Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3457/19 (M. B.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stanarsko pravo
  • Aktivna legitimacija
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3457/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3457/19, rješavajući apelaciju Murisa Bešlagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Murisa Bešlagića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 033915 19 Gž od 24. maja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muris Bešlagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzla, kojeg zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokati iz Tuzle, podnio je 30. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 033915 19 Gž od 24. maja 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Nedine Šehanović, zastupane po privremenom zastupniku Dijani Žunić, i „Tuzla-stana“ d.o.o. Tuzla, izvršenika u predmetnom postupku okončanom osporenim rješenjem, zatraženo je 7. januara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. januara 2021. godine. Kantonalni sud, Nedina Šehanović i „Tuzla-stan“ d.o.o. Tuzla nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. U pravnoj stvari tužitelja DD „Veleteks“ Tuzla i apelanta kao umješača na strani tužitelja protiv prvotužene Nedine Šehanović i drugotuženog Javnog stambenog preduzeća iz Tuzle radi poništenja ugovora o korištenju stana i iseljenja Presudom Kantonalnog suda broj Ps.349/00 od 29. novembra 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda FBiH broj Pž.18/02 od 23. septembra 2003. godine, utvrđeno je da je pravno ništav ugovor o korištenju stana u Tuzli, u ulici Tuzlanskog odreda broj 114 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zaključen između tuženih 21. avgusta 1996. godine. Dosljedno navedenom, istom presudom Nedina Šehanović je obavezana da iseli iz predmetnog stana i preda u posjed i slobodno raspolaganje tužitelju DD „Veleteks“ Tuzla pod prijetnjom prinudnog iseljenja. Također, tuženi su obavezani da tužitelju naknade troškove spora u iznosu od 6.710,00 KM.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je kao nesporno utvrđeno da je prvotužena nakon smrti nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu Begzade Šehanović (tetka prvotužene Nedine Šehanović), koja je umrla 20. avgusta 1996. godine, nastavila koristiti stan sa članovima porodičnog domaćinstva, kćerkom Dijanom Nalić i unukom Amarom Nalićem, bez pravnog osnova. Navedeno je da iz ugovora o korištenju predmetnog stana proizlazi da je zaključen bez saglasnosti tužitelja DD „Veleteks“ Tuzla kao davatelja stana na korištenje. Kantonalni sud je nadalje u obrazloženju istakao da je prvotužena bila dužna dokazati da je ispunila zakonske pretpostavke iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), tj. dokazati svoje pravo na korištenje predmetnog stana, iz čega bi slijedilo da je imala zakonit osnov za zaključenje ugovora. Prema tome, Kantonalni sud je primjenom člana 103. ZSO-a zaključio da je sporni ugovor bio ništavan i da ne može proizvoditi pravno djejstvo, odnosno da je bio ništav još u momentu zaključenja.

7. Iz činjenica predmeta nadalje slijedi da je prethodno (prije vođenja predmetnog parničnog postupka) odlukom Upravnog odbora od 29. juna 1998. godine i rješenjem o dodjeli stana na korištenje od 30. juna 1998. godine DD „Veleteks“ Tuzla kao davatelj stana predmetni stan dodijelio na korištenje apelantu kao svom radniku.

8. Nadalje, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je apelant, nakon okončanja parničnog postupka po tužbi DD „Veleteks“ Tuzla protiv Nedine Šehanović i Javnog stambenog preduzeća iz Tuzle, 6. januara 2004. godine podnio tužbu protiv tuženih Općine Tuzla i DD „Veleteks“ Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi) radi utvrđenja.

9. Općinski sud je Presudom na osnovu priznanja broj P.4/04 od 23. aprila 2004. godine utvrdio da je apelant kao tužitelj ispunio zakonske uslove za dodjelu na korištenje predmetnog stana na osnovu konačne odluke Upravnog odbora drugotuženog od 29. juna 1998. godine i rješenja direktora drugotuženog od 30. juna 1998. godine, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant upiše kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu kod Javnog stambenog preduzeća Tuzla, odnosno da u upravnom postupku ishodi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju navedenog stana.

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporno da je predmeti stan apelantu dodijeljen na korištenje odlukom Upravnog odbora drugotuženog kao vlasnika stana od 29. juna 1998. godine, koji stan je drugotuženi prije privatizacije isknjižio iz početnog bilanca, nakon čega je drugotuženi rješenjem Kantonalne agencije za privatizaciju Tuzla od 18. juna 2001. godine privatizovan. Također, Općinski sud je podsjetio da su drugotuženi (DD „Veleteks“ Tuzla) kao tužitelj i apelant kao umješač na strani tužitelja vodili spor protiv tuženih Nedine Šehanović i Javnog stambenog preduzeća iz Tuzle radi poništenja ugovora o korištenju stana i iseljenja, u kojem postupku je presudom Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda od 23. septembra 2003. godine, utvrđeno da je pravno ništav ugovor o korištenju stana zaključen između tuženih u pogledu predmetnog stana od 21. avgusta 1996. godine. Imajući u vidu da je prvotužena (Općina) na pripremnom ročištu održanom „19. juna 1995. g.“ u cijelosti priznala apelantov tužbeni zahtjev, što je također učinio i drugotuženi u svom odgovoru na tužbu, pa kako to priznanje po ocjeni suda nije u suprotnosti sa zahtjevom kojim stranke ne mogu raspolagati, niti su u suprotnosti s materijalnim dokazima, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.

Izvršni postupak okončan osporenim rješenjem

11. Apelant je kao tražitelj izvršenja 7. marta 2008. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za dozvolu izvršenja pravosnažne i izvršne presude Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine protiv izvršenika Nedine Šehanović radi predaje u posjed i slobodno raspolaganje predmetnog stana, a na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine, a protiv izvršenika Tuzla-stan d.o.o. Tuzla radi upisa tražitelja izvršenja kao nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu jer je ispunio zakonske uslove za dodjelu navedenog stana na korištenje, na osnovu konačne odluke Upravnog odbora DD „Veleteks“ Tuzla od 29. juna 1998. godine i konačnog rješenja direktora DD „Veleteks“ Tuzla od 30. juna 1998. godine.

12. Općinski sud je 25. marta 2008. godine donio Rješenje o izvršenju broj 032-0-I-08-002369 godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje.

13. Kako je izvršenik Nedina Šehanović u međuvremenu umrla (10. septembra 2009. godine), Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 I 033915 08 I od 12. marta 2015. godine, u skladu s odredbom člana 34. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), za privremenog zastupnika umrle postavio njenu kćerku i zakonsku nasljednicu Dijanu Žunić (u daljnjem tekstu: privremeni zastupnik umrle).

14. Privremena zastupnica umrle je 26. marta 2015. godine izjavila prigovor protiv rješenja o izvršenju od 25. marta 2008. godine navodeći da jedini tražitelji izvršenja shodno presudi Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine može biti vlasnik predmetnog stana, odnosno i tužitelj u predmetnom postupku DD ,,Veleteks“ Tuzla, a nikako apelant koji je u tom postupku imao pravnu poziciju umješača na strani tužitelja. Također je ukazala da je u međuvremenu pravosnažnim rješenjem Službe za stambene poslove i povratak Općine Tuzla od 6. decembra 2011. godine predmetni stan stavljen na raspolaganje Općini Tuzla, koja je također na osnovu iste izvršne isprave

– presude Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine pokrenula izvršni postupak protiv izvršenika Nedine Šehanović, koji postupak se kod ovog suda vodi pod brojem 32 0 I 034441 05 I.

15. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 I 033915 08 I od 27. septembra 2016. godine (stav I izreke) usvojen je prigovor privremene zastupnice umrle (Dijane Žunić) od 26. marta 2015. godine tako što je stavljeno van snage rješenje o izvršenju od 25. marta 2008. godine u odnosu na nasljednike izvršenika Nedine Šehanović. Stavovima II i III prekinut je izvršni postupak u odnosu na izvršenika Tuzla stan d.o.o. Tuzla, dok je tražitelj izvršenja obavezan da privremenoj zastupnici umrle nadoknadi troškove postupka u iznosu od 240,00 KM.

16. U obrazloženju rješenja Općinski sud je ukazao na odredbu člana 27. stav 1. ZIP-a, kojom su propisani uslovi na temelju kojih se cijene uslovi u smislu da li je izvršna isprava podobna za izvršenje (izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražitelj izvršenja i izvršenik, predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze). Također je naveo da iz sadržaja presude Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine proizlazi da apelant kao tražitelj izvršenja nije bio stranka u predmetnom postupku, već da je imao ulogu umješača na strani tužitelja, zbog čega smatra da apelant ne ulazi u krug lica koja u procesnopravnom smislu mogu biti stranke u izvršnom postupku, sve shodno načelu formalnog legaliteta. Osim toga, kako je nad izvršenikom Tuzla stan d.o.o. Tuzla Rješenjem Općinskog suda broj St-12/08 od 18. februara 2009. godine otvoren stečajni postupak, to je izvršni postupak u odnosu na njega prekinut. Prema tome, postupajući shodno odredbi člana 49. ZIP-a, odlučeno je kao u izreci rješenja.

17. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 01033915 17 Gži od 28. aprila 2017. godine žalba tražitelja izvršenja je uvažena i prvostepeno rješenje je ukinuto u st. I i III izreke, pa je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

18. Kantonalni sud smatra da tražitelj izvršenja osnovano ukazuje da prvostepeni sud nije imao osnov za donošenje odluke kao u stavu I izreke pobijanog rješenja. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 49. stav 3. ZIP-a propisano da ako usvoji prigovor, sud će prema okolnostima slučaja obustaviti izvršenje u potpunosti ili djelimično i ukinuti sprovedene radnje, što u konkretnom slučaju nije učinjeno, već je odlučujući o prigovoru privremenog zastupnika umrle Nedine Šehanović stavljeno van snage rješenje o izvršenju, za koju odluku, prema ocjeni ovog suda, prvostepeni sud nije imao uporište u citiranoj odredbi ZIP-a. Dalje je navedeno da ovakvi nedostaci u pismenoj izradi rješenja čine povrede odredaba parničnog postupka u smislu odredbe člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa odredbom člana 191. st. 3. i 4. citiranog zakona i u vezi s odredbom člana 49. stav 3. ZIP-a. Stoga, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 235. stav 3. ZPP-a, u vezi sa odredbom člana 21. ZIP-a, odlučio kao u izreci rješenja.

19. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 I 033915 17 I 2 od 8. novembra 2018. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 I 033915 19 Gž od 24. maja 2019. godine, usvojen je prigovor privremene zastupnice umrle tako što je obustavljeno izvršenje određeno rješenjem o izvršenju ovog suda od 25. marta 2008. godine u dijelu potraživanja tražitelja izvršenja, da se na osnovu pravosnažne i izvršne presude Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine i pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine sprovede izvršenje radi predaje u posjed i slobodno raspolaganje predmetnog stana i predajom u posjed tog stana tražitelju izvršenja tako što se u tom dijelu ukidaju sve provedene izvršne radnje. Istim rješenjem tražitelj izvršenja je obavezan da privremenoj zastupnici i zakonskoj nasljednici prvoizvršenika nadoknadi troškove postupka za sastavljanje prigovora u iznosu od 280,80 KM.

20. Općinski sud je ocijenio osnovanim prigovor privremene zastupnice umrle u dijelu nedostatka aktivne legitimacije tražitelja izvršenja u ovoj pravnoj stvari iz razloga što je odredbom člana 30. stav 1. ZIP-a propisano da se izvršenje određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražitelj izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo, pa ako se prijenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava u vezi sa prijenosom potraživanja mogu dokazivati samo u parničnom postupku. Također, Općinski sud je ukazao da shodno odredbi člana 36. stav 1. ZIP-a prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražitelj izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio kao neosnovane navode tražitelja izvršenja da je presudom na osnovu priznanja Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine na njega prešlo potraživanje vlasnika predmetnog stana DD ,,Veleteks“ Tuzla. Ovo tim prije što je presudom Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine kao izvršnom ispravom u ovom predmetu Nedina Šehanović obavezana da se iseli iz predmetnog stana i preda ga u posjed i slobodno raspolaganje vlasniku stana DD ,,Veleteks“ Tuzla, a ne tražitelju izvršenja. Također, smatra da iz presude na osnovu priznanja Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine ne proizlazi da je na apelanta kao tražitelja izvršenja prešlo potraživanje DD „Veleteks“ Tuzla u pogledu zahtjeva za iseljenje i predaju u posjed predmetnog stana, zbog čega smatra da tražitelj izvršenja nije aktivno legitimisan da u predmetnom postupku izvršenja traži da se izvršenje odredi protiv izvršenika Nedine Šehanović, a koji stan je, kako navodi, u svakom slučaju prethodno isknjižen iz imovine društva DD „Veleteks“ i uknjižen kao vlasništvo Općine Tuzla. Stoga smatra da je neosnovano pozivanje tražitelja izvršenja na odredbu člana 30. stav 1. ZIP-a. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je primjenom odredbe člana 49. stav 3. ZIP-a odlučio kao u izreci rješenja.

21. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 I 033915 19 Gž od 24. maja 2019. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje, te je stavom II izreke odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je navedeno da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je zaključio da apelant nije aktivno legitimisan da na osnovu izvršne isprave – presude Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine podnese prijedlog za prinudno izvršenje i da traži iseljenje i predaju u posjed predmetnog stana u smislu odredbe člana 30. stav 1. ZIP-a. Naime, kako je obrazloženo, apelant nije dokazao da je potraživanje iz izvršne isprave – presude od 29. novembra 2001. godine preneseno na njega kao tražitelja izvršenja. U vezi s tim je podsjetio da je apelant prijedlog za prinudno izvršenje protiv izvršenika Nedine Šehanović podnio na temelju izvršne isprave – pravosnažne presude Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine, u kojem predmetu je kao tužitelj bio označen vlasnik predmetnog stana DD ,,Veleteks“ Tuzla, a kao umješač na strani tužitelja je bio označen apelant, sada u izvršnom predmetu tražitelj izvršenja, protiv tužene Nedine Šehanović iz Tuzle, a sada u izvršnom predmetu izvršenika i Javnog stambenog preduzeća Tuzla. Istaknuto je da je navedenom presudom utvrđeno da je pravno ništav ugovor o korištenju predmetnog stana (sada ulica Jalska broj 12), zaključen između tuženih Nedine Šehanović i Javnog stambenog preduzeća Tuzla od 21. avgusta 1996. godine, te je tužena Nedina Šehanović obavezana da se iseli iz predmetnog stana i preda ga u posjed i slobodno raspolaganje tužitelju vlasniku stana DD ,,Veleteks“ Tuzla. Iz navedenog, prema ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi da apelant kao tražitelj izvršenja nije bio stranka u postupku, već je imao status umješača na strani tužitelja, dakle nije bio aktivno legitimisan da na temelju naprijed navedene izvršne isprave pokrene postupak prinudnog izvršenja i da traži iseljenje i predaju predmetnog stana u posjed. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 30. stav 1. ZIP-a propisano da se izvršenje određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražitelj izvršenja, ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo.

22. Nadalje, iz presude Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine, koja je postala pravosnažna 24. maja 2004. godine, slijedi da je vođen postupak u pravnoj stvari apelanta kao tužitelja protiv tuženih Općine Tuzla i DD ,,Veleteks“ Tuzla, u kojem postupku je donesena presuda na osnovu priznanja, kojom je utvrđeno da je apelant kao tužitelj ispunio zakonske uslove za dodjelu predmetnog stana na korištenje po osnovu konačne odluke Upravnog odbora vlasnika stana od 29. juna 1998. godine i rješenja direktora vlasnika predmetnog stana od 30. juna 1998. godine, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant kao tužitelj upiše kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu kod Javnog stambenog preduzeća Tuzla, odnosno da u upravnom postupku ishodi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Dakle, Kantonalni sud smatra da iz navedene presude slijedi da je apelant kao tužitelj, a u konkretnom predmetu kao tražitelj izvršenja, ispunio zakonske uslove za dodjelu predmetnog stana na korištenje i da tuženi (DD ,,Veleteks“ i Općina Tuzla) trpe da se upiše kao nositelj stanarskog prava kod Javnog stambenog preduzeća, odnosno da u upravnom postupku ishodi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, „ali ne i da traži od Nedine Šehanović iseljenje i predaju u posjed i slobodno raspolaganje stana oslobođenog od lica i stvari“. Stoga je, imajući u vidu odredbu člana 30. stav 1. ZIP-a, Kantonalni sud zaključio da tražitelj izvršenja presudom na osnovu priznanja Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine nije dokazao da je na njega prešlo potraživanje iz izvršne isprave – presude Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine, da bi mogao tražiti iseljenje i predaju u posjed predmetnog stana, pa je žalbene navode tražitelja izvršenja odbio. Prema tome, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 235. stav 2. ZPP-a, a u vezi sa članom 21. ZIP-a, odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.

24. U vezi s tim, apelant je ukazao da se osporena odluka temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom staju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredaba ZIP-a, kada je zaključeno da na temelju presude Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine nije aktivno legitimisan da pokreće postupak prinudnog izvršenja, odnosno jer presudom Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine nije dokazao da je na njega prešlo potraživanje davatelja na korištenje predmetnog stana, da bi mogao da traži iseljenje i predaju u posjed predmetnog stana. U vezi s tim, apelant tvrdi da je na temelju presude Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine, shodno odredbi člana 30. stav 1. ZIP-a, na njega preneseno potraživanje iz izvršne isprave – presude Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine, zbog čega smatra da „nesporno ulazi u krug lica koja u procesnopravnom smislu mogu biti stranka u izvršnom postupku, odnosno tražitelji izvršenja“. Također, navodi da je presudom Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine jasno utvrđeno da je ispunio zakonske uslove za dodjelu predmetnog stana na korištenje, pa samim utvrđenjem da je ispunio uslove za dodjelu navedenog stana na korištenje tvrdi da je kao tražitelj izvršenja stekao pravo da mu se predmetni stan preda u posjed. Također, ističe da je u smislu odredbe člana 30. ZIP-a kao tražitelj izvršenja aktivno legitimisan „jer je lice na koje je prešlo pravo potraživanja iz presude Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine i po osnovu presude Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine“. Dakle, smatra da prijedlog za izvršenje sadrži sve elemente propisane odredbom člana 27. stav 1. ZIP-a, a naročito izvršna isprava na osnovu koje se traži izvršenje.

b) Odgovor na apelaciju

25. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci jer smatra da je donesena u skladu za zakonom i Ustavom i nije bilo povreda na koje apelant neosnovano ukazuje predmetnom apelacijom.

V.Relevantni propisi

26. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH) relevantne odredbe glase:

Član 27. stav 1. i stav 2.

Podobnost izvršne isprave za izvršenje (1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

(2) Ako u izvršnoj ispravi nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, taj rok određuje se rješenjem o izvršenju.

Član 30. stav (1) Prelaz potraživanja ili obaveze (1) Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnom dokumentu nije označeno kao tražilac izvršenja, ako ono javnim ili ovjerenim privatnim dokumentom dokaže da je potraživanje na njega prenešeno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava, vezana za prenos potraživanja, mogu dokazivati samo u parničnom postupku.

Član 49. stav (3) Rješenje o prigovoru (3) Ako usvoji prigovor sud će, prema okolnostima slučaja, da obustavi izvršenje u potpunosti ili djelimično i ukine provedene radnje.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 I 033915 19 Gž od 24. maja 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 1. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 30. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

33. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašlo osporeno rješenje se odnosi na izvršni postupak u kojem apelant ima poziciju tražitelja izvršenja i traži predaju u posjed predmetnog stana na osnovu presude Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine i presude Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

34. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica, ili u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelant ukazao, ispitati da li su osporena rješenja zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnih i materijalnih propisa.

36. U vezi s navodima apelacije kojima se ukazuje na bitne povrede postupka zbog proizvoljne primjene odredbi ZIP-a jer smatra da je sud u konkretnom slučaju na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene odredaba ZIP-a zaključio da nije bio aktivno legitimisan da pokrene postupak prinudnog izvršenja i jer presudom Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine nije dokazao da je na njega prešlo potraživanje davatelja predmetnog stan na korištenje shodno presudi Kantonalnog suda 29. novembra 2001. godine, da bi mogao tražiti iseljenje i predaju u posjed predmetnog stana.

37. U okolnostima predmetnog slučaja Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odlučujući o žalbenom navodu apelanta kao tražitelja izvršenja odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje prvostepenog suda od 8. novembra 2018. godine kojim je usvojen prigovor zakonske zastupnice umrle Nedine Šehanović (izvršenika) tako što je obustavljeno izvršenje određeno rješenjem o izvršenju od 25. marta 2008. godine u dijelu potraživanja apelanta kao tražitelja izvršenja na predaju u posjed predmetnog stana, na temelju presude Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine i presude Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da apelant nije aktivno legitimisan da na osnovu izvršne isprave, presude Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine, u kojem postupku je imao poziciju umješača na strani tužitelja DD „Veleteks“ Tuzla, podnose prijedlog za prinudno izvršenje i da traži iseljenje i predaju u posjed predmetnog stana shodno odredbi člana 30. stav 1. ZIP-a jer to pravo pripada isključivo tužitelju iz tog predmeta i vlasniku predmetnog stana (DD „Veleteks“ Tuzla). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ispitao i apelantove žalbene navode u vezi s presudom na osnovu priznanja Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine, te eksplicitno ukazao da je tom presudom kao nesporno utvrđeno da je apelant ispunio zakonske uslove za dodjelu predmetnog stana na korištenje, te da su tuženi u tom postupku (DD ,,Veleteks“ i Općina Tuzla) dužni da trpe da se apelant upiše ako nositelj stanarskog prava, odnosno da u upravnom postupku ishodi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da je Kantonalni sud zaključio da apelant, u smislu odredbe člana 30. stav 1. ZIP-a (kojom je regulisan Prelaz potraživanja ili obaveze), u predmetnom izvršnom postupku nije dokazao da je na njega prešlo potraživanje tužitelja DD „Veleteks“ Tuzla iz izvršne isprave – presude Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine, da u svoje ime može da traži iseljenje i predaju u posjed predmetnog stana. U takvom obrazloženju, imajući u vidu presude donesene u parničnom postupku (presuda Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine i presuda Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine), te sadržaj odredbe člana 30. ZIP-a, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. U tom kontekstu, a suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoje odlučenje dao dovoljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, koje zapravo i nije sporno, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, koji, imajući u vidu činjenična utvrđenja i relevantne odredbe ZIP-a, ne ostavljaju dojam proizvoljnosti koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje tog suda u osporenoj odluci.

38. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

39. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, dakle primjeni prava, tj. relevantnih odredbi ZIP-a, a te je navode Ustavni sud detaljno razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud primjenom relevantnih odredaba ZIP-a zaključio da apelant kao tražitelj izvršenja i kao umješač na strani tužitelja nije aktivno legitimisan da na temelju presude Kantonalnog suda od 29. novembra 2001. godine i u vezi s tim presude Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine pokrene postupak prinudnog izvršenja i traži iseljenje i predaju predmetnog stana i jer u smislu odredbe člana 30. stav

1. ZIP-a nije dokazao da je na njega prešlo potraživanje tužitelja DD „Veleteks“ Tuzla iz izvršne isprave – presude Kantonalnog suda, da bi mogao tražiti iseljenje i predaju u posjed predmetnog stana.

41. Nadalje, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da apelant navode o kršenju prava na imovinu zasniva na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, tj. relevantnih odredbi ZIP-a, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3457/19 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio