Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-759/21 (D. B.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dosjelost
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-759/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-759/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Deniza Bogilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Deniza Bogilović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 388643 16 GŽ od 2. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Deniza Bogilović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 388643 16 GŽ od 2. decembra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se utvrdi da je, kao nosilac stanarskog prava na stanu pobliže označenom izrekom prvostepene presude, stekla pravo suvlasništva sa 1/5 na parceli preciziranoj predmetnom presudom, što su tuženi (M.R., H.R., M.R., N.R. i N.R.) dužni priznati i trpjeti da se apelantkinja uknjiži na osnovu predmetne presude, te da Zemljišno knjižni ured Općinskog suda u Sarajevu izvrši upis prava suvlasništva na predmetnim nekretninama na ime apelantkinje sa 1/5.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelantkinje da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad nije primijenio čl. 32. i 34. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, te da je na predmetnom stanu, shodno citiranim zakonskim odredbama, apelantkinja stekla pravo vlasništva dosjelošću. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 32. navedenog zakona propisano da posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda odnosno, prema odredbama stava (2) istog člana, protekom 20 godina savjesnog posjeda. Kantonalni sud je ukazao da je za sticanje prava vlasništva nad nekretninama redovnom dosjelošću potreban zakonit i savjestan posjed u trajanju od 10 godina, a posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu podobnom za sticanjem prava vlasništva kao što su ugovor o prodaji, poklonu ili zamjeni. Kantonalni sud je takođe ukazao da, pored navedenog, zakonitost posjeda zahtjeva da isti nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja, te da je posjed savjestan ako posjednik ne zna, niti može znati da nekretnina koju posjeduje nije njegova, odnosno u uvjerenju je da je nekretninu pribavio od vlasnika i opravdano vjeruje da je titular prava vlasništva stvar koju posjeduje, te se savjesnost pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže. Kantonalni sud je naveo da vanrednom dosjelošću savjestan posjednik stiče pravo vlasništva posjedovanjem nekretnine duže od 20 godine, što znači da se u tom slučaju zakonitost posjeda ne zahtjeva, a pod savjesnim posjedom se, kao i kod redovne dosjelosti, smatra uvjerenje posjednika da nekretninu posjeduje kao vlasnik. Kantonalni sud je naveo da, prema tome, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu dosjelošću, te je pravilan je zaključak prvostepenog suda da je apelantkinja imala stanarsko pravo na predmetnom stanu, odnosno da je znala da taj stan ne koristi kao vlasnik, već kao nosilac stanarskog prava. Kantonalni sud je naveo da, dakle, u konkretnom slučaju, nedostaje ona kvaliteta posjeda koju pretpostavlja institut sticanja prava vlasništva dosjelošću, te da pretpostavka za sticanje prava vlasništva dosjelošću nije ostvarena jer je apelantkinja zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana, na predmetnom stanu zasnovano je stanarsko pravo, pa je samim tim apelantkinja znala da predmetni stan nije njen.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantkinja ističe da je dokazala da je u predmetnom stanu stanovala prije 1991. godine, te da je njena majka bila u posjedu predmetnog stana od 1963. godine, pa su stoga redovni sudovi pogrešno zaključili (pogrešnom primjenom relevantnih odredbi Zakona o vlasničko pravnim odnosima) da apelantkinja nije postala nosilac prava suvlasništva na predmetnom stanu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasničko pravnim odnosima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-759/21 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio