Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1962/19 (Dž.B.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1962/19

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1962/19, rješavajući apelaciju Dž. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija DŽ. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 176632 17 Gž od 27. juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dž. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. maja 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 176632 17 Gž od 27. juna 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Prethodno je Ustavni sud, Odlukom o dopustivost broj AP-3914/17 od 25. oktobra 2017. godine, (dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda iz prethodne tačke ove odluke, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv te presude.

3. Također, Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-1962/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv iste presude. Međutim, Rješenjem Ustavnog suda broj AP-1962/19 od 13. novembra 2019. godine usvojen je apelantov zahtjev za preispitivanje navedene odluke, jer je Vrhovni sud donio odluku po izjavljenoj reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 176632 17 Gž od 27. juna 2017. godine, prije nego što je podnesena predmetna apelacija i da je na to apelant ukazao u apelaciji.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tužiteljice M. B. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 23. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. decembra 2021. godine, a tužiteljica 11. decembra 2021. godine .

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 65 0 P 176632 10 P od 28. novembra 2016. godine usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je utvrđeno da njenu i bračnu stečevinu apelanta čine nabrojane pokretne stvari, što je apelant dužan priznati i predati joj jednu polovinu tih stvari a sve u roku od 30 dana (stav 1). Odbijen je tužiteljičin alternativno postavljen tužbeni zahtjev u okviru podjele imovine -stvari navedenih u stavu 1. presude da joj apelant isplati njihovu vrijednost u iznosu od 3.996,71 KM (stav 2). Odbijen je dio tužiteljičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta sa dijelom od 1/2 čini nekretnina i to stan vanknjižno vlasništvo pobliže opisan u izreci presude, pa je apelant dužan trpiti da se ona upiše kao suvlasnik sa dijelom od /2 na navedenom stanu kada se za to steknu uslovi. (stav 3). Usvojen je dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da pobliže označene pokretne stvari predstavljaju bračnu stečevinu apelant i tužiteljice (stav 4.), a odbijen alternativno postavljeni protivtužbeni zahtjev u pogledu podjele imovine-pokretnih stvari navedenih u stavu 4. presude da mu tužiteljica isplati /2 vrijednosti, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. oktobra 2010. godine, a sve u roku 30 dana (stav 5).

8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud nakon provedenog postupka utvrdio da su tužiteljica i apelant zaključili brak 30. augusta 2007. godine u Sarajevu, da je brak razveden 14. maja 2010. godine, a da je bračna zajednica faktički prekinuta krajem septembra 2009. godine, te da je brak trajao od 30. augusta 2007. godine do 15. juna 2010. godine, kada je pravosnažno razveden.

9. Na osnovu provedenih dokaza i nespornih navoda parničnih stranaka, prvostepeni sud je utvrdio da su u toku trajanja braka stečene pokretne stvari, pobrojane u stavu 1. izreke prvostepene presude, za koje je utvrđeno da čine bračnu stečevinu. U tom dijelu prvostepeni sud je prihvatio sporazum stranaka da su navedene pokretne stvari stečene u toku trajanja braka, te je u odnosu na nabavnu vrijednost, umanjenu za amortizaciju 10%, nesporno utvrđena ukupna vrijednost pokretnih stvari, s tim što je odbijen tužbeni zahtjev da apelant tužiteljici isplati l /2 vrijednosti istih u iznosu od 3.996,71 KM, s obrazloženjem da se podjela može vršiti u vanparničnom ili izvršnom postupku, pa je naloženo apelantu da tužiteljici preda jednu polovinu navedenih pokretnih stvari. Kao obrazloženje za odluku u stavu 4. izreke, kojom je usvojen protivtužbeni zahtjev apelanta, prvostepeni sud je naveo da je u toku trajanja braka nabavljeno određeno pokućstvo, suđe, ćilimi i ostalo, kako je pobrojano, s tim što je na isti način odredio obavezu tužiteljice da tuženom apelantu preda jednu polovinu navedenih pokretnih stvari, a odbio zahtjev da tužiteljica isplati apelantu ½ vrijednosti tih stvari. Primjenom pravila o teretu dokazivanja, odbijen je protivtužbeni zahtjev u preostalom dijelu za utvrđenje da ostale pokretne stvari čine bračnu stečevinu.

10. Prvostepeni sud je dalje utvrdio da je apelant za vrijeme trajanja braka zaključio Predugovor o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje stana u privatnoj svojini precizirani broj od 18. decembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: Predugovor o udruživanju sredstava), te da je po osnovu navedenog predugovora uplatio 55.000,00 KM, da nije u cijelosti izvršio isplatu i da je presudom od 9. decembra 2015. godine obavezan da Fondu Kantona Sarajevo isplati do tada dospjeli dug u iznosu od 13.406,80 KM. Apelant je sa svojom sestrom, koja je umješač u postupku zaključio sporazum o preuzimanju duga i po tom osnovu umješač je isplatila 19.000,00 KM, a preuzeti dug po sporazumu iznosi 38.456,80 KM. Cijeneći da apelant nije isplatio kompletan iznos prodajne cijene stana i da nije upisan kao vlasnik stana, prvostepeni sud je zaključio da navedeni stan nije stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice radom i sredstvima bračnih partnera, jer je samo jedan dio sredstava uplaćen za vrijeme trajanja braka (50%). Prvostepeni sud je naveo da ovom odlukom ne dira u pravo tužiteljice da ostvaruje svoj obligacionopravni zahtjev u drugom postupku.

11. Prilikom donošenja odluke prvostepeni sud se pozvao odredbe člana 32. st.1. i 3., člana 251. st.1. i 2., člana 252., člana 254. stav 1 .i člana 255. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon), čl. 23. stav 1. i čl. 53. stav 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o stvarnim pravima). O troškovima postupka, prvostepeni sud je odlučio na osnovu člana 280. Porodičnog zakona i člana 386 stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP).

12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 176632 17 Gž od 27. juna 2017. godine, žalba tužiteljice je uvažena i prvostepena presuda djelimično preinačena, tako što je apelant obavezan da tužiteljici isplati /2 vrijednosti pokretnih stvari navedenih u stavu 1. izreke prvostepene presude u iznosu od 3.996,71 KM, umjesto da apelant preda u posjed tužiteljici jednu polovinu tih stvari. Nadalje je prvostepena presuda preinačena i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev vezan za sporni stan na način da je utvrđeno da bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta sa dijelom od /2 čini nekretnina i to stan vanknjižno vlasništvo, pa je apelant dužan trpiti da se ona upiše kao suvlasnik sa dijelom od /2 na navedenom stanu kada se za to steknu uslovi. Drugim stavom izreke presude Kantonalnog suda u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev apelanta i kojim je odlučeno o troškovima postupka, žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

13. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je odredbom člana 251. stav 1. Porodičnog zakona propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, a odredbom člana 252. stav 1. istog zakona je propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini. Za pokretne stvari navedene u stavu 1. izreke prvostepene presude nije bilo sporno da su bračna stečevina stranaka i nije bila sporna njihova vrijednost. U skladu sa odredbom člana 255. stav 2. Porodičnog zakona, sud će izvršiti podjelu bračne stečevine na zahtjev bračnih partnera, ukoliko bračni partneri ne zaključe bračni ugovor, kojim će podijeliti bračnu stečevinu. Dakle, nije sporno da stranke u konkretnom slučaju nisu ugovorom podijelile bračnu stečevinu, pa je sud u parničnom postupku nadležan da utvrđuje bračnu stečevinu, a dioba stvari se vrši u vanparničnom postupku, bilo fizička dioba ako je moguća ili ako nije, vrši se civilna dioba. U tom smislu, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni parnični sud nije mogao vršiti diobu stvari na način što će naložiti apelantu da tužiteljici preda u posjed jednu polovinu pokretnih stvari, jer to u konkretnom slučaju predstavlja nemoguću činidbu i u tom dijelu presuda nije podobna za izvršenje. Nije bilo smetnji da se u ovoj parnici usvoji tužbeni zahtjev na način kako je postavljen i da tuženi isplati tužiteljici iznos od 3.996,71 KM na ime polovine vrijednosti pokretnih stvari navedenih u stavu jedan izreke prvostepene presude. U tom dijelu se osnovano žalbom osporava prvostepena presuda zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tj. odredbe člana 255. stav 2. Porodičnog zakona, jer stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima, koje se stavile u toku postupka, kako je to propisano odredbom člana 3. stav 1. ZPP-a, i ovakvo raspolaganje nije protivno prinudnim propisima. Kako je nesporno utvrđeno koje pokretne stvari čine bračnu stečevinu, koja je njihova vrijednost, kao i suvlasnički udio tužiteljice od /2, Kantonalni sud je uvažio žalbu u tom dijelu, preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao apelanta da tužiteljici isplati /2 dijela vrijednosti pokretnih stvari navedenih u stavu jedan izreke prvostepene presude u iznosu od 3.996,71 KM, umjesto da tužiteljici preda jednu polovinu navedenih pokretnih stvari.

14. U obrazloženju presude je dalje istaknuto da je stan koji je predmet tužbenog zahtjeva stečen u toku trajanja bračne zajednice, jer je Predugovor o udruživanju sredstava zaključen 18. decembra 2007. godine i 50% kupoprodajne cijene stana je plaćeno za vrijeme trajanja braka. Po ocjeni Kantonalnog suda, bez značaja je okolnost što apelant nije upisan kao vlasnik navedenog stana, odnosno da se zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan „vodi na Fondu KS za izgradnju stanova“ kako je naveo prvostepeni sud. U konkretnom slučaju se radi o utvrđenju spornog pravnog odnosa između određenih osoba, ovdje bračnih partnera, prema stvarimastanu, koji je stečen radom za vrijeme trajanja bračne zajednice. Također je istaknuto da je bez značaja i okolnost ko je od supružnika ostvario kredit i ko vraća kredit, odnosno ko otplaćuje ostatak cijene za stan, jer ta osoba samo stiče pravo da tužiteljici postavi obligaciono pravni zahtjev. Dakle nije bilo sporno da su nakon zaključenja braka i uplate polovine iznosa za udruživanje sredstava za izgradnju stana, stranke uselile u stan u kojem su zajedno živjeli do faktičkog prekida bračne zajednice, kada je tužiteljica napustila predmetni stan od kada živi kod svog oca.

15. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je zaključio da je osnovan je žalbeni razlog tužiteljice u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava i u ovom dijelu, pa je preinačio prvostepenu presudu, jer je na osnovu odredbe člana 251. stav 1. i člana 252. stav 1. Porodičnog zakona utvrđeno da sporni stan predstavlja bračnu stečevinu stranaka i da tužiteljici pripada pravo da se upiše kao suvlasnik ½ dijela na navedenom stanu kada se za to steknu uslovi.

16. Također je zaključeno da je osnovano tužiteljica pobijala prvostepenu presudu u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev apelanta, zbog povrede odredaba parničnog postupka, pa je prvostepena presuda u ovom dijelu primjenom ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

17. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 176632 17 Rev od 4. decembra 2018. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu, u skladu sa odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a s obzirom na vrijednost spora, a nisu bili ispunjeni ni uslovi propisani odredbom člana 237. st. 3. i 5. ZPP-a, jer apelant nije jasno naznačio pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložio razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni prava koja se ogleda u činjenici da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio odredbe o sticanju vlasništva iz Zakona o stvarnim pravima, a tu proizvoljnost prenio na odredbe o podjeli bračne tečevine iz Porodičnog zakona. Navodi da je tačno da se bračna tečevina dijeli na jednake dijelove između bračnih drugova, ali ta se imovina prvo mora steći da bi se podijelila, što nije u konkretnom slučaju jer vlasništvo na stanu nije stečeno. Vanknjižno vlasništvo, također, nije i ne može biti predmetom podjele bračne tečevine kada se uzmu u obzir odredbe Predugovora jer se radi o klasičnom obligacionopravnom ugovoru kojim je regulirano da će kroz otplatu ugovorene cijene se izvršiti prijenos prava vlasništva i zaključiti kupoprodajni ugovor. Stoga je tumačenje drugostepenog suda da stan predstavlja bračnu tečevinu tj. imovinu bračnih drugova proizvoljno i suprotno normama Zakona o stvarnim pravima. Bračni drugovi su samo mogli dijeliti prava i obaveze iz Predugovora o udruživanju sredstava, a kada i ako se stan otplati postavlja se pitanje da li bi uopšte tužiteljica i stekla pravo na takvom stanu u čijem otplaćivanju je učestvovala tek 17 mjeseci, jer se kupoprodajna cijena otplaćivala ukupno 40 mjeseci. Pri tome, apelantova sestra je sa svojim sredstvima učestvovala u otplati ovog stana.

20. Apelant smatra da je osporenom presudom došlo do nezakonitog miješanja u njegovu imovinu. Ističe da apelant i tužiteljica u braku nisu stekli vlasništvo, a ni pravni osnov za sticanje vlasništva na predmetnom stanu. Konkretan Predugovor o udruživanju sredstava je ugovor obligacionopravne prirode i nije osnov za sticanje prava vlasništva. Sud je, u konkretnom slučaju, morao samo utvrditi koliko je za vrijeme trajanja braka uloženo novca i koliko je preuzeto obaveza za vrijeme braka naspram trećih subjekata, te dijeliti ista prava i obaveze iz Predugovora o udruživanju sredstava u skladu sa Porodičnim zakonom. Međutim, tužiteljica nije postavila takav tužbeni zahtjev jer bi onda shvatila koliko je „bračne imovine“ stečeno za 17 mjeseci braka. b)Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao. Također je naveo da je osporena presuda donesena primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, te je ukazao da apelacione navode smatra neosnovanim.

22. Tužiteljica u odgovoru na apelaciju ističe da apelant svjesno prikriva činjenicu da je Predugovor o udruživanju sredstava sačinjen 18. decembra 2007.godine, da je cijena tog stana 110.195,70 KM, da je odmah po potpisivanju predugovora uplaćena polovina cijena stana u iznosu od 55.097,85 KM, a druga polovina je imala odgođeno plaćanje od 40 jednakih mjesečnih rata, te se prostom računicom može nesumnjivo utvrditi da je za vrijeme trajanja faktičke bračne zajednice plaćeno 57 rata, a da je nakon prekida faktičke bračne zajednice apelant trebao platiti 23 rate. Također ističe da je sudska praksa u cijeloj regiji je stala na stanovište da je i bespravno podignuta stambena zgrada bračna stečevina bračnih drugova, kao i stan koji je kupljen na kredit u toku trajanja bračne zajednice. V.Relevantni propisi

23. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:

a) Bračna stečevina Član 251. stav (1) i (2) (1)Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2)Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

Član 252.stav (1) (1)Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP-3914/17 od 25. oktobra 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 176632 17 Gž od 27. juna 2017. godine budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantičine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 176632 17 Rev od 4. decembra 2018. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 176632 17 Gž od 27. juna 2017. godine, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.

27. U tom kontekstu Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelacija protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 176632 17 Gž od 27. juna 2017. godine, koju je apelantica primila 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-3914/17 podnesena 15. septembra 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđenja i podjele bračne stečevine, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da, suprotno apelantovim navodima, osporena presuda Kantonalnog suda sadrži jasna i argumentovano obrazloženje zašto je trebalo usvojiti tužiteljicin tužbeni zahtjev i utvrditi da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu i da tužiteljici pripada pravo da se upiše kao suvlasnik ½ dijela na navedenom stanu kada se za to steknu uslovi. Ustavni sud ukazuje da su se pri tome sudovi pozvali na relevantne odredbe člana 251. stav 1. i člana 252. stav 1. Porodičnog zakona. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je predmetni stan stečen u toku trajanja bračne zajednice, jer je brak zaključen 30. augusta 2007. godine, te je Predugovor o udruživanju sredstava zaključen 18. decembra 2007. godine i 50% kupoprodajne cijene stana je plaćeno za vrijeme trajanja braka, pa je bez značaja okolnost što apelant nije upisan kao vlasnik navedenog stana, odnosno da se zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan „vodi na Fondu KS za izgradnju stanova“. Kantonalni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o utvrđenju spornog pravnog odnosa između bračnih partnera prema stanu, koji je stečen radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, te da je bez značaja i okolnost ko je od supružnika ostvario kredit i ko vraća kredit, odnosno ko otplaćuje ostatak cijene za stan, jer ta osoba samo stiče pravo da tužiteljici postavi obligaciono pravni zahtjev.

36. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu, pa samim tim nema uvjeta da Ustavni sud svojim tumačenjem, u smislu naprijed navedenih stavova, zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda u osporenoj presudi..

37. Shodno navedenom Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant argumentaciju o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za odluku, koje Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnim.

40. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1962/19 (Dž.B.) | Sudska praksa | Aktio