Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2995/19 ("B-Car" s.r.o.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2995/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-2995/19, rješavajući apelaciju "B-Car" s.r.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "B-Car" s.r.o.

podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 025783 19 Rev od 17. aprila 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 025783 18 Pž 3 od 25.

januara 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 025783 16 Ps 3 od 22. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "B-Car" s.r.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Češke Republike, kojeg zastupa Gordana Bibić, advokat iz Bijeljine, podnio je 17. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 025783 19 Rev od 17. aprila 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 025783 18 Pž 3 od 25. januara 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 025783 16 Ps 3 od 22. oktobra 2018. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 025783 16 Ps 3 od 22. oktobra 2018. godine, odbijen je zahtjev apelanta da mu "Krajina osiguranje" a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, na način pobliže opisan u presudi. Presudom je dalje apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude, te je tuženi odbijen sa potraživanjem troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.

3. Okružni privredni sud je naveo da je utvrđeno da se 4. septembra 2012. godine u 22,45 sati, na putu Bijeljina - Tuzla, Opština Lopare, dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali Z. R. koji je upravljao određenim vozilom, osigurano kod tuženoga i Ž. M. koji je upravljao određenim vozilom vlasništvo apelanta. Dalje je naveo da je Ž. M. zaključio pismeni ugovor o najmu vozila sa apelantom kao vlasnikom, te da je popravka tog vozila izvršena u Češkoj Republici. Osim toga je naveo da je tuženi odbio zahtjev apelanta - oštećenog za naknadu materijalne štete jer je stručna ocjena službe da se predmetna saobraćajna nezgoda nije dogodila na način kako je to definisano zapisnikom o uviđaju saobraćajne nezgode PS za BS Bijeljina od 5. septembra 2012. godine. Okružni privredni sud je ukazao da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 054622 15 K 2 od 8. februara 2016. godine optuženi Z. R. oglašen je krivim što je u vrijeme i na način naveden u presudi upravljajući određenim putničkim motornim vozilom vlasnika A. B., a Ž. M. upravljajući određenim putničkim motornim vozilom vlasništvo apelanta, u namjeri pribavljanja protivpravne koristi, fingirali da se dogodila saobraćajna nezgoda i da su u istoj nastala oštećenja na vozilima, a koja oštećenja nisu nastala u toj saobraćanoj nezgodi već na drugi način, te da su pozvali policiju radi vršenja uviđaja, a nakon toga podnijeli zahtjev tuženom kao osiguravajućem društvu, radi naknade štete. Dakle, u namjeri da od tuženog naplati osiguranu sumu, oštetio stvar koja je osigurana od rizika u saobraćaju pa zatim prijavio štetu, čime je izvršio krivično djelo osiguranička prevara, slijedom čega je osuđen na uslovnu osudu. Zatim je naveo da je činjenični aspekt spornog odnosa parničnih stranaka po pitanju saobraćajne nezgode, Okružni privredni sud razmotrio u svjetlu pravosnažne presude Osnovnog suda u Bijeljini od 8. februara 2016. godine. Također je ukazao da osuđujuća krivična presuda veže parnični sud u pogledu bitnih obilježja krivičnog djela za koje je lice osuđeno, u ovom slučaju Z. R. koji je kritične prilike upravljao vozilom osigurano kod tuženog. Zatim je ukazao da kako se u dispozitivu krivične presude navode činjenice koje se tiču načina nastanka saobraćajne nezgode sa namjerama i ciljevima učesnika, Okružni privredni sud je naveo da smatra utvrđenim da nema odštetne odgovornosti tuženog kao osiguravajuće kuće kod koje je bilo osigurano vozilo kojim je upravljao Z. R. za štetu pričinjenu vozilu u vlasništvu apelanta. Dalje je naveo da, s obzirom na vrstu postupka (naknada štete u vezi saobraćajne nezgode koja se traži od tuženog) u kojem bi bilo potrebno izvoditi dokaze radi utvrđivanja, između ostaloga, osnova odgovornosti, kraj činjenice da o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti osiguranika tuženog za krivično djelo osiguraničke prevare postoji pravosnažna sudska odluka kojom je sud vezan u predmetnom parničnom postupku, to je Okružni privredni sud svojim rješenjem sa pripremnog ročišta održanog 3. septembra 2018. godine, odbio da u parničnom postupku izvodi dokaze predložene od strane apelanta (pribavljanje od Centra javne bezbjednosti Bijeljina i uvid u prekršajni dosje i dokumentaciju za Z. R. kao učesnika predmetne saobraćajne nezgode, saslušanje svjedoka Ž. M. na okolnost nastanka saobraćajne nezgode i vještačenje po vještacima saobraćajne i mašinske struke, te po vještaku ekonomske struke). Osim toga, je odbio i dokazni prijedlog tuženog da se provede dokaz saslušanjem svjedoka Z. R. (na okolnost načina nastanka saobraćajne nezgode, štetne posljedice, prijave nastanka nezgode, od kada je preuzeo motorno vozilo na korištenje od vlasnika A. K., da li je motorno vozilo kupio od istoga i da li od ranije poznaje Ž. M.). Okružni privredni sud je naveo da je pravosnažna krivična osuđujuća presuda za Z. R. kao vozača motornog vozila, osiguranog kod tuženog, dokaz da nije nastupio osigurani slučaj koji bi za posljedicu imao pravo apelanta na odštetu od strane tuženog kao osiguravajuće kuće. Zatim je naveo da je u konkretnom slučaju riječ o kvalifikovanoj krivnji vozača Z. R., zbog njegovog namjernog postupka, o čemu postoji i pravosnažna osuđujuća krivična presuda i posljedično tome šteti isključenoj iz osiguranja. Slijedom navedenoga, Okružni privredni sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta u predmetnoj pravnoj stvari.

4. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 025783 18 Pž 3 od 25. januara 2019. godine, žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.

5. Viši privredni sud je ukazao na sadržaj člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te ukazao na pravosnažnu presudu Osnovnog suda u Bijeljini od 8. februara 2016. godine, pri čemu je istakao da treba imati u vidu da činjenični opis navedenog krivičnog djela čini dio izreke navedene presude, te da zbog toga radnje koje čine obilježja navedenog krivičnog djela isključuju mogućnost da je nastala saobraćajna nezgoda na način kako to apelant tvrdi u tužbi i želi dokazati u ovom parničnom postupku. Stoga je, Viši privredni sud istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta u pogledu odbijanja prijedloga za izvođenje dokaza, jer kod postojanja već navedene pravosnažne presude, tim dokazima ne bi moglo biti utvrđeno drugačije činjenično stanje, s obzirom na vezanost suda za činjenični opis krivičnog djela iz izreke pravosnažne presude donesene u krivičnom postupku. Također je ukazao da u prilog navedenom je i činjenica da je po prijedlogu tuženog, Inspektorat za unutrašnju kontrolu MUP RS inicirao disciplinski postupak protiv policajaca koji su povodom spornog događaja vršili uviđaj. Zatim je naveo da je u to vrijeme bio na snazi Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti kojim se, pored ostalog, uređuje osiguranje od odgovornosti za motorna vozila, te kako šteta koju je pretrpio apelant nije posljedica saobraćajne nezgode već fingirana saobraćajna nezgoda, apelant se ne može koristiti pravima predviđenim tim zakonom. Nadalje je naveo da su bez značaja i žalbeni navodi u pogledu pribavljanja i "priklapanja" krivičnog predmeta za drugog učesnika u navodnoj saobraćajnoj nezgodi, za kojeg je donesena oslobađajuća presuda, jer je vozilom, koje je osigurano kod tuženog, upravljao vozač Z. R. za kojeg je pravosnažno utvrđeno da je izvršio krivično djelo osiguranička prevara. Također je naveo da se apelant u žalbi poziva na zapisnik o uviđaju od 5. septembra 2012. godine, prekršajni dosje i foto dokumentaciju, te prekršajnu odgovornost vozača Z. R., međutim, suprotno žalbenim navodima, a kod već utvrđene krivične odgovornosti Z. R. to nije dovoljan osnov za potraživanje naknade štete od tuženog. Viši privredni sud je naveo da su neprihvatljivi žalbeni navodi da je priznanje Z. R. u krivičnom postupku dato radi pribavljanja imovinske koristi i mogućeg spašavanja tuženog od obaveze naknade štete, jer apelant te navode nije ničim potkrijepio, kao i da apelant neosnovano tvrdi da tuženi ima način da putem regresnog zahtjeva naplati od svog osiguranika iznos koji je dužan isplatiti apelantu. Viši privredni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 920. ZOO, te član 10. tada važećeg Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti, te ukazao da apelant može podnijeti tužbu protiv vozača koji je nanio štetu njegovom vozilu.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 025783 19 Rev od 17. aprila 2019. godine revizija apelanta je odbijena.

7. Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne, te ukazao na odredbe člana

920. ZOO-a. Dalje je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da zahtjev apelanta nije osnovan kada se ima u vidu pravosnažna presuda Osnovnog suda u Bijeljini od 8. februara 2016. godine. Vrhovni sud je istakao da se stoga ovakav zaključak ne dovodi u pitanje revizionim prigovorima da su nižestepeni sudovi onemogućili apelanta da raspravlja, jer da su odbili prijedlog apelanta da se provedu dokazi uvid u pravosnažnu oslobađajuću presudu Osnovnog suda u Bijeljini od 21. marta 2017. godine i saslušanje Ž. M. na okolnosti nastanka saobraćajne nezgode, te provođenje vještačenja po vještacima saobraćajne i mašinske struke na okolnosti nastanka saobraćajne nezgode i visine pričinjene štete. Zatim je naveo da sama činjenica da je pravosnažnom presudom od 21. marta 2017. godine Ž. M. oslobođen od optužbe da je fingirao predmetnu saobraćajnu nezgodu bez uticaja je na drugačiji zaključak suda, jer je sud u parničnom postupku, shodno odredbama člana 12. stav 3. ZPP- a vezan samo za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim na način propisan zakonom.

8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljnom ocjenom dokaza i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U konkretnom slučaju apelant smatra da je prvostepeni sud propustio izvesti sve predložene dokaze sa pripremnog ročišta od 27. januara 2016. godine tj. da pribavi na uvid spise krivičnih predmeta koji se odnose na optužene Z. R. i Ž. M. zbog sumnje da su počinili krivično djelo osiguraničke prevare kao i da pribavi i izvrši uvid u prekršajni dosje i dokumentaciju. Apelant navodi da su zapisnik o uviđaju saobraćajne nezgode od 5. septembra 2012. godine i foto dokumentacija sa uviđaja izuzetno važni, jer ih je sačinio ovlašteni policijski organ i ovlašteni službenici i to neposredno nakon saobraćajne nezgode, pa su ti dokazi mjerodavni parametri za utvrđivanje odgovornosti učesnika saobraćajne nezgode i visine štete na vozilima koja su učestvovala u nezgodi. Također navodi da je apelant predložio saslušanje svjedoka Ž. M. drugog učesnika saobraćajne nezgode, te vještačenja po vještacima saobraćajne, mašinske i ekonomske struke, što je bitno za utvrđivanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, a što je sud odbio. Apelant navodi da je sud razmatrao konkretnu pravnu stvar u svjetlu pravosnažne krivične presude kojom je Z. R. oglašen krivim, ali je propustio pribaviti i "priklopiti" krivični predmet za drugog učesnika iste saobraćajne nezgode Ž. M. u kojem je donesena pravosnažna oslobađajuća presuda. Zatim da priznanje Z. R. u pogledu fingiranja saobraćajne nezgode ne može uticati na meritornu odluku parničnog suda, s obzirom da je priznanje dato radi pribavljanja imovinske koristi i mogućeg spašavanja tuženog od obaveze naknade štete. Budući da je utvrđena prekršajna odgovornost i krivica Z. R. za nastanak saobraćajne nezgode to pruža dovoljno pouzdan osnov da osiguranje kod kojeg je osiguran štetnik odnosno tuženi naknadi štetu apelantu.

Relevantni propisi

9. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Isključenje odgovornosti osiguravača u slučaju namere i prevare Član 920.

Ako je ugovarač osiguranja, osiguranik ili korisnik izazvao osigurani slučaj namerno ili prevarom, osiguravač nije obavezan ni na kakva davanja, a suprotna ugovorna odredba nema pravnog dejstva.

10. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13), u relevantnom dijelu glasi: Član 12. stav (3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanta, redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu su se pozivali na relevantne zakonske odredbe. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Viši privredni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluka o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2995/19 ("B-Car" s.r.o.) | Sudska praksa | Aktio