Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-781/21 (S. S.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-781/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-781/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Suada Salčin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Suada Salčin protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 029535 17 U od 28. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Suada Salčin (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Amir Šapčanin advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 029535 17 U od 28. decembra 2020. godine.
2. Rješenjem Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, Prvostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korišćenju stanova i dodjelu stanova na korišćenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Prvostepena stambena komisija) od 2. juna 2015. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantkinje za dodjelu stana na korišćenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH.
3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Prvostepene stambene komisije od 2. juna 2015. godine, Vlada Federacije BiH, Drugostepena stambena komisija za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korišćenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Drugostepena stambena komisija) je rješenjem od 27. septembra 2017. godine predmetnu žalbu odbila kao neosnovanu.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 029535 17 U od 28. decembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelantkinje podnesena radi poništenja rješenja tužene (Drugostepene stambene komisije) od 27. septembra 2017. godine.
5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz podataka predmetnog spisa proizlazi da je, postupajući po zahtjevu apelantkinje za dodjelu stana na korištenje iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, u predmetnom upravnom postupku utvrđeno da je apelantkinja na dan 30. april 1991. godine imala prijavljeno prebivalište na adresi pobliže označenoj u predmetnoj presudi, kao i da je u vrijeme rješavanja po podnesenom zahtjevu njeno prebivalište na istoj adresi. Dalje, da je rješenjem Generalštaba Armije BiH od 15. oktobra 1997. godine apelantkinji dodijeljen stan na korištenje (na adresi preciziranoj osporenom presudom) (u daljem tekstu: predmetni stan), te da je apelantkinja sa Upravom logistike Generalštaba Armije RBiH zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana od 18. oktobra 1997. godine, ali da u isti nije nikada uselila. Takođe, da je apelantkinja posjednik nekretnina na adresi prebivališta sa dijelom 1/10, među kojim nekretninama se nalazi i stambeni objekat u odnosu na koji je apelantkinja evidentirana kao nosilac prava-posjednik, te da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Sarajevu od 5. februara 2004. godine (u provedenom ostavinskom postupku iza umrlog supruga apelantkinje) utvrđena zaostavština koju čine nekretnine upisane u ZKU broj 5577 k.o. Dolac sa dijelom 1/5, te su zakonskim nasljednicima I nasljednog reda proglašeni apelantkinja i dva sina umrlog i apelantkinje sa dijelom 1/3.
6. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 2. stav (3) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženju privremenog korištenja stana u skladu sa tim zakonom zaključen između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi i da će se osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema tom članu smatrati privremenim korisnikom. Dalje, da je odredbama člana 18d. stav (6) navedenog zakona propisano da izuzetno, u pogledu stanova iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane, kada pravo na korištenje stana prestaje u skladu sa članom 5., odnosno članom 12. tog zakona, nadležni organ Vlade Federacije BiH privremenom korisniku stana može izdati novi ugovor o korištenju stana u slučajevima kada se od njega traži da iseli iz stana u skladu sa tim zakonom da bi omogućio povratak predratnog nosioca stanarskog prava, odnosno kupca stana, pod uslovom da njegove stambene potrebe nisu riješene na drugi način. Takođe, da je odredbama člana 15. stav (1) tačka 3) Uredbe o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine propisano da se licima iz člana 13. i 14. te uredbe obnavljaju ranije zaključeni ugovori o korištenju stana ili dodjeljuju stanovi na korištenje u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i tom uredbom, uz ispunjenje uslova da on ili član njegovog porodičnog domaćinstva nisu u posjedu kuće ili stana u kojoj je živio na dan 30. april 1991. godine. Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenih činjenica proizlazi da apelantkinja nije imala status privremenog korisnika stana, nije iseljena iz stana da bi omogućila povratak predratnog nosioca stanarskog prava, te da ima prebivalište u porodičnoj kući (na adresi svoga prebivališta), kao i da je na istoj adresi prebivalište imala i na dan 30. april 1991. godine. Kantonalni sud je naveo da, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i navedene zakonske i podzakonske odredbe, proizlazi da su prvostepeni i tuženi organ, pravilno zaključili da apelantkinja nije ispunila uslove za dodjelu stana na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantkinja, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelantkinja ističe da to što je koristila kuću „zajedno sa svojim rahmetli suprugom, a njeno korišćenje kuće je bilo u svojstvo podstanara, jer je taj objekat bio izgrađen od strane oca njenog supruga, nije osnov i razlog da joj se ne može udovoljiti zahtjevu za dodjelu stana“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević