Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4431/19 (d.o.o „Braća Pavlović“ Obudovac)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Šta se ne smatra imovinom
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Izmakla dobit(dobitak)
- Ništavost
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 32
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4431/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4431/19, rješavajući apelaciju DOO „Braća Pavlović“ Obudovac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija DOO „Braća Pavlović“ Obudovac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 054878 19 Rev od 14. avgusta 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. DOO „Braća Pavlović“ Obudovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Obudovca, kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 14. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 054878 19 Rev od 14. avgusta 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) i Ministarstva poljoprivredne, šumarstva i vodoprivrede RS (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 12. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Viši privredni sud je dostavio odgovor 19. oktobra 2020. godine, Vrhovni sud 20. oktobra 2020. godine, a tužilac 26. oktobra 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 054878 09 Ps od 15. juna 2015. godine raskinut je ugovor o koncesiji (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), preciziran u presudi, koji je zaključen između apelanta i tužioca 27. februara 2007. godine i naloženo apelantu da zemljišne parcele koje drži u posjedu po osnovu ovog ugovora, precizirane u presudi, oslobodi i preda u posjed tužiocu u roku od 30 dana od prijema ove presude. Presudom je obavezan tužilac da apelantu na ime naknade štete po osnovu izmakle dobiti, zbog nekorišćenja poljoprivrednog zemljišta koje mu je dato u koncesiju ugovorima o koncesiji od 4. decembra 2006. godine i predmetnim ugovorom, isplati naknade u iznosima i periodima od 2017. godine do 2013. godine, preciziranim u presudi. Presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
6. Protiv navedene presude i apelant i tužilac su podnijeli žalbe Višem privrednom sudu koji je Rješenjem broj 57 0 Ps 054878 17 Pž2 od 14. decembra 2017. godine apelantovu žalbu uvažio, ukinuo osporenu presudu Okružnog privrednog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da je potrebno utvrditi koje nekretnine su apelantu predate u posjed, da sud ocijeni pitanje ništavosti predmetnog ugovora, kao i posljedice te ništavosti, te da posebno razriješi pitanje prigovora zastare potraživanja koji je istakao tužilac.
7. U ponovnom postupku Okružni privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 054878 18 Ps 2 od 5. septembra 2018. godine kojom je odbijen primarni tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio raskid predmetnog ugovora, te je odbijen i eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi predmetni ugovor. Presudom je naloženo apelantu da zemljišne parcele koje drži po osnovu predmetnog ugovora, koje su precizirane u presudi, oslobodi i preda u posjed tužiocu dok se zahtjev za predaju ostalih nekretnina odbija kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno kako slijedi: Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) je 16. novembra 2006. godine donijela odluku (broj preciziran u presudi) o dodjeli koncesije apelantu za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Srpske, površine 311,7663ha radi ostvarivanja prava, odnosno obavljanja biljne i stočarske proizvodnje. Ova odluka je poslužila kao osnov za zaključenje ugovora o koncesiji od 4. decembra 2006. godine za koji je tužilac obavijestio apelanta da je ništav zbog formalnih razloga, nakon čega je zaključen novi-predmetni ugovor. Odlukom Vlade RS broj 04/1-012-440/07 od 22. marta 2007. godine stavljena je van snage njena odluka o dodjeli koncesije apelantu na osnovu koje je zaključen predmetni ugovor i ugovor o koncesiji i poništen je predmetni ugovor da bi na osnovu apelantove tužbe Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio presudu kojom je osporeni akt poništen u dijelu koji se odnosi na apelanta i vraćen na ponovni postupak.
8. Vlada RS je potom donijela Odluku broj 04/1-012-924/08 od 17. aprila 2008. godine o poništenju odluke o dodjeli koncesije za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Srpske apelantu da bi po novoj apelantovoj tužbi i ova odluka bila poništena presudom Okružnog suda, koja je precizirana u presudi, nakon čega je Vlada RS još u dva navrata donosila iste odluke, a Okružni sud ih poništavao (te odluke i presude su precizirane u presudi). Nadalje je utvrđeno da je, nakon ova tri bezuspješna pokušaja poništenja odluke o dodjeli koncesije apelantu, Odlukom Ustavnog suda broj AP 1761/10 od 27. septembra 2013. godine (odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) usvojena apelacija Vlade RS i PD „Napredak" a.d. Pelagićevo i ukinuta Presuda Okružnog suda broj U-1765/09 od 19. februara 2010. godine sa zaključkom da je Okružni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 6 Zakona o koncesijama i člana 3 i 43 Zakona o Vladi RS. U svojoj odluci Ustavni sud je naglasio da neće davati bilo kakvo mišljenje o eventualnim postupcima za naknadu štete, ali je konstatovao da Republika Srpska ima prava i obaveze, te odgovornost da oblast koncesija reguliše na način koji će biti u javnom interesu Republike Srpske, što joj daje ovlašćenje da donese odluku o poništenju odluke o dodjeli koncesije. Presudom Okružnog suda od 22. januara 2014. godine odbijen je apelantov zahtjev za odlaganje izvršenja odluke od 2. jula 2009. godine i odbijena tužba kao neosnovana, čime je ostala na snazi odluka Vlade RS kojom je poništena odluka o dodjeli koncesije i sve njene pravne posljedice.
9. Okružni privredni sud je naveo da je protiv navedene odluke Ustavnog suda i Presude Okružnog suda broj 11 0 U 001765 13 U2 od 22. januara 2014. godine apelant podnio aplikacije Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ali da o ovim aplikacijama Evropski sud još nije donio odluke. Utvrđeno je i da je apelant, pored ovih navedenih upravnih sporova, podnosio i tužbe radi osporavanja akata Vlade RS kojima je drugim pravnim licima Vlada RS dodjeljivala iste nekretnine koje su bile predmet navedenog ugovora a koje odluke su preciziranim presudama poništavane. S tim u vezi, Okružni privredni sud je naveo da Vlada RS nije uspjela u ovim upravnim postupcima, da nije uspjela dodijeliti nekretnine koje su bile predmet ugovora o koncesiji drugim subjektima, niti smanjiti površinu koju je već dodijelila apelantu. Prema obrazloženju tog suda, iz svih izvedenih dokaza proizilazi da apelant nije uspio ući u posjed kompletnih nekretnina koje su bile predmet zaključenog ugovora. Navedeno je da iz obavještenja koje je tužilac poslao apelantu proizilazi da je zaključen aneks ugovora o koncesiji 19. januara 2017. godine, što bi, kako je obrazloženo, ukoliko je tačno, uveliko uticalo na odluku tog suda u ovoj pravnoj stvari, ali kako taj aneks nije predložen kao dokaz, Okružni privredni sud o njemu i nema pouzdanih saznanja.
10. Okružni privredni sud je, nadalje, naveo da, prema stavu Ustavnog suda izraženom u Odluci broj AP 1761/10, Republika Srpska ima pravo i obavezu da odlučuje kome će dati na upotrebu neko opšte dobro, kao i pravni osnov u Zakonu o koncesijama i Zakonu o Vladi RS da koriguje svoju odluku kada ustanovi bilo kakvu neregularnost u donošenju te odluke, pa i u pogledu dodjele koncesije. S tim u vezi je navedeno da je taj sud izvršio uvid u dopis Komisije za koncesije od 4. novembra 2008. godine, upućen Pravobranilaštvu Republike Srpske, u kojem je prepričan istorijat koji je prethodio zaključenju ugovora o koncesiji, te u kojem se pojašnjavaju razlozi koji su doveli do povrede zaključka Vlade RS kojim je predviđeno da se 1/4 poljoprivrednog zemljišta na području svake opštine mora obezbijediti za zakup, zbog čega je zaključak ove komisije da, zbog opravdanih razloga, treba doći do raskida ugovora o koncesiji i omogućiti preduzeću PD „Napredak““ a.d. Pelagićevo da koristi površinu od 990 hektara poljoprivrednog zemljišta. S tim u vezi je navedeno da je zaključak Vlade RS od 25. maja 2006. godine upravo i služio kao osnov za poništenje odluke o dodjeli koncesije apelantu koja je donesena uz povredu navedenog zaključka, ali da se taj sud ovim razlozima u ovoj odluci nije bavio, jer su upravni sporovi okončani i odluka o dodjeli koncesije konačno poništena.
11. Okružni privredni sud je, nadalje, naveo da, saglasno odredbi člana 6 Zakona o koncesijama, odluku o dodjeli koncesije donosi Vlada RS na osnovu koje tužilac zaključuje ugovor o koncesiji. Na prijedlog Komisije za koncesije Republike Srpske, Vlada RS dodjeljuje koncesiju najpovoljnijem ponuđaču koji je ispunio i zadovoljio sve kriterijume utvrđene u javnom postupku (član 26). Članom 29 Zakona o koncesijama, kako je obrazložio taj sud, propisani su razlozi zbog kojih prestaje ugovor o koncesiji, a članom 30 razlozi za raskid ugovora o koncesiji. Nesporno je, prema mišljenju tog suda, da Vlada RS ima pravo i obavezu da se stara o zaštiti javnog interesa Republike Srpske u pogledu dodjele koncesije za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Srpske, a odluka Vlade RS o poništenju odluke o dodjeli koncesije apelantu, prema mišljenju tog suda, očigledno predstavlja preduzimanje aktivnosti radi otklanjanja neregularnosti u pogledu dodjele koncesije. Prema obrazloženju tog suda, pravo Vlade RS je da poništi odluku o dodjeli koncesije u slučajevima u kojim je utvrđeno postojanje nepravilnosti pri dodjeli koncesije, što ima kao pravnu posljedicu da donošenjem takve odluke prestaje da postoji pravni osnov koji je temelj za zaključenje ugovora o koncesiji. Odluka Vlade RS od 2. jula 2009. godine o poništenju odluke o dodjeli koncesije apelantu i poništenju svih pravnih posljedica te odluke, kako je obrazložio taj sud, postala je pravosnažna i konačna nakon donošenja Presude Okružnog suda broj 11 0 U 001765 13 U 2 od 22. januara 2014. godine. S tim u vezi, navedeno je da, u skladu sa odredbom člana 51 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov, a kad on više ne postoji, kao u konkretnom slučaju, ugovor je ništav (član 52 ZOO), zbog čega je taj sud utvrdio da je predmetni ugovor ništav u skladu sa odredbom člana 52 u vezi sa članom 103 ZOO, zbog čega nema mjesta ni usvajanju zahtjeva za raskid predmetnog ugovora, niti njegovom poništenju.
12. Obrazloženo je da tužilac traži primarno postavljenim zahtjevom raskid, a eventualno postavljenim zahtjevom poništenje ugovora (kao da je on rušljiv u smislu odredbe člana 111 ZOO) iako iz svih izvedenih dokaza, te jasno iskazanog stava i tumačenja Višeg privrednog suda proizilazi njegova ništavost, zbog čega je Okružni privredni sud u tom dijelu postavljene zahtjeve i odbio, a usvojio zahtjev za predaju onog dijela nekretnina koji, po ocjeni tog suda, apelant drži u posjedu, jer je posljedica ništavosti tog ugovora, između ostalog, i vraćanje primljenog po osnovu njega, u smislu odredbe člana 104 ZOO. Navedeno je da je taj sud obavezao apelanta da preda tužiocu nekretnine koje drži u posjedu, i to površinu od 13,21 hektar u K.O. Gornji Hasić, 69,62 hektara u K.O. Gornja Slatina i 5,65 hektara koje se nalaze u K.O. Pelagićevo, jer na osnovu izvedenih dokaza nije utvrdio da je apelant u proteklom periodu više nekretnina primio u posjed, jer su čak u ponovljenom postupku izvedeni dodatni dokazi koji potvrđuju navode da druga fizička lica drže ostatak nekretnina u posjedu. Okružni privredni sud je naveo da se razlozi ništavosti ugovora nikako ne mogu staviti na teret apelantu zbog čega je taj sud, u smislu odredbe člana 108 ZOO, utvrdio da je tužilac dužan da nadoknadi apelantu, kao savjesnoj ugovornoj strani, štetu koju je on u vezi sa zaključenjem tog ugovora pretrpio, jer je isključivom krivicom nadležnih organa došlo do niza propusta koji su u krajnjoj liniji rezultirali ništavošću predmetnog ugovora.
13. Obrazloženo je da se propusti ogledaju prvenstveno u povredama procedure koje su dovele do poništenja odluke o dodjeli koncesije (što je sve jasno navedeno u zaključku Vlade RS), a potom i propuštanju da apelanta uvede u posjed nekretnina koje su bile predmet koncesije, te niza drugih radnji. Zaključak da je isključiva krivica tužioca za ništavost ugovora, prema obrazloženju tog suda, proizilazi iz same odluke kojom je utvrđena ništavost, jer odluka Vlade RS od 2. jula 2009. godine o poništenju odluke o dodjeli koncesije jasno govori o propustima u proceduri za koje mogu odgovarati samo nadležni organi tužioca. Navedeno je da, prema odredbi člana 32 Zakona o koncesijama, koncesionar ima pravo posjedovanja i korišćenja sredstava imovine koje mu koncendent stavlja na raspolaganje, u skladu sa ugovorom o koncesiji, što apelant, prema mišljenju tog suda, zbog propusta tužioca, nije bio u mogućnosti, pa mu, u smislu odredbe člana 189 ZOO, pripada pravo na naknadu pretrpljene štete po osnovu izmakle dobiti za period od zaključenja ugovora (27. februara 2007. godine) do donošenja Presude Okružnog suda broj U- 1765/13 od 22. januara 2014. godine kojom je konačno odlučeno da ostaje na snazi odluka o poništenju odluke o koncesiji (od 2. jula 2009. godine), jer je sve to vrijeme apelant kao savjesna ugovorna strana mogao i trebalo da obrađuje predmetne nekretnine, odnosno mogao je da očekuje prihode od zaključenog ugovora o koncesiji. Okružni privredni sud je naglasio da apelantu pripada pravo na izgubljenu dobit, ali samo u odnosu na površinu zemljišta koje mu u tom periodu koncendent nije predao u posjed, što mu je bila obaveza po ugovoru, a ta površina je utvrđena nalazom vještaka i na osnovu izvedenih dokaza.
14. Navedeno je da je u ovom predmetu tužilac istakao i prigovor zastare potraživanja koji taj sud smatra neosnovanim, jer, po ocjeni tog suda, imajući u vidu datum podnošenja tužbe 27. januar 2009. godine i konačnu odluku o sudbini odluke o dodjeli koncesije, a posljedično i ugovora o koncesiji, nije protekao rok od tri godine od zaključenja ugovora, te u svakom slučaju nema mjesta za usvajanje prigovora zastare.
15. Protiv navedene presude i apelant i tužilac su podnijeli žalbe Višem privrednom sudu koji je Presudom broj 57 0 Ps 054878 18 Pž 3 od 26. marta 2019. godine žalbu tužioca djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom protivtužbenom zahtjevu (stav 3 izreke) tako da je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu tužilac naknadi štetu po osnovu izmakle dobiti zbog nekorišćenja poljoprivrednog zemljišta koje mu je dato u koncesiju ugovorima o koncesiji od 4. decembra 2006. godine i predmetnim ugovorom za 2010, 2011, 2012. i 2013. godinu. Presudom je u preostalom dosuđujućem dijelu apelantovog protivtužbenog zahtjeva (naknada štete po osnovu izmakle koristi za 2007, 2008. i 2009. godinu) i u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva (stav 1 i dio stava 2 izreke) žalba tužioca odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je apelantova žalba u odnosu na troškove postupka odbijena i potvrđena prvostepena presuda u tom dijelu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je, prema mišljenju tog suda, tužiočeva žalba djelimično osnovana, a apelantova neosnovana. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je mišljenje i ovog suda da Vlada RS ima pravo i obavezu da se stara o zaštiti javnog interesa Republike Srpske u pogledu dodjele koncesije za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Srpske, a odluka Vlade RS o poništenju odluke o dodjeli koncesije apelantu predstavlja preduzimanje aktivnosti radi otklanjanja neregularnosti u pogledu dodjele koncesije. Prema mišljenju tog suda, pravo Vlade RS je da poništi odluku o dodjeli koncesije u slučajevima utvrđenja da postoje nepravilnosti pri dodjeli koncesije, što ima kao pravnu posljedicu da donošenjem takve odluke prestaje da postoji pravni osnov koji je temelj za zaključenje ugovora o koncesiji, a ovdje je takva odluka odluka Vlade RS od 2. jula 2009. godine o poništenju odluke o dodjeli koncesije i poništenju svih pravnih posljedica te odluke, koja je postala pravosnažna i konačna nakon donošenja presude Okružnog suda od 22. januara 2014. godine.
16. Po mišljenju tog suda, zaključak prvostepenog suda da apelantu pripada pravo na naknadu pretrpljene štete po osnovu izmakle dobiti za period do 22. januara 2014. godine, kada je donesena Presuda Okružnog suda broj U- 1765/13 kojom je konačno odlučeno da ostaje na snazi odluka o poništenju odluke o koncesiji od 2. jula 2009. godine, nije pravilan. Viši privredni sud je naveo da bi, u smislu odredbe člana 172 ZOO, apelantu pripadalo pravo na naknadu pretrpljene štete po osnovu izmakle dobiti samo za period od zaključenja ugovora (27. februara 2007. godine), pa do donošenja odluke o poništenju odluke o koncesiji (2. jula 2009. godine), i to samo u odnosu na površinu zemljišta koje mu u tom periodu koncendent nije predao u posjed, što mu je bila obaveza po ugovoru. Ugovor o koncesiji, prema mišljenju tog suda, postojao je i proizvodio pravno dejstvo samo u periodu od njegovog zaključenja (27. februara 2007. godine), pa do odluke Vlade RS o poništenju odluke o dodjeli koncesije, tj. do 2. jula 2009. godine. Prema odredbama ugovora o koncesiji (član 14), kako je obrazložio taj sud, obaveza koncendenta (tužioca) je da koncesionaru (apelantu) preda u faktički posjed dodijeljeno zemljište i da mu omogući da „u vrijeme trajanja koncesije nesmetano koristi poljoprivredno zemljište“ a prema odredbi člana 32 Zakona o koncesijama, koncesionar ima pravo posjedovanja i korišćenja sredstava imovine koje mu koncendent stavlja na raspolaganje, u skladu sa ugovorom o koncesiji. U konkretnom slučaju, kako je obrazložio taj sud, suprotno žalbenim navodima tužioca, tužilac je povrijedio ugovornu obavezu, jer nije predao apelantu cijelo koncesiono dobro i obavezan je da nadoknadi štetu tuženom. S tim u vezi je navedeno da, u skladu sa odredbom člana 189 stav 3 ZOO, pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Dakle, radi se o izgubljenoj dobiti koja ne predstavlja stvarnu, pozitivnu i direktno uzrokovanu štetu (koju je lakše dokazati), jer se definiše kao indirektna i naknadno uzrokovana šteta u vidu onemogućavanja da se ostvari imovinska korist koja se po redovnom toku stvari mogla očekivati, a to, prema mišljenju tog suda, u pravilu, znači da je potreban manji stepen vjerovatnoće u dokazivanju tog oblika štete u odnosu na stepen dokazivanja stvarne deliktne štete. S tim u vezi je zaključeno da apelantu pripada naknada izmakle koristi, kako je to već obrazloženo, pa je Viši privredni sud donio presudu kao u dispozitivu.
17. Protiv navedene presude i apelant i tužilac su izjavili revizije Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 57 0 Ps 054878 19 Rev od 14. avgusta 2019. godine reviziju tužioca djelimično usvojio, osporenu presudu Višeg privrednog suda u dosuđujućem dijelu odluke o apelantovom protivtužbenom zahtjevu preinačio na način da je žalba tužioca usvojena, te je preinačio presudu Okružnog privrednog suda tako što je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu izmakle dobiti za 2007, 2008. i 2009. godinu, a u preostalom dijelu revizija tužioca je odbačena. Presudom je apelantova revizija odbijena, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove revizijskog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je revizija tužioca osnovana u dijelu kojim se pobija drugostepena presuda u dosuđujućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu, dok revizija tuženog kojom se pobija drugostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu nije osnovana. Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravne stavove nižestepenih sudova, te je istakao da apelant protivtužbenim zahtjevom ne traži naknadu stvarne štete, već da traži naknadu štete u vidu izgubljene dobiti za period 2007, 2008, 2009, 2010, 2011, 2012. i 2013. godine, tvrdeći da je tužilac povrijedio ugovor o koncesiji time što ga nije uveo u posjed cjelokupne površine zemljišta koje mu je dodijeljeno i da je, stoga, pretrpio štetu zbog nemogućnosti da koristi nekretnine u cjelokupno dodijeljenoj površini. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 155 ZOO propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Pri ocjeni visine izmakle koristi, kako je obrazložio taj sud, uzima se dobitak koji se mogao osnovano očekivati po redovnom toku stvari, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (član 189 stav 3 ZOO). Dakle, kako je obrazloženo, za naknadu štete zbog izmakle dobiti pretpostavka je namjera sticanja, koja se kod poslovne obaveze ogleda u tome što su stranke namjeru sticanja uključile u kauzu posla, a izvjesnost dobiti znači da mora biti u datim okolnostima sigurno da će stranka tu dobit zaista i steći.
18. S tim u vezi je navedeno da nije sporno da je tužilac 16. novembra 2006. godine donio odluku o dodjeli koncesije apelantu za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Srpske, površine 311.7663 hektara, na teritoriji opština Šamac i Pelagićevo, i da su parnične stranke zaključile ugovor o koncesiji 27. februara 2007. godine, da je Vlada RS 22. marta 2007. godine donijela prvu odluku kojom se stavlja van snage odluka o dodjeli koncesije apelantu i da je apelant tu odluku uspješno osporio u upravnom sporu, da je Vlada RS nakon toga više puta donosila odluke kojima je poništavala odluku o dodjeli koncesije apelantu, a da je apelant te odluke osporavao u više pokrenutih upravnih sporova i da je u jednom od tih upravnih sporova Presudom Okružnog suda broj U- 1765/13 od 2. januara 2014. godine odbijena apelantova tužba, te da je ostala na snazi odluka kojom je poništena odluka o dodjeli koncesije od 2. jula 2009. godine i sve njene pravne posljedice. Kako je obrazloženo, u toj odluci od 2. jula 2009. godine navedeno ja da nije ispoštovana procedura predviđena (tada važećim) Zakonom o koncesijama, da je u postupku nadzora utvrđeno da se koncesionar ne nalazi u posjedu nekretnina koje su mu dodijeljene. Navedeno je da je nakon toga apelant pozivao tužioca na izmjenu ugovora u pogledu dodijeljene površine zemljišta, te da je Vlada RS donijela odluku od 27. oktobra 2011. godine o izmjeni odluke o dodjeli koncesije apelantu utoliko što mu se dodjeljuje površina zemljišta od 247.5549 umjesto 311.7663 hektara i da je Vlada RS ovlastila tužioca da zaključi aneks ugovora o koncesiji do čega nije došlo, jer je protiv te odluke apelant pokrenuo upravni spor i svojim aktom od 27. januara 2012. godine predložio tužiocu da se sačini aneks ugovora o koncesiji nakon okončanja tog upravnog spora, te da je, s tim u vezi, u postupku utvrđeno da apelant nije u posjedu cjelokupne površine koja mu je ugovorom i odlukom o koncesiji dodijeljena, već samo jednog dijela.
19. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, odredbom člana 6 Zakona o koncesiji koji je bio na snazi u vrijeme dodjele koncesije apelantu bilo je propisano da odluku o dodjeli koncesija donosi Vlada RS na osnovu koje se zaključuje ugovor o koncesiji, da je odluka o dodjeli koncesije jednostrani akt javne vlasti, ali da sama za sebe nije dovoljna za zasnivanje koncesionog odnosa, jer treba biti popraćena zaključenim ugovorom između koncedenta i koncesionara, koji sadržajno mora biti usklađen sa odlukom o koncesiji i egzistencijalno je zavisan o odluci o koncesiji, te da ova dva akta tek zajedno čine koncesionopravni odnos, tako da ukidanje odluke o koncesiji ima kao posljedicu derogiranje ugovora o koncesiji. Vrhovni sud je obrazložio da potpisivanjem ugovora o koncesiji koncesionar izražava svoju stvarnu volju za vršenje koncesije zbog čega ugovor predstavlja izvor obaveza koje budućem koncesionaru odluku o koncesiji ne može samostalno nametnuti, jer odlukom o koncesiji koncesionar stiče subjektivno pravo na vršenje ovlašćenja iz koncesije, a ugovorom o koncesiji koncesionar se obavezuje da vrši dodijeljena prava. Kako je obrazloženo, iz navedenog proizlazi da je odluka o koncesiji izvor prava, a ugovor o koncesiji izvor obaveze, pri čemu prvo nastaje pravo, a tek onda obaveza. Vrhovni sud je istakao da je ugovor o koncesiji specifičan ugovor, jer je značajan dio sadržaja odnos između ugovornih strana, odnosno ugovorni odnos, određen odlukom o koncesiji i normama važećih zakona, prije svega Zakona o koncesiji koji određuje, između ostalog, šta može biti predmet koncesije, način dodjele koncesije, sadržaj ugovora o koncesiji, prestanak ugovora i drugo, pa je načelo dispozitivnosti ugovornog prava kod ovih ugovora ograničeno. Što se tiče jednostrane izmjene uslova dodjele koncesije od koncedenta, Vlada RS, koja ima pravo i obavezu da se stara o zaštiti javnog interesa Republike Srpske u pogledu dodjele koncesije i koja je odgovorna da ovu oblast reguliše na način koji će biti u javnom interesu, prema mišljenju tog suda, ovlašćena je i da preduzima aktivnosti radi otklanjanja neregularnosti u pogledu dodjele koncesije donošenjem odluke o poništenju odluke o dodjeli koncesije.
20. Zbog navedenih razloga, po ocjeni tog suda, za odluku o protivtužbenom zahtjevu treba uzeti u obzir da je donošenjem odluke Vlade RS od 2. jula 2009. godine o poništenju odluke o dodjeli koncesije od 16. novembra 2006. godine i pravnih posljedica te odluke, koja je stupila na snagu 22. jula 2009. godine (osmog dana od objavljivanja u „Službenom glasniku RS“ broj 63/09), ugovor o koncesiji raskinut i da je prestao da postoji (član 29 stav 1 tačka 4) Zakona o koncesiji u vezi sa članom 30 stav 1 tačka 2 tog zakona), a ne da je ugovor ništav, kako pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi pozivajući se na odredbu člana 51 stav 1 ZOO koja se odnosi na situaciju kad ugovorna obaveza u vrijeme zaključenja ugovora nema dopušten osnov, što nije u konkretnom slučaju. Pri tome, kako je obrazložio Vrhovni sud, nije od značaja što u Zakonu o koncesiji nije bilo izričito regulisano pitanje jednostranog raskida i prestanka ugovora o koncesiji, a što je normirano u odredbi člana 45 stav 1 tač. g) i ž) Zakona o koncesijama koji je sada na snazi („Službeni glasnik RS“ broj 59/13). U slučaju jednostrane izmjene uslova ugovora i poništenja odluke o koncesiji, prema mišljenju tog suda, dolazi do raskida ugovora o koncesiji i koncesionar, shodno odredbi člana 132 ZOO, ima pravo na naknadu eventualne štete, odnosno na uspostavljanje finansijske ravnoteže u koncesionom odnosu. U konkretnom slučaju ugovor je raskinut 22. jula 2009. godine, pa bi apelantu, prema mišljenju tog suda, pripadalo pravo na naknadu eventualne štete samo od zaključenja ugovora o koncesiji do njegovog raskida, naravno, pod uslovom da je dokazao da je pretrpio štetu.
21. Vrhovni sud je istakao da, iako je koncesija apelantu dodijeljena radi korišćenja poljoprivrednog zemljišta, što podrazumijeva da apelant treba biti u posjedu zemljišta, pogrešan je, prema mišljenju Vrhovnog suda, zaključak drugostepenog suda da je tužilac povrijedio ugovornu obavezu, jer nije apelantu predao cijelo koncesiono dobro. S tim u vezi je navedeno da ugovorom o koncesiji nije predviđena posebna obaveza koncedenta da koncesionaru preda u posjed predmet koncesije, već je odredbom člana 14 ugovora predviđena obaveza koncendenta da koncesionaru omogući da u vrijeme trajanja koncesije nesmetano koristi poljoprivredno zemljište, što je u skladu sa odredbom člana 32 Zakona o koncesijama prema kojoj koncesionar ima pravo posjedovanja i korišćenja sredstava imovine koje mu koncendent stavlja na raspolaganje, u skladu sa ugovorom o koncesiji. Vrhovni sud je istakao da je apelantu bilo poznato koje nekretnine je dobio radi korišćenja jer je bio učesnik postupka dodjele koncesije a to je određeno i u odluci o dodjeli koncesije i konačno u samom ugovoru (član 2) u kojem je navedeno da su to nekretnine prema priloženim posjedovnim listovima. Istaknuto je da je tužilac odmah nakon zaključenja ugovora o koncesiji (27. februara 2007. godine) donio prvu odluku (22. marta 2007. godine) o poništenju odluke o dodjeli koncesije, te, prema zaključku Vrhovnog suda, apelant od tada zna da tužilac hoće da stavi van snage dodjelu koncesije i da apelant ne obrađuje cjelokupnu površinu zemljišta. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da apelant nije dokazao da je tražio da mu tužilac preda u posjed cjelokupnu površinu zemljišta, već je pozivao tužioca na izmjenu ugovora u pogledu površine zemljišta, a kada je Vlada RS donijela odluku od 27. oktobra 2011. godine o izmjeni odluke o dodjeli koncesije utoliko što se dodjeljuje površina zemljišta od 247.5549 umjesto 311.7663 hektara i ovlastila tužioca na zaključenje aneksa ugovora o koncesiji, protiv te odluke apelant je pokrenuo upravni spor i predložio tužiocu da se sačini aneks ugovora nakon okončanja tog upravnog spora. Kako je obrazložio Vrhovni sud, iz navedenog proizilazi da apelant nije mogao osnovano očekivati dobitak od korišćenja cjelokupne površine dodijeljenog zemljišta, tako da nije dokazao da izgubljena dobit postoji, niti da je izvjesna i sigurna, zbog čega nisu ostvarene pretpostavke za naknadu štete u vidu izmakle dobiti koje ima u vidu odredba člana 189 stav 3 ZOO, kako se osnovano revizijom tužioca ukazuje, a što je bio razlog preinačenja pobijane presude u dosuđujućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, to dalje znači da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi kojima se osporava drugostepena odluka u odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je istakao da, pored toga, ukazuje da sve i kada bi postojao osnov za naknadu štete u vidu izgubljene koristi (što u konkretnom nije slučaj), nalaz vještaka poljoprivredne struke koji je izračunao prinos kukuruza na površini zemljišta koje apelant ne koristi ne bi mogao poslužiti kao osnov za utvrđivanje visine izmakle dobiti s obzirom na to da se ima u vidu da se apelant bavi intenzivnim uzgojem junadi, svinja i janjadi (radi dalje prodaje), te da je, prema tvrdnjama apelantovog zakonskog zastupnika, na predmetu koncesije apelant planirao da zasije određene poljoprivredne kulture kako bi obezbijedio ishranu navedene stoke. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je tužilac svo vrijeme postupao dolozno, u krajnjem slučaju, nepažljivo, jer je, donoseći konstantno nezakonite odluke, svjesno namjeravao pričiniti apelantu štetu, koji je ugovor i zaključio kako bi mogao obavljati djelatnost od koje bi imao dobit. Apelant smatra da je Vrhovni sud zanemario činjenicu da sudovi moraju primiti k znanju pravni položaj koji su stekle stranke zaključenjem ugovora i da je njegovo pozivanje na apelantovo saznanje da tužilac sve vrijeme želi raskinuti ugovor, u stvari, psihološka kategorija, čime Vrhovni sud pretpostavlja psihološku posljedicu, odnosno stanje svijesti direktora apelanta a zenemaruje činjenicu prevarnog ponašanja tužioca, pri čemu ugovor o koncesiji nikada nije raskinut. Apelant smatra da uskraćivanje ugovornoj stranci njenog osnovanog i legitimnog imovinskog očekivanja koje treba imati od upotrebe zemljišta predstavlja nesporno kršenje prava na imovinu a što, prema apelantovom mišljenju, predstavlja pokušaj da se zaštiti entitetski budžet od negativnih posljedica postupanja njenih organa.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri svemu što je istakao u osporenoj presudi, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
24. Viši privredni sud je naveo sadržaj svoje presude i pravni stav, te istakao da nije bilo kršenja prava na apelantovu imovinu zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
25. Tužilac je naveo hronologiju predmeta, te istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o apelantovoj imovini, već o imovini Republike Srpske, zbog čega je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
26. Zakon o koncesijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/02, 91/06 i 92/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 6.
Nadležnost za dodjelu koncesija i zaključenje ugovora o koncesiji Koncesija se dodjeljuje na osnovu prethodno sprovedenog postupka javnog poziva (u daljem tekstu: javni poziv).
Izuzetno od postupka javnog poziva, u slučaju propisanom ovim zakonom, koncesija se može dodijeliti na osnovu samoinicijativne ponude ili neposrednog izbora, na način propisan ovim zakonom.
Prijedlog odluke o raspisivanju javnog poziva Vladi podnosi ministarstvo nadležno za predmet koncesije (u daljem tekstu: nadležno ministarstvo), a ukoliko je za predmet koncesije nadležno više ministarstava, prijedlog odluke podnosi ministarstvo u čijoj je pretežnoj nadležnosti predmet koncesije,uz prethodno pribavljenu saglasnost drugih ministarstava.
Prijedlog odluke o javnom pozivu obavezno sadrži:
1)predmet koncesije, 2)procjenu opravdanosti i visine ulaganja, 3)okvirni rok trajanja koncesije, 4)osnovne uslove za realizaciju koncesije, 5)izvod iz planske dokumentacije u vezi predmeta koncesije ili u nedostatku istog stručno mišljenje ovlaštenog pravnog lica, 6)prijedlog o visini naknade, 7)namjena korištenja predmeta koncesije, 8)nadležni organ za koordinaciju aktivnosti izdavanja odobrenja, licenci, dozvola ili ovlaštenja koji su potrebni za realizaciju predmeta u skladu sa odredbama propisa o izgradnji ili radu objekata infrastrukture i 9)kada inicijativu podnosi jedinica lokalne samouprave ili zainteresovano lice i podatke o istom.
U predmetima u kojima utvrdi postojanje posebnog interesa, Vlada će posebnim aktom propisati specifične uslove za dodjelu koncesije.
Rješenje o dodjeli koncesija donosi Vlada Republike Srpske, na osnovu koje Vlada odnosno, po ovlaštenju Vlade nadležno ministarstvo, i/ili organ lokalne uprave, i/ili javno preduzeće koje vrši upravljanje predmetom koncesije zaključuje ugovor o koncesiji.
Član 26.
Dodjela koncesije Vlada, na prijedlog Komisije, dodjeljuje koncesiju najpovoljnijem ponuđaču koji je ispunio i zadovoljio sve kriterije utvrđene u javnom pozivu i visokog je ranga u odnosu na ostale ponuđače.
O dodjeli koncesije najpovoljnijem ponuđaču, u što kraćem roku, obavještava se Komisija.
Rješenje o dodjeli koncesije obavezno sadrži:
1)predmet koncesije;
2)naziv ponuđača;
3)naziv koncesionara;
4)oblik i visinu koncesione naknade;
5)rok za zaključenje ugovora i rok trajanja koncesije;
6)ministarstvo ili drugu instituciju koju odredi Vlada, koja će u ime koncedenta zaključiti ugovor o koncesiji i 7)druge elemente u skladu sa podacima iz ponude.
Pravo ugovora o koncesiji na nepokretnostima se upisuje u zemljišne knjige i druge evidencije o nepokretnostima.
Komisiji se dostavljaju kopije ugovora o koncesiji i sva projektna dokumentacija u izvršnom obliku.
Član 29.
Prestanak ugovora o koncesiji Ugovor o koncesiji prestaje:
1.istekom ugovorenog roka u skladu sa ovim zakonom;
2.otvaranjem stečajnog postupka nad koncesionarom;
3.prestankom postojanja predmeta koncesije i 4.raskidom ugovora o koncesiji.
Član 30.
Raskid ugovora o koncesiji Ugovor o koncesiji može se raskinuti:
1.ako je koncesionar nesolventan duže od šest mjeseci ili ako je u stečaju, 2.ako koncesionar ili koncendent ne ispunjavaju ugovorne obaveze.
3.ako koncesionar prenese ugovor o koncesiji na treće lice ili promijeni vlasničku strukturu suprotno odredbama Zakona.
Član 32.
Prava koncesionara Koncesionar ima pravo posjedovanja i korištenja sredstava i imovine koje mu koncedent stavlja na raspolaganje, u skladu sa ugovorom o koncesiji.
27. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i “Služeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 51.
(1) Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.
(2) Osnov je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.
(3) Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen.
Član 132.
(1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
(3) Ako obe strane imaju pravo zahtevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.
(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.
(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 172. stav 1.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 189. stav 3.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 054878 19 Rev od 14. avgusta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. septembra 2019. godine a apelacija je podnesena 14. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom prekršeno njegovo pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
34. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
35. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je 27. septembra 2013. godine donio već pomenutu Odluku broj AP 1761/10 u kojoj su apelanti bili tužilac iz konkretnog predmeta i PD „Napredak“ a.d. Pelagićevo, a suprotna strana u tom postupku, tačnije tužilac, bio je apelant po čijoj apelaciji se donosi ova konkretna odluka. U navedenom predmetu Ustavni sud je razmatrao navode tužioca i PD „Napredak“ a.d. Pelagićevo u vezi sa Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 001765 09 U od 19. februara 2010. godine koja je donesena po apelantovoj tužbi u vezi sa spornim predmetnim ugovorom o koncesiji i poništenjem odluke o davanju koncesije apelantu. Navedenom odlukom Ustavni sud je usvojio tužiočevu i apelaciju PD „Napredak“ a.d. Pelagićevo, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukinuo Presudu Okružnog suda broj 11 0 U 001765 09 U od 19. februara 2010. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. U Odluci broj AP 1761/10 Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „Iz navedenih odredaba, prema mišljenju Ustavnog suda, proizilazi da prvoapelantkinja, tj. Vlada Republike Srpske, upravlja i raspolaže imovinom Republike Srpske u interesu Republike Srpske, dakle, u javnom interesu, te da svojim odlukama uređuje pitanja koja su značajna za obavljanje poslova prvoapelantkinje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je upravo postupak dodjele koncesije za korišćenje prirodnih bogatstava i dobara u opštoj upotrebi pitanje značajno za obavljanje poslova prvoapelantkinje u kojem prvoapelantkinja ima ovlašćenje da donosi svoje odluke. Dakle, iz navedenih zakonskih odredaba nesporno proizilazi da prvoapelantkinja ima pravo i obavezu da se stara o zaštiti javnog interesa Republike Srpske u pogledu dodjele koncesije za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Srpske. Kao što je Ustavni sud već primijetio, nesporno je da dodjela koncesije predstavlja javni interes kako za prvoapelantkinju, tako i za Republiku Srpsku, čije interese prvoapelantkinja predstavlja i štiti. Navedeno potvrđuje i odredba člana 71 Zakona o poljoprivrednom zemljištu iz koje, takođe, proizilazi nadležnost prvoapelantkinje da putem koncesije vrši dodjelu poljoprivrednog zemljišta pravnom licu na korišćenje. Pri tome Ustavni sud zapaža da je upravo prvoapelantkinja donošenjem odluke od 2. jula 2009. godine preduzela aktivnosti radi otklanjanja neregularnosti u pogledu dodjele koncesije tužiocu odlukom od 16. novembra 2006. godine. U svom odgovoru na apelacije i Komisija za koncesije, koja je osnovana Zakonom o koncesijama kao stalno nezavisno regulativno pravno lice konstituisano radi obavljanja funkcija za dodjelu koncesija, ukazuje na navedene neregularnosti. Ustavni sud konstatuje da prava i obaveze koje prvoapelantkinja ima u predmetnoj oblasti, ujedno, znače i odgovornost prvoapelantkinje da navedenu oblast reguliše na način koji će biti u javnom interesu Republike Srpske. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, prvoapelantkinja, kao zaštitnica interesa Republike Srpske u ovoj specifičnoj oblasti, imala ovlašćenje da, u smislu odredaba člana 6 Zakona o koncesijama i člana 3 stav 2 i člana 43 stav 3 Zakona o Vladi RS, donese odluku o poništenju odluke o dodjeli koncesije. Navedene zakonske odredbe su bile dovoljan pravni osnov prvoapelantkinji da donese pomenutu odluku i bez primjene odredbe člana 248 stav 1 tač. 2, 3 i 5 ZOUP-a. Dakle, prvoapelantkinja je pravni osnov za donošenje odluke o poništenju odluke o dodjeli koncesije imala u pomenutim odredbama Zakona o koncesiji i Zakonu o Vladi RS. Stoga, u konkretnom slučaju nije (ni) bilo potrebno da prvoapelantkinja primjenjuje citirane odredbe ZOUP-a prilikom donošenja sporne odluke. Uzimajući u obzir navedeno, u konkretnom slučaju nema mjesta ni za primjenu odredbe člana 249 stav 1 ZOUP-a prema kojoj bi prvoapelantkinja morala da ima drugostepeni organ, odnosno organ koji vrši nadzor nad njenim radom, a koji bi, u smislu pomenute odredbe, bio nadležan da donese rješenje po pravu nadzora. Ustavni sud ponavlja da u ovoj specifičnoj oblasti, kakva je dodjela koncesija, prvoapelantkinja nesporno ima pravo i obavezu da odlučuje kome će dati na upotrebu neko opšte dobro, kao i da, kada ustanovi bilo kakvu neregularnost u pogledu dodjele koncesije, ima pravni osnov u Zakonu o koncesijama i Zakonu o Vladi RS da tu svoju odluku koriguje. Ustavni sud konstatuje da se predmetni postupak odnosio na poništenje odluke prvoapelantkinje o dodjeli koncesije tužiocu, a da je postupak raskida ugovora o koncesiji između tužioca i prvoapelantkinje u toku, što proizilazi iz presuda redovnih sudova. Pored navedenog, Ustavni sud napominje da neće davati bilo kakvo mišljenje o eventualnim postupcima za naknadu štete između prvoapelantkinje i tužioca, budući da će navedeni postupci biti predmet odluke redovnih sudova.“
36. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je apelant protiv navedene Odluke Ustavnog suda broj AP-1761/10 i protiv Presude Okružnog suda broj broj 11 0 U 001765 13 U2 od 22. januara 2014. godine podnio aplikacije Evropskom sudu. Prema informacijama kojima Ustavni sud raspolaže, navedene aplikacije su riješene u junu, odnosno decembru 2014. godine na način da su oba predmeta proglašena neprihvatljivim u single-judge proceduri, jer nisu ispunili kriterijume prihvatljivosti i o tome je apelant obaviješten pismom koje se ne objavljuje, odnosno koje nije javnog karaktera.
37. S obzirom na to da se postupak u kojem je donesena odluka Vrhovnog suda koja je osporena konkretnom apelacijom odnosio na pitanje naknade štete o kojem Ustavni sud nije dao mišljenje u Odluci broj AP 1761/10, Ustavni sud će u ovoj odluci razmotriti apelantove navode o kršenju prava na imovinu u vezi sa naknado izgubljene dobiti.
38. Ustavni sud podsjeća da se prije razmatranja pitanja da li je došlo do kršenja člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju mora utvrditi da li je apelant titular prava koja potpadaju pod član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. da li se radi o „imovini“ u smislu navedenog člana.
39. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Koneckký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).
40. Ustavni sud smatra da, prije svega, treba utvrditi da li se radi o apelantovoj imovini koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantu je u predmetnom postupku odlukom Vlade RS iz 2006. godine dodijeljeno zemljište čiji je vlasnik Republika Srpska u koncesiju po osnovu koje odluke je nakon toga 2007. godine zaključen i predmetni ugovor o koncesiji između tužioca i apelanta, ali je odmah nakon toga odluka o dodjeli zemljišta apelantu poništena. Odluka o poništenju iz 2007. godine, kao i istovjetne odluke donesene nakon nje bile su predmet više sudskih postupaka navedenih u prethodnim tačkama ove odluke da bi, u konačnici, Presudom Okružnog suda broj U- 1765/13 od 2. januara 2014. godine bila odbijena apelantova tužba, te je ostala na snazi odluka kojom je poništena odluka o dodjeli koncesije i sve njene pravne posljedice. Ustavni sud zapaža i da iz činjenica predmeta proizilazi i da je sam apelant tražio od Vlade RS i tužioca da donesu aneks predmetnog ugovora o koncesiji kojim bi apelant zadržao koncesiju, ali na smanjenoj površini zemljišta. Ali kad su Vlada RS i tužilac na to pristali, apelant je, umjesto da potpiše navedeni aneks, protiv njega pokrenuo upravni spor koji je rezultirao navedenom odlukom Okružnog suda od 2. januara 2014. godine.
41. Dakle, u navedenom postupku apelantu je bilo dodijeljeno u koncesiju zemljište čiji je vlasnik Republika Srpska, a ne apelant, a koje zemljište je apelant trebalo da upotrebljava za obavljanje svoje djelatnosti (uzgoj stoke). Iz navedenog slijedi zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o apelantovoj imovini koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud treba da ispita da li je apelant u okolnostima konkretnog slučaja mogao imati „legitimno očekivanje“ da će pri okolnostima kakve su konkretne biti udovoljeno njegovom zahtjevu za isplatu naknade na ime izgubljene dobiti.
42. Kao što je ranije rečeno, u toku postupka je utvrđeno da je odmah nakon donošenja odluke o davanju predmetnog zemljišta apelantu u koncesiju i zaključivanja predmetnog ugovora o koncesiji Vlada RS poništila navedenu odluku, što se dešavalo još dva puta poslije toga, a nakon što su odluke Vlade RS bile predmet sudskih sporova i ukidane, što je u konačnici rezultiralo navedenom presudom Okružnog suda od 2. januara 2014. godine, bila je odbijena apelantova tužba, te je ostala na snazi odluka kojom je poništena odluka o dodjeli koncesije i sve njene pravne posljedice. Iz navedenog proizilazi da je nesporno da je od samog početka Vlada RS, shodno svojim ovlašćenjima koja su navedena i u Odluci Ustavnog suda broj AP 1761/10, iskazala da odustaje od davanja zemljišta u koncesiju apelantu, čime je apelant, kako je i utvrdio Vrhovni sud, postao svjestan da neće moći koristiti predmetno zemljište. Dakle, u osporenoj presudi Vrhovni sud je, suprotno apelantovim navodima, jasno ukazao da je u konkretnom slučaju Vlada RS postupala na način na koji je imala puno pravo shodno odredbama Zakona o koncesiji i Zakona o Vladi RS, te da u takvim okolnostima u kojima apelant nije ni dokazao da mu je nastala bilo kakva šteta, s obzirom na to da nije ni ušao u posjed kompletnog zemljišta, apelantu ne pripada pravo na naknadu izmakle dobiti.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizilazi da apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će ostvariti dobit od korišćenja zemljišta koje mu je trebalo biti dato u koncesiju a u situaciji kada je Vlada RS, shodno odredbama Zakona o koncesijama, od samog početka iskazala namjeru da odustane od dodjele zemljišta apelantu u koncesiju i kada je to njeno pravo potvrđeno i pravosnažnom presudom Okružnog suda od 2. januara 2014. godine kojom je ostala na snazi odluka kojom je poništena odluka o dodjeli koncesije i sve njene pravne posljedice. Ovo stoga što „legitimno očekivanje“ mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu - odluka o dodjeli zemljišta u koncesiju i predmetni ugovor o koncesiji - a koji su u konkretnom slučaju prestali da egzistiraju u pravnom prometu. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da ima „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
45. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nije dokazao da je imao ostvariv zahtjev, niti da je imao „legitimno očekivanje“ koje bi predstavljalo imovinu u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević