Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-752/21 („Vodovod i kanalizacija“ a.d. Bijeljina)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Porez
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-752/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-752/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Vodovod i kanalizacija“ a.d. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Vodovod i kanalizacija“ a.d. Bijeljina protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032103 20 Uvp od 5. januara 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Vodovod i kanalizacija“ a.d. Bijeljina protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032103 20 Uvp od 5. januara 2021. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032103 19 U od 13.
jula 2020. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine broj 01/4-2-UP/II-283/18 od 26. februara 2019. godine, Rješenja Sektora za poreze Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine broj 04/4-1/IV-17-1-UP-I-2-46-017/18 od 9. jula 2018.
godine i Rješenja Odsjeka za kontrolu velikih poreznik obveznika Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine broj 04/4-1- IV-17-1-UP-I-46-017-2/18 od 23. maja 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Vodovod i kanalizacija“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnio je 5. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 032103 20 Uvp od 5. januara 2021. godine, Presude Suda BiH broj S1 3 U 032103 19 U od 13. jula 2020. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 01/4-2-UP/II-283/18 od 26. februara 2019. godine, Rješenja Sektora za poreze Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sektor) broj 04/4-1/IV-17-1-UP-I-2-46-017/18 od 9. jula 2018. godine i Rješenja Odsjeka za kontrolu velikih poreznik obveznika Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 04/4-1-IV-17-1-UP-I-46-017-2/18 od 23. maja 2018. godine.
2. Rješenjem Odsjeka od 23. maja 2018. godine u postupku kontrole kod obveznika indirektnih poreza (apelanta) odbijen je kao neosnovan prigovor apelanta izjavljen na zapisnik o kontroli od 16. aprila 2018. godine u dijelu koji se odnosi na dodatnu obavezu po osnovu poreza na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV), te je potvrđena dodatno utvrđena obaveza za PDV u određenom novčanom iznosu i utvrđen razrez indirektnih poreza za apelanta pobliže označen predmetnim rješenjem, te je naloženo apelantu da izvrši uplatu predmetnih obaveza na način preciziran izrekom tog rješenja.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Odsjeka od 23. maja 2018. godine, Sektor je rješenjem od 9. jula 2018. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Sektora od 9. jula 2018. godine, Uprava je rješenjem od 26. februara 2019. godine predmetnu žalbu odbila kao neosnovanu.
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 032103 19 U od 13. jula 2020. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja tužene (Uprave) od 26. februara 2019. godine.
6. Odlučujući o zahtjevu za preispitivanje sudske odluke, presude Suda BiH od 13. jula 2020. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 032103 20 Uvp od 5. januara 2021. godine predmetni zahtjev odbio.
7. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da su prvostepeni sud, kao i porezni organi (imajući u vidu da, u smislu odredbe člana 20. Zakona o PDV, u osnovicu za obračun PDV ulaze i posebne vodoprivredne naknade) pravilno zaključili da se u konkretnom slučaju radi o oporezivom prometu, zbog čega su apelantu utvrdili razrez PDV u određenom novčanom iznosu. Sud BiH je naveo da je prvostepenom presudom pravilno istaknuto da je apelant obveznik plaćanja indirektnih poreza, registrovan u Jedinstvenom registru obveznika indirektnih poreza, te da je u postupku kontrole prezentovao organima tužene (Uprave) obavještenje Sektora od 8. februara 2008. godine kojim je odgovoreno na njegov upit u pogledu plaćanja obaveze PDV-a na vodne naknade i kojim je obavješten da ukoliko je, kao isporučilac vode, prema Zakonu o vodama, određen kao obveznik naknade, iste ulaze u osnovicu za obračun PDV-a. Sud BiH je naveo da je, osim toga, pravilno istaknuto da je u postupku kontrole od Javne ustanove Vode Srpske Bijeljina, aktom od 26. februara 2018. godine apelant tražio izjašnjenje u vezi sa posebnim vodnim naknadama, po kojem zahtjevu je odgovoreno aktom navedene javne ustanove od 7. marta 2018. godine, te da je u tom aktu navedeno da su posebne vodne naknade direktni prihod Republike Srpske koji se dijeli između budžeta Republike, budžeta jedinica lokalne samouprave i Fonda za zaštitu životne sredine, kao i da iste imaju karakter poreza, kako je to definisano članom 2. Zakona o poreskom postupku. Sud BiH je dalje naveo, a u vezi sa pitanjem apelanta da li javni prihodi ulaze u osnovicu za obračun PDV-a, da su poreski organi, kao i prvostepeni sud, prilikom donošenja odluka u konkretnom predmetu, imali u vidu i relevantne zakonske i podzakonske odredbe, te da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odluku Ustavnog suda BiH broj AP-627/17, koja se odnosi na pitanje obračunavanja i plaćanja PDV-a na javne prihode, konkretno takse na naftne derivate, koji nije našao povrede zagarantovanih prava apelanta prilikom obračuna i naplate PDV-a na javne prihode.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise, te da se u osnovicu (za obračun PDV) ne uračunava dio vodnog doprinosa koji se proslijeđuje na račun javnih prihoda, odnosno da javni prihodi ne ulaze u osnovicu za obračun PDV.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da apelant kao javno preduzeće ne uživa prava iz Evropske konvencije, ali da uživa garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
11. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
12. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i predmetnih naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Suda BiH kada je taj sud utvrdio da je „taksa za uspostavu rezervi naftnih derivata javni prihod koji se uračunava u osnovicu za obračun PDV“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-627/17 od 17. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, na koju odluku se Sud BiH pozvao u osporenoj presudi). Ustavni sud također ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koju se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević