ubjeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili kome bilo drugom sličnom mjerilu. U tom cilju, zabranjeni su i u buduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima slijedeći postupci:
a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistva, osakaćenja, svireposti i mučenja;
c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvrijedljivi i ponižavajući postupci;
29. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 33. stav (1) Razdvajanje postupka (1) Sud koji je po članu 32. ovog zakona nadležan može iz važnih razloga ili iz razloga cjelishodnosti do završetka glavnog pretresa odlučiti da se postupak za pojedina krivična djela ili protiv pojedinih optuženih razdvoji i posebno dovrši.
Član 278. stav (2) Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 312. stav (1) tačka d) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 011132 18 Kž od 9. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu odluku apelantova braniteljica je primila 5. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 21. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
36. Član 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: […]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
37. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju osnovanosti bilo kakve „krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
38. Apelant se generalno pozvao na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud je mišljenja da je primarno apelant u apelaciji pokrenuo pitanje kršenja prava iz člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije, a potom i iz stava 2 navedenog člana Evropske konvencije, slijedom čega će navodi apelacije biti ispitani u svjetlu navedenih odredbi Evropske konvencije.
39. Naime, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da nije dokazano da je kao saučesnik učinio predmetno krivično djelo (ratni zločin protiv civilnog stanovništva). Suštinski se ovi navodi tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
40. Osim navedenih opštih principa u kontekstu ocjene dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant posebno problematizovao odbijanje redovnih sudova u ovoj pravnoj stvari zbog odbijanja izvođenja pojedinih dokaza, i to sprovođenja medicinskog vještačenja oštećenog-svjedoka I. C. radi utvrđivanja vrste i porijekla ozljeda koje je zadobio u kritično vrijeme, kao i odbijanje za ponovno saslušanje pojedinih označenih svjedoka optužbe. U vezi s tim, Ustavni sud načelno ukazuje da je na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza koji stranka želi da predloži (vidi Elsholz protiv Njemačke [GC], broj predstavke 25735/94, stav 66, ECHR 2000 VIII). Isto tako, Ustavni sud podsjeća na stavove iz prakse Evropskog suda u kojima je naglašeno da zahtjevi pravičnog suđenja ne nameću domaćem (raspravnom) sudu obavezu da odredi vještaka ili bilo koju drugu istražnu mjeru samo iz razloga jer je stranka to tražila/predložila. Tamo gdje stranka insistira da sud sasluša svjedoka ili izvede neki drugi dokaz (npr. nalaz i mišljenje vještaka) u nadležnosti je domaćeg suda da odluči da li je potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju. Domaći sud uživa slobodu, u smislu poštovanja odredbi Evropske konvencije, da odbije saslušati svjedoka kojeg je predložila odbrana, ako takvi dokazi nisu relevantni za predmet optužbe. Pri tome, u situacijama postojanja vještačenja koje je predložila optužba, kako bi realizovala svoje pravo na odbranu na efektivan način odbrani mora biti pružena prilika da predloži svoj „iskaz stručnjaka“. To pravo nije apsolutno i oblici u kojima odbrana može zatražiti pomoć stručnjaka mogu se razlikovati (vidi Hodžić protiv Hrvatske, broj predstavke 28932/14, presuda od 4. aprila 2019. godine, st. 61 i 62 sa ostalim navedenim referencama iz prakse Evropskog suda). Isto tako, Ustavni sud podsjeća da generalno posmatrajući prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka, bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stav 27; Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124). S obzirom na navedeno, a imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne nalazi proizvoljnost, prije svega, u obrazloženju osporene prvostepene presude, a potom ni u osporenoj drugostepenoj presudi da odbijanjem navedenih prijedloga za medicinsko vještačenje nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu u konvencijskom smislu, a kojim je ujedno obuhvaćen princip jednakosti stranaka u postupku u smislu primjene člana 15 i člana 312 stav (1) tačka d) ZKPFBiH. Ovo iz razloga jer iz obrazloženja osporene prvostepene presude nesporno proizlazi da je navedeni oštećeni nesporno saslušan u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, u odnosu na kojeg je apelantovoj odbrani pružena mogućnost da ga (unakrsno) ispita i postavi mu sva pitanja od relevantnog značaja, odnosno ospori bilo koju tvrdnju, tj. činjenicu u vezi s inkriminisanim događajem, uključujući i one činjenice koje su u vezi s vrstom i porijeklom njegovih ozljeda koje je zadobio-pretrpio. U tom smislu, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu prvostepenog suda da se eventualnim saslušanjem vještaka medicinske struke ne bi doprinijelo utvrđenju drugačijeg činjeničnog stanja. Isto tako, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu Kantonalnog suda da odbije prijedlog apelantove odbrane za ponovno saslušanje pojedinih svjedoka optužbe na okolnosti njihovog boravka na brdu Kisak u kontekstu inkriminisanih radnji koje su stavljene na teret apelantu i ostalim optuženima u vezi s dešavanjima na brdu Kisak budući da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je apelantova odbrana iskoristila prethodno tu mogućnost da prilikom unakrsnog ispitivanja upravo tih istih svjedoka njima postavi sva pitanja za koja je apelantova odbrana smatrala da su relevantna. Posljedično navedenom, nema proizvoljnosti ni u stavu Vrhovnog suda iz obrazloženja osporene drugostepene presude da je prvostepeni sud postupio u skladu s ovlašćenjima u smislu odredbe člana 278 stav (2) ZKPFBiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelacione navode u ovom dijelu.
41. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant u svjetlu ocjene dokaza u predmetnom krivičnom postupku ukazao i na proizvoljnost u stavu redovnih sudova kada je u pitanju prihvatanje kao vjerodostojnog i istinitog iskaza svjedoka A. C. koji je osim neposrednih zapažanja (budući da se u kritično vrijeme nalazio na brdu Kisak) prenio i posredna saznanja koja je dobio od svog oca M. C. (jednog od oštećenih koji se nalazi van Bosne i Hercegovine) u vezi s identitetom lica koje mu je nanosilo povrede. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da činjenice koje sud treba utvrditi mogu se dokazivati neposrednim i posrednim dokazima – indicijama. Ustavni sud naglašava da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst, zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drukčijeg zaključka u odnosu na tu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Takođe, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu verziju mogućnosti od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/14 od 22. aprila 2005. godine, stav 36, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud posebnu pažnju posvetio analizi i pouzdanosti navedenog svjedoka i kvalitetu njegovog iskaza iskaza (vjerodostojnosti, istinitosti, kao i određenim protivrječnostima), a u vezi s kojim je prvostepeni sud iznio stavove i zaključke koji se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnima. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da, usljed odsustva oštećenog M. C., apelantova odbrana nesporno nije imala mogućnost da ga sasluša na okolnost ozljeda koje je on zadobio u kritično vrijeme i inkriminisanih radnji koje su stavljene na teret apelantu i ostalim optuženima. U odnosu na takvu nemogućnost, Ustavni sud ističe da ona može dovesti u pitanje garancije obuhvaćene stavom 1 u vezi sa stavom 3 člana 6 Evropske konvencije, koja zahtijeva od države ugovornice da preduzme pozitivne korake kako bi se omogućilo optuženom da ispita svjedoke (vidi Sadak i ostali protiv Turske, br. predstavki 29900/96, 29901/96, 29902/96 i 29903/96, stav 67, ECHR 2001-VIII) i u slučaju da razlog nemogućnosti da optuženi ispita svjedoke leži u činjenici da su oni nestali nadležne vlasti moraju preduzeti razumne napore da obezbijede njihovo prisustvo (vidi Bonev protiv Bugarske, presuda od 8. juna 2006. godine, broj predstavke 60018/00, stav 43). Takođe, odsustvo bilo kojeg obrazloženja (objašnjenja) domaćih sudova u vezi s nemogućnošću obezbjeđenja prisustva (ključnog) svjedoka na suđenju može dovesti do znatnog ograničenja prava odbrane, što rezultira povredom člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije (vidi Atanasov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, presuda od 19. aprila 2011. godine, broj predstavke 41188/06). Međutim, da bi se uopšte moglo govoriti o (ne)postojanju dovoljnih faktora protivteže (odbrane i optužbe) u situacijama opravdanog ili neopravdanog odsustva (ključnog) svjedoka sa suđenja, nužno je da bude ispunjen preduslov koji se ogleda u mogućnosti optuženog i njegove odbrane da predlože obezbjeđenje takvog dokaza na suđenju. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da niti jedan od optuženih nije istakao takav prijedlog, odnosno predložio saslušanje navedenog oštećenog u svojstvu svjedoka, Ustavni sud smatra da se takvim postupanjem apelantova odbrana lišila mogućnosti da ispita oštećenog M. C., odnosno onemogućila sud da postupi u skladu s naprijed navedenim garancijama, usljed čega se čine neosnovanim apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene procesnog prava (ZKPFBiH) u ovom dijelu.
42. Takođe, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i da su redovni sudovi obrazlagali i cijenili samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi, pri tom ignorišući i ne ocjenjujući dokaze, tj. kako to apelant ukazuje mnogobrojne iskaze svjedoka iz kojih se ne može sa sigurnošću utvrditi da je on učestvovao u inkriminisanim radnjama prema oštećenima na brdu Kisak. Ovim navodima se, prema ocjeni Ustavnog suda, pokreće pitanje poštovanje principa in dubio pro reo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora van razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenika.
43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno konstatuje da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da je apelant zajedno s ostalim optuženima suđen i osuđen za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ (u vezi sa članom 22 KZSFRJ), i to kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba (Ženevske konvencije) nečovječnim postupanjem prema civilnom stanovništvu. Dakle, radi se o blanketnom krivičnom djelu koje može postojati samo onda kada je nekom od alternativno propisanih radnji iz te odredbe prekršena konkretna norma međunarodnog prava, koja kao takve postupke zabranjuje. Taj blanketni propis predstavlja bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, te taj propis upućuje na pravila međunarodnog prava. Kršenje pravila međunarodnog prava kod ovog krivičnog djela predstavlja objektivni uslov inkriminacije, odnosno objektivni uslov kažnjivosti. Upravo navedeni blanketni karakter predmetnog krivičnog djela obavezuje sud da u izreci osuđujuće presude navede sve činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i precizno navođenje međunarodnopravne odredbe koja zabranjuje konkretnu radnju ili radnje izvršenja. Sama radnja izvršenja predmetnog krivičnog djela je propisana alternativno, pa je za njegovo postojanje potrebno da je izvršilac učinio jednu od propisanih radnji. Pri tome, Ustavni sud ističe da čak i ukoliko jedno lice izvrši više istovrsnih radnji ili više raznovrsnih radnji inkriminisanih u ovom članu, radiće se samo o jednom krivičnom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva s obzirom na to da je u pitanju jedinstveno krivično djelo, bez obzira na broj izvršenih pojedinih radnji.
44. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Kantonalno tužilaštvo tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Kantonalni sud svoj stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, p repoznavajući bitnost vjerodostojnosti iskaza primarno označenih oštećenih, Kantonalni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se njihovi iskazi cijene s posebnom pažnjom kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja tih iskaza. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima označenih oštećenih (kako onog iz faze istrage, tako i onog datog na glavnom pretresu) i prigovorima u vezi sa vjedostojnošću tih iskaza i kredibilitetom pojedinih svjedoka. Redovni sudovi su iskaze označenih oštećenih detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da je upravo apelant lice koje je kao saizvršilac počinilo inkriminisane radnje koje su mu stavljene na teret (nanošenje snažne tjelesne i duševni boli i patnje, te povrede tjelesnog integriteta oštećenih) i za koje je u konačnici proglašen krivim za krivično djelo iz člana 142 stav 1 KZSFRJ (ratni zločin protiv civilnog stanovništva). Dakle, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac osporavaju sadržaj iskaza svih svjedoka, datih kako na (glavnom) pretresu tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka saslušan u svojstvu svjedoka. Dakle, Kantonalni sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene odluke, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da je Kantonalni sud posebnu pažnju posvetio i elaborirao pitanje (apelantovog) saizvršilaštva u konkretnom slučaju u smislu člana 22 KZSFRJ, a koje se obrazloženje Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim.
45. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi s postupanjem Vrhovnog suda (da je osporena drugostepene presuda napisana kao prvostepena), Ustavni sud, suprotno ovim apelantovim tvrdnjama, zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno vođenja dokaznog postupka i ocjene kvalitete pojedinih dokaza. Pritom, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda iz osporene drugostepene presude u odnosu na žalbeni prigovor u smislu primjene zakonske odredbe (član 33 stav (1) ZKPFBiH) koja se odnosi na pitanje razdvajanja postupka, odnosno u zaključku Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nije bilo cjelishodno razdvajanje krivičnog postupka u odnosu na optužene protiv kojih je kantonalna tužiteljica odustala od krivičnog gonjenja nakon izvođenja dokaza. Ovo posebno iz razloga što, prije svega, razdvajanje postupka nije obaveza već procesna diskreciona mogućnost u nadležnosti raspravnog suda, a apelant nije ni na koji način argumentovao ili dostavio bilo kakav dokaz zbog čega bi razdvajanje postupka u okolnostima konkretnog slučaja bilo od meritornog uticaja na utvrđivanje njegove krivičnopravne odgovornosti. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku uz argumentaciju da je Vrhovni sud suštinski samo potvrdio odlučenje Kantonalnog suda iz osporene prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje po žalbi) podsjeća da čak i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40 s ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim-raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je u konkretnom predmetu osporena prvostepena presuda Kantonalnog suda) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
46. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelant osporava postojanje opštih elemenata krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva za koje je optužen i osuđen u ovom krivičnom postupku, a što se prevashodno prema apelantovim navodima (koje je isticao kako u postupku pred redovnim sudovima tako i navodima apelacije) ogleda u apelantovim tvrdnjama da u konkretnom slučaju nije dosegnut „prag“ (minimalni nivo težine) potreban da bi se apelantove inkriminisane radnje mogle smatrati mučenjem, odnosno nečovječnim postupanjem. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su ovo pravno pitanje raspravila oba redovna suda u konkretnom slučaju, te da primarno iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud na detaljan način elaborirao sve elemente bića predmetnog krivičnog djela, te na jasan način ukazao na argumente kojima se rukovodio kod zaključka da teške tjelesne i duševne boli i poniženja koje su trpjeli oštećeni predstavljaju kršenje odredbe člana 3 stav 1 tačke
a) i c) Ženevske konvencije, koja je u osnovi inkriminacije krivičnog djela iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 preuzetog KZSFRJ. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju tog krivičnog djela u kontekstu apelantovih radnji izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, usljed čega se čine neosnovanim apelantovi navodi u vezi s pravnom kvalifikacijom predmetnog krivičnog djela.
47. Stoga, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je prvenstveno Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Pritom, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6 stav 3d) Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelantove odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna (uporedi Bykov, citirano gore, stav 98).
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1, 2 i 3d.) Evropske konvencije.
49. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, kada je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i Kantonalno tužilaštvo da iznosi i predlaže dokaze, kao i da osporava iskaze svjedoka, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na povredu prava na obrazloženu odluku.
51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević