Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-726/21 (Javna ustanova „Dom zdravlja“ Olovo)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-726/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-726/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Javna ustanova „Dom zdravlja“ Olovo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Javna ustanova „Dom zdravlja“ Olovo protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Rs 009811 20 Rsž od 21. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom, odjeljenje u Olovu broj 41 1 Rs 009811 20 Rs od 8. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Javna ustanova „Dom zdravlja“ Olovo (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Semir Zukić advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 Rs 009811 20 Rsž od 21. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom, odjeljenje u Olovu broj 41 1 Rs 009811 20 Rs od 8. oktobra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je nezakonito rješenje apelantkinje (o otkazu ugovora o radu tužioca, A.K.) od 17. marta 2020. godine i odluka Upravnog odbora apelantkinje (kojim je odbijen kao neosnovan prigovor tužioca izjavljen protiv rješenja od 17. marta 2020. godine) od 28. aprila 2020. godine, te su navedena rješenja poništena i obavezana je apelantkinja da tužioca vrati na radno mjesto diplomiranog inžinjera medicinsko-labaratorijske dijagnostike pod uslovima i u skladu sa ugovorom o radu od 8. avgusta 2018. godine, pod jednakim uslovima koje imaju ostali uposlenici na sličnim radnim zadacima, kao i da mu uspostavi sva prava po osnovu rada od dana uručenja rješenja o otkazu ugovora o radu od 17. marta 2020. godine, pa nadalje. Obavezana je apelantkinja da tužiocu, na ime naknade plate za period pobliže označen predmetnom presudom, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu za navedeni period kod nadležnog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati pripadajuće doprinose, te da tužiocu nadoknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da je rješenjem o otkazu ugovora o radu od 17. marta 2020. godine (koje je potvrđeno odlukom Upravnog odbora apelantkinje od 28. aprila 2020. godine) apelantkinja tužiocu otkazala ugovor o radu, bez otkaznog roka, zbog teže povrede radne obaveze iz člana 105. Pravilnika o radu apelantkinje (jer je tužilac 12. marta 2020. godine odbio da izvrši kućnu posjetu, na način da je odbio da upravlja putničkim motornim vozilom). Dalje, da iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 8. avgusta 2018. godine proizlazi da je tužilac zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa apelantkinjom, te da je raspoređen na poslove diplomiranog inžinjera medicinsko-laboratorijske dijagnostike, pri čemu u zadacima koje će obavljati nije navedeno da upravlja motornim vozilom. Takođe, da je tužilac navedenog dana (12. marta 2020. godine) obavijestio pretpostavljene da kod sebe nema vozačku dozvolu, zbog čega bi izvršenjem naredbe (da taj dan obavi kućnu posjetu i pri tome upravlja službenim motornim vozilom) počinio prekršaj. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantkinja nije mogla da naloži tužiocu da upravlja motornim vozilom prije nego što je utvrdila da su ispunjeni svi zakonom propisani uslovi za učestvovanje vozača u saobraćaju, posebno ako se uzme u obzir da se upravljanje motornim vozilom smatra opasnom djelatnošću koja se može obavljati samo pod zakonom propisanim uslovima, te da tužilac nikada prije navedenog slučaja nije upravljao službenim motornim vozilom. Kantonalni sud je naveo da proizlazi da tužilac svojim ponašanjem nije mogao počiniti povredu radne obaveze, zbog čega odluka apelantkinje o otkazu ugovora o radu od 17. marta 2020. godine nije zakonita, a samim tim ni odluka upravnog odbora apelantkinje od 28. aprila 2020. godine.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelantkinja ističe da su redovni sudovi potpuno pogrešno zaključili da apelantkinja nije mogla da naloži tužiocu da upravlja motornim vozilom prije nego što je utvrdila da su ispunjeni svi zakonom propisano uslovi za učestvovanje vozača u saobraćaju, jer je apelantkinji bilo poznato da tužilac ima položen vozački ispit, pa je zapravo „njegova odgovornost i krivica“ što je „dolazio na posao bez vozačke dozvole“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja po svojoj strukturi u poziciji kao nosioci javne vlasti. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da apelantkinja ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-726/21 (Javna ustanova „Dom zdravlja“ Olovo) | Sudska praksa | Aktio