Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3694/19 (H. M.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3694/19

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3694/19, rješavajući apelaciju Helmedina Muratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Helmedina Muratovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 K 026424 19 Kž od 12. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 K 026424 15 K od 15. novembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Helmedin Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 26. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 K 026424 19 Kž od 12. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 K 026424 15 K od 15. novembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 18. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore u periodu od 30. novembra do 28. decembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 K 026424 15 K od 15. novembra 2018. godine prvooptuženi E.H. i apelant su proglašeni krivim da su na način bliže opisan u izreci presude učinili krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa st. 2. i 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po četiri godine. Istom presudom oštećeni su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu, dok su prvooptuženi E.H. i apelant obavezani da nadoknade troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da su se prije trenutka sudara tri vozila kretala u istom smjeru, i to na način da se oštećeni D.K., koji je upravljao vozilom marke „golf 2“, kretao prvi, da se iza njega kretalo vozilo marke „golf A4“, kojim je upravljao prvooptuženi, a iza njega, na bliskom odstojanju, vozilo marke „golf A4“, kojim je upravljao apelant. Dalje je utvrđeno da je oštećeni D.K. uključio lijevi pokazivač pravca i smanjio brzinu kretanja radi skretanja, ali da je prvooptuženi, i pored navedenih saobraćajnih uvjeta, započeo radnju preticanja vozila oštećenog, ne smanjujući brzinu kretanja i ne držeći dovoljno odstojanje, čime je primorao oštećenog da kočenjem zaustavi vozilo. Nakon toga je prvooptuženi svojim vozilom uspio sa lijeve strane da zaobiđe vozilo oštećenog D.K. Međutim, radi izbjegavanja saobraćajne nesreće, apelant je reagirao kočenjem, ali i pored toga nije uspio da izbjegne udar u vozilo oštećenog D.K. Kao posljedica saobraćajne nesreće oštećeni D.K. je zadobio lake tjelesne povrede, oštećeni S.S., suvozač oštećenog D.K., zadobio je teške tjelesne povrede, dok su smrtno stradale S.K. i mld. M.K., supruga i kćerka oštećenog D.K., koje su sjedile na zadnjem sjedištu vozila.

7. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je ocijenio sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je činjenično stanje navedeno u izreci presude, prije svega, utvrdio na osnovu iskaza oštećenih D.K. i S.S., svjedoka M.K., te provedenih materijalnih dokaza (navedeni na stranicama 5 i 6 presude). U pogledu iskaza svjedoka M.K., koji je bio očevidac događaja kao apelantov suvozač, Osnovni sud je naveo da je u svemu prihvatio iskaz tog svjedoka osim u dijelu u kojem je tvrdio da se apelant kretao brzinom oko 80 km/h, budući da su svi vještaci saobraćajne struke utvrdili da se kretao brzinom više od 100 km/h. Osnovni sud je, dalje, naveo da je iskazom svjedoka M.K. u cijelosti potvrđen iskaz oštećenog D.K., a koji je sud prihvatio kao uvjerljiv i objektivan, te je naveo da su iskazom oštećenog S.S. u ključnim dijelovima potvrđeni iskazi oštećenog D.K. i svjedoka M.K. Sa druge strane, Osnovni sud je naveo da iskaz svjedoka A.T., suvozača prvooptuženog, nije prihvatio u većem dijelu, budući da je kontradiktoran u odnosu na druge dokaze i budući da je ocijenio da je taj svjedok iskaz dao na način da pomogne prvooptuženom. Osnovni sud je, dalje, naveo da je vještak medicinske struke L.P. naveo da su povrede oštećenih D.K. i S.S. u uzročnoj vezi sa saobraćajnom nesrećom, jednako kao što su i vještaci medicinske struke V.S. i V.T. naveli za povrede koje su pretrpjele nastradale S.K. i mld. M.K. Osnovni sud je naveo da je nalaze i mišljenje vještaka L.P.,V.S. i V.T. i njihovo svjedočenje ocijenio kao objektivno, stručno i uvjerljivo, jer su njihovi iskazi i nalazi zasnovani na materijalnim dokazima i saglasni sa svim ostalim provedenim dokazima.

8. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je materijalnim dokazima utvrđeno da je na ulazu u naseljeno mjesto, prije mjesta saobraćajne nesreće, uredno postavljen znak za obilježavanje naselja, te da su, u skladu sa tim, učesnici u saobraćaju bili dužni bezuvjetno primjenjivati odredbe člana 44. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOSS) kojim je ograničeno kretanje vozila u naselju do 50 km/h. U vezi sa tim, Osnovni sud je naveo da su, radi razjašnjenja okolnosti saobraćajne nesreće, provedena vještačenja vještaka saobraćajne struke. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je vještak M.R. u svom nalazu i mišljenju istakao da se apelantovi propusti, koji su u direktnoj vezi sa nastankom saobraćajne nesreće i njenim posljedicama, ogledaju u činjenici da je vozilom upravljao brzinom od 120 km/h, što je brzina za „80 km/h“ veća od dozvoljene i činjenici da, s obzirom na brzinu kretanja, nije držao vozilo na propisnom odstojanju od vozila oštećenog D.K. Vještak je naveo da brzina kretanja od 120 km/h u naselju gdje je brzina kretanja ograničena na 50 km/h predstavlja nasilničku vožnju, odnosno ponašanje vozača koje je u suprotnosti sa saobraćajnim pravilima prilikom koga vozač ne pokazuje obzir prema sigurnosti ostalih učesnika u saobraćaju, te da, zbog brzine kretanja i udaljenosti od mjesta kontakta, apelant nije imao tehničke mogućnosti da kočenjem izbjegne nesreću. Vještak M.R. je, dalje, naveo da se propusti prvooptuženog, koji su u direktnoj vezi sa nastankom saobraćajne nesreće, ogledaju u istim okolnostima kao i kod apelanta uz dodatno izvođenje radnje preticanja vozila oštećenog D.K. koje je usporavalo radi skretanja. Sa druge strane, vještak M.R. je naveo da u konkretnoj saobraćajnoj situaciji oštećeni D.K. nije imao propusta koji bi bili u vezi sa nastankom saobraćajne nesreće i njenim posljedicama, te je naveo da je vozilo oštećenog D.K. u trenutku kontakta bilo zaustavljeno. Imajući u vidu kompleksnost saobraćajne situacije, Osnovni sud je naveo da su provedena vještačenja više vještaka saobraćajne struke, te da je taj sud po principu slobodne ocjene, uzimajući u obzir i ostale materijalne dokaze u spisu i iskaze svjedoka, ocijenio pojedinačno nalaz i mišljenje svakog vještaka. S obzirom na izneseno, Osnovni sud je naveo da je zaključak i mišljenje vještaka M.R. ocijenio kao uvjerljive, jer su u skladu sa iskazima oštećenih D.K. i S.S., te svjedoka M.K., a u ključnim elementima i sa nalazom vještaka G.M. Također, Osnovni sud je naveo da je brzina kretanja prvooptuženog i apelanta koju je utvrdio vještak M.R., u suštini, približna brzinama do kojih su došli vještaci G.M. i M.V.

9. Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka našao da su u radnjama prvooptuženog i apelanta ostvareni svi bitni elementi predmetnog krivičnog djela, jer je utvrđeno da su njihove radnje u neposrednoj uzročnoj vezi sa nastalom saobraćajnom nesrećom u kojoj je smrtno stradalo više lica i u kojoj je tjelesno povrijeđeno više lica, zbog čega ih je proglasio krivim. Osnovni sud je naveo da su prvooptuženi i apelant krivično djelo učinili iz nehata, jer iz dokaza proizlazi da su kao vozači bili svjesni da, uslijed njihovog činjenja, prije svega upravljanja vozilima u naselju brzinom znatno većom od dozvoljene i preduzimanjem drugih radnji opisanih u izreci presude, mogu nastupiti zabranjene posljedice, ali su olako držali da posljedice neće nastupiti. Također, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza zaključio da su prvooptuženi i apelant u potpuno jednakoj mjeri doprinijeli nastanku saobraćajne nesreće.

10. Osnovni sud je, dalje, naveo da je za predmetno krivično djelo zaprijećena kazna zatvora od jedne do osam godina, te da je prilikom odmjeravanja kazne zatvora imao u vidu sve okolnosti u smislu člana 37. stav 1. KZRS. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti na strani prvooptuženog i apelanta ocijenio raniju neosuđivanost, činjenicu da su relativno mladi, kao i činjenicu da je apelant porodičan, otac jednog djeteta. Sa druge strane, Osnovni sud je naveo da je kao otežavajuću okolnost, prije svega, ocijenio činjenicu da su prvooptuženi i apelant, upravljajući svojim vozilima u naselju brzinom oko 120 km/h, gdje je ograničenje brzine do 50 km/h, kao učesnici u saobraćaju ispoljili izuzetnu „bahatost“ i odsustvo bilo kakve odgovornosti prema drugim učesnicima u saobraćaju, kršeći na veoma grub način propise o sigurnosti saobraćaja, što njihovoj vožnji daje karakter nasilničke vožnje u naselju. Osnovni sud je, dalje, naveo da je u saobraćajnoj nesreći smrtno stradalo više lica (dvije osobe), a da je objektivni uvjet za postojanje predmetnog krivičnog djela iz člana 410. stav 3. u vezi sa st. 2. i 1. KZRS smrt jednog lica, zbog čega posljedica u vidu smrti više lica predstavlja otežavajuću okolnost. Nadalje, Osnovni sud je naveo da se otežavajuća okolnost ogleda i u činjenici da je u saobraćajnoj nesreći, pored smrti više lica, također povrijeđeno više lica - jedno lice je zadobilo teške tjelesne povrede, a jedno lake tjelesne povrede. Također, Osnovni sud je naveo da je među smrtno stradalim i djevojčica od pet godina, te majka tog djeteta S.K., a supruga oštećenog D.K. Osim toga, Osnovni sud je naveo da se otežavajuća okolnost ogleda i u činjenici da oštećeni D.K. nije ničim doprinio nastanku saobraćajne nesreće. Slijedom iznesenog, Osnovni sud je naveo da je prvooptuženom i apelantu izrekao kazne zatvora u trajanju od po četiri godine, smatrajući da su izrečene kazne razmjerne težini krivičnog djela, stepenu odgovornosti prvooptuženog i apelanta, jačini povrede zaštićenog dobra i da su izrečene kazne zatvora neophodne radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja u smislu čl. 5. i 28. KZRS.

11. Presudom Okružnog suda broj 83 0 K 026424 19 Kž od 12. juna 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe prvooptuženog, apelanta i Tužilaštva i potvrđena je prvostepena presuda.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud savjesno ocijenio svaki dokaz izveden na glavnom pretresu, pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, i da je na osnovu takve ocjene izveo zaključak o dokazanosti činjenica važnih za pravilno presuđenje o čemu je u obrazloženju presude iznio valjane razloge. Okružni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud u postupku utvrđivanja svih činjenica o okolnostima pod kojima je došlo do saobraćajne nesreće stranke tretirao na jednak način i svakoj od strana u postupku pružio iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu, čime je u potpunosti ispoštovao princip jednakosti propisan članom 14. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). U tom smislu, a imajući u vidu složenost konkretne saobraćajne situacije, Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku provedeno više vještačenja vještaka iz oblasti saobraćajne struke (koje su angažirali Tužilaštvo, prvooptuženi, apelant i sud), te je naveo da su provedena vještačenja došla do različitih zaključaka o okolnostima pod kojima je došlo do saobraćajne nesreće, kao i zaključaka o njenim uzrocima.

13. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud kritičkom, sadržajnom analizom suprotstavljenih nalaza i mišljenja vještaka, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, kao i u vezi sa drugim provedenim dokazima, prihvatio kao vjerodostojne nalaz i mišljenje vještaka M.R., a samim tim i vještaka G.M. (čiji se nalazi u bitnom slažu) i o tome u obrazloženju presude dao vrlo uvjerljivu argumentaciju koju u cijelosti prihvata i taj sud. Okružni sud je naveo da je nalaz vještaka M.R. u potpunosti kompatibilan sa svjedočenjem oštećenih D.K. i S.S. i svjedoka M.K., te izvršenim vještačenjima vještaka medicinske struke L.P., V.S. i V.T. Okružni sud je naveo da je na taj način prvostepeni sud svoj zaključak u vezi sa odlučnim činjenicama izveo na način propisan odredbom člana 295. stav 2. ZKPRS, tj. savjesnom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da je na osnovu takve ocjene izveo pravilan zaključak o dokazanosti svih odlučnih činjenica.

14. Okružni sud je naveo da je u prvostepenoj presudi kao uzrok nastanka saobraćajne nesreće utvrđeno nepoštivanje prvooptuženog saobraćajnih odredaba propisanih članom 44. stav 1, članom 36. ZOSS, a od apelanta nepoštivanje saobraćajnih odredaba propisanih članom 44. stav 1. ZOSS koje su ga obavezivale da upravlja svojim vozilom dozvoljenom brzinom. Imajući u vidu da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su se prvooptuženi i apelant u naseljenom mjestu kretali brzinom od oko 120 km/h, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su propusti prvooptuženog i apelanta u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom saobraćajne nesreće, a s tim u vezi i sa nastalim posljedicama. Slijedom navedenog, Okružni sud je istakao da argumentima žalbi odbrane nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostepene presude u pogledu kršenja saobraćajnih propisa od prvooptuženog i apelanta kojim je prouzrokovana saobraćajna nesreća, a koji su od značaja za pravnu kvalifikaciju djela i stepen krivične odgovornosti prvooptuženog i apelanta.

15. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o kazni vodio računa o općim pravilima o odmjeravanju kazne propisanih članom 37. KZRS, te da mu je u tom smislu, kao polazni osnov, poslužio krivični okvir propisan zakonom za predmetno krivično djelo (kazna zatvora od jedne do osam godina), da je imao u vidu svrhu kažnjavanja, a u obzir je uzeo sve okolnosti od kojih zavisi da li će kazna biti manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti). Nakon što je ponovio koje okolnosti je prvostepeni sud ocijenio kao olakšavajuće, a koje kao otežavajuće okolnosti, prilikom odmjeravanja kazne Okružni sud je naveo da se, prema stavu tog suda, postupanje oštećenog D.K. na način da nije doprinio nastanku saobraćajne nesreće ne može ocijeniti kao otežavajuća okolnost na strani prvooptuženog i apelanta, jer su svi učesnici u javnom saobraćaju dužni da se pridržavaju saobraćajnih propisa. Okružni sud je naveo da svaki učesnik u javnom saobraćaju odgovara za vlastite propuste u saobraćaju, kao što u konkretnom slučaju prvooptuženi i apelant odgovaraju zbog nepridržavanja saobraćajnih propisa, nakon što je utvrđeno da između nepridržavanja tih propisa i nastale posljedice postoji uzročna veza. Zbog toga se zakonito postupanje drugih lica u konkretnoj saobraćajnoj situaciji ne može tretirati kao otežavajuća okolnost i ne može ići na štetu prvooptuženog i apelanta. Također, suprotno navodima apelantove žalbe, Okružni sud je naveo da nepravilno ponašanje oštećenog D.K. u vezi sa neposjedovanjem pojasa i dječije sjedalice na zadnjem sjedištu ne oslobađa odgovornosti prvooptuženog i apelanta za njihove propuste, niti se to pitanje može dovesti u vezu sa uzrocima koji su doveli do saobraćajne nesreće, niti posljedicama koje su nastupile. Okružni sud je naveo da su sva pitanja koja u vezi sa tim pokreće apelantova žalba na nivou pretpostavki, tako da se ne mogu uzeti kao siguran pokazatelj o njihovom utjecaju na posljedice predmetnog krivičnog djela.

16. Sa druge strane, Okružni sud je naveo da su u saobraćajnoj nesreći život izgubila dva lica, da je jedno zadobilo teške tjelesne povrede, a jedno lake tjelesne povrede, te da te okolnosti zaista treba ocijeniti kao otežavajuće okolnosti kroz jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra. Okružni sud je napomenuo da je za pravnu kvalifikaciju djela sa težom posljedicom dovoljno da nastupi smrt jednog lica, kao minimum teže posljedice, a što je pravilno zaključio prvostepeni sud. Okružni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud pravilno kao otežavajuću okolnost ocijenio i činjenicu koja se odnosi na brzinu kretanja vozila prvooptuženog i apelanta, ocjenjujući ga kao grubo kršenje saobraćajnih propisa i „bahato“ ponašanje u saobraćaju. Imajući u vidu sve izneseno, Okružni sud je naveo da su izrečene kazne zatvora pravilno odmjerene i da je svim utvrđenim olakšavajućim i otežavajućim okolnostima dat odgovarajući značaj, pa se takve kazne u datim okolnostima pokazuju kao neophodne, ali i dovoljne da bi se njima mogli postići svi ciljevi shodno članu 28. KZRS i to kako odgojni utjecaj na prvooptuženog i apelanta, tako i preventivni utjecaj na druga lica da se ubuduće klone takvog ili sličnog ponašanja, te razvijanje i učvršćivanja društvene odgovornosti i neophodnosti poštovanja zakona.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

18. Apelant smatra da su u predmetu proizvoljno utvrđene činjenice i da su proizvoljno ocijenjeni dokazi u pogledu uzroka koji su doveli do nastanka saobraćajne nesreće i posljedica te nesreće. Naime, apelant smatra da ne bi došlo do smrtne posljedice dvaju lica da je vozilo kojim je upravljao oštećeni D.K. bilo tehnički ispravno, te da je mldb. M.K. sjedila u autosjedalici ili na podmetaču. Apelant smatra da je u postupku ostalo nedokazano da li bi ishod saobraćajne nesreće bio drugačiji da je vozilo oštećenog D.K. bilo tehnički ispravno, a u vezi sa tim ukazuje na iskaze vještaka (medicinske struke) V.S. i V.T. koje analizira. Apelant smatra da je sud trebalo da izvede zaključak da je oštećeni D.K. doprinio nastalim posljedicama saobraćajne nesreće i da je u tako utvrđenim okolnostima sud trebalo da primijeni princip in dubio pro reo, na osnovu čega bi apelant bio osuđen za blaži oblik predmetnog krivičnog djela iz člana 410. stav 2. KZRS. S tim u vezi, apelant smatra da u postupku nije dokazano da li bi posljedice saobraćajne nesreće bile drugačije da je oštećeni D.K. vozio tehnički ispravno vozilo, te smatra da su redovni sudovi doprinos oštećenog D.K. u nastalim posljedicama saobraćajne nesreće trebali ocijeniti kao olakšavajuću okolnost prilikom odmjeravanja kazne apelantu. b)Odgovor na apelaciju

19. Okružni sud je naveo da smatra da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova prava, da je apelant imao priliku da predlaže dokaze kojim bi potvrdio vlastite tvrdnje u pogledu nastanka saobraćajne nesreće, kao i da je imao priliku da se izjašnjava i da komentira dokaze optužbe, te da je postupak u cjelini bio „fer i korektan“. Okružni sud je istakao da apelacioni navodi predstavljaju vlastitu, selektivnu ocjenu dokaznog materijala, da se radi o prigovorima na utvrđeno činjenično stanje, a o čemu su se redovni sudovi već izjasnili u osporenim presudama.

20. Osnovni sud je naveo da su apelantovi navodi o povredi njegovih prava neosnovani, da se navodima raspravlja o utvrđenom činjeničnom stanju, a o čemu su u prvostepenoj presudi dati detaljni razlozi. Osnovni sud je naveo da je prvostepena presuda donesena nakon provedenog dokaznog postupka i detaljne ocjene svih dokaza. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da su vještaci nesumnjivo potvrdili da je nepropisna vožnja optuženih u direktnoj uzročnoj vezi sa saobraćajnom nesrećom i nastalim posljedicama. Osnovni sud je, također, naveo da je u presudi dao obrazloženu ocjenu olakšavajućih i otežavajućih okolnosti o čemu se izjasnio i drugostepeni sud.

21. Tužilaštvo je navelo da smatra da su apelacioni navodi neosnovani i predložilo da se apelacija kao takva odbije.

V.Relevantni propisi

22. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Krivične sankcije i njihova svrha Član 5. stav (3) (3) Krivične sankcije se propisuju i izriču radi suzbijanja protivpravnih djelatnosti kojima se ugrožavaju ili povređuju vrijednosti zaštićene krivičnim zakonodavstvom.

Svrha kažnjavanja Član 28.

U okviru svrhe krivičnih sankcija, svrha kažnjavanja je:

1) sprečavanje učinioca da čini krivična djela i njegovo prevaspitavanje, 2) uticaj na druge da ne čine krivična djela, 3) razvijanje i učvršćivanje društvene odgovornosti izražavanjem društvene osude za krivično djelo i neophodnosti poštovanja zakona.

Opšta pravila o odmjeravanju kazne Član 37. stav (1) (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.

Ugrožavanje javnog saobraćaja Član 410.

(1) Učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većeg obima, pa usljed toga kod drugoga nastupi teška tjelesna povreda ili imovinska šteta preko 3.000 KM, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.

(3) Ako je usljed djela iz st. 1. ili 2. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djelo iz stava 1. zatvorom od dvije do dvanaest godina, a za djelo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina.

23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

24. Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 6/06, 75/06 - ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 6/06, 75/06 - ispravka, 44/07, 84/09, 48/10 i 18/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Radnje vozilom u saobraćaju Član 36. stav (1) (1) Vozač koji namjerava obaviti neku radnju vozilom na putu (pomjeranje vozila udesno ili ulijevo, mijenjanje saobraćajne trake, preticanje, obilaženje, zaustavljanje, skretanje udesno ili ulijevo, polukružno okretanje, vožnja unazad i sl.) smije početi takvu radnju samo ako se prethodno uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovinu, vodeći pritom računa o položaju vozila i pravcu i brzini kretanja.

Član 44. stav (1) (1) Na putu u naselju vozač se ne smije vozilom kretati brzinom većom od 50 km/h osim ako saobraćajnim znakom nije drugačije određeno.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda od 12. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

32. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

33. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, da nisu ispravno ocijenjene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja krivičnopravne sankcije, te da je povrijeđen princip in dubio pro reo.

34. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

36. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKPRS). Pri tome, prema članu 15. ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

37. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu o čemu se Okružni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Osnovni sud svoju odluku o apelantovoj krivici zasnovao na iskazima oštećenih D.K. i S.S., na iskazu svjedoka M.K., na nalazima, mišljenju i iskazima vještaka medicinske struke L.P., V.S. i V.T., te na nalazu, mišljenju i iskazu vještaka saobraćajne struke M.R. Naime, Osnovni sud je, prije svega, utvrdio na koji način su se odvijale okolnosti saobraćajne nesreće, nakon čega je utvrdio da su smrt dvaju lica i tjelesne povrede dvaju lica nastupile kao posljedica predmetne saobraćajne nesreće, a nakon čega je utvrdio da su radnje, odnosno apelantovi propusti u direktnoj vezi sa nastankom saobraćajne nesreće i njenim posljedicama, odnosno da je uzrok nastanka i posljedica saobraćajne nesreće činjenica da prvooptuženi i apelant prilikom upravljanja vozilom nisu poštovali relevantne odredbe ZOSS. Također, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Osnovni sud prihvatio zaključak vještaka M.R. da oštećeni D.K. nije imao propusta koji su u vezi sa nastankom saobraćajne nesreće i njenim posljedicama, odnosno da je Osnovni sud jasno i detaljno obrazložio zbog čega je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka M.R. i njegove zaključke o uzrocima nastanka i posljedicama saobraćajne nesreće, a nije prihvatio nalaze i mišljenja drugih vještaka, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Okružnog suda, koji je zaključio da su u prvostepenoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na osnovu koje je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant učinio predmetno krivično djelo, odnosno da su njegove radnje uzrok nastanka i posljedica saobraćajne nesreće. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da nepravilno ponašanje oštećenog D.K. u vezi sa neposjedovanjem pojasa i dječije sjedalice ne oslobađa odgovornosti prvooptuženog i apelanta za njihove propuste, niti se to pitanje može dovesti u vezu sa uzrocima koji su doveli do saobraćajne nesreće, niti posljedicama koje su nastupile. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud detaljno obrazložio koje okolnosti je na apelantovoj strani ocijenio kao olakšavajuće, a koje kao otežavajuće, prilikom odmjeravanja kazne. Također, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud, odlučujući o žalbenim prigovorima koji se tiču propisane kazne, istakao da se, prema stavu tog suda, postupanje oštećenog D.K. na način da nije doprinio nastanku saobraćajnoj nesreći ne može ocijeniti kao otežavajuća okolnost na strani prvooptuženog i apelanta, jer su svi učesnici u javnom saobraćaju dužni da se pridržavaju saobraćajnih propisa. Međutim, iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Okružni sud zaključio da su izrečene kazne zatvora pravilno odmjerene, detaljno je naveo koje su okolnosti posebno opredijelile prvostepeni sud da prvooptuženom i apelantu izrekne predmetne kazne zatvora, te je naveo da je svim utvrđenim olakšavajućim i otežavajućim okolnostima dat odgovarajući značaj i da su izrečene kazne neophodne, ali i dovoljne. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Okružnog suda u pogledu izrečene kazne.

38. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na izneseno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra ove apelacione navode neosnovanim.

39. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizlazi da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno da su njegove radnje prouzrokovale nastanak i posljedice saobraćajne nesreće. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i zaključka da su apelantove radnje uzrok nastanka i posljedica saobraćajne nesreće, kada su detaljno i argumentirano obrazložili olakšavajuće i otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3694/19 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio