Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-713/21 („Dijamant Transport“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-713/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-713/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Dijamant Transport“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Dijamant Transport“ d.o.o. Mostar protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Mals 012465 20 Pž od 15.

decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Dijamant Transport“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Markić advokat iz Mostara, podnio je 27. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Mals 012465 20 Pž od 15. decembra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi („Etna“ d.o.o. Vučija Luka) da mu plati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.700,00 KM za period od 8. januara 2016. godine do 18. marta 2019. godine, kao i da mu nadoknadi troškove predmetnog postupka.

3. U obrazloženju osporene presude Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud u postupku pred tim sudom utvrdio da je apelant izdao tuženom račun od 31. decembra 2015. godine (na iznos od 1.700,00 KM, za izvršene usluge transporta), te da je na tom računu naznačen rok plaćanja sedam dana, kao i da je tuženi izvršio uplatu po predmetnom računu 19. marta 2019. godine. Dalje, da su tokom prvostepenog postupka, u svojstvu parničnih stranaka, saslušani S.Č. (za apelanta), koji je naveo da je račun poslan poštom, te D.D. (za tuženog), koja je navela da je račun primila kad je dobila tužbu od suda, pa je isti odmah platila, ali da nikada od apelanta nije dobila opomenu pred tužbu ili telefonski poziv. Viši privredni sud je naveo da pravilno prvostepeni sud konstatuje da je obaveza apelanta da dokaže svoju tvrdnju da je tuženi predmetni račun primio 31. decembra 2015. godine, ali, kako apelant nije izveo materijalne dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je tuženom uručio račun za izvršene usluge navedenog dana, to prvostepeni sud i po ocjeni tog suda nije mogao na pouzdan način zaključiti da je takva činjenična tvrdnja apelanta tačna. Viši privredni sud je dalje naveo da je kod oprečnih navoda (iskaza) parničnih stranaka, a usljed nedostatka materijalnih dokaza o tačnom datumu uručenja predmetnog računa za izvršene usluge, prvostepeni sud pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz kojih proizlazi je na apelantu teret dokaza da je ispostavio račun tuženom za izvršenu uslugu 31. decembra 2015. godine, što apelant u konkretnom slučaju nije učinio. Viši privredni sud je takođe naveo da su žalbeni navodi apelanta (da je redovna praksa da se računi ne dostavljaju preporučenom pošiljkom) neosnovani s obzirom da se, bez utvrđenja činjenice da li je račun dostavljen tuženom, odnosno drugoj ugovornoj strani, ne može odrediti ni dospjelost, odnosno docnja za izmirenje obaveze plaćanja iznosa navedenog u računu, niti se može utvrditi početak roka od kada teče zakonska zatezna kamata.

4. Viši privredni sud je naveo da su neprihvatljivi žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud trebao dosuditi apelantu troškove postupka za uspjeh u postupku od 100% zbog činjenice da se vrijednost spora određuje prema visini glavnog duga, a ne pripadajućih zakonskih zateznih kamata. Viši privredni sud je u vezi s tim naveo da, kako tuženi nije ispunio svoju ugovorenu obavezu (da apelantu plati naknadu za izvršeni prevoz) apelant je podnio tužbu sa zahtjevom da se tuženi obaveže da isplati iznos od 1.700,00 KM na ime izvršenog provoza, pa je povukao tužbu u pogledu glavnog duga poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog (budući da je tuženi uplatio predmetni iznos po prijemu tužbe). Viši privredni sud je naveo da, imajući u vidu da je apelant ostao kod zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na plaćeni iznos u naznačenom periodu i da ovaj iznos kamate praktično dostiže iznos glavnog duga, a kako je odbijen tužbeni zahtjev za plaćanje zakonske zatezne kamate za navedeni period, može se zaključiti da apelant nije uspio sa svojim zahtjevom u pogledu sporednog potraživanja i da su stranke u ovom parničnom postupku približno podjednako uspjele. Viši privredni sud je naveo da je, imajući u vidu navedeno, shodno odredbama člana 396. Zakona o parničnom postupku, pravilna odluka prvostepenog suda da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, kroz navode o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, osporava odluku o zakonskoj zateznoj kamati i odluku o troškovima postupka. Apelant ističe da su redovni sudovi zaključili da apelant nije dokazao da je tuženom dostavio račun (potvrdom o predaji preporučene pošiljke, računa, pošti), iako zna da je redovna praksa da se računi ne dostavljaju preporučenom poštom. Dalje navodi da je sud pogrešno zaključio da je apelant „djelimično uspio u postupku“ jer je on, zapravo, u postupku „uspio 100%“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-713/21 („Dijamant Transport“ d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio