Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4839/19 („Interijer Exclusive“ d.o.o. Brčko)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
- Reformatio in peius
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4839/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4839/19, rješavajući apelaciju „Interijer Exclusive“ d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Interijer Exclusive“ d.o.o. Brčko podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 003558 18 Pž 2 od 15.
novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 003558 14 Ps 2 od 24. maja 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Interijer Exclusive“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa direktor F. Dž. (u daljnjem tekstu: apelantov zastupnik), podnio je 16. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Ps 003558 18 Pž 2 od 15. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Ps 003558 14 Ps 2 od 24. maja 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i tužioca Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 28. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda zatraženo je 2. marta 2021. godine da dostavi predmetni spis.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 9. oktobra 2020. godine. Osnovni sud je 5. marta 2021. godine dostavio predmetni spis.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilac je 11. juna 2008. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta i apelantovog zastupnika radi raskida ugovora o zakupu i isplate duga.
6. Podneskom od 4. maja 2009. godine tužilac je precizirao tužbeni zahtjev (tražio da se raskine ugovor o zakupu poslovnog prostora, da se apelant obaveže da preda tužiocu u posjed i slobodno raspolaganje poslovni prostor, oslobođen od lica i stvari, kao i da se obavežu apelant i apelantov zastupnik da tužiocu solidarno isplate iznos od 3.276,00 KM na ime zakupnine poslovnog prostora sa zakonskom zateznom kamatom). Apelant i apelantov zastupnik su odgovorili na tužbu 3. juna 2009. godine, te su istakli prigovor kompenzacije. Tužilac je na ročištu od 22. novembra 2011. godine povukao tužbeni zahtjev u odnosu na apelantovog zastupnika, a na ročištu od 8. novembra 2012. godine, nakon provedenog vještačenja po vještaku ekonomske struke M. Ž., precizirao tužbeni zahtjev na ime potraživanja zakupnine na iznos od 3.833,00 KM.
7. Osnovni sud je održao pet ročišta (23. novembra 2009. godine, 22. novembra 2011. godine, 8. novembra 2012. godine, 10. januara i 3. aprila 2013. godine), dok je devet ročišta odgođeno/odloženo, odnosno nije održano na apelantov zahtjev zbog poslovnih obaveza apelantovog zastupnika, neuredne dostave poziva za apelanta, te je jedno ročište opozvano (21. oktobra 2008. godine, 21. januara i 21. aprila 2009. godine, 26. marta 2010. godine, 19. septembra 2011. godine, 9. februara, 3. maja i 25. septembra 2012. godine, te 6. februara 2013. godine).
8. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 Ps 003558 08 Ps od 3. aprila 2013. godine raskinut je ugovor o zakupu poslovnog prostora od 19. februara 2007. godine, zaključen između tužioca kao zakupodavca i apelanta kao zakupca, te je apelant obavezan da preda tužiocu u posjed i slobodno raspolaganje poslovni prostor, oslobođen od lica i stvari, u stanju kako je navedeno u ugovoru (stav 1). Prvostepenom presudom obavezan je apelant da „solidarno“ isplati tužiocu iznos od 3.833,00 KM na ime zakupnine poslovnog prostora sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.953,75 KM (stav 2). Istom presudom obavezan je apelant da nadoknadi tužiocu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.953,75 KM (stav 3).
9. Apelant je 24. aprila 2013. godine podnio žalbu protiv prvostepene presude, te je 19. novembra 2013. godine predmetni spis dostavljen Apelacionom sudu na postupanje po žalbi.
10. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 Ps 003558 13 Pž od 10. januara 2014. godine uvažena je apelantova žalba, ukinuta presuda Osnovnog suda od 3. aprila 2013. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud „raskinuo“ ugovor koji je imenovao kao „Ugovor o zakupu poslovnog prostora“, a u spisu predmeta postoji samo ugovor imenovan kao „Ugovor o korištenju poslovnog prostora u poslovnom inkubatoru Brčko distrikta BiH“. U vezi s tim je naveo da ako je utvrđeno da je prema kvalifikaciji (pravnoj prirodi) to ugovor o zakupu poslovnog prostora, u tom slučaju nije mogao biti „raskinut“ budući da preuzeti Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija za njegov prestanak ne predviđa „raskid“, već za zakup sklopljen na određeno vrijeme propisuje da može prestati istekom vremena ili odustankom od zakupa (odredbe čl. od 26. do
37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija). Zatim je ukazao da je prvostepeni sud obavezao apelanta da „solidarno“ plati zakupninu i troškove parničnog postupka, premda se iz izreke i obrazloženja prvostepene presude ne može utvrditi ko je uz apelanta solidarni dužnik. Također je ukazao da je prvostepeni sud dosudio zakonsku zateznu kamatu na iznos zakupnine od 11. juna 2008. godine iako je taj zahtjev tužilac „stavio kasnije“ i nije odlučio o apelantovom prigovoru kompenzacije.
11. U ponovnom postupku Osnovni sud je održao sedam ročišta (13. maja, 27. novembra i 7. decembra 2015. godine, 17. februara, 11. oktobra i 22. novembra 2016. godine, te 24. maja 2017. godine), dok je odgođeno/odloženo deset ročišta na apelantov zahtjev zbog bolesti i poslovnih obaveza apelantovog zastupnika, neuredne dostave poziva za apelanta, otkazane punomoći za zastupanje apelanta (15. maja 2014. godine, 28. januara, 7. jula, 29. septembra i 28. oktobra 2015. godine, 28. aprila, 7. jula i 30. novembra 2016. godine, te 19. januara i 13. aprila 2017. godine).
12. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 Ps 003558 14 Ps 2 od 24. maja 2017. godine utvrđeno je da je 1. marta 2010. godine istekao Ugovor o korištenju poslovnog prostora u Poslovnom inkubatoru Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) od 19. februara 2007. godine, koji je bio zaključen između tužioca kao zakupodavca i apelanta kao zakupca (stav 1), te je obavezan apelant da preda tužiocu u posjed i slobodno raspolaganje poslovni prostor oslobođen od svih lica i stvari (stav 2). Prvostepenom presudom obavezan je apelant da tužiocu na ime zakupnine za period od 1. marta 2007. do 1. marta 2010. godine isplati iznos od 3.833,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom (stav 3). Istom presudom obavezan je apelant da tužiocu na ime upotrebe tuđe stvari za period od 1. marta 2010. do 11. oktobra 2016. godine isplati iznos od 16.897,82 KM, sa zakonskom zateznom kamatom (stav 4). Prvostepenom presudom odbijen je tužilac s viškom tužbenog zahtjeva u pogledu potraživanja kamata (stav 5), dok je apelant obavezan da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.448,75 KM (stav 6).
13. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo koji su dokazi provedeni tokom postupka, kao i da je glavna rasprava održana u odsustvu uredno obaviještenog apelanta. Zatim je naveo da je podneskom od 1. oktobra 2015. godine tužilac precizirao tužbeni zahtjev, te da je sud dopustio preinačenje tužbe (u skladu s nalazom vještaka ekonomske struke) na glavnoj raspravi održanoj 22. novembra 2016. godine s obzirom na to da o takvom zahtjevu apelant može raspravljati bez odlaganja rasprave shodno odredbama člana 155. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je naveo da je tužilac preinačio tužbu. Zatim, da su tužilac i apelant zaključili predmetni ugovor kojim je tužilac dao apelantu na korištenje poslovni prostor na period od tri godine (naknada za korištenje regulirana je predmetnim ugovorom, što je preciznije navedeno u obrazloženju presude). Nadalje, da nisu osnovani apelantovi navodi da nije primio ključeve od poslovnog prostora jer je iz zapisnika o uvođenju u posjed od 1. marta 2007. godine utvrđeno da je poslovni prostor predat od strane tužioca i primljen u posjed od strane apelanta. Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 32. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija propisano da ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje je zaključen (stav 1), a ako po isteku ugovorenog vremena poslovne prostorije ne budu ispražnjene i predate, zakupodavac može tužbom tražiti predaju ispražnjenih prostorija (stav 2). Zatim je sud naveo da je vrijeme na koje je predmetni ugovor zaključen isteklo, da ugovor nije prećutno obnovljen u smislu člana 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (tome se protivio tužilac – podnio tužbu 11. juna 2008. godine za raskid predmetnog ugovora jer apelant nije ispunjavao ugovorne obaveze), a da apelant nije predao tužiocu poslovni prostor na njegovo traženje, pa je shodno tome osnovan tužbeni zahtjev iz stava 1. izreke. Nadalje je navedeno da je apelant dužan predati poslovni prostor tužiocu u stanju u kojem ga je primio (apelant nije dokazao da je predao tužiocu poslovni prostor i ključeve od poslovnog prostora), pa je osnovan tužbeni zahtjev iz stava 2. izreke za predaju poslovnog prostora u skladu s odredbama člana 25. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Osnovni sud je naveo da je iz podataka Kancelarije za upravljanje javnom imovinom od 4. decembra 2015. godine utvrđeno da je apelantov zastupnik pozvan 18. marta 2010. godine (primio poziv) u Kancelariju da preda ključeve od poslovnog prostora i da se na licu mjesta sačini zapisnik, ali se on nije javio, niti je ikada zapisnički izvršena primopredaja. Pored toga, Osnovni sud je naveo da apelantu nikada nije data saglasnost za prepravke i adaptacije u poslovnom prostoru.
14. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je visina zakupnine utvrđena vještačenjem po vještaku ekonomske struke M. Ž., što proizlazi i iz analitičke kartice tužioca na ime apelanta. Zatim, da apelant nije dokazao da je analitička kartica pogrešno sačinjena, odnosno da je platio zakupninu za sporni period, slijedom čega je apelant, u skladu s odredbama člana 19. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, dužan da plati zakupninu tužiocu, te tako ispuni svoju ugovornu obavezu. Zatim, Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 219. Zakona o obligacionim odnosima, te je naveo da je apelant koristio poslovni prostor bez valjanog pravnog osnova, pa tužiocu kao vlasniku pripada pravo na naknadu štete koja se ogleda u izmakloj koristi u visini zakupnine poslovnog prostora (apelant nije predao poslovni prostor na poziv tužioca, niti su službenici na licu mjesta mogli utvrditi na koji način se koristi poslovni prostor jer je zaključan). Osnovni sud je naveo da je visina naknade po osnovu upotrebe poslovnog prostora za period od 1. marta 2010. do 11. oktobra 2016. godine utvrđena na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke E. A. Nadalje je ukazao da nije osnovan apelantov prigovor kompenzacije (prebijanje) kao jedan od načina prestanka obaveza. Dalje je naveo da apelant u postupku nije dokazao da je obavijestio tužioca o potrebi adaptacije poslovnog prostora i da je tužilac dao saglasnost za te radove, shodno odredbama čl. 16. i 17. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, da bi njegov zahtjev za naknadu tih troškova i prigovor kompenzacije u visini tih troškova bio osnovan. Osnovni sud je naveo da je predmetnim ugovorom jasno određeno da apelant nema pravo vršiti bilo kakve prepravke ili adaptacije u poslovnom prostoru bez pismene saglasnosti tužioca i da tužilac nema obavezu za povrat uloženih sredstava ili drugih troškova koje je imao apelant. Osnovni sud je naveo da na te okolnosti apelant nije predložio nijedan dokaz.
15. Apelant je 26. februara 2018. godine podnio žalbu protiv prvostepene presude, te je 18. aprila 2018. godine predmetni spis dostavljen Apelacionom sudu na postupanje po žalbi.
16. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 Ps 003558 18 Pž 2 od 15. novembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Drugostepenom presudom odbijen je tužiočev zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu.
17. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je 1. oktobra 2015. godine tužilac uredio tužbu tako što je uz već postojeći zahtjev za predaju u posjed i plaćanje zakupnine tražio naknadu za upotrebu tuđe stvari u iznosu od 10.920,00 KM i utvrđenje da je predmetni ugovor istekao. Dalje je naveo da je podneskom od 19. oktobra 2015. godine apelant potvrdio da je primio uređenu tužbu. Također, da je tužilac na ročištu održanom 22. novembra 2016. godine, na koje nije pristupio apelant (uredno obaviješten), a nakon što je vještak ekonomske struke E. A. usmeno obrazložio svoj nalaz i mišljenje (nalaz i mišljenje su dostavljeni apelantu), visinu tužbenog zahtjeva za upotrebu tuđe stvari uskladio s vještačenjem, te je umjesto iznosa od 10.920,00 KM tužilac tražio isplatu iznosa od 16.897,82 KM. Zatim, da je apelantu dostavljen zapisnik sa ročišta koje je održano 22. novembra 2016. godine. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da je apelant u žalbi kojom je osporio prvostepenu presudu ukazao da mu nisu uredno vršene dostave poziva i pismena, te u vezi s tim da mu nije pružena mogućnost da se izjašnjava o preinačenim tužbenim zahtjevima (da se izjasni o povlačenju tužbenog zahtjeva za „otkaz ugovora o zakupu“ i o stavljanju zahtjeva da se „utvrdi da je ugovor istekao“), odnosno da mu nije omogućeno da raspravlja u postupku. Također, da apelant smatra da je podnošenjem tužbe od 11. juna 2008. godine tužilac raskinuo ugovor i ne može potraživati zakupninu, a osporio je i vještačenjem utvrđenu visinu naknade koristi od upotrebe poslovnog prostora poslije prestanka ugovora. Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, na osnovu izvedenih dokaza utvrdio sve činjenice i okolnosti o kojima se vodi spor i koje su relevantne za odlučivanje o postavljenim tužbenim zahtjevima. Nadalje je ukazao da je prvostepeni sud omogućio strankama u postupku da iznesu sve činjenice i okolnosti, te da predlože i izvedu dokaze na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, odnosno pobijaju zahtjeve, navode i dokaze protivnika. Zatim je ukazao da nisu osnovane apelantove tvrdnje da mu nisu uredno vršene dostave poziva i pismena i da mu nije pružena mogućnost da se izjašnjava o preinačenim i proširenim tužbenim zahtjevima, s obzirom na utvrđenje iz podataka u spisu predmeta o urednoj dostavi poziva, podnesaka i raspravnog zapisnika apelantovom zastupniku. Apelacioni sud je naveo da se prema službenoj zabilješci Sudske policije od 14. februara 2012. godine apelant ne nalazi na prijavljenoj adresi Bolnička broj 6, pa da su shodno odredbama člana 98. ZPP dostave vršene apelantovom zastupniku na adresu u Visokom, Gilje bb. Apelacioni sud je istakao da je iz podataka u spisu očigledno da su ročišta održavana samo onda kada je apelant primio poziv, te da mu je uredno dostavljena preinačena tužba i da se on bez protivljenja upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi (kada se tuženi bez protivljenja upusti u raspravljanje o preinačenoj tužbi postoji presumpcija da je pristao na preinačenje i nema potrebe odlučivati o preinačenju). Apelacioni sud je naveo da apelant nije iskazao protivljenje kada mu je uručen zapisnik sa ročišta od 22. novembra 2016. godine na kojem je tužilac povećao postojeći tužbeni zahtjev (tužilac je tužbeni zahtjev prilagodio rezultatima raspravljanja, odnosno vještačenja).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.
19. Apelant je naveo da je prvostepeni sud, nakon što je apelacioni sud ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak, dozvolio tužiocu u više navrata da preinačava tužbu i tužbeni zahtjev. Zatim je naveo da je prvostepeni sud na nezakonit način omogućio tužiocu da u ponovnom parničnom postupku preinačenjima tužbenog zahtjeva i enormnim povećanjem tražene naknade ostvari višestruku korist u odnosu na prvobitno postavljenu visinu tužbenog zahtjeva iz tužbe od 11. juna 2008. godine. S obzirom na to da se tužilac nije žalio na presudu Osnovnog suda od 3. aprila 2013. godine kojom je bio zadovoljan i koja je u odnosu na njega (tužilac) postala pravomoćna, apelant smatra da prvostepeni sud u ponovnom postupku nije mogao donijeti presudu koja je nepovoljnija u odnosu na njega (apelanta). Također je naveo da je u ponovnom postupku ulagao procesne prigovore da nije saglasan da se u ponovnom postupku raspravlja o novim tužiočevim tužbenim zahtjevima, niti je davao saglasnost za povlačenje ranije postavljenih tužbenih zahtjeva, ali da sudovi takve prigovore nisu uzimali u obzir, niti su o njima odlučivali. Zatim je ukazao da je članom 339. ZPP propisano da Apelacioni sud ne može da preinači presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona izjavila žalbu. U vezi s tim je ukazao da je u odnosu na njega povrijeđeno načelo zabrane reformatio in peius.
20. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku. Apelant je naveo hronologiju postupka, te je predložio da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka isplati iznos od 3.300,00 KM.
b)Odgovori na apelaciju
21. Apelacioni sud je naveo da je članom 339. ZPP propisana zabrana reformatio in peius u postupanju drugostepenog suda, tj. drugostepeni sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu. Dalje je naveo da se zabrana donošenja presude na štetu stranke u slučaju da je samo ona izjavila žalbu odnosi samo na postupak po žalbi. Apelacioni sud je naveo da ako presuda bude ukinuta i vraćena prvostepenom sudu na ponovno suđenje, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, zabrana prestaje, što znači da je tužilac bio ovlašten pod uvjetima propisanim odredbama člana 155. ZPP da preinači tužbu. Zatim je naveo da je apelantu uredno dostavljena svaka preinačena tužba i da se apelant bez protivljenja upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, pa postoji presumpcija da je apelant pristao na preinačenje (član 155. stav 3. ZPP). Apelacioni sud je ukazao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje budući da mu je omogućeno da u prvostepenom postupku iznese sve činjenice i okolnosti i predloži i izvede dokaze koji mu idu u prilog, te da izjavi redovan pravni lijek. Apelacioni sud je naveo da su osporene presude donesene u skladu s relevantnim materijalnim propisima i odredbama ZPP.
22. Osnovni sud je naveo da su neosnovani apelacioni navodi jer je u toku postupka apelantu u potpunosti omogućeno učestvovanje u postupku, te da su provedeni svi dokazi koje su predložile parnične stranke. U odnosu na apelantove navode o dužini trajanja postupka, Osnovni sud je naveo hronologiju postupka, te je istakao da je upravo apelantov zastupnik u više navrata predlagao odlaganje ročišta, da je apelantov zastupnik prijavio sudu svoju adresu Ginje bb, Visoko, na kojoj je pismena često puta primala majka apelantovog zastupnika, što se nije moglo smatrati urednom dostavom jer je apelant pravno lice. Također je naveo da je apelant više puta u toku postupka mijenjao punomoćnike – advokate. Osnovni sud je ukazao da je apelantu, tj. apelantovom zastupniku omogućeno da pristupa na ročišta jer su datumi određivani uz saglasnost stranaka.
23. Tužilac je naveo da su neosnovani apelacioni navodi. Dalje je ukazao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je dozvolio preinačenje tužbe s obzirom na to da je apelant bio u mogućnosti raspravljati o preinačenom tužbenom zahtjevu bez odlaganja rasprave. Također je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi da je drugostepenom presudom povrijeđeno pravilo zabrane reformatio in peius i u vezi s tim ukazao da sud nije preinačio presudu na apelantovu štetu, već je odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Tužilac je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 155. st. (3) i (4) tačka 2) (3)Smatrat će se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju.
(4)Sud će, u slučaju iz stava 2 ovog člana, dozvoliti preinačenje tužbe i kada se tuženi protivi preinačenju, ako su ispunjeni svi slijedeći uslovi:
2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja o preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.
Član 339.
Apelacioni sud ne može da preinači presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona izjavila žalbu.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 Ps 003558 18 Pž 2 od 15. novembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 16. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak vodio radi utvrđenja isteka predmetnog ugovora, predaje u posjed i slobodno raspolaganje poslovnog prostora, te isplate određenih novčanih iznosa na ime zakupnine i upotrebe tuđe stvari, dakle predmet je građansko-pravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
32. Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene odredbe člana
339. ZPP, tj. da je u odnosu na njega povrijeđeno načelo zabrane reformatio in peius, odnosno da nisu uzeti u obzir njegovi prigovori da nije saglasan da se u ponovnom postupku raspravlja o novim tužiočevim tužbenim zahtjevima i da nije davao saglasnost za povlačenje ranije postavljenih tužbenih zahtjeva.
33. Ustavni sud zapaža da je u osporenom parničnom postupku Osnovni sud donio presudu od 3. aprila 2013. godine kojom je raskinut ugovor o zakupu poslovnog prostora, obavezan apelant da tužiocu preda u posjed i slobodno raspolaganje poslovni prostor, te je obavezan apelant da solidarno isplati tužiocu određeni novčani iznos na ime zakupnine poslovnog prostora. Zatim, da je protiv prvostepene presude žalbu podnio samo apelant, koja je rješenjem Apelacionog suda od 10. januara 2014. godine uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je tužilac u ponovnom postupku preinačio/uredio tužbeni zahtjev (kako je to bliže navedeno u činjenicama odluke), te da je u ponovnom postupku presudom Osnovnog suda utvrđen istek predmetnog ugovora, obavezan apelant da tužiocu preda poslovni prostor u posjed i slobodno raspolaganje, kao i da mu na ime zakupnine i na ime upotrebe tuđe stvari isplati određene novčane iznose.
34. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant iznosio iste navode u žalbi protiv prvostepene presude, te da je Apelacioni sud jasno obrazložio zašto ti navodi ne mogu utjecati na drugačiju odluku u konkretnom slučaju. Naime, iz obrazloženja konačne odluke, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da je apelantu pružena mogućnost da se izjasni o preinačenim i uređenim tužbenim zahtjevima s obzirom na to da se u predmetnom spisu nalaze uredne dostave poziva, podnesaka i zapisnika apelantovom zastupniku, odnosno da su ročišta održavana samo onda kada je apelant primio poziv. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud jasno ukazao da se apelant upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi (član 155. stav
3. ZPP), odnosno da se nije protivio preinačenju tužbenog zahtjeva nakon što mu je uručen zapisnik sa ročišta na kojem je tužilac povećao postojeći tužbeni zahtjev, koji je tužilac u suštini prilagodio provedenom vještačenju.
35. U vezi s apelantovim navodima da je u odnosu na njega povrijeđeno načelo zabrane reformatio in peius, Ustavni sud nalazi da je odredbama člana 339. ZPP propisano: „Apelacioni sud ne može da preinači presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona izjavila žalbu.“ Dakle, iz citirane odredbe proizlazi da drugostepeni sud neće moći preinačiti prvostepenu presudu na štetu stranke koja se jedina žalila, ali ne proizlazi da neće moći tu presudu, u dijelu u kojem se stranka žali, ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. Naime, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da prvostepena presuda po apelantovoj žalbi nije preinačena, nego je ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Apelacionog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1361/13 od 3. marta 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da je Apelacioni sud dao jasno i dovoljno obrazloženja kada je „pozivajući se na član 339. ZPP utvrdio da zabrana drugostepenom sudu da presudu preinači na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona izjavila žalbu, ima dejstvo samo u žalbenom postupku i odnosi se samo na zabranu preinačenja na štetu stranke koja se jedina žalila. To u konkretnom slučaju znači, kako je smatrao Apelacioni sud, da nakon ukidanja presude (dijela presude ili rješenja), ukinuta odluka više ne egzistira i zabrana da sud prilikom ponovnog odlučivanja donese odluku koja je nepovoljnija za tu stranku ne postoji“.
36. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno okolnosti konkretnog slučaja, te obrazloženja koja su dali redovni sudovi, Ustavni sud ne nalazi da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZPP, odnosno da su primijenjene na apelantovu štetu.
37. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na dužinu trajanja postupka Relevantna načela
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud zapaža da je tužilac u predmetnom postupku podnio tužbu 11. juna 2008. godine, a da je postupak okončan presudom Apelacionog suda od 15. novembra 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao deset godina i pet mjeseci.
40. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je pokrenuo tužilac radi utvrđenja da je istekao predmetni ugovor, da mu apelant preda u posjed i slobodno raspolaganje poslovni prostor, te da mu na ime zakupnine i na ime upotrebe tuđe stvari isplati određene novčane iznose. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, te imajući u vidu da su provedena dva vještačenja po vještacima ekonomske struke i izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju, kao i da je pored raspravljanja o postavljenim tužbenim zahtjevima raspravljano i o apelantovom prigovoru kompenzacije, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu.
41. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je na apelantov zahtjev odgođen/odložen veliki broj ročišta pred Osnovnim sudom i u prvoj i u drugoj fazi postupka (zbog bolesti i poslovnih obaveza apelantovog zastupnika, neuredne dostave poziva na zakazana ročišta za apelanta, zbog otkaza punomoći za zastupanje apelanta od strane punomoćnika – advokata), da je apelant u nekoliko navrata mijenjao punomoćnika – advokata, što je svakako utjecalo na dužinu trajanja postupka. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant nije pristupio ni na zakazanu glavnu raspravu iako je bio uredno obaviješten o njenom održavanju, što pokazuje i njegov odnos prema konkretnom postupku.
42. Ustavni sud, također, zapaža da je i tužilac (koristeći se svojim pravima) u toku postupka precizirao/preinačio tužbeni zahtjev, da je povukao tužbeni zahtjev u odnosu na apelantovog zastupnika, što je u određenoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka.
43. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su Osnovni sud i Apelacioni sud u analiziranom periodu donijeli četiri odluke (tri presude i jedno rješenje). Nadalje, da je Osnovni sud prvostepenu presudu donio nakon četiri godine i deset mjeseci od dana podnošenja tužbe. Dalje, da je Apelacioni sud nakon nepuna dva mjeseca od dana dostavljanja predmetnog spisa na postupanje po žalbi donio rješenje kojim je uvažio apelantovu žalbu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. Zatim, da je Osnovni sud u ponovnom postupku prvostepenu presudu donio nakon tri godine i četiri mjeseca, dok je Apelacionom sudu bilo potrebno sedam mjeseci da okonča predmetni parnični postupak.
44. Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na osnovu navedenog primjetno da su postupci pred Osnovnim sudom trajali nešto duže, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u toku cijelog postupka održao veći broj ročišta, ali da je i odgođen/odložen veliki broj ročišta, i to na apelantov zahtjev (zbog bolesti i poslovnih obaveza apelantovog zastupnika, neuredne dostave poziva apelantu na zakazana ročišta, otkaza punomoći za zastupanje apelanta od strane advokata, te je jedno zakazano ročište opozvano). Dakle, iz navedenog ne slijedi da su postojali elementi koji bi ukazivali da je Osnovni sud bezrazložno odugovlačio predmetni postupak, odnosno da je imao značajne periode pasivnosti. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud odluke u žalbenim postupcima donosio u relativno kratkom vremenskom periodu.
45. Imajući u vidu apelantov doprinos predmetnoj dužini trajanja postupka, odnosno sve navedene okolnosti ovog predmeta, kod činjenice da nema elemenata koji bi ukazivali da su sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz okolnosti konkretnog slučaja i obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZPP, odnosno da su ih primijenili na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada dužina trajanja predmetnog postupka u relevantnom periodu (deset godina i pet mjeseci, u kojem su donesene tri presude i jedno rješenje), sagledana u cjelini, nije prešla granice „razumnog roka“ s obzirom na to da sudovi nisu bezrazložno odugovlačili postupak, odnosno kada je očigledno da je apelant svojim ponašanjem značajno doprinio ukupnoj dužini trajanja postupka.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević