Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1335/19 (E. E.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1335/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1335/19, rješavajući apelaciju Edine Emić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Edine Emić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 033413 19 Kž od 15. januara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Edina Emić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Odžaka, koju zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnijela je 21. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 033413 19 Kž od 15. januara 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Opštinskog suda broj 25 0 K 033413 13 K od 9. novembra 2014. godine apelantkinja je oslobođena optužbe da je radnjama opisanim u oslobađajućem dijelu izreke presude počinila krivično djelo pronevjera u službi iz člana 384 stav 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivično djelo prevara iz člana 294 stav 1 u vezi sa članom 55 KZFBiH. Istom presudom apelantkinja je proglašena krivom da je radnjama opisanima u tač. 5, 6, 7, 8, 9 i 10 izreke prvostepene presude počinila produženo krivično djelo prevara iz člana 294 stav 1 u vezi sa članom 55 KZFBiH, pa joj je izrečena uslovna osuda, kojom se apelantkinji za počinjeno produženo krivično djelo utvrđuje kazna zatvora u trajanju 10 mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko optužena u roku od tri godine ne počini novo krivično djelo.
5. Istom presudom oštećeni, označeni u presudi, upućeni su da imovinskopravni zahtjev mogu ostvarivati u parničnom postupku. Istom presudom djelimično su usvojeni imovinskopravni zahtjevi oštećenih označenih u presudi, pa je naloženo apelantkinji da u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude oštećenima naknadi štetu u iznosima označenima u presudi, dok su u ostalom dijelu imovinskopravnih zahtjeva navedeni oštećeni upućeni na parnični postupak. Apelantkinja je obavezana da Opštinskom sudu naknadi troškove krivičnog postupka i da plati paušal.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo protiv apelantkinje podnijelo optužnicu 28. marta 2013. godine kojom joj je stavljeno na teret izvršenje produženog krivičnog djela prevara. Tužilaštvo je apelantkinji optužnicom od 26. aprila 2013. godine stavilo na teret izvršenje krivičnog djela pronevjera u službi. Dalje, optužnicom od 22. januara 2014. godine apelantkinji je stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela pronevjera u službi iz člana 384 stav 1 KZFBiH , dok je optužnicom od 17. februara 2014. godine apelantkinji stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela prevara iz člana 294 stav 1 KZFBiH. Apelantkinja se po svim optužnicama izjasnila da nije kriva. Rješenjima vanraspravnog vijeća Opštinskog suda od 9. septembra 2013. godine i 30. maja 2014. godine odlučeno je da se postupak po navedenim optužnicama spoji radi sprovođenja jedinstvenog postupka i donošenja jedne odluke.
7. U nastavku prezentovanja činjeničnog stanja, Ustavni sud će se ograničiti samo na obrazloženje u vezi sa osuđujućim dijelom prvostepene presude, budući da je apelantkinja u apelaciji osporila samo taj dio presude.
8. Opštinski sud je u obrazloženju presude taksativno pobrojao dokaze odbrane i Tužilaštva. Dalje, navedeno je da je iz izvedenih dokaza sud izveo zaključak o dokazanosti činjeničnih navoda iz tač. 1, 2, 5, 6 i 7 optužnice od 28. marta 2013. godine i činjeničnih navoda iz optužnice od 17. februara 2014. godine.
9. Sud je na str. 22 -30 obrazloženja presude opisao iskaze svjedoka – oštećenih iz čijih iskaza proizilazi da im je apelantkinja lažno prikazala činjenice, dovela svjedoke-oštećene u zabludu i da ih je navela da podignu kredite u MKF „Eki" i da joj od tog kredita predaju određene novčane iznose (dio od podignutog kredita), sve s namjerom da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist. Iz iskaza svjedokā proizilazi da oni ne bi dali novac od podignutog kredita apelantkinji da su znali da apelantkinja neće ispuniti svoje obećanje u vezi sa učestvovanjem u otplatama rata tih kredita. Opštinski sud je naveo da je iz navedenih iskaza ustanovio dokazanost činjeničnih navoda tač. 1, 2, 5, 6 i 7 optužnice od 28. marta 2013. godine, te da je apelantkinja preduzimanjem radnji iz navedenih tačaka optužnice ostvarila obilježja krivičnog djela prevara.
10. Dalje, ukazano je da činjenični opisi krivičnog djela prevara iz tač. 1, 2, 5, 6 i 7 optužnice od 28. marta 2013. godine i optužnice od 17. februara 2014. godine sadrže i tvrdnju da je apelantkinja bila svjesna da, zbog svoje prezaduženosti – zaduženosti, neće moći ispunjavati svoju usmenu obavezu na vraćanje kredita koje bi podigli svjedoci - oštećeni. Sud je našao da je Tužilaštvo dokazalo navedenu činjeničnu tvrdnju iz predmetnih optužnica. Navedeno je da je u toku glavne rasprave sud, po prijedlogu Tužilaštva, od Centralne banke Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Centralna banka) pribavio podatke o apelantkinjinom kreditnom zaduženju u periodu od 2009. godine do 2012. godine. Iz dopisa Centralne banke sud je utvrdio apelantkinjina zaduženja kod različitih banaka u Bosni i Hercegovini, pa je, imajući u vidu ta zaduženja (apelantkinjina mjesečna obaveza po navedenim kreditima je bila 739,98 KM), troškove života apelantkinje i članova njene porodice, te, s druge strane, visinu plate apelantkinje i njenog muža u 2011. godini (podatke o visini plate odbrana je uložila kao dokaz na glavnoj raspravi), sud izveo zaključak da je apelantkinja bila prezadužena, da je bila svjesna svoje prezaduženosti i da je znala da, zbog svoje prezaduženosti, neće moći ispunjavati obećanja, tj. obaveze koje je preuzela svjedocima – oštećenima.
11. Dalje, sud je naveo da je u cijelosti poklonio vjeru iskazima svjedoka, ocijenivši ih jasnima i detaljnima, pri čemu nisu dovedeni u pitanje unakrsnim ispitivanjem odbrane. Iskazi svjedoka, kako smatra Opštinski sud, upućuju na zaključak da su oni dobro poznavali apelantkinju, da su s njom bili u dobrim odnosima i da su u nju imali potpuno povjerenje. Sud je iz sadržaja njihovih iskaza ustanovio da su svjedoci iskazivali istinu pred sudom i da svojim iskazima nisu lažno teretili apelantkinju. Ukazano je da je svjedok I. Dž. u svom iskazu navela da je između nje i apelantkinje postignut dogovor da ona u rati svog kredita učestvuje u iznosu od 110,00 KM, a apelantkinja u iznosu od 78,00 KM, te da je to tako bilo 11 mjeseci. Dakle, svjedok nije rekla da apelantkinja uopšte nije učestvovala u otplatama rata njenog kredita. Svjedok Dž. M. u svom iskazu je navela da je po dogovoru između nje i apelantkinje pola rate trebalo da plaća ona, a pola apelantkinja i da je to funkcionisalo izvjesno vrijeme. Dakle, ni taj svjedok nije naveo da apelantkinja uopšte nije poštovala navedeni dogovor o učestvovanju u otplatama rata kredita. I svjedok M. G. je u svom iskazu naveo postojanje dogovora između njega i apelantkinje da on u rati svog kredita učestvuje sa iznosom od 118,00 KM, a da apelantkinja namiruje razliku od 75.78,00 KM, da je takav dogovor poštovan nekoliko mjeseci do njegovog odlaska u Njemačku. Dakle, i taj svjedok je naveo da je apelantkinja djelimično poštovala dogovor. Svjedok M. M. u svom iskazu je istakla da joj je apelantkinja vratila dvije rate po 150,00 KM i apelantkinjin muž jednu ratu u istom iznosu. I svjedok F. M. u svom iskazu je naveo da je apelantkinja, po dogovoru s njim, u početku vraćala njegov kredit, tj. vršila uplate rata u njegovo ime. Dakle, ni taj svjedok nije rekao da apelantkinja nije uopšte uplaćivala rate njegovog kredita. Uzimajući u obzir ovakve izjave navedenih svjedoka, te ne nalazeći da između apelantkinje i navedenih svjedoka postoje bilo kakve okolnosti zbog kojih bi sud posumnjao u istinitost iskazivanja navedenih svjedoka, sud je iskaze navedenih svjedoka ocijenio kao istinite i vjerodostojne, te ih je kao takve uzeo kao pouzdan osnov za utvrđivanje činjeničnog stanja u ovom krivičnom postupku.
12. U toku glavne rasprave apelantkinja je dala iskaz u svojstvu svjedoka. Iz njenog iskaza sud je zaključio da apelantkinja negira tvrdnje navedenih svjedoka, ističući da od oštećenih nije dobila novac iz kredita koje su oni zaključili sa MKF „Eki". Imajući u vidu jasnost, detaljnost i uvjerljivost u iskazivanju navedenih svjedoka, s jedne strane, te jednostavno negiranje apelantkinje onih tvrdnji koje su na glavnoj raspravi iznijeli pomenuti svjedoci, sud je zaključio da je apelantkinjin iskaz usmjeren na umanjenje sopstvene krivice i da se tom iskazu ne može pokloniti vjera. Na osnovu navedenog, sud je, prihvatajući kao vjerodostojne iskaze svjedoka, te ocjenjujući pismene dokaze, sa sigurnošću utvrdio da je apelantkinja preduzela radnje iz činjeničnog opisa tač. 1, 2, 5, 6 i 7 optužnice od 28. marta 2013. godine i iz činjeničnog opisa sadržanog u optužnici od 17. februara 2014. godine, te da je tim radnjama nastupila i posljedica zabranjena zakonom - šteta na imovini drugih lica, čime je apelantkinja svakom od opisanih radnji ostvarila obilježja krivičnog djela prevara.
13. Dalje, sud je naveo da se tokom krivičnog postupka kod suda nije pojavila sumnja u apelantkinjinu uračunljivost u vrijeme počinjenja predmetnog krivičnog djela, kao i da je utvrđeno da je svako krivično djelo počinila sa umišljajem. Sud je smatrao da je apelantkinja bila svjesna radnji koje preduzima prema oštećenima, da je bila svjesna da im lažno prikazuje činjenice, tj. da im lažno obećava da će ili učestvovati u otplatama njihovih kredita, ili da će u cijelosti otplatiti kredite, ili da joj je novac potreban za liječenje sina, da je htjela da ih dovede u zabludu i da ih navede da joj predaju novčane iznose i da tako pričine štetu svojoj imovini.
14. Sud je naveo da je, opredjeljujući se da apelantkinji izrekne uslovnu osudu, vodio računa o svrsi te mjere upozorenja propisanoj zakonom, te da je posebno uzeo u obzir ličnost apelantkinje, njen raniji život, stepen njene krivice i druge okolnosti pod kojima je optužena počinila predmetno krivično djelo.
15. Dalje, navedeno je da su oštećeni I. Dž., I. M., M. G., M. M. i F. M. na glavnoj raspravi postavili imovinskopravne zahtjeve za naknadu štete u iznosima označenim u presudi. S tim u vezi, Opštinski sud je zaključio da je iz dokaza izvedenih na glavnoj raspravi (detaljno opisano na str. 34 i 35 presude) utvrdio da su navedeni imovinskopravni zahtjevi djelimično utemeljeni, pa je donio odluku da ih djelimično usvoji na osnovu člana 212 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), dok je u pogledu ostalog dijela njihovih zahtjeva oštećene uputio na parnicu.
16. Takođe, sud je na str. 35 i 36 presude detaljno opisao od čega se sastoje troškovi ovog krivičnog postupka, kao i da je visinu paušala sud odredio imajući u vidu veću složenost i dugo trajanje postupka, te apelantkinjino imovno stanje, pa je, budući da je apelantkinja proglašena krivom, na osnovu člana 202 stav 1 ZKPFBiH, obavezao apelantkinju da naknadi troškove krivičnog postupka u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude.
17. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 K 033413 19 Kž od 15. januara 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba protiv prvostepene presude, pa je presuda Opštinskog suda od 9. novembra 2018. godine u osuđujućem dijelu potvrđena, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
18. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantkinja protiv osuđujućeg dijela prvostepene presude podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede Krivičnog zakona, odluke o krivičnopravnoj sankciji, troškovima postupka i imovinskopravnim zahtjevima.
19. Kantonalni sud je naveo da je, razmatrajući apelantkinjin navod iz žalbe da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312 stav 2 ZKPFBIH, odnosno da je pogrešno primijenio ili nije uopšte primijenio neke odredbe ZKPFBiH, a da je to uticalo ili moglo da utiče na zakonito i pravilno donošenje presude, taj navod ocijenio neosnovanim. Navedeno je da se u žalbi tvrdi da je prvostepeni sud povrijedio član 3 stav 2 ZKPFBiH (načelo in dubio pro reo), jer nije imao čvrste dokaze za zaključak da je apelantkinja počinila predmetno krivično djelo, pa ju je trebao osloboditi optužbe. Kantonalni sud je, za razliku od stava iznesenog u žalbi, našao da je sprovedenim dokazima utvrđeno postojanje predmetnog krivičnog djela, te da, stoga, i nije trebalo primijeniti ovo načelo, koje se primjenjuje samo u slučaju postojanja sumnje u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela.
20. Nadalje, Kantonalni sud smatra da prvostepeni sud nije počinio ni povredu odredbe člana 6 stav 3 ZKPFBiH. Ukazano je da je u žalbi navedeno da je prvostepeni sud nepravilno ocijenio iskaz koji je apelantkinja dala u svojstvu svjedoka, odnosno da je taj iskaz ocijenio na apelantkinjinu štetu, što nije mogao. Kantonalni sud je ocijenio taj žalbeni navod neosnovanim, jer je prvostepeni sud u pobijanoj presudi dao ocjenu iskaza apelantkinje kao svjedoka, dovodeći ga u kontekst iskaza saslušanih svjedoka, pa je imao pravo da takav apelantkinjin iskaz prihvati ili ne.
21. Dalje, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno da je nepravilno ocijenio izvedene dokaze. Ukazano je da je prvostepeni sud sproveo sve dokaze Tužilaštva i odbrane, na osnovu kojih je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. U tom smislu, prvostepeni sud je u obrazloženju pobijane presude naveo sadržaj svih sprovedenih dokaza kako iskaza svjedoka, tako i materijalnih dokaza koji se odnose na sporne kredite, dao pravilnu ocjenu tih dokaza, te ih doveo u međusobnu vezu prilikom utvrđivanja činjenica bitnih za postojanje krivičnog djela.
22. Kantonalni sud je iznio stav da, za razliku od stava iznesenog u žalbi, nije osnovan ni navod da je prvostepeni sud povrijedio Krivični zakon kada je ustanovio da se u apelantkinjinim radnjama stiču elementi predmetnog krivičnog djela i kada ju je proglasio krivom za to djelo. Istaknuto je da se cijela koncepcija žalbe, u stvari, odnosi na tvrdnju da apelantkinja nije počinila navedeno krivično djelo, odnosno da nema dokaza da ga je počinila. Kantonalni sud je naveo da je, nasuprot toj tezi iz žalbe, ustanovio da je na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud pravilno našao da se u apelantkinjinim radnjama stiču elementi produženog krivičnog djela prevara, da je apelantkinja to djelo počinila u stanju uračunljivosti i sa direktnim umišljajem, te da je stoga pravilno proglašena krivom.
23. Kantonalni sud je našao i da je pravilno izrečena i krivična sankcija. Ukazano je da je prilikom odlučivanja o vrsti krivične sankcije, odnosno izricanju uslovne osude, prvostepeni sud na apelantkinjoj strani ocijenio njeno porodično stanje, odnosno da je majka troje djece od kojih je jedno maloljetno, da je narušenog zdravlja, da do počinjenja ovog krivičnog djela nije bila osuđivana, te da je od izvršenja ovog krivičnog djela prošlo sedam godina. Kantonalni sud je ustanovio da te okolnosti opravdavaju izricanje uslovne osude apelantkinji, odnosno da u konkretnom slučaju izvršenje kazne zatvora nije nužno potrebno radi krivičnopravne zaštite.
24. Dalje, Kantonalni sud je iznio stav da je prvostepeni sud pravilno odlučio i o imovinskopravnim zahtjevima oštećenih. Istaknuto je da je, u skladu s članom 212 stav 2 ZKPFBIH, prvostepeni sud djelimično dosudio imovinskopravne zahtjeve oštećenih u iznosima koji su navedeni u pobijanoj presudi, dok su s viškom njihovih zahtjeva upućeni na parnicu. U žalbi je apelantkinja tvrdila da prvostepeni sud nije imao osnova niti za djelimično dosuđenje odštetnih zahtjeva oštećenima, jer se iz sprovedenih dokaza nije mogla sa sigurnošću utvrditi visina tih zahtjeva. Kantonalni sud je našao da je u tom pogledu prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze svjedoka, kao i materijalne dokaze, odnosno kreditnu dokumentaciju oštećenih, na osnovu kojih je sud pravilno djelimično dosudio imovinskopravne zahtjeve oštećenih, a za iznose za koje nije imao pouzdan osnov oštećene je uputio na parnicu. Kantonalni sud je, takođe, smatrao da je prvostepeni sud pravilno odlučio i o troškovima krivičnog postupka kada je obavezao apelantkinju da ih naknadi. Apelantkinja je u žalbi navela da je narušenog zdravlja, da nema primanja i da nije zaposlena, zbog čega ju je trebalo osloboditi dužnosti plaćanja troškova postupka. Kantonalni sud je utvrdio da su ti navodi iz žalbe paušalni i da nisu ničim dokazani, niti je apelantkinja u toku krivičnog postupka tražila da se oslobodi troškova postupka uz predočenje dokaza za to.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
26. Tvrdi da su u postupku pred redovnim sudovima počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka i materijalnog zakona, što je direktno uticalo na povredu prava na pravično suđenje, kao i da se bitna povreda odredaba krivičnog postupka ogleda u povredi odredbe člana 312 stav 2 u vezi sa odredbama člana 3 stav 2, člana 6 stav 3, člana 21 tačka h), člana 212 stav 3 i člana 296 stav 2 ZKPFBiH.
27. Navela je da je odredbom člana 312 stav 2 ZKPFBiH propisano da bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako sud za vrijeme glavnog pretresa ili tokom glavnog pretresa, ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu Zakona, a to je uticalo, ili je moglo da utiče na zakonito i pravilno donošenje presude. Smatra da je prilikom donošenja presude povrijeđena odredba člana 3 stav 2 ZKPFBiH, odnosno načelo in dubio pro reo. Tvrdi da sud nije imao čvrste dokaze na kojima bi mogao zasnovati tvrdnje da je apelantkinja počinila krivično djelo za koje je osuđena. Tvrdi da tokom postupka nije sproveden niti jedan materijalni dokaz na kojem sud može utemeljiti svoju presudu, nego da je presuda zasnovana isključivo na paušalnim iskazima svjedoka, navodno oštećenih, čiji iskazi nisu potkrijepljeni materijalnim dokazima. Smatra da u obrazloženjima presuda nisu dati razlozi na osnovu čega i kako je sud stekao uvjerenje o apelantkinjoj krivici. Tvrdi da je sud u cijelosti poklonio vjeru iskazima svjedoka, navodeći da je apelantkinja u svom iskazu jednostavno negirala optužbe, te da iz navedenog proizilazi vjerodostojnost iskaza tih svjedoka, dok je apelantkinjin iskaz usmjeren na umanjenje krivice i da mu se ne može pokloniti vjera. Smatra da je na taj način počinjena bitna povreda odredbe člana 6 stav 3 ZKPFBiH kojom je propisano da osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja. Smatra da je u konkretnom slučaju tumačenje suda suprotno krivičnopravnoj praksi u vezi sa iskazom optuženog, odnosno da sud ne može iskaz optuženog kojim se negira krivica tumačiti na štetu optuženog.
28. Dalje, apelantkinja tvrdi da se sud nije određeno izjasnio iz kojih činjenica i okolnosti sadržanih u činjeničnom opisu djela proizilaze zakonska obilježja određenog krivičnog djela. Smatra da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama ako sud u obrazloženju presude, nakon što iznese sadržaj izvedenih dokaza, samo konstatuje da iz navedenog proizilazi da se u počinjenim radnjama ističu obilježja krivičnog djela, odnosno ako propusti da se određeno izjasni iz kojih činjenica i okolnosti sadržanih u činjeničnom opisu djela u izreci presude proizilaze pojedina zakonska obilježja krivičnog djela. Smatra da iz sprovedenih dokaza nije utvrđeno da je apelantkinja, dovodeći u zabludu druga lica, za sebe ostvarila protivpravnu imovinsku korist, niti da su druga lica oštećena. Zbog toga smatra da u konkretnom slučaju povreda prava na pravično suđenje proizilazi i iz činjenice da sudovi nisu dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove ocjene, tako i njihove međusobne povezanosti, da je povrijeđeno pravo na odbranu, kao i načelo in dubio pro reo, pri čemu primjena materijalnog prava nije bila u skladu sa garancijama koje pruža član 6 Evropske konvencije.
29. Dalje, apelantkinja smatra da se bitna povreda odredaba krivičnog postupka ogleda u povredi odredbe člana 212 stav 2 u vezi sa članom 21 tačka h) ZKPFBiH. Tvrdi da sud o imovinskopravnom zahtjevu može odlučiti samo kada ima pouzdan osnov za takav zahtjev. Smatra da sud u spisu nije imao pouzdane dokaze na osnovu kojih je mogao utvrditi visinu štete. Osim toga, apelantkinja je ukazala da se šteta dosuđuje oštećenom. Član 21 tačka h) ZKPFBiH daje definiciju oštećenog kao lica kojem je lično ili imovinsko pravo krivičnim djelom povrijeđeno ili ugroženo. Smatra da lica kojima je sud u ovom postupku dosudio štetu nisu oštećena, budući da tokom postupka nije dokazano da su pretrpjela štetu iz čega proizilazi povreda odredbe člana 296 stav 2 ZKPFBiH kojom je propisano da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, te da je sud dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
30. Smatra da iz svega navedenoga proizilazi da je u konkretnom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa, što nikako ne može predstavljati pravičan postupak. U tom smislu se pozvala na praksu Ustavnog suda u odlukama broj AP 311/04, stav 26, broj AP 1293/05, tačka 25 i dalje, i broj AP 948/10.
b) Odgovor na apelaciju
31. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelantkinja u apelaciji ponovila navode o kojima je taj sud već odlučio u osporenoj presudi, kao i da je taj sud dao odgovore na sva pitanja koja se postavljaju u apelaciji. Kantonalni sud smatra da nije povrijedio apelantkinjino pravo na pravično suđenje, jer je u obrazloženju dao iscrpne razloge zbog čega je odbio apelantkinjinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u osuđujućem dijelu.
32. Opštinski sud smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani. Ukazano je da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu načela in dubio pro reo, budući da prilikom donošenja presude nije imao sumnji u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela za koje je apelantkinja osuđena. Sud je naveo da je, imajući u vidu načelo slobodne ocjene dokaza, prilikom ocjene dokaza izvedenih na glavnoj raspravi postupio na način kako je propisano u odredbi člana 296 stav 2 ZKPFBiH, a u prilog tome da su prihvaćeni kao vjerodostojni iskazi svjedoka-oštećenih govorili su i pismeni dokazi optužbe izvedeni na glavnoj raspravi. Sud smatra da su, s tim u vezi, neosnovani i navodi iz apelacije o proizvoljnosti i suprotnosti odluke suda i imovinskopravnih zahtjeva oštećenih sa „dokaznim pravilima“.
33. Tužilaštvo je u pogledu apelantkinjinih navoda o ocjeni dokaza navelo da ocjena dokaza od sudova nije propisana nikakvom normom, te da je sud na osnovu „slobodne ocjene dokaza“ izveo zaključke o odlučnim činjenicama za šta je dao jasno i valjano obrazloženje. Nasuprot njenoj tvrdnji, sud je imao na raspolaganju i materijalnu dokumentaciju o kreditima saslušanih svjedoka, koju je ocijenio i svoje ocjene iznio pravilno u obrazloženjima pobijanih presuda. Dalje, u pogledu apelantkinjinih navoda da je poklanjanjem vjere iskazima svjedoka optužbe uz ocjenu da je apelantkinjin iskaz na glavnom pretresu bio usmjeren na umanjenje krivice i da mu se ne može pokloniti vjera, Tužilaštvo smatra da je sud savjesno i brižljivo ocijenio apelantkinjin iskaz u kojemu je negirala radnje počinjenja krivičnih djela za koje se tereti, ali da sud ni u jednom dijelu obrazloženja svoje presude nije tumačio iskaz na štetu optužene. U pogledu apelantkinjinih navoda da su pobijane presude donesene na osnovu povrede odredbe člana 212 stav 2 u vezi sa članom 21 tačka h) ZKPFBiH, te da je sud pogrešno zaključio ko su oštećeni, odnosno da nije dokazana šteta, Tužilaštvo smatra da je visinu štete u konkretnom slučaju sud utvrdio na osnovu dokumentacije iz mikrokreditne organizacije i pisanih uplatnica čiji iznosi se prosto zbrajaju i za takvu matematičku radnju nije potrebno posebno stručno znanje. Tužilaštvo, takođe, smatra da pobijane presude nisu donesene proizvoljnim postupanjem redovnih sudova, već da su zasnovane na dokazima iz kojih je sud utvrdio odlučne činjenice, te da su sudovi u osporenim presudama dali obrazloženja za svoje zaključke, kao i da je postupak prema apelantkinji bio u cijelosti pravičan.
V.Relevantni propisi
34. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04 i 18/05, 42/10 i 42/11) koji je važio u vrijeme počinjenja krivičnog djela, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 294.
Prevara (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kazniće se kaznom zatvora do tri godine.
35. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega "i da njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljnjem toku postupka".
(2) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3) Osumnjičeni odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovara na postavljena pitanja.
Član 21.h) Osnovni pojmovi Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:
h) "oštećeni" je lice kojem je lično ili imovinsko pravo krivičnim djelom povrijeđeno ili ugroženo, Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 212. stav (3) Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu (3) U presudi kojom optuženog proglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u potpunosti ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđivanje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u potpunosti može da ostvaruje u parničnom postupku.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 312. stav (2) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 25 0 K 033413 19 Kž od 15. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 2. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 21. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelantkinja pobija presude Kantonalnog i Opštinskog suda tvrdeći da joj je njima povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
43. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelantkinja proglašena krivom za krivično djelo propisano zakonom, te joj je sud izrekao uslovnu osudu, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv.
44. Apelantkinja smatra da se nepravičnost postupka, prije svega, ogleda u činjenici da je tokom postupka povrijeđeno načelo in dubio pro reo, da su sprovedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni i, posljedično, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, kao i da joj je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.
45. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
46. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
47. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa da onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296 stav 2 ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16 ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
48. U vezi s apelantkinjinim navodima o ocjeni dokaza sprovedenih tokom postupka, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude detaljno pobrojao i opisao dokaze sprovedene tokom postupka, kao i da su detaljno interpretirane izjave svjedoka – oštećenih. Iz iskaza svjedoka sud je utvrdio da je apelantkinja oštećenima lažno prikazala činjenice, da ih je dovela u zabludu i da ih navela da podignu kredite i da joj od tih kredita predaju određene novčane iznose, sve s namjerom da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist. Osim toga, sud je iz materijalnih dokaza sprovedenih tokom postupka utvrdio da je apelantkinja bila prezadužena, da je bila svjesna svoje prezaduženosti i da je znala da, zbog svoje prezaduženosti, neće moći ispunjavati obećanja, tj. obaveze koje je preuzela prema svjedocima – oštećenima. Takođe, prvostepeni sud je ocijenio iskaz koji je apelantkinja dala u svojstvu svjedoka i našao da ona negira tvrdnje svjedoka, ističući da od njih nije dobila novac iz kredita. Međutim, sud je, imajući u vidu jasnost, detaljnost i uvjerljivost u iskazivanju svjedoka, s jedne strane, te jednostavno apelantkinjino negiranje tih iskaza, zaključio da je apelantkinjin iskaz usmjeren na umanjenje sopstvene krivice i da se tom iskazu ne može pokloniti vjera. Drugostuepeni sud je, razmatrajući apelantkinjine navode iz žalbe, našao da su pravilni zaključci prvostepenog suda i za te svoje zaključke dao je iscrpna obrazloženja navedena u tač. 19-24 ove odluke. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi dali obrazloženje u pogledu štete koja je dosuđena svjedocima - oštećenima, navodeći da je dosuđen samo onaj dio štete koji je mogao biti nedvosmisleno utvrđen tokom postupka (iz dokaza detaljno opisanih na str. 34 i 35 presude), dok su u pogledu ostalog dijela zahtjeva oštećeni upućeni na parnicu. Prvostepeni sud je, takođe, detaljno opisao od čega se sastoje troškovi krivičnog postupka, kao i način na koji je određena visina paušala. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i prvostepeni i drugostepeni sud o svim apelantkinjinim navodima dali vrlo jasna i logična obrazloženja u kojima Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u obrazloženjima osporenih presuda, suprotno apelantkinjinim navodima, nema ništa što ukazuje da su sprovedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na njenu štetu.
49. U pogledu apelantkinjinih tvrdnji da je tokom postupka povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih je sud utvrdio da je apelantkinja počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelantkinja počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, na način kako je to opisano u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta za apelantkinjine tvrdnje o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela za koje je apelantkinja proglašena krivom, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelantkinju. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove ocjene, kao i primjene materijalnog i procesnog prava, te da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantkinjinu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela za koje je apelantkinja osuđena, pa da bi tu sumnju presudom rješavali na način koji je povoljniji za apelantkinju.
51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević