Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2471/20 („COMMERCE ENGINERING“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Vještak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2471/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2471/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „Commerce enginering“ d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio „Commerce enginering“ d.o.o. Mostar.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 220689 13 Pž od 2. listopada 2019. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu „Commerce enginering“ d.o.o. Mostar u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je „Commerce enginering“ d.o.o. Mostar podnio protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 220689 13 Pž od 2. listopada 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 220689 11 Ps od 25.

travnja 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na efikasan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Commerce enginering“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 17. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 220689 20 Rev od 22. travnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 220689 13 Pž od 2. listopada 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 220689 11 Ps od 25. travnja 2013. godine, kao i zbog duljine trajanja predmetnog postupka. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1/20 od 11. ožujka 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio Ustavnom sudu 2. siječnja 2020. godine protiv presude Kantonalnog suda od 2. listopada 2019. godine (osporene i ovom apelacijom) jer je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak povodom apelantove revizije izjavljene protiv navedene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju navedene odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 26. kolovoza 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od tuženog (Biro zelene karte u BiH Sarajevo) zatraženo je 13. travnja 2021. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

4. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. rujna 2020. godine, Kantonalni sud 17. rujna 2020. godine, a tuženi 22. travnja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 15. studenog 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog zahtjevom da se tuženi obveže da mu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove predmetnog postupka.

7. Općinski sud je pripremno ročište u predmetnom postupku, prema stanju apelacijskog spisa, održao 16. svibnja 2012. godine, a ročišta za glavnu raspravu je održao 12. rujna 2012. godine, 9. listopada 2012. godine, 17. prosinca 2012. godine i 26. ožujka 2013. godine.

8. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Ps 220689 11 Ps od 25. travnja 2013. godine obvezao tuženog da apelantu isplati iznos od 189,50 KM sa zakonskim zateznim kamatama, i to na iznos od 21.917,00 KM (koji iznos je tuženi isplatio apelantu u izvansudskom postupku 19. prosinca 2011. godine) počevši od 5. kolovoza 2011. godine do 19. prosinca 2011. godine, a na iznos od 189,50 KM počevši od 5. kolovoza 2011. godine pa do isplate. Obvezan je tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.908,37 KM. Odbijen je kao neutemeljen dio apelantovog tužbenog zahtjeva da mu tuženi isplati iznos od 4.489,10 KM sa zakonskim zateznim kamatama, kao i preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant tužbom pokrenuo predmetni postupak protiv tuženog radi naknade štete, u kojem postupku je tražio da sud obveže tuženog da mu na ime štete na njegovom vozilu (do koje je došlo uslijed prometne nezgode) isplati iznos od 34.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. kolovoza 2011. godine (kao dana nastanka štete). Dalje, navedeno je da je u tijeku postupka tuženi apelantu isplatio iznos od 21.917,00 KM, pa je apelant nakon provedenog dokaza vještačenjem po vještaku strojarske struke konačno opredijelio tužbeni zahtjev predlažući da sud obveže tuženog da mu isplati iznos od 4.678,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kako je to pobliže označeno opredijeljenim tužbenim zahtjevom. Općinski sud je dalje naveo da je na okolnost utvrđivanja visine materijalne štete na predmetnom vozilu (nastale tijekom prometne nezgode) provedeno vještačenje po vještaku strojarske struke Z. Č., te da je u svom nalazu i mišljenju od 24. kolovoza 2012. godine taj vještak naveo da je na dan predmetne prometne nezgode (5. kolovoza 2011. godine) procijenjena vrijednost predmetnog vozila iznosila 27.633,13 KM, a da je tijekom nezgode na vozilu nastala totalna materijalna šteta u visini od 22.106,50 KM, uz procijenjenu vrijednost ostatka dijelova od 5.526,83 KM. Dalje, istaknuto je da je u svom dopunskom nalazu i mišljenju od 23. studenog 2012. godine vještak dao dvije nove verzije iznosa štete, i to po metodologiji izračunavanja vrijednosti utemeljenoj na podacima iz kataloga EIB (visina totalne štete 23.714,50 KM) i procjenu izvršenu prema podacima iz sudskog spisa (visina totalne štete 26.595,00 KM). Općinski sud je naveo da je vještak naveo da su obje verzije izračunate na sličan način, ali s različitim ulaznim parametrima, te da procjenu ostavlja na odluku sudu, ali da ostaje pri svom prvobitnom osnovnom nalazu i mišljenju (od 24. kolovoza 2012 godine) navodeći da ga je izradio po standardnoj metodologiji. Dalje, navedeno je da je taj vještak, obrazlažući svoje prethodno mišljenje, naveo da procjenu visine štete obračunava isključivo uz pomoć sustava „Audatekst“ kada se šteta tretira kao totalna i proračun parametara se vrši prema uputama i tabelama danim u katalogu EIB Internacionale, te da su svi parametri njegovog nalaza u okviru tržišnih vrijednosti za ovu kategoriju vozila, kao i da posjeduje licencu za softver koji je koristio za procjenu vrijednosti vozila i štete i da su katalozi iz kojih je vađena vrijednost za predmetno vozilo općepriznati katalozi u BiH. Općinski sud je ukazao da je vještak naveo i da je procjena u njegovom dopunskom nalazu i mišljenju od 23. studenog 2012. godine izvršena prema sugestijama apelantovog punomoćnika, a prema dokumentaciji koja je uložena na glavnoj raspravi, te da navedena dokumentacija (kao dokaz) nije bila predložena na pripremnom ročištu i za koju taj sud posebnim rješenjem nije dopustio naknadno izvođenje. Općinski sud je naveo da je, stoga, prihvatio osnovni nalaz i mišljenje vještaka iz kolovoza 2012. godine, kako u pogledu vrijednosti vozila na dan prometne nezgode tako i u pogledu nastale visine totalne materijalne štete i procijenjene vrijednosti ostatka dijelova, te da je iz naprijed navedenih razloga odbio i apelantov zahtjev za novo vještačenje po drugom vještaku strojarske struke, smatrajući ujedno da su nalaz i mišljenje vještaka Z. Č. dani i stručno i objektivno. Općinski sud je naveo da je utvrdio da je visina nastale totalne materijalne štete na vozilu 22.106,50 KM, a kako je uplaćen iznos od 21.917,00 KM, to je sud usvojio dio preciziranog tužbenog zahtjeva u iznosu od 189,50 KM kao utemeljen i dokazan, dok je preostali dio apelantovog preciziranog tužbenog zahtjeva (u iznosu od 4,489,10 KM) sud odbio kao neutemeljen.

10. Apelant i tuženi su protiv presude Općinskog suda od 25. travnja 2013. godine izjavili žalbe (tuženi je žalbu izjavio 23. svibnja 2013. godine, a apelant je izjavio žalbu 13. lipnja 2013. godine), te je Općinski sud navedene žalbe dostavio (suprotnim stranama) na odgovor 25. lipnja 2013. godine.

11. Općinski sud je spis predmeta dostavio Kantonalnom sudu na odlučivanje o navedenim žalbama 18. rujna 2013. godine.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 220689 13 Pž od 2. listopada 2019. godine predmetne žalbe su odbijene kao neutemeljene i prvostupanjska presuda je potvrđena.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da među strankama nije bilo sporno da se predmetna prometna nezgoda dogodila, niti da je tuženi u izvansudskom postupku 19. prosinca 2011. godine isplatio apelantu iznos od 21.917,00 KM iz osnove predmetne prometne nezgode. Kantonalni sud je naveo da je apelant u predmetnom postupku tražio isplatu štete u iznosu od 34.000,00 KM, a čiju je visinu utvrđivao sudski vještak iz oblasti strojarske struke. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostupanjski sud, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka strojarske struke Z. Č. od 24. kolovoza 2012. godine utvrdio vrijednost vozila na dan štete, a na bazi totalne materijalne štete i procijenjene vrijednosti ostatka dijelova, pa je utvrđeno da šteta na vozilu iznosi 22.106,50 KM, a kako je isplaćen iznos od 21.917,00 KM, sud je usvojio dio preciziranog tužbenog zahtjeva u iznosu od 189,50 KM kao utemeljen i dokazan, dok je apelantu odbijen višak tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen apelantov žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe čl. 154. i 155. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbijajući zahtjev za novo vještačenje. Kantonalni sud je dalje naveo da su razlozi prvostupanjskog suda za prihvaćanje nalaza i mišljenja vještaka Z. Č. prihvatljivi i za taj sud, a s obzirom na to da se radi o stalnom sudskom vještaku koji je dao svoj stručni nalaz i mišljenje u pogledu relevantnih činjenica o kojima ovisi odluka suda o visini materijalne štete. Kantonalni sud je također naveo da je prvostupanjski sud nalaz ocijenio stručnim i objektivnim, te da iz predmetnog spisa proizlazi da je vještak dostavio potpun i razumljiv pismeni nalaz i mišljenje, kao i da je na glavnoj raspravi svoj nalaz i mišljenje pojasnio i odgovorio na sva pitanja stranaka. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjska presuda donesena na temelju pravilne primjene odredbi članka 941. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi sa člankom 17. ZOO-a.

14. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 2. listopada 2019. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Ps 220689 20 Rev od 22. travnja 2020. godine predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu.

15. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se na konkretan predmet primjenjuju odredbe ZPP-a („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), a na temelju odredbe članka 106. stavak (2) Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Službene novine Federacije BiH“ broj 98/15), te da je odredbama članka 237. stavak (2) ZPP-a propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, a stavkom (3) istog članka propisano je da taj sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude iznosi 4.489,10 KM, što ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak (2) ZPP-a nije ostvaren. Vrhovni sud je također naveo da je, sagledavajući mogućnost izuzetne dopuštenosti revizije u smislu članka 237. stavak (3) ZPP-a, taj sud ocijenio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je zaključio da revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena, te ju je primjenom odredbi članka 247. stavak (1) navedenog zakona odbacio kao nedopuštenu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na pristup sudu kao elementi prava na pravično suđenje. Apelant, u biti, smatra da su redovni sudovi pri donošenju pobijanih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno pravo. Apelant naročito ističe da je prvostupanjski sud, suprotno relevantnim odredbama ZPP-a, odbio njegov prijedlog da se provede novo vještačenje, te da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka koje nije bilo stručno, objektivno i jasno. Zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku (zbog duljine trajanja predmetnog postupka na Općinskom i Kantonalnom sudu) apelant traži naknadu nematerijalne štete.

II.Odgovori na apelaciju

17. Općinski sud je naveo da smatra da je predmetni postupak pred tim sudom „vođen po pravilima ZPP-a bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, bez povrede prava na pravično suđenje, prava na pristup sudu i prava na imovinu bile koje parnične stranke“. U odnosu na duljinu trajanja postupka pred tim sudom, Općinski sud je naveo da je predmetna tužba podnesena 15. studenog 2011. godine, a da je prvostupanjski sud svoju odluku donio 25. travnja 2013. godine, pa smatra da tijekom postupka pred tim sudom „nije postojalo odugovlačenje postupka“, te da je taj sud, „uzimajući u obzir broj predmeta koji su u radu, postupak proveo u razumnom roku“.

18. Kantonalni sud je naveo da smatra da, kako je detaljno obrazložio svoju odluku i dao razloge za nju, pri donošenju predmetne odluke tog suda nisu „uskraćena prava apelantu iz Ustava Bosne i Hercegovine“, niti je primjena prava u osporenoj odluci bila proizvoljna, te da je na utvrđeno činjenično stanje primijenjeno materijalno pravo i donesena zakonita odluka.

19. Tuženi je naveo da su o svim spornim pravnim pitanjima koja apelant ističe u apelaciji redovni sudovi već donijeli svoje odluke, te da apelant „očigledno tretira Ustavni sud kao sud četvrtog stupnja, što nije svrha Ustavnog suda, niti spada u njegove zakonske nadležnosti“. Dalje je naveo da Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene provedenih dokaza i u pogledu „donesene odluke na temelju tih dokaza“, te da je nadležnost Ustavnog suda ograničena samo na prava zaštićena Ustavom, a što ovdje nije slučaj, iako ih apelant neutemeljeno pokušava predstaviti kao povredu prava na imovinu, pravično saslušanje u građanskim stvarima i pravo na pravni lijek. Dalje je predložio da Ustavni sud odbaci apelaciju a da se ne upušta u meritum stvari ili da odbije apelaciju kao neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

21. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 154.

(1) Vještak svoj pismeni nalaz i mišljenje uvijek dostavlja sudu prije rasprave, ukoliko sud ne odredi drukčije.

(2) Vještak mora uvijek obrazložiti svoje mišljenje.

Članak 155.

(1) Ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, nakon proteka roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka.

(2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili proturječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovnu dostavu nalaza i mišljenja.

(3) Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno očitovanje stranaka, odrediti drugoga vještaka. VI.Dopustivost

22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su odluke redovnih sudova donesene u predmetnom postupku i duljina trajanja predmetnog postupka. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je svojom Odlukom o dopustivosti broj AP 1/20 od 11. ožujka 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio Ustavnom sudu 2. siječnja 2020. godine protiv presude Kantonalnog suda od 2. listopada 2019. godine jer je u tijeku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 22. travnja 2020. godine (koje je apelant primio 22. svibnja 2020. godine) apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog broj 65 0 Ps 220689 13 Pž od 2. listopada 2019. godine. Shodno svojoj praksi, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 7715/18 od 14. listopada 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda od 2. listopada 2019. godine dostavljena apelantu 15. studenog 2019. godine, te da je apelant 2. siječnja 2020. godine podnio apelaciju u predmetu broj AP 1/20, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu kao elemente prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju i pravo na efikasan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju odlučivalo o utemeljenosti apelantovog zahtjeva za naknadu štete, te da se, dakle, radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obveza tako da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi.

U odnosu na osporene odluke

30. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene procesnog prava. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati je li osporena odluka utemeljena na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostupanjski sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u obrazloženju svoje odluke naveo da je u postupku pred tim sudom utvrdio (na temelju nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke) da je visina nastale totalne materijalne štete na vozilu 22.106,50 KM, a kako je uplaćen iznos od 21.917,00 KM, to je taj sud usvojio dio preciziranog tužbenog zahtjeva u iznosu od 189,50 KM kao utemeljen i dokazan, dok je preostali dio apelantovog preciziranog tužbenog zahtjeva (u iznosu od 4,489,10 KM) taj sud odbio kao neutemeljen. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u osporenoj odluci jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kojom je prihvatio osnovni nalaz i mišljenje vještaka strojarske struke od 24. kolovoza 2012. godine, a odbio apelantov zahtjev za novo vještačenje. Dalje, navedeno je da je predmetna odluka Općinskog suda preispitana u postupku po žalbi pred Kantonalnim sudom koji je za svoje odlučenje dao jasno obrazloženje utemeljeno na relevantnim odredbama ZPP-a, a u takvom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj odluci Kantonalni sud jasno ukazao da su razlozi prvostupanjskog suda za prihvaćanje nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke Z. Č. od 24. kolovoza 2012. godine prihvatljivi i za taj sud, te da iz spisa konkretnog predmeta proizlazi da je vještak dostavio potpun i razumljiv pismeni nalaz i mišljenje, kao i da je na glavnoj raspravi pojasnio svoj nalaz i mišljene, te odgovorio na sva pitanja stranaka. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda istaknutih u tijeku postupka po žalbi na prvostupanjsku presudu (koje navode je Kantonalni sud ispitao u osporenoj odluci i dao razloge zašto ne može utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari) nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju u prilog svojim tvrdnjama.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Razdoblje koje se uzima u obzir

34. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka razmatrati razdoblje od apelantovog podnošenja tužbe 15. studenog 2011. godine, pa do donošenja presude Kantonalnog suda od 2. listopada 2019. godine, dakle razdoblje od sedam godina i oko deset mjeseci. Relevantna načela

35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).

36. Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sustave tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog članka, uključujući i obvezu da postupaju u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23.).

Analiza razumnosti duljine trajanja postupka

37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade štete pokrenutom po apelantovoj tužbi, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu.

38. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud najprije zapaža da je Općinski sud prvostupanjsku presudu donio nakon jedne godine i pet mjeseci od podnošenja tužbe, što se u konkretnom slučaju ne može smatrati nerazumnim razdobljem za donošenje prvostupanjske presude. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud odluku o žalbama izjavljenim protiv prvostupanjske presude (kojom je predmetne žalbe odbio kao neutemeljene i potvrdio prvostupanjsku presudu) donio nakon čak šest godina od prijema spisa predmeta u taj sud. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud nije posebno ni osvrtao na navode o duljini trajanja predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je na ukupnu duljinu trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje drugostupanjskog suda koji je odluku o žalbi donio nakon više od šest godina od dostave spisa predmeta tom sudu na postupanje. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Ocjenjujući apelantovo ponašanje u predmetnom postupku, Ustavni sud primjećuje (kako to proizlazi iz stanja predmetnog apelacijskog spisa) da apelant svojim ponašanjem nije doprinio duljini trajanja predmetnog postupka.

39. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da je u konkretnom predmetu došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

40. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

41. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

42. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka navedenog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

43. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

44. Apelant navodi da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. S obzirom na to da povredu ovih prava apelant temelji na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci u odnosu na povredu prava na pravično suđenje (u odnosu na osporene odluke), koje navode je Ustavni sud ocijenio neutemeljenim, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i apelantovi navodi o kršenju navedenih prava.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, imajući u vidu da je predmetni postupak, koji nije složen, trajao sedam godina i oko deset mjeseci, te da je duljini predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnog suda koji je o žalbama izjavljenim protiv prvostupanjske presude odlučivao više od šest godina, pri čemu taj sud u svom odgovoru na apelaciju nije ponudio nikakvo opravdanje za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom.

46. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ostalim aspektima tog prava jer su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje odluke, koji razlozi, suprotno apelantovim navodima, nisu rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene procesnog prava.

47. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti povrede prava na efikasan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu s obzirom na to da se tvrdnje o povredi tih prava temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (koje navode je Ustavni sud ocijenio neutemeljenim).

48. Na temelju članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2471/20 („COMMERCE ENGINERING“ d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio