Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-777/21 (S. V.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-777/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-777/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Sanja Vujković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanja Vujković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 284729 20 Rsž 2 od 9. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanja Vujković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Šipova, koju zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnijela je 6. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 284729 20 Rsž 2 od 9. februara 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tuženi („Dunav osiguranje“ a.d. Banjaluka) da joj, na ime neisplaćene plate, toplog obroka i troškova prevoza, za period pobliže označen izrekom prvostepene presude, isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da, kad se predočene pismene isprave (ponuda tuženog za zaključenje ugovora o radu, uz ugovor o radu od 15. marta 2018. godine, obavještenje apelantkinje kojim odbija da potpiše predmetni ugovor sa zahtjevom apelantkinje za isplatom, te dopis tuženog kojim je odbijen navedeni zahtjev apelantkinje) ocijene zajedno sa iskazima svjedoka (B.P., M.M. i S.D., kao uposlenicima tuženog), proizlazi da je apelantkinja u periodu od 15. marta 2018. godine do 26. aprila 2018. godine dolazila na posao kod tuženog. Dalje, da se iz iskaza navedenih svjedoka ne može utvrditi na kojem je tačno radnom mjestu apelantkinja radila, koji poslovi i radni zadaci su joj bili dodijeljeni, niti s kim je postigla sporazum o plati, toplom obroku i prevozu koji su predmet konkretnog postupka. Okružni sud je naveo da odredbe člana 34. Zakona o radu postojanje faktičkog radnog odnosa vezuju za obavljanje poslova i radnih zadataka određenog radnog mjesta, odnosno za obavljane faktičkog rada, dok je odredbama člana 120. navedenog zakona predviđena isplata plate za obavljeni rad, a odredbama člana 132. stav (1) tač. 2) i 4) Zakona o radu propisana je isplata toplog obroka i prevoza kao prava po osnovu rada. Okružni sud je dalje naveo da apelantkinja, u smislu subjektivnog pravila o teretu dokazivanja iz odredbi člana 123. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazala činjenične tvrdnje tužbe da je kod tuženog obavljala poslove i radne zadatke konkretnog radnog mjesta, te nije dokazala da je sa direktorima tuženog B.P. i M.M. postigla sporazum o konkretnom radnom mjestu, plati, toplom obroku i troškovima prevoza u visini koji traži predmetnim tužbenim zahtjevom. Okružni sud je takođe naveo, što među parničnim strankama nije sporno, da je apelantkinja odbila da potpiše ugovor o radu koji joj je tuženi ponudio. Okružni sud je dalje naveo da je, zbog navedenog, primjenom pravila o objektivnom teretu dokazivanja iz odredbe člana 126. ZPP, u vezi sa čl. 34., 120. i 132. Zakona o radu, tužbeni zahtjev apelantkinje valjalo odbiti jer nije dokazala činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, odnosno činjenice koje su po materijalnom pravu relevantne za osnovanost njenog tužbenog zahtjeva.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, a konkretno relevantne odredbe Zakona o radu i ZPP. Apelantkinja ističe da je, naime, samim tim što je dolazila na posao, „nastupila zakonska pretpostavka iz člana 34. Zakona o radu da je među strankama zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme“, te je na taj način nastupila i „pretpostavka o sadržini ugovora u pogledu plate“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i ZPP u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević