Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2930/19 (A. D.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Mjenica
- Obligaciono- pravni odnosi
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o mjenici
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o mjenici
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mjenici
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2930/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2930/19, rješavajući apelaciju Ajete Dželalagić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ajete Dželalagić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 012539 17 Gž od 1. veljače 2018. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 012539 16 P od 27. travnja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ajeta Dželalagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić, odvjetnica iz Cazina, podnijela je 15. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 012539 18 Rev od 14. ožujka 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 012539 17 Gž od 1. veljače 2018. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 012539 16 P od 27. travnja 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2415/18 od 6. lipnja 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda broj 20 0 P 012539 17 Gž od 1. veljače 2018. godine (osporene ovom apelacijom) jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji koju je apelantica izjavila protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelantica ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužna na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužiteljice Mikrokreditne fondacije „Partner“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 14. prosinca 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su dostavili odgovor na apelaciju u razdoblju od 18. do 31. prosinca 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
Tijek postupka
6. Tužiteljica je 16. veljače 2011. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za ovrhu protiv ovršenika S. H. kao glavnog dužnika i korisnika kredita (u daljnjem tekstu: korisnik kredita), te A. B. kao drugoovršenice i apelantice kao trećeovršenice kao mjeničnih jamaca radi namirenja duga u iznosu od 5.611,45 KM.
7. Općinski sud je Rješenjem broj 20 0 I 012539 11 I od 28. kolovoza 2013. godine dozvolio predloženu ovrhu.
8. Apelantica je 5. rujna 2013. godine izjavila prigovor, a Rješenjem Općinskog suda broj 20 0 I 012539 11 I od 10. ožujka 2014. godine odbijen je apelantičin prigovor.
9. Rješenjem Kantonalnog suda od 17. srpnja 2014. godine apelantičina žalba je uvažena, ukinuto je rješenje Općinskog suda od 10. ožujka 2014. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak.
10. U ponovljenom postupku Općinski sud je zaključkom od 29. lipnja 2015. godine odlučio da se prijedlog za ovrhu ima smatrati tužbom u odnosu na apelanticu i da se u odnosu na nju odgađa ovrha, koja će se nastaviti nakon pravomoćnosti odluke parničnog suda.
Osporene odluke
11. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 012539 16 P od 27. travnja 2017. godine apelantica je obvezana tužiteljici na ime duga isplatiti iznos od 4.790,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, što je detaljnije navedeno u izreci. Navedenom presudom je također odbijen apelantičin protutužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužiteljica obveže da joj isplati iznos od 279,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da joj naknadi troškove parničnog postupka.
12. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica s korisnikom kredita zaključila ugovor o kreditu od 13. srpnja 2007. godine koji je sastavljen u pismenoj formi, sadrži iznos, uvjete davanja, korištenja i vraćanja kredita, te da je na temelju tog ugovora korisniku kredita isplaćen iznos od 20.000,00 KM. Kao sredstvo osiguranja korisnik kredita je izdao mjenicu koju su potpisali on kao izdavatelj, te apelantica i A. B. kao avalisti, te je dana mjenična izjava kojom se korisnik kredita suglasio da tužiteljica naknadno popuni mjenicu s naznakom „bez protesta“. Pored toga, apelantica je kao sredstvo osiguranja kredita dala izjavu o jamstvu
– suglasnost na administrativnu zabranu kojom se obvezala da će isplatiti neisplaćeni iznos kredita, i to obustavom od obiteljske invalidnine koju prima kod Odjeljenja braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Odjeljenje). Imajući u vidu da korisnik kredita nije platio dvije uzastopne rate, ugovor je raskinut. Tužiteljica je kao mjenični vjerovnik 7. veljače 2011. godine popunila mjenicu s danom dospijeća na taj dan i iznosom mjenične obveze od 5.611,45 KM, te je Odjeljenju dostavila podatke kako bi izvršili administrativnu zabranu. Odjeljenje je izvršilo obustavu od invalidnine tužene u ukupnom iznosu od 279,58 KM. Prema analitičkoj kartici tužiteljice na dan 7. veljače 2011. godine proizlazi da je stanje duga s kamatom iznosilo 5.611,45 KM, ali je taj iznos u međuvremenu smanjen na iznos od 4.790,70 KM uplatama jamaca.
13. U svezi s navedenim, Općinski sud je naveo da je apelantica 11. srpnja 2007. godine potpisala suglasnost da bude žirant s izjavom da je suglasna tužiteljici otplaćivati kredit ako to ne učini korisnik kredita i suglasila se da će se u tom slučaju izvršiti obustava od obiteljske invalidnine. Pored toga, Općinski sud je naveo da apelantica odgovara za potraživanje tužiteljice navedeno u mjenici jer prema odredbi članka 48. stavak 1. Zakona o mjenici imaocu mjenice odgovaraju solidarno svi koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali, a apelantica je mjenicu potpisala kao mjenični jamac. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen kao utemeljen i apelantica je obvezana tužiteljici platiti iznos kao u izreci presude zbog toga što je iznos manji od mjenične svote jer je nakon popunjavanja bjanko mjenice iznos neisplaćenog kredita smanjen uplatama izvršenim obustavom od primanja drugih jamaca.
14. Odlučujući o apelantičinim prigovorima, Općinski sud je naveo da apelantica neutemeljeno prigovara da nije pristala biti jamac na iznos kredita od 20.000,00 KM navodeći da je usmeno pristala jamčiti za kredit od 5.000,00 KM i da je za taj kredit sigurno nešto potpisala, te da se ne sjeća da je potpisala mjenicu. Taj prigovor je paušalan jer apelantica nije dokazala da je upisani iznos kredita na ovjeri podataka za žiranta rezultat prevare. Naime, to ne proizlazi ni iz iskaza saslušanih svjedoka jer je svjedokinja A. S., koja je uposlenica Odjeljenja, potvrdila da je to Odjeljenje ovjeravalo podatke za korisnike invalidnine koji žele biti jamci. Svjedokinja A. B. je izjavila da je korisnik kredita rekao da diže kredit od 5.000,00 KM, a isto je navela i tužena u svom iskazu, ali se to ne može sa sigurnošću uzeti kao dokaz da je jamstvo dano uslijed prevare. Ovo pogotovo jer je apelantica potpisala suglasnost da kao jamac vraća kredit od 20.000,00 KM, a nije dokazala da taj iznos kredita nije bio upisan u trenutku kada je potpisivala suglasnost. Općinski sud je također naveo da sve i da iznos kredita nije bio upisan u ovaj obrazac, apelantica je ispravu koju potpisuje morala pročitati i nije ju morala potpisati ako je imala primjedbi na sadržaj isprave.
15. Općinski sud je dalje naveo da je u konkretnom slučaju izdana bjanko mjenica koja se upotrebljava kao sredstvo osiguranja budućih tražbina čiji sadržaj u trenutku njezina izdavanja nije još preciziran već je poznat, pa u slučaju kad se raskine kreditni odnos čitav neisplaćeni iznos kredita dospije za naplatu. Kako u trenutku zasnivanja kreditnog odnosa nije bilo izvjesno hoće li i kada korisnik kredita doći u zakašnjenje, korisnik kredita je tužiteljici predao bjanko mjenicu uz ovlaštenje da ona upiše kao mjeničnu svotu onaj iznos koji preostane kao neotplaćen u trenutku kada korisnik kredita dođe u zakašnjenje. Prema tome, Općinski sud je naveo da je tužiteljica kao mjenični vjerovnik bila ovlaštena u bjanko mjenicu upisati i datum plaćanja, a u ovom slučaju to je 7. veljače 2011. godine kada je mjenica dospjela. Imajući u vidu da je tužiteljica prijedlog za ovrhu podnijela 16. veljače 2011. godine, neutemeljen je prigovor zastare mjenično-pravnog zahtjeva tražitelja ovrhe s obzirom na to da je tužba podnesena u roku od jedne godine iz članka 80. Zakona o mjenici, odnosno prigovor da je tužiteljica protivno Zakonu o mjenici bez volje izdavatelja mjenice odredila dospijeće nakon proteka godinu dana od dana izdavanja mjenice. Kako se radi o bjanko mjenici neutemeljeni su i prigovori da mjenica nije važeća jer se na mjenici ne vidi o kojem kreditu se radi i da zbog toga nije valjano ni jamčenje. Općinski sud je naveo i da s obzirom na to se radi o mjeničnom jamstvu, a ne o ugovoru o jamstvu zaključenom između tužiteljice kao davatelja kredita i tužene kao jamca, tužena neutemeljeno prigovara da nije dobila obavijest o raskidu ugovara zbog toga što je korisnik kredita prestao plaćati rate kredita, niti koliki je dug i kada je dospio. U konkretnom slučaju tužiteljica je na mjenici kao dan dospjelosti naznačila 7. veljače 2011. godine, a pošto je na mjenicu stavljena klauzula „bez protesta“, ona je oslobodila imaoca mjenice od podnošenja protesta zbog neisplate mjenice, pa je tužiteljica bez podizanja protesta mogla ostvariti svoje mjenično pravo.
16. Općinski sud je dalje naveo da apelantica neutemeljeno smatra da je aval valjan samo ako se potpis nalazi na licu mjenice. U konkretnom slučaju, apelantica je dala aval kao mjenično jamstvo potpisom na poleđini mjenice s naznakom ,,per aval“ i kao takav aval je valjan. Naime, odredbom članka 32. stavak 3. Zakona o mjenici propisano je da je za davanje avala dovoljan potpis na licu mjenice. Zakonska je presumpcija da se potpis na prednjoj strani mjenice smatra avalom ako potpis nije trasatov ili trasantov, ali zakonom nije određeno mjesto gdje se na mjenici mora nalaziti aval. S druge strane, apelantica nije dokazala do to nije njezin potpis, već samo tvrdi da nije sigurna da je to njezin potpis. Također, apelantica neutemeljeno prigovara da mjenica nema datuma avaliranja i da zbog toga aval nije valjan, iz razloga što datum avaliranja nije obvezni sastojak vlastite mjenice u smislu članka 106. Zakona o mjenici. Kako je predmetna mjenica u svemu sastavljena u skladu s odredbom članka 107. Zakona o mjenici, neutemeljen je i prigovor da mjenica ima formalno-pravne nedostatke. Naposljetku, Općinski sud je naveo da je apelantičin protutužbeni zahtjev u cijelosti odbijen zbog zastare.
17. Presudom Kantonalnog suda 20 0 P 012539 17 Gž od 1. veljače 2018. godine apelantičina žalba je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.
18. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostupanjski sud pravilno cijenio sve izvedene dokaze u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), za što je dao detaljno, iscrpno i pravilno obrazloženje o svim bitnim činjenicama koje su utemeljene na izvedenim dokazima. Kantonalni sud je također naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev. Naime, suprotno navodima žalbe, apelantica je potpisala izjavu o jamstvu 11. srpnja 2007. godine, a nije dokazala da je u vrijeme potpisivanja te izjave ostao neupisan iznos kredita glavnog dužnika, pa je prvostupanjski sud takav prigovor tužene pravilno cijenio kao paušalan. Sve i da ga je potpisala nepopunjenog, apelantica nije zahtijevala poništenje ugovora o jamstvu, a nije pokazala ni minimum pozornosti kad je potpisivala taj ugovor. U predmetnoj izjavi o jamstvu apelantica je dala suglasnost da će sama vraćati kredit ako to ne učini korisnik kredita, a ona sadrži podatke o glavnom dužniku i visini kredita, pa je sastavljena u skladu sa člankom 1001. ZOO. Tijekom postupka apelantica je tvrdila da nije sigurna da je potpisala mjenicu kao avalist, što je također paušalan prigovor jer nije dokazala da se ne radi o njezinom potpisu. Ona je naime, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud, preuzela mjeničnu obvezu kao avalista izjavom datoj na mjenici riječima ,,per aval,“ što znači „kao jamac“, i što je u skladu sa člankom 32. stavak 1. i stavak 2. Zakona o mjenici, pa je njezina odgovornost solidarna imaocu mjenice u smislu članka 48. stavak 1. Zakona o mjenici. Kantonalni sud je naveo da je taj sud cijenio i ostale navode žalbe, ali oni nisu bili od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo citirano u prvostupanjskoj presudi kada je tužbeni zahtjev usvojio, a protutužbeni odbio.
19. Rješenjem Vrhovnog suda broj 20 0P 012539 18 Rev od 14. ožujka 2019. godine odbačena je apelantičina revizija.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
21. Naime, apelantica prvenstveno tvrdi da ona nije morala dokazati da je njezin potpis na izjavi o jamstvu rezultat prevare od strane korisnika kredita i da je morala tražiti poništenje ugovora o jamstvu jer na ispravi „ovjera podataka za žiranta“ nije navedeno za koji kredit ona jamči ispunjenje obveze, već samo iznos kredita, pa se konkretni dug iz konkretnog kredita nikako ne može dovesti u vezu s obvezom apelantice kao jamca, iz čega slijedi da je prvostupanjski sud proizvoljno obvezao apelanticu na plaćanje duga. U svezi s tim, apelantica smatra da isprava ne sadrži bitne elemente obvezivanja da bi sud na temelju njih mogao sa sigurnošću utvrditi da je nastala obveza za apelanticu, posebno zato što je ovjera podataka o njezinoj invalidnini i njezina suglasnost kao žiranta dana 11. srpnja 2007. godine, a prvostupanjska presuda donesena 27. travnja 2017. godine, u kojem roku je tužiteljica mogla tu ispravu zlouporabiti. Dalje, apelantica ističe da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda ne proizlazi zbog čega nije razmatran njezin prigovor zastare mjeničnog potraživanja koji je isticala tijekom postupka, pa osporena presuda uopće nema razloge o suštinski važnom pitanja kako je mjenica, na kojoj se temelji osporena presuda, izdana 13. srpnja 2007. godine, a davatelj kredita – tužiteljica ju je samovoljno proglasila dospjelom 7. veljače 2011. godine. U svezi s tim, apelantica ukazuje da je odredbom članka 364. ZOO propisana zabrana promjene roka zastarjelosti. Osim toga, apelantica smatra da osporene odluke ne sadrže obrazloženje da se tužiteljica istodobno naplatila za isti dug na koji je apelantica obvezana, iako iz iskaza svjedoka A. B. jasno proizlazi da je u već u vrijeme donošenja prvostupanjske presude taj dug kontinuirano mjesečno umanjivan za mjesečne iznose od 49,66 KM, iz čega proizlazi da je konačni dug manji od presuđenog, što ukazuje na nedostatak obrazloženja te važne činjenice, te su na taj način povrijedili načelo solidarnosti iz članka 48. Zakona o mjenici i iz članka 1002. stavak 1. ZOO. Apelantica je također istaknula da je trajanje predmetnog postupka bilo neopravdano dugo, čime joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, zbog čega potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.400,00 KM. Naposljetku, apelantica tvrdi da je navedeno postupanje redovnih sudova dovelo i do lišavanja apelantice njezine imovine za dosuđeni iznos duga, zakonskih zateznih kamata i troškova postupka, a to lišavanje nije izvršeno u javnom ili općem interesu, već u interesu tužiteljice.
b)Odgovori na apelaciju
22. Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje jer je taj sud o svim odlučnim prigovorima dao valjane razloge koji imaju svoje uporište u pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, niti je odlukom došlo do povrede apelantičinog prava na imovinu „jer ona tu imovinu nije imala“, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
23. Općinski sud je naveo da postupanjem i odlukom toga suda nisu povrijeđena prava na koja apelantica ukazuje.
24. Tužiteljica je navela da u postupku pred redovnim sudovima apelantici nisu uskraćena prava na koja se poziva u apelaciji, te da apelantica u apelaciji ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, o čemu Ustavni sud nije nadležan odlučivati, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 2. stavak (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
26. Zakon o mjenici („Službene novine FBiH“ br. 32/00 i 28/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 31.
(1) Isplata mjenice može se za cijelu mjeničnu svotu ili za izvjestan njen dio osigurati avalom (mjeničnim jamstvom).
(2) Ovo osiguranje može dati treća osoba ili čak i netko od potpisnika mjenice. Članak 32.
(1) Aval se daje na mjenici ili na alonžu i potpisuje ga avalista, (2) Aval se izražava riječima: "per aval", "kao jamac", "kao poruk" ili ma kojim drugim izrazom koji to isto znači.
(3) Za davanje avala dovoljan je potpis na licu mjenice, osim ako je u pitanju potpis trasata ili trasanta.
(4) Iz avala treba se vidjeti za koga je dan. Ako se to ne vidi, vrijedi kao da je dan za trasanta.
Članak 33.
(1) Avalist odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči. (2) Njegova obveza vrijedi i onda ako je obveza za koju jamči ništava iz bilo kojeg drugog razloga, osim zbog formalnog nedostatka.
(3) Kad isplati mjenicu, avalista stječe pravo iz mjenice protiv onoga za koga je inače jamčio, kao i protiv onih koji su po ovoj mjenici odgovorni (pravo na regres).
Članak 48.
(1) Svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imatelju mjenice.
(2) Imatelj mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih osoba bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno. Pritom nije dužan držati se reda kojim su se oni obvezali.
(3) Isto pravo pripada svakom potpisniku mjenice koji ju je iskupio. (4) Postavljanje zahtjeva protiv jednog od obveznika ne spriječava da se postupi protiv ostalih, iako bi oni dolazili iza onog protiv kojeg je prvo postupljeno. Članak 80.
(1) Svi mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanta zastaruju za tri godine, računajući od dospjelosti.
(2) Mjeničnopravni zahtjevi imatelja mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastaruju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba "bez troškova" onda od dospjelosti. (3) Mjeničnopravni zahtjevi indosanata jednih protiv drugih i protiv trasanta zastaruju za šest mjeseci, računajući od dana kad je indosant mjenicu iskupio ili od dana kad je protiv njega kod suda postupljeno.
Članak 106.
Vlastita mjenica sadrži:
1) oznaku da je mjenica, unesena u sam slog isprave na jeziku na kojem je ona sastavljena, 2) bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti, 3) oznaku dospjelosti, 4) mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, 5) ime onog kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti, 6) oznaku dana i mjesta gdje je vlastita mjenica izdana, 7) potpis onoga koji mjenicu izdaje (izdavatelj).
Članak 107.
(1) Isprava u kojoj ne bi bilo ma kojeg od sastojaka pobrojenih u članku 106. ovog zakona ne vrijedi kao vlastita mjenica, osim u slučajevima koji su određeni u sljedećim stavcima.
(2) Vlastita mjenica u kojoj nije označena dospjelost, smatra se kao mjenica po viđenju.
(3) Ako nije nužno određeno, vrijedi kao mjesto plaćanja, a ujedno i kao mjesto izdavateljevog prebivanja ono mjesto koje je naznačeno kao mjesto izdavanja mjenice.
(4) Vlastita mjenica u kojoj nije naznačeno mjesto izdavanja smatra se da je izdana u mjestu koje je označeno uz izdavateljevo ime.
27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Zabrana promjene roka zastarjelosti Član 364.
(1) Pravnim poslom ne može se odrediti duže ili kraće vrijeme zastarjelosti od onog vremena koje je određeno zakonom.
(2) Pravnim poslom ne može se odrediti da zastarjelost neće teći za neko vrijeme. Pojam Član 997.
Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema poveriocu da će ispuniti punovažnu i dospelu obavezu dužnika ako to ovaj ne učini.
Forma Član 998.
Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno. Član 1001.
(1) Jemstvo se može dati za svaku punovažnu obavezu, bez obzira na njenu sadržinu.
(2) Jemčiti se može i za uslovnu obavezu, kao i za određenu buduću obavezu. (3) Jemstvo za buduću obavezu može se opozvati prije nego što obaveza nastane ako nije predviđen rok u kome ona treba da nastane.
(4) Jemstvo se može dati i za obavezu nekog drugog jemca (jemac jemčev). Oblici jemstva Član 1004. stav (3) (3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo). Solidarnost jemaca Član 1005.
Više jemaca nekog duga odgovaraju solidarno, bez obzira na to da li su jemčili zajedno, ili se svaki od njih obavezao prema povjeriocu odvojeno, izuzev kada je ugovorom njihova odgovornost uređena drukčije.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
30. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2415/18 od 6. lipnja 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela Ustavnom sudu 19. travnja 2018. godine jer je u tijeku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 14. ožujka 2019. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 20 0 P 012539 17 Gž od 1. veljače 2018. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda od 1. veljače 2018. godine dostavljena apelantičinoj punomoćnici 28. veljače 2018. godine, te da je apelantica 19. travnja 2018. godine podnijela apelaciju u predmetu broj AP 2415/18, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
1. Pravo na pravično suđenje
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
34. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi ostvarenja novčanog potraživanja tužiteljice prema apelantici na temelju jamstva, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
aU odnosu na osporene odluke
36. Apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u biti, svode se na tvrdnje da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni prava i procjeni dokaza.
37. U pogledu apelantičinih navoda, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
38. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
39. Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja odluka kojima su apelanticu obvezali da tužiteljici isplati određeni novčani iznos, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene odluke, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. U pogledu apelantičinih tvrdnji da u konkretnom slučaju nije morala dokazivati da je njezin potpis na izjavi o jamstvu jer nije navedeno za koji kredit ona jamči ispunjenje obveze, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz odredbi ZOO ne proizlazi da je navođenje ugovora za koji se daje mjenično jamstvo zakonom propisan element koji se mora navesti u svakom konkretnom slučaju, niti apelantica u apelacijskim navodima citira bilo koju odredbu iz koje bi proizlazilo utemeljenje za njezina stajališta. S druge strane, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je predmetnoj izjavi o jamstvu apelantica dala suglasnost da će sama vraćati kredit ako to ne učini korisnik kredita, te da izjava sadrži podatke o glavnom dužniku i visini kredita, iz čega proizlazi da u apelantičinim navodima ništa ne ukazuje da su redovni sudovi postupili proizvoljno kada su je obvezali na plaćanje spornog iznosa na temelju takve izjave o jamstvu. Ustavni sud dalje zapaža da na proizvoljnost zaključaka redovnih sudova ne ukazuju ni apelantičine tvrdnje kojima osporava zaključak redovnih sudova o njezinom prigovoru zastare mjeničnog potraživanja, odnosno da je u konkretnom slučaju došlo do produljivanja rokova zastarjelosti, što je suprotno članku 364. ZOO. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dao jasno i argumentirano obrazloženje, a te zaključke je prihvatio i Kantonalni sud, da je u konkretnom slučaju izdana bjanko mjenica i da je tužiteljica kao mjenični vjerovnik bila ovlaštena u bjanko mjenicu upisati i datum plaćanja, a u ovom slučaju to je 7. veljače 2011. godine kada je mjenica dospjela, pa kod činjenice da je tužiteljica prijedlog za ovrhu podnijela 16. veljače 2011. godine utvrđeno je da je neutemeljen prigovor zastare mjeničnog potraživanja. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje zastare mjeničnog potraživanja, te u svezi s tim nije našao proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova da se u slučaju bjanko mjenice zastarjelost računa od trenutka naknadno upisane dospjelosti potraživanja, a ne od trenutka izdavanja mjenice, kako je to apelantica tvrdila tijekom postupka (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke broj AP 2288/17 od 11. listopada 2017. godine, toč. 3. i 9., broj AP 5294/17 od 11. lipnja 2019. godine, toč. 3., 5. i 11. i broj AP 6177/18 od 2. srpnja 2020. godine, st. 31. i 32., dostupne na www.ustavnisud.ba). Naposljetku, Ustavni sud zapaža da na proizvoljnost osporenih odluka ne ukazuju ni apelantičine tvrdnje da se tužiteljica istodobno naplatila za isti dug za koji je apelantica obvezana s obzirom na to da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da je apelantica obvezana na isplatu duga koji je smanjen uplatama izvršenim obustavljanjem od primanja drugih jamaca. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz apelantičinih navoda nema ništa iz čega nesporno proizlazi da iznos duga koji je apelantica obvezana predstavlja dug koji je već bio otplaćen u cjelini ili djelomično u vrijeme okončanja glavne rasprave. Prema tome, u nedostatku drugih argumenata kojima bi apelantica dovela u pitanje razloge koje su naveli redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantičini navodi da su ti zaključci proizvoljni, posebno ne u mjeri u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredbi i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantičini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.
40. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61.). Ustavni sud, također, napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Europska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvim ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostupanjske odluke proizlazi da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj odluci prihvatio zaključke Općinskog suda u pogledu apelantičinih prigovora zastarjelosti i visine duga zaključujući da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo citirano u prvostupanjskoj presudi kada je tužbeni zahtjev usvojio, pa Ustavni sud i te prigovore kojima ukazuje na nedostatak obrazloženja smatra neutemeljenim. Konačno, apelantica identične prigovore iznosi i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, ne mogu dovesti do drugačije odluke, o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
c)Suđenje u razumnom roku
42. Razmatrajući apelantičine tvrdnje da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).
43. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak u odnosu na apelanticu započeo donošenjem rješenja o ovrsi od 28. kolovoza 2013. godine, te da je postupak nastavljen kao parnični postupak i da je okončan donošenjem rješenja Vrhovnog suda od 14. ožujka 2019. godine. Stoga će Ustavni sud kao relevantno razdoblje razmatrati razdoblje od pet godina i šest mjeseci.
44. U konkretnom slučaju radi se o naplati duga po jamstvu, te s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o složenijem sudskom postupku (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 787/19 od 14. prosinca 2020. godine, točka 35., dostupna na www.ustavnisud.ba).
45. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je ovršni postupak u odnosu na apelanticu trajao nešto kraće od dvije godine do donošenja zaključka da će se predmet nastaviti prema pravilima parničnog postupka. U tom postupku apelantica je podnijela prigovor protiv rješenja o ovrsi, a nakon toga i žalbu koja je usvojena i predmet vraćena na ponovni postupak, te je u ponovljenom postupku donesen zaključak od 29. lipnja 2015. godine kojim je određeno da će se predmetni postupak nastaviti prema pravilima parničnog postupka. Ustavni sud, dalje, zapaža da je u prvostupanjskom parničnom postupku u kojem je bilo neophodno provoditi dokaze presuda (od 27. travnja 2017. godine) donesena nakon proteka manje od dvije godine, da je Kantonalni sud o žalbi odlučio nakon proteka manje od jedne godine (1. veljače 2018. godine), kao i da je Vrhovni sud odluku o apelantičinoj reviziji (14. ožujka 2019. godine) također donio nakon što je proteklo približno godinu dana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao uočiti nerazumna razdoblja neaktivnosti u postupanju redovnih sudova zbog kojih bi se duljina trajanja postupka mogla pripisati isključivo tim sudovima. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da, shodno konzistentnoj praksi Europskog suda, korištenje raspoloživih procesnih mehanizama od strane stranaka u postupku, uključujući i većinu ili sve pravne lijekove, predstavlja objektivne okolnosti koje utječu na duljinu trajanja određenog postupka koje se, kao takve, ne mogu staviti na teret državi (vidi Europski sud, Eckle protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 15. srpnja 1982. godine, stavak 82.; Cesarini protiv Italije, presuda od 12. listopada 1992. godine, st. 19.–20.; O'Neill i Lauchlan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavke br. 41516/10 i 75702/13, presuda od 28. lipnja 2016. godine, stavak 92.). Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je duljini trajanja postupka doprinijelo ponašanje apelantice ili tužiteljice.
46. Stoga, imajući u vidu navedene čimbenike, odnosno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnih sudova, značaj koji konkretna pravna stvar ima za apelanticu, kao i činjenicu da ocjenjuje duljinu postupka u cjelini, zbog čega Ustavni sud smatra da ukupno razdoblje od pet godina i šest mjeseci, u kojem se predmetni postupak vodio prema pravilima ovršnog postupka, a nakon toga i parničnog, pri čemu je parnični postupak na tri sudske instance okončan u razdoblju od tri godine i osam mjeseci, nije prešlo granice „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije i da je duljina postupka razmjerna okolnostima konkretnog slučaja, zbog čega su ti apelantičini navodi neutemeljeni.
Pitanje naknade nematerijalne štete
47. Apelantica je zbog duljine trajanja predmetnog postupka tražila naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća da u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali s obzirom na to da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje, apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
2. Pravo na imovinu
48. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, utemeljila na istim navodima koje je istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama, kojima su usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice i apelanticu obvezali na isplatu određenog iznosa, za donošenje te odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih se ne može zaključiti da je ta odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te proizvoljno utvrđenim činjenicama ili da osporene presude ne sadrže obrazloženja odlučnih činjenica na koje je apelantica ukazivala. Također, Ustavni sud zapaža da ni duljina trajanja postupka ne ukazuje da je u okolnostima konkretnog slučaja, u kojem je predmetni postupak okončan nakon proteka pet godina i šest mjeseci, povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku.
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer apelantica kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
51. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević