Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3980/19 (RI Transporti d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokaz
- Naknada štete
- Izmakla dobit(dobitak)
- Vještak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3980/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3980/19, rješavajući apelaciju RI Transporti d.o.o. Široki Brijeg, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija RI Transporti d.o.o. Široki Brijeg.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 040261 19 Pž 2 od 4. srpnja 2019. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. RI Transporti d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 21. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 040261 19 Pž 2 od 4. srpnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ps 040261 18 Ps 2 od 16. studenog 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i privrednog društva „Rudnici Boksit“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. veljače 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 18. veljače 2021. do 5. ožujka 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 64 0 Ps 040261 18 Ps 2 od 16. studenog 2018. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obveže da mu isplati iznos od 42.653,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime naknade štete u vidu izgubljene zarade, te je apelant obvezan tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bila nesporna činjenica da je tuženi u postupku javne nabave donio odluku o izboru apelanta kao najpovoljnijeg ponuđača i da su parnične stranke 18. kolovoza 2015. godine zaključile ugovor o sukcesivnom prijevozu rude s radilišta Orašnica L45 i Crvene rivine L34 Crne lokve do utovarne stanice Mostar u količini od 8.000 tona za cijenu od 78.156,00 KM i ugovor o sukcesivnom prijevozu rude s radilišta Tribošić L4 Crne lokve do utovarne stanice Mostar u količini od 4.000 tona za cijenu od 28.080,00 KM, te da je rok za izvršenje navedenih ugovora bio 31. prosinca 2015. godine. Nadalje je utvrdio da se apelant obratio tuženom zahtjevom za ispunjenje ugovora od 19. studenog 2015. godine, kojim je upozorio tuženog da nije ispunio svoje obveze po predmetnim ugovorima, odnosno da nije omogućio apelantu da izvrši svoju ugovornu obvezu, zbog čega trpi štetu, te da je tuženi u odgovoru na apelantov zahtjev za ispunjenje ugovora od 20. studenog 2015. godine naveo da ne pobija zaključene ugovore i da je pozivao apelanta na ispunjenje ugovora i da je smatrao da ugovori nisu izvršeni zbog apelantove krivice. Općinski sud je također utvrdio da je apelant u razdoblju trajanja navedenih ugovora imao registrirana dva osobna i dva teretna motorna vozila. Nadalje je naveo da je vještak financijske struke u nalazu i mišljenju iskazao da je apelantova izgubljena zarada u razdoblju od 18. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. godine, na temelju ugovora zaključenih između parničnih stranaka, iznosila 42.653,70 KM, dok bi izgubljena dobit iznosila 25.348,05 KM ukoliko bi se uzeo u obzir iznos koji je tuženi prikazao u svome knjigovodstvu kao trošak prijevoza u cestovnom prometu. Naveo je da je vještak istaknuo da je tuženi sam potvrdio da je odvoz rude radio sam ili ga je vršio i sam kupac, tako da bi, ukoliko bi se taj obračun ukalkulirao, troškovi bili i veći i da vještak nije vršio izračun tih troškova, ali da iz faktura koje je dostavio sudu proizlazi da je tuženi u razdoblju trajanja ugovora iznajmljivao tri kamiona dampera za najamninu od po 5.000,00 KM bez PDV-a. Vještak je također naveo da je na temelju dokumentacije tuženog utvrdio da je tuženi u razdoblju od 18. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. godine prodao 17.377 tona rude, te da je do zaključka da je apelant mogao prevesti četiri ture dnevno u radnom vremenu došao na temelju vlastite procjene, na temelju odredaba ugovora, ugovorene količine rude, te razdoblja trajanja ugovora, rukovodeći se time da bi objema stranama trebalo biti u interesu da se ugovor ispoštuje. Općinski sud je istaknuo da je odbio prijedlog parničnih stranaka da se izvrši dopuna nalaza i mišljenja jer je vještak dao potpun nalaz u predmetu i opsegu kako je određeno rješenjem o određivanju vještačenja. Zauzeo je stanovište da se u konkretnom slučaju radi o ugovorima o prijevozu, te je ukazao da je odredbama Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o prijevozu robe prijevoznik obvezuje prevesti na određeno mjesto neku osobu ili neku stvari, a putnik, odnosno pošiljatelj se obvezuje za to mu isplatiti određenu naknadu, a prijevoznikom se smatra kako osoba koja se bavi prijevozom kao svojim redovnim poslovanjem tako i svaka druga osoba koja se ugovorom obveže izvršiti prijevoz uz naknadu (članak 648.), te da je pošiljatelj dužan obavijestiti prijevoznika o vrsti pošiljke i o njezinom sadržaju i količini i saopštiti mu kuda pošiljka treba biti prevezena, ime i adresu primatelja pošiljke, svoje ime i adresu, kao i sve drugo što je potrebno da bi prijevoznik mogao ispuniti svoje obveze bez odlaganja i smetnji (članak 654.). Zatim, navedeno je da je povjeritelj u obligacijskom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi i da kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem povjeritelj ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio (članak 262.), da se, ukoliko odredbama ovog poglavlja nije drukčije propisano, na naknadu ove štete shodno primjenjuju odredbe ovog zakona o naknadi izvanugovorne štete (članak 269.), da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist, članak 155.), te da je onaj koji drugome prouzrokuje štetu dužan naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice (članak l54.). S obzirom na to da je tijekom postupka utvrđeno da je tuženi usmeno pozivao apelanta na ispunjenje ugovora i da apelant to nije učinio, Općinski sud je zaključio da ne postoji odgovornost tuženog za naknadu eventualne štete.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 Ps 040261 19 Pž 2 od 4. srpnja 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda, te je apelant obvezan tuženom nadoknaditi troškove zastupanja pred drugostupanjskim sudom.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je potvrdio stanovište prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o ugovorima o prijevozu robe u smislu odredaba članka 648. ZOO-a i da među parničnim strankama nije bilo sporno da apelant nije vršio prijevoz po zaključenim ugovorima, niti mu je plaćena ugovorena naknada, te je ukazao da je za pravilnu primjenu materijalnog prava u predmetnoj pravnoj stvari potrebno utvrditi je li tuženi usmeno pozivao apelanta na ispunjenje ugovora, u smislu odredbe članka 654. stavak 1. ZOO-a. Nadalje je iznio ocjenu iskaza saslušanih svjedoka, te je zaključio da tuženi nije postupio u skladu s odredbom članka 654. stavak 1. ZOO-a. Kantonalni sud je naveo da je vještak financijske struke na raspravi održanoj pred tim sudom iskazao da apelantova izgubljena dobit iznosi 32.600,04 KM (umjesto ranije utvrđenog iznosa od 42.653,70 KM), te da je izjavio da je prvobitni nalaz sačinjen na temelju prijašnjih tura i apelantove dokumentacije iz 2014. godine i da je samo produljio jedan mjesec, tj. još jedan apelantov trošak i uključio amortizaciju, da je umjesto neto uzimao bruto plaće i da je izračun izvršen za tri ture (umjesto ranijih četiri), što predstavlja vještakovu pretpostavku da se dnevno mogu prevesti tri ture jer nema drugog pokazatelja, odnosno da nema odakle pribaviti te podatke, te da su po vještaku i tri ture rizične. Istaknuo je da je na upit punomoćnika tuženog po čemu kamion koji prevozi 26 tona i kamion koji prevozi 16 i pol tona troše 30 litara goriva vještak odgovorio da je to njegova pretpostavka, da je teško „u fening“ izračunati izgubljenu dobit bilo koje grane, te da je pretpostavka da tu nema puno odstupanja i da se to ne može izračunati s obzirom na to da je apelant imao 10 kamiona i da je radio i ostale poslove. Kantonalni sud je ukazao da se, shodno odredbi članka 189. stavak 3. ZOO-a, pri ocjeni visine štete na ime izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao utemeljeno očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. U svezi s tim je istaknuo da apelant, iako je dokazao da ga tuženi nije pozivao da vrši odvoz rude u smislu odredbe članka 654. stavak 1. ZOO-a, nije dokazao visinu štete na ime izgubljene zarade jer sud nije mogao pokloniti vjeru vještaku financijske struke koji svoj nalaz temelji većim dijelom na pretpostavkama.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je izvedenim dokazima u cijelosti dokazao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te da je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom procesnog prava bez ikakve logike odbio prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka financijske struke i zaključio da apelant nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da je Kantonalni sud kao razlog odbijanja nalaza i mišljenja vještaka naveo da se nalaz o izgubljenoj zaradi temelji na pretpostavkama, a da ne shvati kako je to logično i da se ukupan institut izgubljene zarade veže za pretpostavke da bi do zarade došlo da se poštovao ugovor. Apelant navodi da je Kantonalni sud unatoč činjenici da je utvrdio da tuženi nije postupio u skladu s odredbama članka 654. ZOO-a odbio tužbeni zahtjev koji je u cijelosti dokazan financijskim vještačenjem, te da se na takav način nijedna tužba za izgubljenu dobit ne bi mogla dokazati.
b)Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu. Naveo je da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke iz razloga što je vještak nalaz temeljio većim dijelom na pretpostavkama, te da je, s obzirom na to da apelant nije dokazao visinu izgubljene zarade, odbio žalbu i tužbeni zahtjev.
11. Općinski sud je naveo da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.
12. Tuženi je naveo da pobijanim presudama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. Naveo je da je nalaz i mišljenje vještaka financijske struke nepotpun jer vještak nije odgovorio, odnosno nije učinio izvjesnim niz konstatacija navedenih u nalazu. Navodi da vještak nije naveo tehničke podatke kojima bi potkrijepio svoje konstatacije o potrošnji goriva, nije naveo analitiku troška vozača, niti broj uposlenih vozača, nije učinio izvjesnim da je 91 radni dan tri kalendarska mjeseca, odnosno da je 57 radnih dana dva kalendarska mjeseca, te da navedeni podaci i ne mogu biti utemeljeni na pretpostavkama, već se radi o tehničkim podacima kojima vještak barata u okviru svoje struke. Apelant navodi da vještak u prvostupanjskom postupku uopće nije ukalkulirao amortizaciju u troškove, te da je u postupku pred drugostupanjskim sudom jednostavno dopunio nalaz i mišljenje tako što je uključio i amortizaciju, odnosno da je vještak promijenio nalaz i mišljenje bez naloga i rješenja suda. Navodi da apelant nije obrazložio u čemu bi se ogledala arbitrarnost suda, nego samo paušalno ističe kako se radi o proizvoljnoj primjeni prava. Apelant navodi da su apelacijski navodi neutemeljeni jer je izvan nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, da se miješa u način na koji redovni sudovi usvajaju dokaze kao dokaznu građu, te da se miješa u slobodnu sudačku procjenu u situaciji kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jednoj strani jer je to isključiva uloga redovnih sudova.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11).
14. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[…] Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Obična šteta i izmakla korist Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
[…] Ispunjenje obaveze i posledica neispunjenja Član 262.
(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je usled toga pretrpeo.
(3) Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je poverilac dao primeren naknadni rok za ispunjenje.
(4) Dužnik odgovara i za delimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila posle njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara.
(5) Ali se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze slučajno propala i da je on svoju obavezu na vreme ispunio.
Primena odredaba o prouzrokovanju štete Član 269.
Ukoliko odredbama ovog odseka nije drukčije propisano, na naknadu ove štete shodno se primenjuju odredbe ovog zakona o naknadi vanugovorne štete.
PREVOZ
Odeljak 1.
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 648.
Ugovorom o prevozu robe obavezuje se prevozilac da preveze na određeno mesto neko lice ili neku stvar, a putnik, odnosno pošiljalac se obavezuje da mu za to isplati određenu naknadu.
Kao prevozilac, u smislu ovog zakona, smatra se kako lice koje se bavi prevozom kao svojim redovnim poslovanjem tako i svako drugo lice koje se ugovorom obaveže da izvrši prevoz uz naknadu.
O čemu pošiljalac treba da obavesti prevozioca Član 654.
Pošiljalac je dužan obavestiti prevozioca o vrsti pošiljke i o njenoj sadržini i količini, i saopštiti mu kuda pošiljka treba da bude prevezena, ime i adresu primaoca pošiljke, svoje ime i svoju adresu, kao i sve drugo što je potrebno da bi prevozilac mogao ispuniti svoje obaveze bez odlaganja i smetnji.
Kad se u pošiljci nalaze dragocjenosti, hartije od vrednosti ili druge skupocjene stvari, pošiljalac je dužan obavestiti o tome prevozioca u času njihove predaje na prevoz i saopštiti mu njihovu vrednost.
Kad se radi o prevozu opasne stvari ili stvari za koju su potrebni posebni uslovi prevoza, pošiljalac je dužan da o tome obavesti prevozioca na vreme tako da bi on mogao preduzeti odgovarajuće posebne mere.
Ako pošiljalac ne da prevoziocu podatke iz st. 1. i 3. ovog člana, ili mu ih da pogrešno, odgovara za štetu koja bi usled toga nastala.
15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 147.
Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebito stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
Članak 148.
(1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obujam vještačenja, te predložiti osobu koja će obaviti vještačenje.
(2) Protivna stranka će se očitovati o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obujmu vještačenja.
(3) Ako stranke ne postignu sporazum o osobi koja treba biti određena za vještaka i predmetu i obujmu vještačenja, odluku o tome donijet će sud.
Članak 150.
Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži :
1) ime i prezime i zanimanje vještaka, 2) predmet spora, 3) obujam i predmet vještačenja, 4) rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja.
Članak 155.
(1) Ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, nakon proteka roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka.
(2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili proturječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovnu dostavu nalaza i mišljenja. (3) Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno očitovanje stranaka, odrediti drugoga vještaka. VI.Dopustivost
16. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 Ps 040261 19 Pž 2 od 4. srpnja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 20. kolovoza 2019. godine, a apelacija je podnesena je 21. listopada 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slo-bode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
22. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
24. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Kantonalni sud postupao proizvoljno kada je odbio prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka financijske struke. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati je li bilo proizvoljnosti u postupanju Kantonalnog suda u pogledu ocjene dokaza vještačenjem po vještaku financijske struke.
26. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, za razliku od prvostupanjskog suda, zauzeo stanovište da iz izvedenih dokaza proizlazi kao dokazana činjenica da tuženi nije, u smislu odredbe članka 654. stavak 1. ZOO-a, pozivao apelanta da vrši ugovornu obvezu odvoza rude, dakle da je tuženi odgovoran za štetu u vidu izgubljene dobiti koju je apelant pretrpio uslijed neizvršenja predmetnih ugovora. Kantonalni sud je, međutim, odbio apelantovu žalbu protiv prvostupanjske presude kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen smatrajući da apelant nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, uz obrazloženje da sud nije mogao pokloniti vjeru vještaku financijske struke jer se nalaz većim dijelom temeljio na pretpostavkama. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan ocjenjivati nalaze vještaka koji su redovnim sudovima poslužili da utvrde novčani iznos na ime naknade materijalne štete. Međutim, Ustavni sud je nadležan ispitati obrazloženje koje su dali redovni sudovi u svezi s prihvaćanjem ili neprihvaćanjem nalaza vještaka s aspekta krši li takvo obrazloženje standard pravičnosti postupka „u cjelini“, kao i ima li zbog toga kao posljedicu kršenje prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 203/18 od 28. siječnja 2020. godine, točka 71., dostupna na www.ustavnisud.ba).
27. Ustavni sud zapaža da se apelantov tužbeni zahtjev odnosio na naknadu materijalne štete u vidu izgubljene dobiti uslijed neispunjenja ugovora zaključenih s tuženim, kojima je utvrđena naknada za apelantove usluge prijevoza 12 tona rude u ukupnom iznosu od 106.236 KM, uključujući i PDV (78.156.00 KM + 28.080.00 KM). Ustavni sud nadalje primjećuje da iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da je vještak financijske struke dao mišljenje da apelantova izgubljena dobit po osnovi predmetnih ugovora iznosi 42.653,70 KM, dok bi izgubljena dobit iznosila 25.348,05 KM ukoliko bi se uzeo u obzir iznos koji je tuženi prikazao u svome knjigovodstvu kao trošak prijevoza u cestovnom prometu. Ustavni sud nadalje primjećuje da su i apelant i tuženi, nakon saslušanja vještaka pred prvostupanjskim sudom, predložili da se izvrši dopunsko vještačenje, koji prijedlog je prvostupanjski sud odbio uz obrazloženje da je vještak u nalazu i odgovorima na pitanja parničnih stranaka dao odgovor na postavljeni predmet i opseg vještačenja. Ustavni sud, također, primjećuje da je vještak na ročištu za glavnu raspravu održanom pred Kantonalnim sudom iskazao da apelantova izgubljena dobit iznosi 32.600,04 KM, da je prvobitni nalaz sačinjen na temelju prijašnjih tura i apelantove dokumentacije iz 2014. godine, da je produljio razdoblje prijevoza za još jedan mjesec i uključio amortizaciju, da je umjesto neto uzimao bruto plaće i da je izračun izvršio za tri ture (umjesto ranijih četiri), što predstavlja vještakovu pretpostavku da se dnevno mogu prevesti tri ture jer nema drugog pokazatelja, niti može pribaviti te podatke, te da je njegova pretpostavka da kamion koji prevozi 26 tona i kamion koji prevozi 16 i pol tona troše približno istu količinu goriva i da je teško „u fening“ izračunati izgubljenu dobit s obzirom na to da je apelant imao 10 kamiona i da je radio i ostale poslove.
28. Iz navedenog proizlazi da je postupajući vještak iskazao više mogućih modaliteta izračuna dobiti koju apelant nije ostvario uslijed neispunjenja predmetnih ugovora. Ustavni sud, međutim, primjećuje da Kantonalni sud, osim navođenja da se nalaz vještaka temelji na pretpostavkama, nije naveo jasne i precizne razloge za zaključak da ne može pokloniti vjeru nalazu i mišljenju vještaka, odnosno da nije naveo koji su to propusti u nalazu i mišljenju, koje činjenice je u konkretnom slučaju vještak propustio prezentirati sudu ili ih nije jasno ili potpuno prezentirao, te zbog čega propusti u nalazu i mišljenju onemogućavaju sud da utvrdi visinu štete koju je apelant pretrpio. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, ukoliko je smatrao da su nalaz i mišljenje nepotpuni ili nejasni, imao mogućnost, shodno odredbi članka 155. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), naložiti vještaku da izvrši dopunsko vještačenje, a što su obje parnične stranke i zahtijevale u prvostupanjskom postupku i koji zahtjev je prvostupanjski sud odbio. Naime, apelant je u predmetnom parničnom postupku poduzeo sve procesne radnje s ciljem dokazivanja visine predmetne štete, za koju štetu je Kantonalni sud zaključio da je apelant nesporno pretrpio, predlažući predmet i opseg vještačenja i ličnost vještaka, te zahtijevajući da se vještačenje dopuni. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da provođenje dokaza vještačenjem u parničnom postupku određuje sud, na prijedlog stranke u postupku (čl. 147. i 150. ZPP-a), kao i da konačnu odluku o osobi koja treba biti određena za vještaka, predmetu i opsegu vještačenja donosi sud (članak 148. stavak 3. ZPP-a). Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da sud ima aktivnu ulogu prilikom određivanja predmeta i opsega vještačenja i ličnosti samog vještaka, koji postupa kao svojevrsni amicus curiae u situacijama kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, tako da je sud ovlašten, uvažavajući pri tome načelo dispozicije parničnih stranaka, korigirati predmet i opseg vještačenja koji predloži parnična stranka s ciljem utvrđivanja činjenica relevantnih u kontekstu konkretnog predmeta spora. Ustavni sud, međutim, primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom postupku zanemarili tu svoju ulogu, pri čemu je prvostupanjski sud odbio prijedlog parničnih stranaka da se provede dopunsko vještačenje, te je Kantonalni sud u konačnici činjenicu da je, prema stanovištu tog suda, nalaz i mišljenje vještaka neadekvatan kao dokazno sredstvo stavio na apelantov teret, unatoč činjenici da je apelant u prvostupanjskom postupku predlagao da se provede dopunsko vještačenje.
29. Stoga, Ustavni sud smatra da je odbijajući apelantov tužbeni zahtjev zbog nedokazanosti njegove visine, u situaciji kada je Kantonalni sud zaključio da apelant nesporno ima pravo na naknadu štete u vidu izgubljene dobiti i da su obje parnične stranke zahtijevale dopunu vještačenja koju prvostupanjski sud nije dopustio, te kada je nesporno da je tuženi u konkretnom slučaju postupao nesavjesno (u razdoblju trajanja ugovora iznajmljivao tri kamiona za prijevoz rude), na apelanta stavljen pretjeran teret u dokazivanju ispunjavanja uvjeta za naknadu štete zbog izgubljene dobiti, učinivši tako dokazivanje tog oblika štete de facto nemogućim u okolnostima konkretnog predmeta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5455/17 od 13. studenog 2019. godine, točka 37., dostupna na www.ustavnisud.ba).
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na imovinu
31. S obzirom na zaključak u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog nedokazanosti visine uslijed stava Kantonalnog suda da ne može prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer se temelji na pretpostavkama, a da pri tome Kantonalni sud nije jasno naveo koji su to propusti u nalazu i mišljenju koji onemogućavaju sud da utvrdi visinu štete koju je apelant pretrpio, u situaciji kada je odbijen zahtjev obje parnične stranke koje su u prvostupanjskom postupku zahtijevale da se izvrši dopunsko vještačenje, na koji način je na apelanta stavljen pretjeran teret u dokazivanju ispunjavanja uvjeta za naknadu štete zbog izgubljene dobiti.
33. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević