Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3679/19 (A. E. i drugi)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3679/19

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3679/19, rješavajući apelaciju Angeline Elčić i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stav (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Angeline Elčić, Ratomira Elčića, Dese Lalović, Gordane Despotović i Željka Elčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 202635 18 Rev od 21. svibnja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 202635 18 Gž od 10. rujna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Angelina Elčić iz Istočnog Sarajeva, te Ratomir Elčić, Desa Lalović, Gordana Despotović i Željko Elčić, svi iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant, trećeapelantica, četvrtoapelantica i petoapelant ili apelanti), koje zastupa Dragan Kramar, advokat iz Ilidže, podnijeli su 26. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 202635 18 Rev od 21. svibnja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 202635 18 Gž od 10. rujna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i JP Ceste Federacije BiH d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. studenog 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. prosinca 2020. godine, Općinski sud 4. prosinca 2020. godine, a Vrhovni sud 7. prosinca 2020. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda prvoapelantice, drugoapelanta, trećeapelantice, četvrtoapelantice i petoapelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Pravni prednik prvoapelantice S.E. (u daljnjem tekstu: pravni prednik) i ostali apelanti su 8. srpnja 2011. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate naknade štete.

6. Nakon što je tužba dostavljena tuženom na odgovor, 13. ožujka 2012. godine održano je pripremno ročište i zakazan je, te održan, uviđaj na licu mjesta 5. travnja 2012. godine uz prisustvo vještaka geodetske struke, koji je dostavio nalaz 18. svibnja 2012. godine, a također i vještak financijske struke je dostavio nalaz 12. studenoga 2012. godine.

7. Ročište za glavnu raspravu je održano 10. prosinca 2012. godine, dok je na ročištu-nastavku ročišta za glavnu raspravu koje je održano 20. prosinca 2012. godine prekinut postupak, o čemu je Općinski sud donio posebno rješenje, do okončanja postupka kod Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Novi Grad (u daljnjem tekstu: Služba) po prijedlogu za obnovu postupka od strane pravnog prednika i ostalih apelanata-prethodno pitanje, te je navedeno da će se postupak nastaviti na prijedlog jedne od stranaka.

8. Nadalje, punomoćnik pravnog prednika i ostalih apelanata je 29. rujna 2017. godine Općinskom sudu dostavio zahtjev da se nastavi postupak u predmetnoj pravnoj stvari, pri čemu je dostavio i rješenje Službe od 24. siječnja 2017. godine kojim je pravomoćno okončan postupak pred organom uprave. Shodno tome, Općinski sud je zakazao nastavak ročišta za glavnu raspravu za 11. prosinac 2017. godine, na kojem ročištu je punomoćnik apelanata izvršio subjektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, te umjesto pravnog prednika, koji je umro 2014. godine, označio prvoapelanticu kao jednog od tužitelja.

9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 202635 17 P 2 od 10. travnja 2018. godine obavezan je tuženi da apelantima isplati određeni novčani iznos, bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) kao naknadu za zemljište bliže označeno u izreci presude (u daljnjem tekstu: nekretnina 1) sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su u odgovarajućim javnim evidencijama apelanti upisani kao suvlasnici nekretnine 1 sa dijelovima 1/5. Nadalje, ukazano je da je uviđajem na licu mjesta izvršena identifikacija nekretnina i utvrđeno da su parcele u suvlasništvu apelanata i to nekretnina 1 i nekretnina bliže precizirana u presudi (u daljnjem tekstu: nekretnina 2) upisane u odgovarajuće javne evidencije sa novim oznakama po novom premjeru, a što odgovara starim oznakama po starom premjeru, a kao posjednik je upisan pravni prednik sa dijelom 1/1. Također, utvrđeno je da je rješenjem Općinske uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Općine Novi Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinska uprava) od 3. listopada 1991. godine, koje je pravomoćno 24. listopada 1991. godine, usvojen prijedlog pravnog prednika tuženog, tj. Republičkog društvenog fonda za magistralne i regionalne puteve BiH, te su u svrhu izgradnje autoputa Bosanski Šamac-more, dionica Jošanica-Blažuj, potpuno eksproprirane i prenesene u društvenu svojinu određene nekretnine, a među njima i nekretnina 1, katastarsko knjižno vlasništvo pravnog prednika sa 1/1 dijela. Isto tako, tim rješenjem je navedeno da je utvrđen opći interes za izgradnju dijela autoputa, zatim da dosadašnjem vlasniku prestaje pravo svojine na navedenim nekretninama i da mu pripada naknada za eksproprirane nekretnine o čemu će se odlučiti u posebnom postupku. Nadalje, na temelju zapisnika Općinske uprave od 25. listopada 1991. godine, utvrđeno je da je u predmetu sporazumnog određivanja pravične naknade za eksproprirane nekretnine zaključen Sporazum o visini naknade za eksproprirano zemljište u iznosu preciziranom u presudi.

11. Nadalje, utvrđeno je da je rješenjem Službe od 6. travnja 2007. godine utvrđeno da je u korist pravnog prednika tuženog, rješenjem od 3. listopada 1991. godine, koje je pravosnažno i izvršno 24. listopada 1991. godine, potpuno eksproprirano zemljište, tj. nekretnina 1 i da je 25. listopada 1991. godine sklopljen sporazum o naknadi, koja ima snagu izvršnog naslova i da je izvršena isplata naknade ranijim vlasnicima. Zatim, utvrđeno je da su apelanti 1. lipnja 2012. godine, podnijeli prijedlog za obnovu postupka na rješenje od 6. travnja 2007. godine, iz razloga što nisu učestvovali u postupku, što nikada nije dostavljen dokaz da je izvršeno plaćanje zemljišta, te da je doneseno rješenje od 24. siječnja 2017. godine, kojim se poništavaju sve pravne posljedice, koje je to rješenje proizvelo, a u tačci 2. obavezuje se korisnik eksproprijacije da kao vanknjižni nositelj stvarnih prava u skladu sa Zakonom o stvarnim pravima ishodi postupak upisa stvarnih prava na nekretninama i svih promjena na njima u zemljišnoj knjizi po valjanom pravnom temelju. Nadalje, utvrđeno je da se u rješenju Službe od 24. siječnja 2017. godine navodi da nije dato ovlaštenje općinskom organu da donosi odluku, kojom se utvrđuje da je sklopljen sporazum o naknadi, niti da je izvršena isplata, jer potvrda o isplaćenoj naknadi je jedini valjan dokaz da je takva naknada isplaćena. Isto tako, uvidom u rješenje Službe od 9. travnja 2007. godine utvrđeno je da je eksproprirana nekretnina 2 i da faktički posjednik, tj. pravni prednik ima pravo na naknadu za zemljište što će se voditi u odvojenom postupku.

12. Isto tako, utvrđeno je da je 14. rujna 2007. godine, tuženi u ime Vlade Federacije BiH, zaključio sporazum o izgradnji Sarajevske zaobilaznice sa izvođačem radova i da je 24. travnja 2008. godine uveo izvođača radova u posjed nekretnina, koje su eksproprirane za potrebe izgradnje Sarajevske zaobilaznice. Također, izvršenim uvidom u zapisnik sastavljen u vanparničnom postupku kod Općinskog suda od 4. studenoga 2008. godine, utvrđeno je da je između pravnog prednika i tuženog sklopljena sudska nagodba, kojom se obavezuje korisnik eksproprijacije da bivšem vlasniku-pravnom predniku na ime naknade za nekretninu 2 isplati određeni novčani iznos, preciziran u presudi, te je nesporno da je za taj dio zauzetog i ekspropriranog zemljišta isplaćena naknada.

13. Zatim, Općinski sud je naveo da je nekretnina 1 u suvlasništvu apelanata, da je zauzeta od strane tuženog na način da se na njoj nalazi skladište pijeska, da su suvlasnici upisani na navedenoj parceli 2000. godine, po temelju rješenja o nasljeđivanju, te da je vidljivo da oni nisu bili upisani 1991. godine, što znači da je eksproprijacija provedena u faktičkom smislu, jer tuženi provedenim dokazima nije uspio dokazati činjenicu da je za nekretninu 1 isplaćena naknada i da je proveden postupak eksproprijacije od strane nadležnih organa uprave. Isto tako, Općinski sud ukazuje da je navedeno potvrđeno i rješenjem Službe od 24. siječnja 2017. godine, jer apelanti nisu bili uključeni u postupak, koji je proveden od strane nadležnog organa uprave, pri donošenju rješenja iz 2007. godine, a koje rješenje je i poništeno, te da nekretnina 1 formalno nije eksproprirana i da nije nikada zvanično utvrđena tržišna vrijednost zemljišta, odnosno da nije realiziran Sporazum o naknadi. Kako se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji nepokretnosti, Općinski sud je odbio prigovor zastare potraživanja, s obrazloženjem da pravo na naknadu za ekspropriranu nepokretnost ne zastarijeva i da apelanti mogu tražiti od korisnika eksproprijacije naknadu koja bi inače bila isplaćena za nekretninu 1 po tada važećem Zakonu o eksproprijaciji, s obzirom na klasu, kulturu i položaj nepokretnosti, kao i ostale bitne elemente za određivanje njihove vrijednosti.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 202635 18 Gž od 10. rujna 2018. godine žalba tuženog je uvažena i prvostupanjska presuda preinačena na način što je odbijen tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da apelantima isplati predmetni iznos, kao naknadu za nekretninu 1, sa zakonskom zateznom kamatom i da im nadoknadi troškove parničnog postupka.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da se utemeljeno žalbom osporava zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji nekretnine 1. Naime, ukazano je da je u prvostupanjskom postupku na temelju provedenog dokaza-rješenja Općinske uprave od 3. listopada 1991. godine, utvrđeno da je nekretnina 1 potpuno eksproprirana i prenosi se u društvenu svojinu u svrhu izgradnje dijela autoputa Bosanski Šamac-more, dionica Jošanica-Blažuj, te da je opći interes za izgradnju utvrđen u skladu sa člankom 14. tada važećeg Zakona o eksproprijaciji. Također, navedeno je da je tim rješenjem utvrđeno da dotadašnjem katastarsko knjižnom vlasniku sa 1/1 dijela, tj. pravnom predniku, prestaje pravo svojine na nekretnini 1, danom pravosnažnosti tog rješenja i da mu pripada naknada za eksproprirane nekretnine o čemu će se odlučiti u posebnom postupku po pravosnažnosti tog rješenja, a to rješenje je pravosnažno i izvršno sa 24. listopada 1991. godine. Nadalje, istaknuto je da je nakon pravosnažnosti tog rješenja pravni prednik zaključio Sporazum o naknadi, što je utvrđeno u prvostupanjskom postupku na temelju zapisnika od 25. listopada 1991. godine, prema kojem sporazumu je Republički društveni fond za magistralne i regionalne puteve BiH obavezan da bivšem vlasniku isplati naknadu u ukupnom iznosu preciziranom u presudi. Isto tako, ukazano je da tim sporazumom bivši vlasnik jamči da je on jedini i isključivi vlasnik na nekretnini 1 i za slučaj prigovora bilo kojih trećih lica obavezuje se obeštetiti ta lica u cijelosti do visine naknade utvrđene navedenim sporazumom.

16. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da činjenica da su apelanti i dalje u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici nekretnine 1 nije od utjecaja na drugačiju odluku suda, kao i da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da nekretnina 1 u skladu sa zakonom nije eksproprirana u postupku eksproprijacije i da je tuženi stupio u posjed nekretnine prije provođenja tog postupka. Također, navedeno je da činjenica da nekretnina 1 označena po novom premjeru odgovara toj nekretnini označenoj po starom premjeru, potvrđena je u prvostupanjskom postupku nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke. Nadalje, ukazano je da je Općinski sud na temelju rješenja Službe od 24. siječnja 2017. godine pogrešno zaključio da nekretnina 1 nije eksproprirana jer je tim rješenjem poništeno rješenje te službe od 6. travnja 2007. godine, između ostalog, iz razloga što organ uprave nije ovlašten donositi rješenje kojim utvrđuje da je sklopljen sporazum o naknadi i da je izvršena isplata naknade ranijim vlasnicima, te je tim rješenjem korisnik eksproprijacije obavezan da ishodi postupak upisa stvarnih prava na ekspropriranim nekretninama. Isto tako, istaknuto je da iako su apelanti po temelju rješenja o nasljeđivanju iz 2000. godine i 2014. godine upisani u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici nekretnine 1, u postupku nisu zahtijevali isplatu naknade za nekretninu 2 na kojoj su također suvlasnici, jer je nesporno da je za tu nekretninu bivšem vlasniku-pravnom predniku isplaćena naknada na temelju sudske nagodbe od 4. studenoga 2008. godine.

17. Također, ukazano je da činjenica da apelanti nisu bili uključeni u upravni postupak, koji je proveden od strane Općine Novi Grad, kada je doneseno rješenje 2007. godine, koje je poništeno, nema značaja na provedeni postupak eksproprijacije nekretnine 1 koja je eksproprirana pravosnažnim i izvršnim rješenjem 1991. godine, kada je zaključen i Sporazum o naknadi. Kako je u konkretnom slučaju eksproprijacija nekretnine 1 provedena u skladu Zakonom o eksproprijaciji, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, navedeno je da se ne radi o eksproprijaciji izvršenoj bez zakonom propisanog postupka, tzv. faktičkoj eksproprijaciji u kojem slučaju određivanje pravične naknade za oduzete nekretnine ne zastarijeva u smislu odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Naime, ukazano je da je predmet postupka zahtjev za određivanje pravične naknade za ekspropriranu nekretninu za koju je zaključen Sporazum o naknadi sa tadašnjim vlasnikom 25. listopada 1991. godine, pa je u odnosu na datum podnošenja tužbe 8. srpanj 2011. godine, nastupila zastara predmetnog potraživanja u smislu odredbe članka 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je protekao trogodišnji subjektivni, odnosno petogodišnji objektivni rok za naknadu štete.

18. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 202635 18 Rev od 21. svibnja 2019. godine revizija apelanata izjavljena protiv drugostupanjske presude je odbijena, kao i zahtjev apelanata za naknadu troškova revizijskog postupka.

19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da je predmet spora zahtjev za isplatu naknade za nekretninu 1, po temelju navoda tužbe da je tuženi neovlašteno ušao u posjed i zauzeo tu nekretninu 2008. godine, u svrhu izgradnje autoputa (Sarajevske zaobilaznica), da apelantima nije isplaćena naknada i da traže da se obaveže tuženi na isplatu naknade. Nadalje, suprotno navodima revizije, Vrhovni sud je istakao da je drugostupanjski sud sve izvedene dokaze cijenio pravilno i zakonito i na način propisan odredbama čl. 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je na temelju slobodne ocjene dokaza utvrdio činjenice odlučne za ovaj spor, za koji zaključak je u obrazloženju svoje odluke dao pravilne i potpune razloge, prihvatljive i za taj sud bez potrebe za ponavljanjem, pri čemu ta ocjena dokaza nije bila arbitrarna. Također, ukazano je da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda stranka ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza, ukoliko ta ocjena u sebi uključuje i prigovore činjenične prirode, što apelanti upravo čine dajući u reviziji svoju ocjenu pojedinih dokaza. Vrhovni sud je istakao da su stoga u ovom revizijskom postupku irelevantni činjenični prigovori, na kojima se revizija u najvećoj mjeri zasniva, da su dokazani navodi iz tužbe da nekretnina 1 nije eksproprirana 1991. godine, jer su činjenična utvrđenja drugostupanjskog suda, zasnovana na izvedenim materijalnim dokazima, drugačija (da je nekretnina 1 potpuno eksproprirana 1991. godine u korist prednika tuženog, i da je za tu nekretninu zaključen i Sporazum o naknadi).

20. Isto tako, navedeno je da je neprihvatljiv prigovor da je obrazloženje pobijane odluke sačinjeno protivno odredbama članka 191. stav 4. ZPP, jer je to obrazloženje sačinjeno u skladu sa navedenim odredbama ZPP, s obzirom da se iz njega vide razlozi o odlučnim činjenicama koje su poslužile sudu kao stvarni i pravni temelj za donošenje pobijane odluke, pri čemu ti razlozi nisu neodređeni, nejasni, proturječni niti paušalni, odnosno obrazloženje po svom sadržaju odgovora zahtjevu i standardu koji je u tom pogledu postavljen naprijed navedenim odredbama ZPP. Najzad, ukazano je da je odluka drugostupanjskog suda pravilna i zakonita i revizijskim prigovorom pogrešne primjene materijalnog prava nije dovedena u sumnju. Naime, istaknuto je da se u reviziji ne obrazlaže na koji način i kako su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili i koje odredbe materijalnog prava i u čemu se to ogleda, pa da bi bio ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. U takvim okolnostima navedeno je da je Vrhovni sud utvrdio i zaključio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je odlučio kao u izreci svoje odluke, jer na primjenu materijalnog prava Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelanti smatraju da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelanti, u suštini ukazuju da je proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Shodno tome, apelanti navode da tuženi nije nikada za nekretninu 1 proveo zakonom propisanu proceduru-postupak eksproprijacije, već je bez pravnog temelja preuzeo u posjed nekretninu 1, time faktički deposjedirajući vlasnike nekretnine 1 bez valjanog pravnog temelja. S obzirom da je korisnik eksproprijacije izgradio trasu saobraćajnice, apelanti ukazuju da je nemoguće tražiti povrat i uspostavu prijašnjeg stanja, ali je u potpunosti opravdano tražiti isplatu prometne vrijednosti, a što je u skladu sa određenim odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i to pravo ne zastarijeva. Također, apelanti problematiziraju oslanjanje Kantonalnog suda na rješenje iz 1991. godine, a ne i zapisnik od 27. rujna 1991. godine, te tvrde da je nejasno kako je Kantonalni sud mogao donijeti zaključak da se u konkretnom slučaju radi o istim parcelama, jer to nije slučaj, a Vrhovni sud smatrati takav zaključak dobro obrazloženim i jasnim. Shodno tome, apelanti ukazuju da drugostupanjski sud nije ispunio svoju obavezu da navede jasne i razumljive razloge na kojima zasniva svoju odluku, te da razmotri i navode apelanata kao i dokaze u postupku.

23. U vezi sa navodima koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, apelanti navode kronologiju postupka, te ukazuju na to koliko je postupak trajao u svakoj fazi, odnosno pred svakim sudom i u skladu sa tim ističu zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b)Odgovor na apelaciju

24. Kantonalni sud je naveo da je predmetna apelacija neutemeljena i predložio je da se odbije. Također, istaknuto je da je postupak u cijelosti vođen u skladu sa ZPP, pozitivnim zakonskim propisima i Evropskom konvencijom.

25. Općinski sud je detaljno opisao kronološki tok postupka i istakao da je postupak pred tim sudom završen u razumnom roku.

26. Vrhovni sud je istakao da su apelacioni navodi u najvećoj mjeri paušalni, neutemeljeni, te konačno neprihvatljivi, jer iz sadržaja podnesene apelacije proizlazi očiglednim da apelanti pokušavaju dovesti u pitanje zakonitost presude tog suda, koristeći apelaciju kao vrstu izvanrednog pravnog lijeka protiv presude Vrhovnog suda, a apelacija Ustavnom sudu nije i ne može biti „korištena" u svrhu kako to pokušavaju apelanti. Također, ukazano je da je neutemeljen zahtjev apelanata Ustavnom sudu da taj sud utvrdi povredu prava na suđenje u razumnom roku. Predloženo je da se apelacija odbaci ili odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123. stav (2) (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

28. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

29. Zakon o eksproprijaciji -prečišćeni tekst (»Službeni list SRBiH«, br. 12/87 i 38/89) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Opšti interes za izgradnju objekta ili izvođenje drugih radova na području za koje je donesen regulacioni plan ili urbanistički projekat ili urbanistički plan sa planom parcelacije, smatra se utvrđenim tim planom.

Član 23. st. 1., 2. i 4.

Predlog za eksproprijaciju može podnijeti korisnik eksproprijacije tek pošto je po odredbama ovog zakona utvrđen opšti interes za izgradnju objekta odnosno za izvođenje drugih radova.

Predlog za eksproprijaciju podnosi se nadležnom opštinskom organu uprave.

Predlog za eksproprijaciju može se podnijeti samo za vrijeme važenja akta o izgradnji objekta odnosno regulacionog plana ili urbanističkog projekta ili urbanističkog plana sa planom parcelacije.

Član 27. st. 1. i 2.

Rješenje po predlogu za eksproprijaciju donosi nadležni organ uprave opštine na čijem se području nalazi nepokretnost za koju se eksproprijacija predlaže, po odredbama Zakona o opštem upravnom postupku.

Prije donošenja rješenja o eksproprijaciji, organ iz prethodnog stava saslušaće vlasnika nepokretnosti o činjenicama u vezi sa eksproprijacijom.

Član 28.

Ako su uz predlog za eksproprijaciju podnesene propisane isprave i ako su tim ispravama utvrđene potrebne činjenice, nadležni opštinski organ uprave usvojiće rješenjem predlog za eksproprijaciju, a u protivnom odbiće taj predlog.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa člankom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 202635 18 Rev od 21. svibnja 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 21. kolovoza 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. rujna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelanti smatraju da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 broj uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju predmetni parnični postupak vodio radi isplate naknade štete. Dakle, radi se o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Evropske konvencije a)U odnosu na osporene odluke

38. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa.

40. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku presudom Kantonalnog suda uvažena žalba tuženog i prvostupanjska presuda preinačena na način što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata da se tuženi obaveže da im isplati predmetni iznos, kao naknadu za nekretninu 1, kao i da je presudom Vrhovnog suda revizija apelanata izjavljena protiv drugostupanjske presude odbijena. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su, kako Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude, tako i Vrhovni sud u obrazloženju presude kojom je predmetni postupak okončan, dali jasne i precizne razloge o tome zašto je tužbeni zahtjev apelanata neutemeljen, te da su dali iscrpne razloge zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da je iz izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da je nekretnina 1 potpuno eksproprirana 1991. godine u korist prednika tuženog, i da je za tu nekretninu zaključen i Sporazum o naknadi. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud naveo kako je u konkretnom slučaju eksproprijacija nekretnine 1 provedena u skladu Zakonom o eksproprijaciji, navedeno je da se ne radi o tzv. faktičkoj eksproprijaciji u kojem slučaju određivanje pravične naknade za oduzete nekretnine ne zastarijeva u smislu odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kako je predmet postupka zahtjev za određivanje pravične naknade za ekspropriranu nekretninu za koju je zaključen sporazum o naknadi sa tadašnjim vlasnikom 25. listopada 1991. godine, to je u odnosu na datum podnošenja tužbe 8. srpanj 2011. godine, nastupila zastara predmetnog potraživanja u smislu odredbe članka

376. ZOO. Isto tako, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je činjenica, da nekretnina 1 označena po novom premjeru odgovara toj nekretnini označenoj po starom premjeru, potvrđena nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke. Imajući u vidu relevantne zakonske odredbe na koje su se pozvali Kantonalni sud odnosno Vrhovni sud sa obrazloženjem koje su dali u obrazloženju svojih odluka Ustavni sud ocjenjuje navode apelanata neutemeljen.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

43. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju apelanti 8. srpnja 2011. godine tužbom pokrenuli parnični postupak protiv tuženog, te da je predmetni postupak prekinut rješenjem Općinskog suda od 20. prosinca 2012. godine, što je Općinski sud objektivno sprečavalo da postupa u predmetu sve do 29. rujna 2017. godine, kada su apelanti predložili nastavak predmetnog postupka, pa je dakle, predmetni postupak trajao (do donošenja odluke Vrhovnog suda od 21. svibnja 2019. godine) sedam godina i oko deset mjeseci, a relevantni period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine trajanja tog postupka je oko tri godine. Analiza dužine trajanja postupka

44. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi isplate naknade štete. Također, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju održan uviđaj na licu mjesta, kao i da je provođeno vještačenje po vještaku geodetske struke, odnosno po vještaku financijske struke, Ustavni sud nalazi da se radilo o relativno složenom predmetu.

45. Analizirajući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, te odgovora na apelaciju ne proizlazi da su apelanti svojim postupanjem doprinijeli dužini trajanja postupka. Analizirajući postupanje redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u periodu od podnošenja tužbe pa do prekida postupka (dakle, u periodu od jedne godine i pet mjeseci) održao pripremno ročište, uviđaj na licu mjesta i dva ročišta za glavnu raspravu, te da je taj sud prvostupanjsku presudu donio nakon oko šest mjeseci od nastavka prekinutog postupka. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud o žalbi protiv prvostupanjske presude odlučio nakon pet mjeseci (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude), dok je Vrhovni sud o reviziji protiv drugostupanjske presude odlučio nakon oko osam mjeseci (računajući od dana donošenja drugostupanjske presude). Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu da su redoviti sudovi u relevantnom razdoblju od oko tri godine donijeli tri meritorne presude, Ustavni sud nalazi da, u okolnostima konkretnog predmeta, nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

46. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istakli u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud donio odluku kojom je uvažena žalba tuženog i prvostupanjska presuda preinačena na način što je odbijen predmetni tužbeni zahtjev apelanata, odnosno kada je presudom Vrhovnog suda revizija apelanata izjavljena protiv drugostupanjske presude odbijena, uz pozivanje na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, sa obrazloženjem koje se ne doima proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje budući da su redoviti sudovi u okviru relevantnog razdoblja od oko tri godine, donijeli tri meritorne presude, a kada nisu uočeni elementi koji bi ukazivali da su redoviti sudovi bezrazložno odugovlačili postupak.

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti tvrdnje o kršenju tog prava vezuju za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3679/19 (A. E. i drugi) | Sudska praksa | Aktio